Reputacija 6

s odmakom se bolje vidi

  • Bodova 260.9
  • Analiza 266
  • Ocjena 1,133
  • Anketa 419

Analiza

Krug se zatvara: Karamarko će teško izbjeći odgovornost

19.05.2016. 08:06, Hoće li Vlada preživjeti? Kako se MOST treba postaviti prema aferi 'Konzultantica'?

Gostujući u srijedu u sva tri središnja nacionalna TV dnevnika, Tomislav Karamarko je pokrenuo pravu medijsku ofenzivu. Može biti kako je riječ samo o koincidenciji, odnosno da je slučajno medijski prostor popunio na dan kad je SDP u Hrvatskom saboru započeo postupak njegovog opoziva s funkcije koju ima u Vladi RH, ali je vjerojatnije da brižljivo pripremljenim izjavama pokušava umanjiti štetu. Istovremeno, i Josip Petrović, MOL-ov lobist koji je na platnom popisu godinama držao Karamarkovu suprugu, odnosno njezino poduzeće Drimia, dao je izjavu kojom pojašnjava svoju odluku da baš s Anom Karamarko započne poslovni odnos:

“Suradnja moje tvrtke s tvrtkom gospođe Karamarko bila je potpuno legitimna. Angažirao sam je, jer je iznimno stručna u medijskom poslu, ali i iz razloga što mislim da svakom novom poduzetniku treba dati priliku da se dokaže na tržištu. O poslu, kojeg je radila za Peritus savjetovanje, nikad nisam obavještavao vrh MOL-a“.

Zanimljivo, i Karamarko se tijekom intervjua zapitao, prepričano, hoćemo li se sada baviti malim poduzetništvom, odnosno hoćemo li propitivati rad svakog malog poduzetnika koji posluje s MOL-om. Nećemo tvrditi da su njegova i izjava Josipa Petrovića dogovorene i usklađene, ali uistinu upada u oči detalj o odnosu prema tzv. malim poduzetnicima.

Misli li Petrović stvarno da „svakom novom poduzetniku treba dati priliku"? Možda, no bio bi daleko uvjerljiviji da je taj stav potkrijepio popisom „novih poduzetnika“ s kojima je započeo poslovni odnos i sklopio ugovor identičan onom koji je imao s Anom Karamarko. Novih, upotrijebimo Karamarkov izraz, malih poduzetnika ima u Hrvatskoj na pretek i logično bi bilo da je Petrović sa stavom koji ima, ako je iskren, još nekima pružio mogućnost za dobru zaradu. Ako nije, ako je Ana Karamarko jedini „novi poduzetnik“ s tako dobrim ugovorom, onda je vjerojatnije da milosrdnim stavom prema početnicima u biznisu Petrović samo pokušava opravdati činjenicu da je unosan ugovor sklopio s osobom koja je tvrtku otvorila samo par tjedana prije.

Je li Josip Petrović nekakav „poslovni anđel“ pa je među brojnim tvrtkama koje se bave istom djelatnošću kao i Ana Karamarko slučajno izabrao njezinu ili je ipak presudilo poznanstvo s Tomislavom Karamarkom, svatko neka zaključi sam.

Još jedan detalj zaslužuje pozornost. Karamarko je u jednom trenutku na pitanje novinarke odgovorio protupitanjem, parafrazirano, da što sad ni jedan mali poduzetnik, odnosno ni jedno malo poduzeće ne bi smjelo poslovati s MOL-om koji se spori s Republikom Hrvatskom. Točno je, bilo bi glupo uopće tvrditi takvo što, no protupitanjem zbunjena novinarka je propustila kontrirati Karamarku novim pitanjem – da smatra li on uistinu da je mala tvrtka supruge potpredsjednika vlade, odnosno predsjednika najveće hrvatske stranke ili bilo kojeg političara isto što i tvrtka nekakvog anonimnog hrvatskog građanina. Bilo bi jako zanimljivo vidjeti što bi na takvo pitanje odgovorio Karamarko, smatra li iskreno da je tvrtka nekog anonimca isto što i agencija supruge, tada još samo životne partnerice, predsjednika najveće hrvatske stranke koji ako ni po čemu drugom, ono zakonom vjerojatnosti mora prije ili kasnije zasjesti na vlast.

Ali ne, ne vjerujemo niti smatramo da itko barem prosječne pameti može povjerovati u to da je Josip Petrović tvrtku Karamarkove supruge „počastio“ slučajno, da je to bilo puko njegovo „davanje prilike novom poduzetniku“. Nećemo sigurno povjerovati sve dok nam ne predoči rečeni popis drugih biznis-početnika kojima je dao jednaku priliku za više nego dobru zaradu.

Nećemo povjerovati ni Karamarku da stvarno misli kako za poslovanje tvrtke njegove supruge vrijede jednaki kriteriji kao za druge, odnosno da za tvrtku člana obitelji top političara vrijede jednaka pravila kao i za one koji s politikom veze nemaju. Ta zašto bi onda uopće postojao zakon o sprečavanju sukoba interesa ako za obitelji političara, čak i onih najnižih razina, ne postoje određena vrlo čvrsta ograničenja. Zašto bi onda uopće postojao zakon koji se bavi trgovinom (političkim) utjecajem, koji definira i priječi (političku) korupciju? Bit će, čvrsto smo uvjereni, da za političare i članove njihove obitelji ipak postoje neka ograničenja.

Štoviše, ograničenja su vrlo čvrsta. Tvrtke političara, odnosno članova njihovih obitelji ne smiju poslovati ako postoji i najmanja mogućnost da se sukobe bilo čiji privatni interesi s javnim interesom, odnosno interesom Republike Hrvatske. Ne samo to, političar mora strogo voditi računa o tome kakav će odnos imati s osobama koje su službeni predstavnici interesa stranih tvrtki koje su u sukobu interesa s Republikom Hrvatskom. Pogotovo kad iz tog odnosa oni ili članovi njihovih obitelji ostvaruju znatnu materijalnu korist.

Tomislav Karamarko možda će se izvući od političke odgovornosti, prije svega od zahtjeva SDP-a za njegovom smjenom (ostavkom). Možda će Povjerenstvo za sprečavanje sukoba interesa popustiti medijskom pritisku koji uz Karamarka stvaraju odabrani dužnosnici HDZ-a i brojni internet aktivisti te stranke. Možda će dio javnosti podleći sugestiji premijera Oreškovića koji je već nekoliko puta rekao da „Karamarko nije učinio nikakvo zlo Republici Hrvatskoj“ (sreća je ako nije). Međutim, Božo Petrov, drugi potpredsjednik Vlade RH i glavni koalicijski partner Tomislava Karamarka govori kako situacija nije dobra, odnosno da stalno izlaze nekakvi novi detalji.

MOST je predizbornu kampanju iznio na krilima tvrdnji kako su drugačiji od ostalih političkih stranaka, zahvaljujući tome je polučio rezultat iz snova (osvojili su 19 zastupničkih mjesta i odlučili o tome tko će obnašati državnu vlast), i teško da će baš svi iz te skupine pristati da ih netko pravi budalama. Na kraju krajeva, iz njihovih je redova došla inicijativa da se preispita poslovanje tvrtki hrvatskih političara i članova njihovih obitelji s mađarskim MOL-om, odnosno tvrtkama u vlasništvu osoba povezanih s njime.

Kad su izlazili u javnost s takvim zahtjevom, nešto su sigurno imali u planu. To zacijelo nije opcija u kojoj bi se Karamarko tek izuzeo iz formalnog odlučivanja o INA-i, odnosno MOL-u. To je bio samo taktički Karamarkov potez usmjeren na mazanje očiju hrvatske javnosti. I pučkoškolcima je jasno da predsjednik najveće hrvatske stranke koja u Hrvatskom saboru i Vladi pojedinačno ima najviše predstavnika može utjecati na puno načina, čak i ako sam nikada ne digne ruku za bilo što. Takvim jeftinim Karamarkovim trikovima ne treba nasjedati.

Sigurno nije nasjeo ni Božo Petrov. Znakovito je rekao da vlada može biti stabilna i bez Karamarka. To znači da bi uskoro mogao biti postavljen zahtjev, svejedno je javni ili na nekakvom vijeću za suradnju, za njegovim povlačenjem ne samo iz Vlade nego i politike. Ovo zato što uistinu ne postoji drugi način na koji bi se Karamarko mogao udaljiti od utjecanja na odluke o odnosu između RH i MOL-a. Umjesto ultimatuma koji je postavljen MOST-u, uskoro bismo mogli vidjeti ultimatum HDZ-u – riješite se Karamarka ili idemo na nove izbore. A ti u okolnostima otkrića poslovnog odnosa obitelji Karamarko s lobistom MOL-a ne bi ni izbliza odgovarali stranci koju bi u novu bitku za vlast poveo baš aferom Konzultantica nepovratno kompromitirani potpredsjednik vlade.

Kao nekada Ivo Sanader, sve je vjerojatnije da je svoju dionicu odradio i Tomislav Karamarko. Hoćemo li onda ubrzo i od njega čuti antologijsko – doviđenja i hvala na suradnji?

6

visitor

s odmakom se bolje vidi

Ocjene (10)


Respektira (8): Laci, Anyst, sufit, Refamolitelj, Losonsky, Mirjana, VeNLO, siouxica


Ne slaže se (2): garnett, Boljunac


Komentari (23)


@garnett, nije Lalovac jedini profitirao od Zakona o francima, niti je samo ex-ured min. pravosudja profirirao od Zakona za ovrsitelje. Ne treba se pjeniti, nego argumentirati. Da je Petrovic uposlio bar desetak malih firmi, stanje bi bilo drugcije viewer 0 0 0


@viewer to je pokušaj opravdavanja? Nije ministar jedini uz njega je još i Hanžeković kao najveći u tom poslu, a zatim Miljenić kao drugi najveći. Radi se o tome da je ministar sam sebi izglasao posao od 2.1mil kuna godišnje. Čekajte što sad ovo s garnett 0 0 0


Petrovićem znači?Ukoliko tvrdite da je to nedolično onda vam uvjet ne bi trebao biti koliko firmi je uključeno.Uostalom kako znate da je jedino tvrtku AneŠ angažirao u to vrijeme? garnett 0 0 0


Respektabilan tekst, ali i suviđna naliza, jer je kristalno jasno da bi u svakoj iole uređenoj zemlji čovjek na funkciji Karamarka u slučaju da mu supruga "posluje" sa "državnim neprijateljem br.1" sam dao ostavku iz MORALNIH razloga. No kod Laci 0 0 0


nas su iz riječnika hrvatskog jezika neke riječi "protjerane". Između ostalih riječi MORAL, POŠTENJE, SOLIDARNOST, i RADIŠNOST su kod nas riječi čijih se značenja drže samo budale ! A Karamarko nije budala. Laci 0 1 0

Analiza

Krug se zatvara: Karamarko će teško izbjeći odgovornost

19.05.2016. 08:06, Hoće li Vlada preživjeti? Kako se MOST treba postaviti prema aferi 'Konzultantica'?

Gostujući u srijedu u sva tri središnja nacionalna TV dnevnika, Tomislav Karamarko je pokrenuo pravu medijsku ofenzivu. Može biti kako je riječ samo o koincidenciji, odnosno da je slučajno medijski prostor popunio na dan kad je SDP u Hrvatskom saboru započeo postupak njegovog opoziva s funkcije koju ima u Vladi RH, ali je vjerojatnije da brižljivo pripremljenim izjavama pokušava umanjiti štetu. Istovremeno, i Josip Petrović, MOL-ov lobist koji je na platnom popisu godinama držao Karamarkovu suprugu, odnosno njezino poduzeće Drimia, dao je izjavu kojom pojašnjava svoju odluku da baš s Anom Karamarko započne poslovni odnos: “Suradnja moje tvrtke s tvrtkom ... više >

6

visitor

s odmakom se bolje vidi
  • 8
  • 0
  • 2
  • 23

Analiza

HDZ bira: Što će članovi poručiti jedinom kandidatu?

12.04.2016. 02:44, Nakon chata: Što možemo očekivati od HDZ-a nakon što Karamarko dobije novi mandat?

U vodećoj će stranci Domoljubne koalicije, u nedjelju, 17.travnja, članovi dobiti priliku reći što misle o Tomislavu Karamarku i rezultatu koji je HDZ postigao u njegovom mandatu. U analizama koje su netom poslije izbora imale sve lokalne organizacije čulo se mnoštvo kritika na rad nacionalnog vodstva stranke, najviše zbog velikog raskoraka između očekivanog i ostvarenog što je za posljedicu imalo to da su mnogi s terena ostali kratkih rukava kad su se dijelile pozicije u vlasti. Iako se čini da bez više kandidata izbori nisu ono što bi trebali biti, formalno i praktički je uistinu tako jer pobjednik se zna otkako je zaključen kandidacijski postupak, članovi stranke ipak mogu vrlo konkretno ocijeniti period vladavine Tomislava Karamarka i njegovog tima. Masovnim izlaskom na izbore mogu mu poručiti kako zdušno podržavaju politiku koju vodi i da ga cijene kao političara, a apstinencijom suprotno, da nisu zadovoljni rezultatom izbora i općenito stanjem u stranci. U tom se smislu Karamarko nije ni izbliza riješio briga kao što se činilo nakon što je Andrej Plenković, u dobrom dijelu javnosti ocijenjen kao trenutno jedini iz stranke koji bi ozbiljno mogao ugroziti aktualnog predsjednika, odustao od kandidature.

Europarlamentarac koji uz Davora Ivu Stiera personificira umjereno krilo HDZ-a navodno želi svojim djelovanjem, kako je rekao, pridonijeti stabiliziranju stanja i u stranci i u Vladi, a ne obrnuto, ali je na svoj uvijeno diplomatski način zapravo izrazio stav kako stanje u stranci nije dobro. Slijedeći jednostavnu logiku da ako smo na vlasti – nastavljamo s postojećim vodstvom, Plenković je propustio inicirati javnu unutarstranačku raspravu o tome koliko je za činjenicu da je HDZ na vlasti zaslužan Karamarko, a koliko splet okolnosti i katastrofalno loš način na koji je Zoran Milanović vodio pregovore s MOST-om, no samim spominjanjem  stabiliziranja stanja u stranci je zapravo implicirao njezinu nestabilnost. Za vladu je ona konstanta od početka njenog formiranja, no predsjednik HDZ-a je, što se stranke tiče, priznavao samo opravdana nezadovoljstva, nikako nestabilnost. U tom smislu je Plenkovićeva implikacija itekako ozbiljna kritika stanja u koje je stranku doveo njezin predsjednik.  

Zbog toga što je Tomislav Karamarko jedini kandidat, nema klasične kampanje i nema suparnika koji bi ga mogli izravno prozivati. Zato uoči nedjeljnih izbora nema tko pokrenuti ni raspravu o rezultatima ponovljenih lokalnih izbora u nizu manjih gradova i općina, a podbačaj stranke je više nego očit. Bilo ih je ukupno devet, a HDZ je pobijedio samo na jednima (općina Kolan na Pagu) dok je na ostalih osam glatko izgubio. S vlasti je pometen u Novoj Gradiški i Novalji na Pagu, a izgubio je još u Gvozdu, Cestici, Kalniku, Matuljima, Ražancu i Ližljanu. Dok je HDZ pobjeđivao, Karamarku ni jedna općina nije bila isuviše mala da bi se pohvalio. Sad kad je stranka potopljena (gubitak osam od devet izbora bi inače trebao biti dovoljan povod ne samo za razgovor, već i za ozbiljnu zabrinutost), jednostavno je prešutio izborni rezultat. A uvijek je govorio kako ne priznaje rezultate provedenih anketa, jednom je čak zaprijetio agencijama koje ih provode da nakon izbora neće imati s kim raditi, već isključivo rezultate izbora. Katastrofalan omjer pobjeda i poraza ne može se pripisati samo slučajnosti i pokazatelj je koliko građani vjeruju da im vladajuća stranka može osigurati boljitak. Izgleda kako ovaj put Karamarko radije u prvi plan gura rezultate anketa koji HDZ-u daju blagu prednost pred SDP-om. No ne znači da članovi stranke o tim porazima i svemu drugome ne raspravljaju po kuloarima.  

Kuloarskih rasprava inače ima u svakoj političkoj stranci, ali ovaj put je u HDZ-u to jedino mjesto za sučeljavanje mišljenja o radu predsjednika. Primjera radi, o vođenju stranke u proteklom mandatu su u SDP-u oštro polemizirala dvojica kandidata, a u HSS-u čak trojica. I minorni ORaH ih je imao troje, a Laburisti dvoje. Rasprava u tim strankama je bila otvorena i vrlo polemička dok se u HDZ-u može čuti jedino stav predsjednika od kojeg je nerealno očekivati samokritiku. Članovima stranke zato, rekli smo, za suprotstaviti se njegovom mišljenju ostaju jedino kuloari, a u nedjelju, glasački listići ili bojkot izbora.

Kada je o izlaznosti riječ, čini se kako je Tomislav Karamarko itekako svjestan te vrste moći stranačkog članstva, odnosno snage poruke koju mu ono može poslati. Damir Jelić, šef njegovog izbornog stožera, odmah je na početku službenog dijela kampanje požurio reći kako je teško očekivati da će na izbore izaći više od 25.000 članova. Za stranku koja ih deklarira 214.000, to je uistinu mizeran odaziv, pogotovo zato što će moći glasati svi, neovisno o tome jesu li platili članarinu. Usto, s obzirom na to da će prema najavama biti 800 biračkih mjesta, a na svakom po pet članova biračkog odbora (takva je procedura propisana) koji moraju biti tamo, izgleda kako se u Karamarkovom stožeru nadaju izlasku najviše dvadeset tisuća članova. Odbijemo li od toga stranačke funkcionere (središnja tijela, općinski i gradski odbori) koji, pretpostavlja se, također moraju doći ako žele ostvariti nekakvu karijeru u stranci, običnih članova neće glasati ni 10 posto. Usporedbe radi, u otprilike šest puta manje brojnom SDP-u, o stranačkom je predsjedniku na 544 biračka mjesta odlučivalo čak 20.898 ili 55% od ukupnog broja članova.

Da malu izlaznost, ako doista bude kakva je najavljena, javnost ne bi tumačila kao bojkot, Jelić nudi obrazloženje u vidu nedostatka motiva za izlazak pošto je Karamarko jedini kandidat i potrebu da se do nekih biračkih mjesta putuje i po dvadesetak kilometara. No ako uzmemo kao točan podatak o ukupnom broju članova stranke, samo u Zagrebu bi ih, gdje ne treba putovati ni približno koliko je rekao šef Karamarkovog stožera, po nekakvoj logici moralo biti dovoljno da se ispuni zacrtana kvota. A gdje su onda još drugi veliki gradovi i ostatak zemlje. Jelićev izgovor za ostati kod kuće na prvu uistinu zgodno zvuči, ali u cjelini gledano, zdrava logika nalaže zaključak da bi zadovoljno članstvo prije pohrlilo dati potporu predsjedniku kojeg cijeni i koji je stranku vratio na vlast.

Za Karamarka bi bilo bolje da ima protukandidata, da se Plenković i eventualno drugi nisu obeshrabrili. Njegov obilazak čak 95 posto organizacija bi tad bilo pripisan uobičajenoj kampanji. Ovako je mač s dvije oštrice. Može uroditi nešto većim odazivom nego bi bio inače, mada sumnjamo da će puno pomoći, ali će isti (odaziv) utoliko više biti protumačen kao poruka članstva predsjedniku stranke. Dobra ako se prihvati izravni poziv predsjednika stranke, a loša ako se ignorira. Osim toga, pošto nema klasične kampanje, Karamarkovo krstarenje Lijepom našom doima se dijelom ipak kao nervoza uoči izbora i pribojavanje od bojkota.

Da se izborima ne pristupa ležerno, kako bi bilo očekivati kad je samo jedan kandidat, odnosno da nešto nije u redu, ili barem nije uobičajeno, govori i vijest objavljena u Glasu Slavonije da će izbori biti snimani kamerom. Nije jasno odnosi li se to samo na Đakovo ili na sva biračka mjesta, ali ako je vjerovati vijesti i izjavi predsjednika tamošnjeg gradskog odbora, takav je naputak dobiven iz središnjice stranke. Možda je zato što se istovremeno održavaju i izbori za predsjednike lokalnih organizacija, gdje sigurno ima sredina s više kandidata, pa da ne bude nepravilnosti. U smislu kontrole izlaska ima svrhe jedino ako se sumnja da bi birački odbori ponegdje mogli manipulirati popisima na kojima se zaokružuje tko je stvarno došao. Iako bi zbog biranja i lokalnih čelnika odaziv mogao biti nešto veći, oko toga neizvjesnosti ima i članovi su više zainteresirani, možebitni problemi vezani uz te izbore bacili bi sjenu i na glavne. Utoliko bi bilo bolje da se nije spajalo.

Kako smo rekli, članovi će u nedjelju odazivom poslati jasnu poruku jesu li zadovoljni vodstvom stranke ili nisu. Dodatno, oni koji pristupe glasanju, učiniti će to zaokruživanjem imena jedinog kandidata, dopisivanjem nekog drugog ili predajom praznog listića čime bi ga učinili nevažećim. Bez obzira na to kakav će biti Karamarkov rezultat, izbori će se uspoređivati s onima u SDP-u. Zbog toga uz predsjednika stranke i HDZ u nedjelju čeka veliko iskušenje.

6

visitor

s odmakom se bolje vidi

Ocjene (7)


Komentari (12)


podrška svojim interesima (kad ima bar 2 kandidata). ako je i osobna podrška kandidatu jedan od njih, mislim da nije najvažniji - tko uopće osobno cijeni zm i tk,? kako bilo, svoditi tezu na samo jedan parametar mi se čini ekstremno pojednostavnjenim Dirk15 0 0 0


temelj analize je PITANJE (vidi naslov), a počiva na ČINJENICI da se izborima očituje podrška kandidatu..teza je TVRDNJA koju tek treba dokazati, kao npr. tvoja, krajnje vulgarizirana, da budućnost MOST-a ovisi SAMO o Karamarku, a ne i njihovom radu visitor 0 0 0


ako ćemo tjerati mak na konac, ima milijun referenci koje pokazuju da je ta teza potpuno pogrešna. evo jedne; http://www.fairvote.org/what_affects_voter_turnout_rates, gdje se jasno kaže da je kompetitivnost izbora najvažniji čimbenik.svaka referenca Dirk15 0 0 0


o tome govori da ima puno čimbenika. nemoguće je ustvrditi koji je važniji u kojem trenutku. usporedivost je jedina olakšica, a u ovom članku se ni ne pokušava usporedba sa sdp-ovim prošlim izborima s jednim kandidatom, što bi bilo mnogo relevantnije Dirk15 0 0 0


nego usporedba sa sadašnjim izborima sdp-a, gdje su obje strane pokušavali privući svakog birača. totalno neusporedivo s hdz-ovim izborima s jednim kandidatom. Dirk15 0 0 0

Analiza

HDZ bira: Što će članovi poručiti jedinom kandidatu?

12.04.2016. 02:44, Nakon chata: Što možemo očekivati od HDZ-a nakon što Karamarko dobije novi mandat?

U vodećoj će stranci Domoljubne koalicije, u nedjelju, 17.travnja, članovi dobiti priliku reći što misle o Tomislavu Karamarku i rezultatu koji je HDZ postigao u njegovom mandatu. U analizama koje su netom poslije izbora imale sve lokalne organizacije čulo se mnoštvo kritika na rad nacionalnog vodstva stranke, najviše zbog velikog raskoraka između očekivanog i ostvarenog što je za posljedicu imalo to da su mnogi s terena ostali kratkih rukava kad su se dijelile pozicije u vlasti. Iako se čini da bez više kandidata izbori nisu ono što bi trebali biti, formalno i praktički je uistinu tako jer pobjednik se zna ... više >

6

visitor

s odmakom se bolje vidi
  • 7
  • 0
  • 0
  • 12

Analiza

Suradnja Filozofskog i Katoličko-bogoslovnog fakulteta - da, ali samo uz obostranu korist

09.04.2016. 17:11, Klerikalizacija obrazovanja? Koliko je opravdana pobuna na Filozofskom fakultetu?

Kao gotovo svaka rasprava u Hrvatskoj, i ova o suradnji Katoličko-bogoslovnog i Filozofskog fakulteta pretvorila se u ideološko nadmetanje. S jedne se strane forsira priča o pravu Katoličke crkve da utječe na društvena zbivanja, a s druge ustavna norma o odvojenosti Crkve i države. Pritom se nerijetko može vidjeti kako sudionici u raspravi ne znaju, ne razumiju ili namjerno manipuliraju određenim činjenicama i pojmovima. Primjerice, sekularni karakter društva ne isključuje Crkvu iz javnog i društvenog života, a neki se ipak žeste na gotovo svaku izjavu koja dolazi s Kaptola. Odriču pravo ne samo crkvenim institucijama nego i pojedinim pripadnicima klera da komentiraju i očituju se o pitanjima iz političkog života ili, kako to svećenici vole reći, rado bi zatvorili Crkvu u sakristiju. Njihovi protivnici, pak, gurajući u prvi plan takva nadasve pogrešna i radikalna stajališta sekularista, na krilima prava Crkve na javno djelovanje i činjenice da se uvjerljivo većinski dio građana izjašnjava religioznim, pokušavaju izbrisati svaku granicu, pa i onu ustavnu, koja bi priječila Crkvu da se institucionalno probije u baš sve pore hrvatskog društva.

Istina je da su određena prava Katoličke crkve neupitna, regulirana su Ustavom i međunarodnim ugovorima, ali je istina i to da granica ipak postoji te da se ista nalazi tamo gdje počinju država i njezini poslovi. Jedan od tih poslova je da određuje kakav će biti njen obrazovni sustav, kako će biti organiziran i na kakvim će osnovama počivati. Pravo Katoličke crkve, kao i svih drugih u društvu, je da iskaže i založi se za svoj interes, ali poštujući određena pravila i granice utvrđene Ustavom i zakonima. Njih zbog sekularnosti hrvatskog društva ne može mijenjati kao institucija, ali može potpuno legitimno putem djelovanja svoje vjerničke pastve.

Kada je riječ o suradnji između dva fakulteta, Filozofskog i Katoličko-bogoslovnog, u javnoj se raspravi, svjesno ili nesvjesno, preskočilo osnovno. Pojam suradnje uključuje, prije svega, obostrani interes. Bez tog zajedničkog nazivnika suradnja nema nikakvog smisla i forsirati ju znači nametati volju jednog na uštrb interesa drugog partnera. U konkretnom su slučaju, sudeći samo po onome što dopire do javnosti, interesi nejednaki.

Katoličko-bogoslovni fakultet (KBF) jasno je definirao vlastite interese, oni žele svojim studentima omogućiti dvopredmetni studij koji bi uključivao kolegije na Filozofskom fakultetu. Cilj je legitiman i sam po sebi razumljiv jer bi se, između ostalog, po završetku studija osim u području za koje sami osposobljavaju, njihovi polaznici mogli zaposliti i u drugoj struci. Postoje naravno i drugi benefiti, za sam KBF, ali su oni u dubokoj pozadini dok se u prvi plan ističe studente, k tome sad i njihovu navodnu obvezu da prethodno polože prijemni ispit i da se upisuju u okviru postojećih kvota Filozofskog fakulteta. No ako je tomu tako, i u pozadini nije nešto drugo, široj javnosti nepoznato, čemu tolika buka? Čemu uopće sporazum o suradnji ako bi studenti KBF-a pod tim, dakle uvjetima koji vrijede za sve druge, upisivali FF? Ta svatko u Hrvatskoj može studirati na više fakulteta ako položi prijemni ispit, uklopi se u upisne kvote  i ako mu se obaveze na fakultetima vremenski ne poklapaju. Zbog toga je posve logičan zaključak da se inicijalno, u ranijim razgovorima o suradnji tražilo ipak nešto drugo, što ne vrijedi za sve ostale studente, a da se samo zbog pobune na Filozofskom fakultetu i naglog interesa javnosti prešlo na „plan B“, odnosno pristalo na uobičajene kvote i prijemni ispit ne bi li se zamaglilo pravi cilj.

U obranu samog sporazuma, kako bi se ušutkali protivnici i obezvrijedilo njihove argumente, opet ne objašnjavajući zašto se sporazum ustvari forsira, zagovornici ističu da on još nije potpisan i da se o uvjetima još razgovara. Insinuira se tako da je besmisleno buniti se protiv nečega što još niti ne postoji, no činjenica je da postoji namjera pa je i protivljenje legitimno, pogotovo jer u bilo kojoj za sada poznatoj inačici dogovora studenti Filozofskog fakulteta gube, odnosno stavlja ih se u nepovoljan položaj u odnosu na kolegice i kolege s Bogoslovnog.

Kako god ju upakirali, istina je sljedeća - po završetku fakulteta, bogoslovi bi mogli zaći na tržište poslova filozofa dok obrnuto ni u primisli nije moguće. Nitko od svršenih studenata Filozofskog neće moći na takav način sutra konkurirati za mjesto vjeroučitelja u školi jer se potrebni certifikat crkvenih vlasti ne nudi u okviru sporazuma. Taj dio kolača, a svako je radno mjesto u hrvatskom društvu danas neprocjenjivo vrijedno, Katolička crkva, odnosno KBF ljubomorno i dalje čuva isključivo za svoje. S druge bi strane FF svojim studentima ionako teško traženje posla svjesno učinio još težim. Zapravo, taj dio prigovora su zagovornici sporazuma pristankom na uobičajene kvote vješto relativizirali, barem za sada, no ostalo je ključno pitanje – što bi sporazumom dobili polaznici Filozofskog fakulteta?

Ne samo da bi obje strane morale nešto dobiti, nego bi ta korist morala biti približno jednako vrijedna. Jedino bi u tom slučaju sporazum imao opravdanje i za obje strane smisao i svrhu. Nažalost, javna nadmetanja po uzoru na ona o ustašama i partizanima, i ovaj su put zamaglila meritum. Relativiziranjem svake informacije o sadržaju i tijeku pregovora, posebice argumenata onih koji su protiv, ne pomažu ni dekani oba fakulteta. Za razliku od kolege s KBF-a, dekan Vlatko Previšić još je i nedovoljno artikuliran. On bi kao čelnik ustanove morao prednjačiti u informiranju svojih studenata o koristima koje će navodno imati Filozofski fakultet, a do sada još nije dao suvislo obrazloženje. Umjesto da iscrpljuje pitanjem zašto ne, trebao bi se koncentrirati i konačno reći zašto da  sporazumu o suradnji.

Studenti Filozofskog možda pušu na hladno, ali ako i za njih koristi ima, ako bi uistinu nešto dobili suradnjom s Katoličko-bogoslovnim fakultetom, zašto je teško konkretno im reći što bi to bilo. Da su s tim prvo krenuli zagovornici sporazuma, pod uvjetom da su uopće imali što reći na tu temu, sve ove gužve vjerojatno ne bi ni bilo.

6

visitor

s odmakom se bolje vidi

Ocjene (8)


Respektira (5): RepopeR, Alumnus, siouxica, Dirk15, Vjeran


Slaže se (2): Laci, Vjeran


Ne slaže se (1): Alumnus


Komentari (16)


Svatko može čuti i vidjeti što je N1 učinio: http://hr.n1info.com/a115133/Video/Rektor-Boras-Za-suradnju-Filozofskog-fakulteta-i-KBF-a-ne-vidim-nikakvih-problema.html Boras u studiju, a otvore interview s tvrdnjom o spajanju,Boras demantira i nazove RepopeR 0 0 0


stvar suludom.Dakle nemjerno su plasirali laž(zašto?).Umjesto da pitaju čovjeka kojega imaju u studiju namjerno pred njim iznose laž kako bi je lakše lansirali,Vijest svi prenose dalje http://www.index.hr/mobile/clanak.aspx?category=vijesti&id=88512 RepopeR 0 0 0


@ vis - Kakva je to logika u stavljanju u istu ravan dvojbe da završeni student povijesti s FF-a predaje povijest na PMF-u, a ne može teologiju na KBF-u? Može li geologiju na PMF-u? A geograf s PMF-a njemački na FF-u? Alumnus 0 0 0


@Al vis ukazuje na tzv. nelojalnu konkurenciju jer bi vjeroučitelji bili prikladniji izbor-Mogu predavati i vjeronauk i dodatni predmet.Manje je djece,te je velika borba za satnicu.Fali marksizam da se nelojalnost izjednači.Zato i smišljaju nove pred RepopeR 0 0 0


@ Rep onda su i kombinacije Eng/Njem ili Hrv/Pov nelojalna konkurencija kombinacijama studija hrvatskog jezika i poljskog ili povijesti i češkog, jer se poljski i češki također ne predaju u školama. Dakle, nelojalnost prvi stvara sam FF (tom logikom) Alumnus 0 0 0

Analiza

Suradnja Filozofskog i Katoličko-bogoslovnog fakulteta - da, ali samo uz obostranu korist

09.04.2016. 17:11, Klerikalizacija obrazovanja? Koliko je opravdana pobuna na Filozofskom fakultetu?

Kao gotovo svaka rasprava u Hrvatskoj, i ova o suradnji Katoličko-bogoslovnog i Filozofskog fakulteta pretvorila se u ideološko nadmetanje. S jedne se strane forsira priča o pravu Katoličke crkve da utječe na društvena zbivanja, a s druge ustavna norma o odvojenosti Crkve i države. Pritom se nerijetko može vidjeti kako sudionici u raspravi ne znaju, ne razumiju ili namjerno manipuliraju određenim činjenicama i pojmovima. Primjerice, sekularni karakter društva ne isključuje Crkvu iz javnog i društvenog života, a neki se ipak žeste na gotovo svaku izjavu koja dolazi s Kaptola. Odriču pravo ne samo crkvenim institucijama nego i pojedinim pripadnicima klera ... više >

6

visitor

s odmakom se bolje vidi
  • 5
  • 2
  • 1
  • 16

Analiza

Zar bi građani na novim izborima uistinu vratili stari model vladanja?

06.04.2016. 07:53, Barometar-hipoteza+Anketa: Ocijenite političare...

Nezadovoljstvo predsjednika najveće političke stranke postalo je opće mjesto u političkim analizama, partneri iz Domoljubne koalicije također su se već „izredali“ na MOST-u i premijeru Oreškoviću, novi predsjednik HSS-a mu je poput Milanovića čak osporio legitimitet, a neki se dan na sebi svojstven način kritikama pridružio i Milan Bandić. Njegov ultimatum, da ako u roku tri mjeseca ne uslijede konkretni projekti s dinamikom izvršenja, da će inicirati preslagivanje unutar vladajuće koalicije, izazvao je pravu buru u javnosti i potaknuo val nagađanja o tome može li se i na koji način presložiti saborska većina, odnosno, kako je to Bandić zamislio „premostiti“ one koje smatra smetnjom. U ovoj se analizi nećemo baviti tom vrstom kombinatorike. O brojkama je uglavnom već sve rečeno, a izjasnile su se i stranke (HNS, Laburisti) za koje se nagađalo da bi u eventualno novoj saborskoj većini mogle supstituirati MOST. O potencijalnim prebjezima iz MOST-a i stranaka koje pripadaju oporbi, baš zbog dosadašnje prakse kupovanja zastupnika i općenito bogatog iskustva u političkoj trgovini, ne vrijedi nagađati jer je gotovo doslovce sve moguće i na prodaju, samo ako se interesi u pravom trenutku poklope. Držimo da je već sasvim dovoljno pokazatelja za zaključak kako se u ovoj hrvatskoj priči zapravo radi o sukobu dva koncepta vlasti, odnosno dva modela vladanja.

Jedan je stari, partitokratski, u kojem stranka na vlasti, odnosno stožerna stranka koalicije diktira sve. Njezin si predsjednik, koliko smo samo puta to gledali prethodnih desetljeća, uzima ulogu vladara kako u stranci, tako i u državi. Za njega ne postoje ni Ustav ni zakoni, jer ako mu se pojedina odredba ne sviđa ili mu smeta u realizaciji neke zamisli, mijenjat će ju snagom saborske većine. Za njega ne postoji ni sabor, osim kao alat, jer unaprijed zna da će stranačka stega iznjedriti baš odluku kakva mu odgovara. Ako ustreba, vidjeli smo to pri izglasavanju, odnosno suspenziji ZERP-a za članice EU, zastupnici se i doslovce preko noći mogu „predomisliti“ kako bi u konačnici odglasali kako gazda kaže. U takvom modelu vladavine, političari krstare zemljom i, kako im kada i gdje odgovara, šakom i kapom dijele obećanja, odnosno novce iz državnog proračuna. Kad ih uzmanjka, dižu se novi krediti. Stari se ne vraćaju nego se većinom  reprogramiraju i tako odgađaju za neka bolja vremena koja, vidimo, nikako da dođu. Strategije i planovi su nam zato uglavnom beskorisna masa papira koju svaki sljedeći premijer može promijeniti sukladno vlastitim idejama i željama, umjesto da kad se jednom donesu budu obvezujući bez obzira na to koja stranačka garnitura obnaša vlast. Knjige bi se mogle ispisati primjerima takve prakse ( o zapošljavanju po vezi pogotovo), uglavnom je poznata svima koji prate i imalo se razumiju u politiku pa nema potrebe dalje opisivati partitokratski model vlasti.

Drugi je model demokratski i po gotovo svemu drugačiji od prvog. Slučaj je nakon posljednjih parlamentarnih izbora htio, nema argumenata za tvrdnju kako su baš to većinski htjeli birači, da ni jedna stranka, odnosno koalicija ne može sama formirati vlast. Dogodilo se da ni jedna strana, ni lijeva ni desna, ne može bez MOST-a okupiti saborsku većinu. Što točno oni hoće još ne znamo, pitanje je hoćemo li uopće doznati ako etabliranim strankama na čelu s najvećom „pukne film“ i odluče se na prijevremene izbore, ali je sada već posve izvjesno da ne žele dosadašnji model vladanja. U tom smislu je pogrešno problem promatrati samo kao nadmetanje Karamarka i Domoljubne koalicije s MOST-om. Bilo bi isto, ako ne i napetije da su njihova mjesta zauzeli Milanović i koalicija Hrvatska raste. Dakle, ne radi se (samo) o personalnim razilaženjima, već uistinu o sukobu oko načina upravljanja državom.

Strana koju trenutno predstavlja HDZ, odnosno Domoljubna koalicija i stranka Milana Bandića očito želi u punoj mjeri konzumirati vlast, to znači, kako smo navikli do sada, posmjenjivati stari kadar i postaviti svoj ma kako da su prethodnici radili (bez javnih natječaja, dakako), donositi odluke u krugu vlastitih pouzdanika umjesto na sjednicama sabora ili vlade i, još je važnije, autonomno raspolagati državnim proračunom i upravljati javnim poduzećima tako da zadovolji prvenstveno stranačke i potrebe klijenata vlasti, a ne građana. Nema projekata o kojima govori Bandić bez proračunskih sredstava ili novca iz EU fondova, a vidjeli smo koliko i kako on voli delati (rekli smo već i da stranke općenito rade na isti način). I partneri takve vlasti s kojima se u dobroj mjeri i niz godina surađivalo klijentelistički jedva čekaju da projekti krenu i da se podijele poslovi koji mnogima donose masnu zaradu. Nije zato ni čudo što su nestrpljivi, a čini se, i pomalo već nervozni.

Na drugoj je strani MOST, a sve se više čini da i premijer Orešković, bez obzira na to što ga je HDZ, odnosno Karamarko  predložio za mandatara vlade. Oni bi sve drugačije, uz puno razgovora, usuglašavanja oko svega i analiza prije svakog iole značajnijeg konkretnog poteza. Ono što dosadašnje vladare možda i najviše boli, Petrov i Orešković su gotovo svugdje za javne natječaje i odabir između više kandidata, pa da se zaposli ili imenuje tko je uistinu najbolji. Takvo njihovo ponašanje nije samo posljedica neodlučnosti koja im se pripisuje i/li činjenice da u proračunu nema novca za velike projekte. Prema onome što smo od njih do sada čuli, oni bi štedjeli proračunski novac i pokušali aktivirati privatni kapital. Mnogima bi to mogao biti problem jer s privatnim se kapitalom posluje drugačije. Privatni investitor ne rasipa zbog čega nema mjesta namještanju poslova kako se radilo i izvlačenju dijela sredstava za tko zna kakve sve potrebe, a isto vrijedi i za novac iz EU fondova. Politička elita razmještena po etabliranim strankama na tako nešto tek treba naviknuti, a ne vidi se previše da pokazuju volju. Poštenja u verbalnim istupima tzv. mainstream političarima nikada nije manjkalo, ali kada je o praksi riječ, raskorak je i više nego očit.

Uglavnom, bude li se nastavilo ovako, za sada preteže u korist premijera Oreškovića i MOST-a, dokidanjem stare prakse partitokracija će izgubiti raniju moć, barem onakvu kakva joj je bila najdraža. Međutim, nitko joj ne može oduzeti snagu koja za pionire drugačijeg stila vladanja može biti najpogubnija. Kad god im se prohtije, zagovornici dosadašnjeg načina upravljanja zemljom mogu izazvati izbore na kojima premijer bez stranke i MOST koji nije stranka u pravom smislu te riječi mogu završiti i vrlo loše. Lako je zamislivo da MOST kako bi ojačao vlastitu poziciju prihvati Oreškovića i u tom ga slučaju istakne kao premijerskog kandidata, od stranaka pojedinačno bi to još možda mogao učiniti samo jednako slabašni HSLS, ali evidentno je, potpora Boži Petrovu i njegovoj ekipi slabi iz mjeseca u mjesec.

Čudno je i u ovoj priči porazno, no činjenica je, ako kao takvu prihvatimo rezultate anketa, da se građanima ipak više sviđaju velike i etablirane stranke. Možda je to zbog još uvijek neizvjesnosti pravih namjera Oreškovića i MOST-a ili samo traženja sigurnije niše pod okriljem poznatog, ma kakvo ono bilo, razumljiv je i strah od daljnje privatizacije i reformi koje djelomice znače otpuštanja i smanjenje socijalnih prava, ali bi već svakome trebalo biti jasno da u paketu sa „starima“ ide i dosadašnji način vladanja, a vidimo do kuda nas je taj doveo. 

6

visitor

s odmakom se bolje vidi

Ocjene (11)


Respektira (7): Refamolitelj, Spektator, VeNLO, Vlaho, Alumnus, Laci, siouxica


Slaže se (2): Spektator, Mac316


Ne slaže se (2): roky333, VeNLO


Komentari (8)


I ako su SDP-ovci ponovno izabrali Milanović unatoč svemu lošemšto je uradio, onda bi "građani na novim izborima uistinu vratili stari model vladanja", iz puke gluposti i unatoč logici ! Laci 0 0 0


Uistinu ultraoptimističko tumačenje stvarnosti, totalni zastoj u državi tumačiti kao novi model vladanja? I zaboraviti na ono Briga me tko ima vlast dok ja štampam novac.Pa tako odlučujem o politici. VeNLO 2 0 0


Mi znamo da ništa neznamo.Ovo preslagivanje i dogovaranje izgleda nema kraja, a možda je već i završeno.To znaju Petrov i Karamarko. Mi obični smrtnici možemo samo pretpostavljati. Respektiram Bandićev stav ukoliko je iskren, a to opet zna samo on. HR-HB-Mostar 0 0 0


Kada sve ovo vidim oko sebe, možda si ti Milanoviću jedini spas, osim da ukinemo ovakav način glasanja, ukinemo stranke i predložimo 500 najsposobnijih u svim granama modernog društva, pa onda razgovorima, na TV-u, novinama, itd., odaberu 150 svojih! Tiranosaur 0 0 0


Kompetentniji i argumentiraniji sažetak o uzrocima i stanju današnjeg političkog trenutka ne vidjeh u medijima dosada. Hvala Refamolitelj 0 0 0

Analiza

Tko odgovara za neuspjeh: Upadaju li Orešković i MOST u vješto pripremljenu klopku?

02.04.2016. 02:16, Gubi li Karamarko strpljenje? Koliko su realne najave o HDZ-ovom rušenju Vlade?

Izjavom kako u Karamarkovim riječima, kada ga je pozvao da se posveti gospodarstvu i investicijama, ne vidi prijetnju, premijer Tihomir Orešković je donekle uspio smiriti strasti uzavrele nakon što je s Predsjednicom Republike dogovorio imenovanje Daniela Markića na čelo SOA-e. Većina analitičara slaže se u ocijeni da predsjedniku HDZ-a, ma koliko bio nezadovoljan time što je ostao bez željenog utjecaja i de facto marginaliziran u Vladi, u ovom trenutku ne odgovara izazivanje prijevremenih izbora jer, po njihovoj procjeni, na njima nema izgleda osvojiti većinu koja bi mu osigurala i ostanak na vlasti, a kamoli mogućnost da sam postane šef Banskih dvora i stekne dugo priželjkivanu moć da kadrovski i drugačije vedri i oblači u strukturi državne vlasti i po javnim poduzećima. U ovom je času zasigurno tako jer simpatije su javnosti na strani Premijera, a Karamarko je godinama uvjerljivo najnepopularniji političar, no politika je djelatnost u kojoj se po prirodi stvari planira i igra na malo duže staze nego što je ogromna većina javnosti u mogućnosti uopće shvatiti. U jednom se trenutku netko može činiti kao sigurni dobitnik, da bi se već u drugom pretvorio u gubitnika. Nije li se, uostalom, voljom MOST-a, upravo to dogodilo predsjednicima dviju vodećih hrvatskih stranaka?

Za Tomislava Karamarka može se reći da nije simpatičan, da ga kamera ne voli i da ne zna kako treba komunicirati s javnosti, pa čak i da je loš političar, no neke se činjenice ne bi smjele previdjeti. Pod njegovim je vodstvom HDZ nakon gubitka izbora s Jadrankom Kosor 2011.godine porazio glavnog konkurenta, SDP, na dvoje europskih, posljednjim parlamentarnim i većini lokalnih izbora. Demoraliziranu i praktički razbijenu stranačku vojsku je uz pomoć najbližih i sebi vjernih suradnika dotjerao u red i pretvorio ju u vrhunski organiziranu, samopouzdanu i do krajnosti discipliniranu formaciju vrlo vještu u ribarenju biračkih glasova. Istina, u presudnom mu je času uzmanjkalo mandata da sam preuzme ulogu premijera, ali je potpuno pogrešno tvrditi kako mu je vlast pala u krilo isključivom zaslugom drugih (Milanović, MOST). On je, a ne netko drugi pridobio Milana Bandića i preveo dvoje manjinskih zastupnika na svoju stranu. Zahvaljujući (i) tim glasovima je ostvario saborsku većinu jer samih petnaest MOST-ovih nije bilo dovoljno za to. Trebalo je u toj igri puno živaca, umijeća i, što je najvažnije, strpljenja. Bilo je potrebno i ne klonuti duhom kad se svima činilo da je za HDZ sve izgubljeno. Veliki dio tog uspjeha je Karamarkova zasluga jer profesionalno se kalio u službama gdje su potrebne baš te kvalitete, samo što ih šira javnost zbog prirode njegovog posla nije mogla vidjeti, i zato se o sposobnosti njegovog tima za planiranje budućih političkih poteza ne bi smjelo olako donositi zaključke.

U politici se, inače, sve izjave trebaju analizirati u kontekstu. To znači da rečeno ne mora uvijek i uistinu značiti ono što se nekome učini na prvu, niti kratkoročna šteta mora na duže staze voditi definitivnom porazu. Ovo drugo vrijedi i obrnuto.

Trenutno se, a i unatrag dva mjeseca, čini kako je Karamarko u defenzivi, da ga svi redom „šamaraju“ i da je nemoćan uzvratiti. Od krupnijih događaja, izgubio je jednog ministra (Crnoja), najmanje dvoje vrlo jakih stranačkih ljudi mu nije prošlo za ministre (Brkić, Rimac), a ministar iz redova MOST-a je njegov zahtjev za smjenama u MUP-u nazvao primitivnom metodom pritiska (Orepić). Premijer se oglušio o njegov zahtjev da bez odgađanja potpiše smjenu Dragana Lozančića i, naposljetku, nije prihvatio njegov prijedlog za popunu resora u kojem je stručnjak i odlično poznaje stanje. Sve su to bili javni udarci i na trenutke se doista činilo kao da ih podnosi poput magareta, tvrdoglavo ne mijenjajući vlastiti naum i ponašanje. Ali kod političara, rekli smo, gotovo u pravilu, iza svakog učinjenog poteza postoji manje ili više smišljena namjera koja ne mora nužno biti odmah vidljiva svima. Može zato biti da Karamarkova računica izgleda drugačije nego nečija druga.

Mnogo se nakon slučaja Markić govorilo o tome da je vlada Oreškovićeva zbog čega su Karamarku vezane ruke, osim što kad god zaželi može izazvati prijevremene izbore, s tim da je gotovo jedinstvena ocjena da na njima ne bi polučio uspjeh. U trenutnim okolnostima, slažemo se, sigurno je tako. Tko skrivi ponavljanje izbora, analitičari su jedinstveni, kaznili bi ga birači koji od aktualne vlade očekuju da im omogući bolji životni standard, a ne ponovni izlazak na izbore. No što ako krivac ne bi bio Karamarko, već onaj za kojeg se ovih dana uporno ponavlja da je vlada njegova, a ne predsjednika HDZ-a? Ne bi li onda taj trebao biti i odgovoran za rezultate te vlade? Naravno da bi, osim u slučaju da svima bude vidljiva Karamarkova opstrukcija njezina rada. Tko je imalo spreman priznati prvom potpredsjedniku barem neke od gore navedenih kvaliteta, složit će se da Karamarko nikada ne bi bio toliko naivan da javno baca klipove pod noge (za sada) popularnom Oreškoviću. Nekadašnji planeri i puno složenijih operacija od pukog uskraćivanja potpore pojedinim prijedlozima MOST-ovih ministara i možda premijerovih osobno, sigurno mogu bolje.

Prije nego predstavimo mogući scenarij, prisjetimo se tko su u vladi čelnici ključnih resora i iz čije su kvote, odnosno na čiji prijedlog su imenovani. Zapravo, sve je ministre, barem kako je javnosti predstavljeno, odabrao Orešković između više kandidata. Ministra financija Zdravka Marića se, ne samo zbog toga, neusporedivo čvršće veže uz njega nego uz HDZ u čiju kvotu se formalno ubraja. Financije su ključne i također su Oreškovićeva specijalnost. Nema ni govora o tome da bi Karamarku itko pripisao podbačaj na tom polju, ako ga bude. Isto se odnosi i na gospodarstvo koje vodi Tomislav Panenić, javnu upravu pod ravnanjem Dubravke Jurline Alibegović, pravosuđe na čijem je čelu Ante Šprlje i pogotovo sektor sigurnosti koji vode Vlaho Orepić, uz prethodnih četvero navedenih također MOST-ov ministar, i ljudi koje su usprkos Karamarkovim naporima da instalira svoje pouzdanike odabrali Orešković i Predsjednica RH. Podbačaj navedenih pao bi na Oreškovića i MOST, nikako na HDZ, a pobrojani su resori ključni za reforme od kojih se očekuje da Hrvatsku izvuku iz krize. Jedino su EU fondovi za koje odgovara Karamarkov ministar (Tolušić) od kojih se očekuje puno, no relativno se lako izgovoriti da korisnici nisu predložili projekte ili da ih nisu dovoljno dobro i na vrijeme pripremili. Ako se u ičemu do sada izvještila najveća stranka, onda je to prebacivanje odgovornosti na druge (osim za svoje, Milanović je prozivan i za mnoge grijehe Sanaderove te vlade Jadranke Kosor).

Osim toga, Božo Petrov je borbu za navedene resore pravdao baš tvrdnjom da se u njima planiraju ključne reforme i željom da MOST za njih preuzme punu odgovornost. Ako je tomu tako, a lako je provjeriti, zašto bi onda - ako javna uprava ostane glomazna i dobro plaćena, financije i dalje u debelom deficitu, gospodarstvo u kolapsu, a pravosuđe na glasu kao korumpirano i nesposobno – javnost za neuspjeh okrivila Karamarka? Ne zvone li mediji cijelo vrijeme da je predsjednik HDZ-a na vlasti, a da stvarnog utjecaja na ključne odluke praktički nema? Ne piše li se da je potpuno marginaliziran i da, čak i kada bi htio, nema pravo naređivati ijednom ministru? Ne vidimo baš da se Karamarko osobito trudi demantirati medije u tom dijelu i uvjeriti javnost da on donosi ključne odluke, što bi onda podrazumijevalo i odgovornost za provedbu reformi i programa rada vlade.

Štoviše, kada je o programima riječ, u medijima je osvanula vijest kako su svi ministri dobili nalog da rade po HDZ-ovom gospodarskom programu. O tom je uratku njemačkog IFO instituta mnogo već pohvalnog rečeno, napose da bi nas dosljedna provedba sigurno izvukla iz krize. E sad, što ako Vlada podbaci, ne provede reforme - koga bi okrivili birači? Karamarka kojem se ne da blizu ključnim resorima i s kojim se dio javnosti gotovo sprda kako nema nikakvog utjecaja, Oreškovića za kojeg se naveliko piše da ga je zauzdao (koji je usto i formalno odgovoran) ili pak MOST koji za sebe sam tvrdi da su preuzeli najteže resore u kojima treba napraviti ključne reforme? Koliki bi tko dio odgovornosti u tim uvjetima objektivno trebao ponijeti?

Sve što „poniženom“ Karamarku treba je strpljenje i vrijeme da oni koji su ga „potpuno razvlastili“ pokažu koliko su u stanju provesti program IFO instituta. A onda, na možebitnim prijevremenim izborima, tko bi mogao dobiti najveće povjerenje da konačno počne provoditi HDZ-ov program?

6

visitor

s odmakom se bolje vidi

Ocjene (4)


Respektira (4): Spektator, roky333, BigBother, siouxica


Komentari (10)


Sve su činjenice točne, ali zaključak da će Karamarko doći do vlasti samo prebacivanjem odgovornosti je previše pojednostavljen. Za sigurnu pobjedu Karamarko mora ovladati medijima. HRT nije dovoljan. Isto tako neki potezi Vlade dovest će i do Spektator 1 0 0


homogenizacije ljevice, što se već vidi večerašnjim reizborom Milanovića. Spektator 0 0 0


@Sp..ne postoji zaključak u tekstu da će Karamarko "doći do vlasti SAMO prebacivanjem odgovornosti"..ne postoji čak ni taj da bi uopće na novim izborima došao do vlasti, samo je sugestija da položaj HDZ-a i TK nije bezizgledan kako se većinski tvrdi visitor 1 0 0


Homogonizacija ljevice. To je odrađeno s prilično dobrim glumatanjem Komadine. Ovaj je ponudio skretanje u lijevo, što nitko u Hrvatskoj ne prihvaća. Milanović mu nakon izbora može biti zahvalan. Umjesto da je ponudio program s osudom "antifašizma" Boljunac 0 0 0


Nakon ovoga svaki zaključak je moguć! Zato, odgovor glasi - opcija koja ne dovede do boljitka u Hrvatskoj gubi, ni Karamarko, ni Orešković, ni Petrov - svi oni gube na slijedećim izborima - a najviše mi, narod. mihael 0 0 0

Analiza

Nastavi li ga Karamarko javno ponižavati, Orešković može jedino dati ostavku

29.03.2016. 19:38, Gubi li Karamarko strpljenje? Koliko su realne najave o HDZ-ovom rušenju Vlade?

Dok je mjesecima nakon izbora obilazio lokalne stranačke organizacije uvjeravajući članstvo kako je HDZ pokraden za pet do šest mandata, Tomislavu Karamarku nije ni nakraj pameti bilo gospodarstvo. O investicijama, osim u jednom navratu kad se pohvalio osobnim razgovorima s investitorima, nije govorio ni kad se trsio objasniti javnosti zašto su Milijan Brkić, Mijo Crnoja i još neki HDZ-ovi kadrovi najbolji izbor za ministre. Nije mu to bila ključna tema ni dok je putem medija poučavao ministra Vlahu Orepića da je za svoj resor odgovoran i njemu kao potpredsjedniku vlade zaduženom za domovinsku sigurnost. Ali su gospodarstvo i investicije odjednom postali bitni nakon što je premijer Tihomir Orešković odlučio još jednom iskoristiti svoju ovlast i ne poslušati tko zna koju po redu Karamarkovu sugestiju o kadrovima u obavještajno-sigurnosnom sektoru. Ako to znači da će i HDZ u središte svog zanimanja ubuduće stavljati gospodarstvo, da će HDZ-ov ministar Tolušić i MOST-ov Panenić idućih mjeseci biti zatrpani korisnim prijedlozima i inicijativama iz te stranke, Tihomir Orešković je presijecanjem trakavice s imenovanjem čelnih ljudi u obavještajno-sigurnosnom sektoru napravio još jedan za Hrvatsku višestruko koristan posao.

Bude li tomu tako, Premijerova će popularnost zasigurno porasti za još nekoliko postotaka, možda i desetak. S obzirom na to da se njegova vlada još nije iskazala ni brojem, a kamoli sadržajem vlastitih  zakonskih prijedloga, o nekoj suvisloj i prepoznatljivoj politici se također ne može govoriti, Oreškovićev je trenutno visoki rejting očito posljedica dojma koji je o sebi proizveo vlastitim ponašanjem. Osim što je svom potpredsjedniku pokazao zube, prije toga i Predsjednici RH, ali ne režeći nego uz smirujući osmjeh, iskazao se i krajnjim suzdržavanjem od ideoloških rasprava. A nije da nije imao bezbroj prilika uskočiti u močvaru iz koje već godinama prema građanima frca blato jer se u njoj strasno kaljužaju dvojica glavnih političkih konkurenata, aktualni potpredsjednik Karamarko i šef oporbe Zoran Milanović. Štoviše, razumno je zaključiti da su mu ispitanici Crobarometra upravo to najviše honorirali. Desetljećima „budalizirani“ od strane političkih elita nisu mogli previdjeti premijera kojeg još nisu imali priliku čuti ni da se izjašnjava o partizanima i ustašama, a kamoli da ulazi u rasprave i prepucava se oko tih pitanja s političkim suparnicima. Ako i ne znamo što Oreškovića uistinu zanima, može biti da stvarno ima samo tri cilja koja je naveo prilikom predstavljanja proračuna za 2016.godinu (smanjiti javni dug, poboljšati kreditni rejting, gospodarski rast), veseli što barem znamo da na to neće gubiti vrijeme. Bilo bi isuviše preuzetno sada govoriti koliko će biti uspješan u održavanju financijske stabilnosti i stvaranju pretpostavki za izvlačenje hrvatskog gospodarstva iz krize, čak i hoće li uopće biti uspješan, ali možemo analizirati njegove izglede da opstane na povjerenoj mu funkciji. Preliminarni mu zaključci, nažalost, ne idu u prilog.

U dosadašnjem je svom političkom životu Orešković pokazao da se ne boji izazova. Štoviše, pokazao je i da ne zazire ni od autoriteta predsjednice države i čak onog čija ga saborska većina održava na premijerskom položaju. Može biti da je (i) zato što materijalno ne ovisi o plaći, egzistenciju je već osigurao, kao top menadžer neće biti besposlen ni ako sutra završi političku karijeru, ali se po njegovom ophođenju sa sugovornicima i javnosti vidi da odlično vlada komunikacijskim vještinama pa je onda logično pretpostaviti i da je suveren u građenju tima i upravljanju njime. S toga, ako nešto bude puklo u vladajućoj koaliciji, neće njegovom krivnjom. No to znači da ovisi o političkom suglasju Domoljubne koalicije, MOST-a i Milana Bandića, a to je već vrlo skliski teren.

Ne radi se samo o stranačkim izborima u HDZ-u, Karamarko i kao jedini kandidat mora održavati privid da diktira u Vladi, već se stranke polako pripremaju za lokalne koji se imaju održati za otprilike godinu dana. Osim toga, zbog stalnih napetosti unutar vladajućih, čini se kako svi žele u položaju za niski start dočekati možebitnu odluku ključnih partnera da više sreće potraže na prijevremenim parlamentarnim izborima. Orešković na tom planu ne može baš ništa promijeniti jer se radi o urođenom refleksu političkih stranaka kao takvih. Dakako, mogao bi svinuti kičmu pred podređenima u timu, ali bi se time sam pretvorio u karikaturu premijera i ugrozio si buduću profesionalnu karijeru pa je gotovo sigurno da to neće napraviti. No ne znači da isto od njega neće htjeti učiniti Karamarko.

Štoviše, po njegovim se riječima („očekujem da se predsjednik Vlade posveti...“) može zaključiti da je sklon daljnjem zaoštravanju. S obzirom na to da Karamarku ranije neskrivene prijetnje novim izborima nisu donijele korist, ispada kako je u pitanju bio tek blef, možda sad otvorenim ponižavanjem Oreškovića, kao prije Orepića, pokušava premijera natjerati na ostavku. U tom slučaju bi, rezon je, krivnju za pad vlade mogao svaliti isključivo na njega. Ne samo da nije uobičajeno, već je i drsko kad formalno podređeni javno dijeli zadatke nadređenom. Da je dobronamjeran, Karamarko se s Oreškovićem mogao koliko hoće dogovarati iza zatvorenih vrata pa je utoliko jasnije da se radi o namjernom provociranju, vjerojatno s ciljem da mu prije konačnog obračuna sruši visoki rejting. S poniženim bi mu i ismijanim premijerom sigurno bilo lakše izaći na kraj.

Bit će zanimljivo vidjeti kako će Orešković odgovoriti na takav izazov. Dosadašnja izuzetno uspješna taktika ignoriranja bi se mogla pokazati nedostatnom jer vrijeme više ne radi u njegovu korist. Javnost sve nestrpljivije očekuje vidjeti konkretne rezultate njegove vlade, a postići ih može samo ako Karamarko i HDZ-ovi ministri budu bili potpuno kooperativni. Nevičan igri prebacivanja odgovornosti na tuđa pleća i lišen stranačkog zaleđa, usto mu ni položaj ne dozvoljava takvo ponašanje, Orešković bi na kraju mogao izgubiti od vještog kombinatora koji je zanat pekao u sigurnosno-obavještajnim službama. Može birati jedino način na koji će pasti jer Karamarko je u jednom potpuno u pravu - bez podrške HDZ-a, više neće biti premijer

6

visitor

s odmakom se bolje vidi

Ocjene (8)


Respektira (7): Spektator, Losonsky, IDujas, Laci, Vjeran, msesar, siouxica


Ne slaže se (1): roky333


Komentari (4)


Respektiram uz napomenu da se pitam je li uopće trebao biti premijer ? O gospodarstvu očito ne zna ništa, prodavati na svaka kumica sa Dolca, Pljačka u '90-ima će biti ništa u odnosu što će ovaj napraviti s Hrvatskom. Živi bili i vidjeti ćete Laci 0 0 1


Nedostaje ono kome će popularnost pasti ako Oreškoviću poraste? IDujas 0 0 0


Točno, bez podrške HDZ-a TO više neće biti premijer, ali niti Karamarko više neće biti u Vladi, jer ili će se karte drugačije posložiti ili ćemo ići na nove izbore. Spektator 0 0 0


@Laci: Trebao je. A prodati ionako ne može ništa bez suglasnosti većine u Vladi, a u nekim slučajevima i većine u Saboru. Sam ne može ništa. Spektator 0 0 0

Analiza

Nastavi li ga Karamarko javno ponižavati, Orešković može jedino dati ostavku

29.03.2016. 19:38, Gubi li Karamarko strpljenje? Koliko su realne najave o HDZ-ovom rušenju Vlade?

Dok je mjesecima nakon izbora obilazio lokalne stranačke organizacije uvjeravajući članstvo kako je HDZ pokraden za pet do šest mandata, Tomislavu Karamarku nije ni nakraj pameti bilo gospodarstvo. O investicijama, osim u jednom navratu kad se pohvalio osobnim razgovorima s investitorima, nije govorio ni kad se trsio objasniti javnosti zašto su Milijan Brkić, Mijo Crnoja i još neki HDZ-ovi kadrovi najbolji izbor za ministre. Nije mu to bila ključna tema ni dok je putem medija poučavao ministra Vlahu Orepića da je za svoj resor odgovoran i njemu kao potpredsjedniku vlade zaduženom za domovinsku sigurnost. Ali su gospodarstvo i investicije odjednom ... više >

6

visitor

s odmakom se bolje vidi
  • 7
  • 0
  • 1
  • 4

Analiza

Zašto je dobro da je na čelo SOA-e imenovan baš Daniel Markić

26.03.2016. 18:41, Barometar-hipoteza+Anketa: Ocijenite političare...

Konačno se dogodilo. Predsjednica RH i predsjednik Vlade RH dogovorili su i supotpisali prijedlog za imenovanje novog ravnatelja Sigurnosno-obavještajne agencije (SOA). Time su ne samo okončali trakavicu oko smjene Dragana Lozančića, već i pokazali da mogu sjesti za isti stol i usuglasiti stajališta daleko od očiju javnosti. Više od pedeset dana su trajala politička prepucavanja u vezi procedura i nadležnosti za, u prvome redu, razrješenja dužnosnika u obavještajno-sigurnosnom sektoru, a potom i oko toga tko bi od političkih aktera u procesu imenovanja trebao imati veći utjecaj. Isprva je sukob bio samo na relaciji Pantovčak-Banski dvori, da bi se naknadno igra spustila i na nižu razinu, u okvir Vlade RH. Upravo je zbog potonjeg važno da su Predsjednica i Premijer konačno nadvladali taštine i pokazali kako im je u aktualnom europskom političko-sigurnosnom okruženju ipak najviše stalo do nacionalnih interesa.

Da je problem eskalirao do razine koja se ne može više tolerirati govori činjenica da se u javnosti već počelo raspravljati ne samo o imenima kandidata za najviše dužnosti, nego i o konkretnim njihovim aktivnostima unutar obavještajne zajednice. Jednima je takvo razotkrivanje služilo u svrhu kompromitacije pojedinih osoba, a drugima za njihovu obranu. To je nešto što si ni jedna ozbiljna država ne smije dopustiti. Uobičajeno je, naime, da se problemi unutar te zajednice i ukupnog sustava sigurnosti rješavaju iza čvrsto zatvorenih vrata, a javnost obavještava kad je problem već riješen. Naravno, zatvorenost sustava ne isključuje ni građanski, ni politički ni stručni nadzor, ali za to postoje pravila, točno određene procedure i nadležna tijela. Ovo što su neki pokušali plasiranjem klasificiranih podataka u medije, neodgovorno je i nedopustivo u normalnom društvu.

Najveća je korist od imenovanja Daniela Markića to što se on već nalazi u sustavu, bio je Lozančićev suradnik za međunarodnu suradnju. To što su mu iz HDZ-a stavljali na teret, za Oreškovića i Grabar Kitarović je, izgleda, bila njegova najveća preporuka jer upravo će što bolja suradnja među obavještajno–sigurnosnim službama zemalja unutar EU i šire biti potrebna da bi se lakše odgovorilo izazovima koji, ne treba se zavaravati, ubuduće čekaju i Hrvatsku. Markić je profesionalac koji taj posao radi već godinama i svakako je bolje rješenje od bilo koje politički imenovane osobe. Ne znamo koju je dvojicu predložio Karamarko, ali su Predsjednica i Premijer očito smatrali da bi HDZ-ovi kandidati bili previše vezani uz njega ili da su manje stručni od Markića. Bez obzira na to što je presudilo, mudro su odlučili, a i odgovornost je isključivo na njima.   

Odluka koju su zajednički donijeli je dobra i zato što je nakon demokratskih promjena, prelaskom Hrvatske na sustav parlamentarne demokracije, ovlast za upravljanje obavještajno–sigurnosnim službama podijeljena između Predsjednika Vlade i Predsjednika RH tako da ravnopravno dijele informacije i odlučuju o tome tko će voditi pojedinu službu pa je time što su Grabar Kitarović i Orešković postigli dogovor da jedan od njih dobije presudni utjecaj na imenovanje čelnika agencije, a drugi, odnosno druga da odluči tko će voditi ured za kontrolu njezina rada, osigurano i to da nitko nema apsolutnu moć nad tajnim službama. Time je na svoje došlo i civilno društvo koje je posljednjih mjeseci iskazivalo zabrinutost ako bi se Karamarku dopustilo da sam izabere vodeće kadrove. Dugoročno bi ovakav pristup problemu kadroviranja u obavještajno-sigurnosnom sustavu zemlje mogao postati i model za njegovo rješavanje, svaki put kada na prvu nije moguće postići potpuno suglasje.

Sljedeće dobro proizašlo iz ovakvog rješenja je relaksiranje odnosa između Pantovčaka i Banskih dvora. Taj je varirao od vrlo srdačnog do krajnje zategnutog. Najbolji je bio odmah na početku mandata, a najnižu točku je dodirnuo nakon što je Grabar Kitarović bez konzultacija s Premijerom potpisala odluku o razrješenju Dragana Lozančića. Skoro dva mjeseca je trajalo natezanje oko toga treba li Orešković bez pogovora udovoljiti želji Predsjednice i koliko uopće ima smisla odugovlačenje ako je jedno od dvoje ljudi koji upravljaju tajnim službama izgubilo vjeru u ravnatelja. Neimenovani su izvori marljivo servisirali medije informacijama o tome što Grabar Kitarović zamjera Lozančiću, s jedne strane, dok se s druge špekuliralo ne krije li se u pozadini svega njezin odnos prema osobama koje se nalaze pod istragama USKOK-a. Utoliko je važnije što o tijeku razgovora, dokle god nije postignut dogovor, javnost gotovo ništa nije znala. Ako medijima i do sada nije netko drugi „dilao“ informacije, umirujuće djeluje spoznaja da Predsjednica i Premijer, kada hoće, itekako znaju sačuvati njihovu povjerljivost.

Na kraju, što se Karamarka tiče, dogodilo se da je zbog vrlo tijesnog izbornog rezultata gotovo potpuno ispao iz sustava odlučivanja o kadrovima unutar sigurnosno-obavještajnog sustava. Ulogu koju je dosad redovito imao čelnik najveće vladajuće stranke preuzeo je nestranački premijer. Na iznenađenje mnogih, Orešković je pokazao kako ne želi samo igrati namijenjenu mu ulogu nego da uz odgovornost koju nikako ne može izbjeći želi preuzeti i sve premijerske ovlasti. Iako se na prvi pogled tako ne čini, jako je dobro što nije uzeo u obzir kandidate koje mu je predložio Karamarko. Odnos između njih dvojice je problematičan od samog početka i korisno je što će, ako netko uskoro ne povuče krajnje radikalan potez, biti riješen za dulje razdoblje unaprijed. U igri živaca, gdje nije nedostajalo ni blefova, Orešković je pokazao da mu nisu samo financije specijalnost. Pokazao je Karamarku gdje mu je mjesto kao Prvom potpredsjedniku Vlade i ovaj sad može birati između dvije mogućnosti – pomiriti se sa sudbinom ili isprovocirati nove izbore ako misli da bi njemu i njegovoj stranci donijeli bolji status.

U tom smislu je, osim već navedenih koristi, imenovanje Markića dobro i zato što će, gotovo je sigurno, biti okidač kojim se pokreće sređivanje odnosa unutar vladajuće koalicije. Što god Karamarko odlučio, ostale će opcije biti predmetom drugih analiza, bolje je od ovoga što smo do sada gledali. U vrijeme kad se EU suočava s jednim od najvećih izazova otkako je formirana, migrantska kriza i val terorizma otvorili su niz pitanja koja zadiru u sami temelj te zajednice, Hrvatska si ne može dopustiti daljnje rastakanje sustava i blokadu institucija zaduženih za održavanje stabilnosti i mira.  

6

visitor

s odmakom se bolje vidi

Ocjene (7)


Respektira (6): belmondo, sthagon, sufit, Spektator, Laci, siouxica


Slaže se (1): mihael


Komentari (3)


Još da nam je znati koliko su u sve to umiješani prsti i umotvorine Ivića Pašalića ? što su više umiješani, tim je gore po nas ! Laci 0 0 0


Obavještajni sustav nam je smijurija i ne služi sigurnosti zemlje. Mislim da je tu potrebna temeljita reforma. Jedan čovjek može učiniti nešto ali nemože popraviti sve nedostatke. HR-HB-Mostar 0 0 0


Možda promjene koje je donijelo ovo imenovanje nije nešto značajno, ali je jako indikativno. Predsjednica se bahaćenjem neće više igrati s Mamićima a Karamarku je pokazano mjesto. Nadajmo se boljitku naroda, radi čega su oni tamo, ili bi trebali biti mihael 0 1 0

Analiza

Zašto je dobro da je na čelo SOA-e imenovan baš Daniel Markić

26.03.2016. 18:41, Barometar-hipoteza+Anketa: Ocijenite političare...

Konačno se dogodilo. Predsjednica RH i predsjednik Vlade RH dogovorili su i supotpisali prijedlog za imenovanje novog ravnatelja Sigurnosno-obavještajne agencije (SOA). Time su ne samo okončali trakavicu oko smjene Dragana Lozančića, već i pokazali da mogu sjesti za isti stol i usuglasiti stajališta daleko od očiju javnosti. Više od pedeset dana su trajala politička prepucavanja u vezi procedura i nadležnosti za, u prvome redu, razrješenja dužnosnika u obavještajno-sigurnosnom sektoru, a potom i oko toga tko bi od političkih aktera u procesu imenovanja trebao imati veći utjecaj. Isprva je sukob bio samo na relaciji Pantovčak-Banski dvori, da bi se naknadno igra ... više >

6

visitor

s odmakom se bolje vidi
  • 6
  • 1
  • 0
  • 3

Analiza

Realnost ili nemoguća misija: Može li Komadina probuditi „mrtvi kapital“ SDP-a?

23.03.2016. 10:56, Nakon chata: Odgovara li HDZ-u pobjeda Milanovića ili Komadine?

Nisu članovi SDP-a ni za vrijeme Ivice Račana bili oduševljeni stupnjem unutarstranačke demokracije. Štoviše, nakon gubitka parlamentarnih izbora 2003.godine, na IX Konvenciji stranke zaključeno je kako se rukovodstvo odvojilo od baze i zanemarilo rad u stranci. Nezadovoljni su bili čak i članovi Izvršnog odbora SDP-a jer su imali osjećaj da ih se ne uvažava dovoljno pri donošenju strateških odluka i kreiranju stranačkih politika. U takvoj je klimi 2007.godine kandidatura Zorana Milanovića za funkciju predsjednika stranke kod velikog dijela članova SDP-a doživljena kao dobrodošlo osvježenje, a spominjanje već u prvom obraćanju biračima „oceana snage“ kao poziv zanemarenom članstvu i najava da će ubuduće i njihov glas biti važan. Devet godina kasnije, ponovno nakon gubitka državne vlasti, u stranci se čuje isto – da je stranačka politika kreirana u najužem krugu suradnika i prijatelja predsjednika stranke zbog čega su potpuno zanemarene lokalne organizacije i legalna stranačka tijela, s tom razlikom da ocjena nije samokritički osvrt Zorana Milanovića i zaključak Konvencije SDP-a kao najvišeg organa upravljanja strankom, već samo mišljenje dijela članstva i okosnica kampanje Zlatka Komadine koji će se 02.travnja suprotstaviti Zoranu Milanoviću na izborima za predsjednika SDP-a.

Teško je reći koliki su izgledi da dođe do strateškog preokreta u politici i smjene čelnog čovjeka stranke, ali su vrlo mjerljivi rezultati koje je polučila vladavina Zorana Milanovića.

Kada je riječ o parlamentarnim izborima, SDP je izgubio 2007. i 2015.godine, a dobio samo 2011-te kada po ocjeni mnogih nije ni mogao izgubiti jer je korupcijsko nasljeđe Ive Sanadera unaprijed diskvalificiralo HDZ. Oba puta kad je izgubio, poraz nije bio katastrofalan pa se utoliko više može raspravljati koliko su upravo odluke Zorana Milanovića skrivile što SDP na kraju nije formirao vlast. Prvi je put u samoj završnici kampanje promijenio strategiju i umjesto Ljube Jurčića sebe pogurnuo kao kandidata za premijera mada je, pokazivale su ankete, „SDP team“ odlično kotirao među biračima. Usto, 2007.godine je ustrajao da SDP ide samostalno što se pokazalo kao loš izbor jer bi s HNS-om sigurno nadmašio HDZ i dobio priliku za formiranje saborske većine, dok je 2011.godine slabom HDZ-u nepotrebno suprotstavio veliku koaliciju u kojoj se SDP pogubio. Tijekom mandata je upravo HNS, pokazalo se, puno puta bio zapreka dosljednoj provedbi Plana 21. Prošle je godine SDP izgubio isključivo zbog ideoloških vratolomija, visoko personalizirane i radikalno oštre kampanje te, mnogi se slažu, nepoštenog odnosa Zorana Milanovića prema MOST-u koji je bio jezičac na vagi pri čemu je predsjednik SDP-a još i svjesno prekršio odluku Glavnog odbora stranke. Što se ostalih izbora tiče, dvoje europskih je SDP izgubio, a lokalne se ionako uvijek tumači da je svatko pobijedio pa nisu presudni za ukupnu ocjenu.

Pošto se ovdje radi o stranačkim izborima, još je važnije kako je Zoran Milanović vodio SDP, odnosno je li stranka u međuvremenu organizacijski i funkcionalno napredovala i koliko je bio iskorišten potencijal članstva.

U Milanovićem je mandatu prvo izvršena kadrovska čistka tako da su protukandidati potpuno marginalizirani, egzemplar je izolacija Željke Antunović iako je bila popularna zamjenica predsjednika stranke, a neistomišljenike se optuživalo da ne poštuju volju većine (Milanovića) i, u krajnjem, da rade protiv interesa stranke. Isto je bilo i tijekom rasprave o novom statutu SDP-a (2009.godine) kada se zagovornike demokratizacije procesa odlučivanja i općenito unutarstranačkih odnosa etiketiralo na isti način. Moglo bi se to označiti i pravim začetkom politike „mi ili oni“, političkim habitusom Zorana Milanovića, koja je 2015.godine u noći prvog kruga predsjedničkih izbora samo uzdignuta na nacionalnu razinu i proširena na sve njegove političke suparnike.

Stranački se život sveo na iskazivanje povjerenja Zoranu Milanoviću, ne dovodeći nikad u pitanje njegove direktive, što je za posljedicu imalo daljnju pasivizaciju članstva kojem je mogućnost utjecanja na političke odluke jedan od osnovnih motiva za uključenje u stranku. Pošto je kriterij za napredovanje, to znači izbor na funkcije i uvrštenje na izborne liste, u velikoj mjeri ovisio o podržavanju Zorana Milanovića (organizacijama od posebnog interesa središnjici SDP-a se uoči svih izbora signaliziralo koje kandidate podržava predsjednik - šalabahter demokracija), način upravljanja strankom je uvelike bio klijentelistički. Štoviše, bilo je primjera kad su neposlušna vodstva suspendirana (SDP Istre), a u Zagrebu je jednom zbog podrške Milanu Bandiću potezom pera izbrisano oko 3000 članova. Aleksandra Kolarić i Slavko Linić samo su svježiji i široj javnosti poznatiji primjeri, dok se za mnoge ili ne zna ili su već zaboravljeni. U tom smislu kritika Zlatka Komadine pogađa „u sridu“, iza Zorana Milanovića uistinu postoji groblje žrtava – političkih dakako.

Ako bi jednom rečenicom morali opisati Milanovićevu eru na čelu stranke, savršeno bi odgovarala ova - „SDP team“ je pretvorio u „one man show“.

Zlatko Komadina na stranku, demokraciju i općenito na politiku gleda drugačije. Čovjek je terena i po tome sušta suprotnost Zoranu Milanoviću koji je odmah po ulasku u stranku (1999.godine) postao član Izvršnog odbora SDP-a. Komadina je u stranci od njenog nastanka (1990.godine) i kao takav je sudjelovao u osnivanju mnogih ogranaka. Obnašao je sve funkcije u predstavničkoj vlasti, od najnižih do najviših, a već tri mandata je župan Primorsko-goranske županije. Izvrstan je pregovarač zahvaljujući čemu SDP suvereno upravlja županijom kao nositelj vladajuće koalicije. Za razliku od Milanovića, zna kako izgleda pogled na Iblerov trg i s druge strane ogledala, a to bi mnogim članovima stranke moglo biti itekako važno kad budu birali kome će dati svoj glas. Problem  je jedino koliko njih će uopće htjeti uzeti glasački listić u ruke.

Objektivno, Milanović kao aktualni šef SDP-a ima veći utjecaj na lokalna vodstva stranke. Tijekom godina mandata je utjecao na izbor mnogih zbog čega će uz njihovu pomoć lakše animirati vlastite birače. Ne treba uopće sumnjati u to da će iskoristiti sva raspoloživa sredstva ne bi li zadržao položaj predsjednika stranke.

Komadinina snaga leži u onima koji su pasivni, gotovo eutanazirani faraonskim načinom vladanja Zorana Milanovića. Za probuditi ih i trgnuti iz letargije je potrebno vrijeme, kampanja koja bi trajala duže od predviđene. Vodstvo stranke je možda i zato odlučilo da rok bude kratak, kao da SDP godinama prije nije doslovce gubio vrijeme. Upitno je hoće li Komadina i ljudi iz njegovog stožera stići i doprijeti do svih lokalnih organizacija, a kamoli kontaktirati članove koji ih čine. Ne uzmogne li komunicirati, uzalud će Komadini biti želja da pruži priliku običnim članovima da se i njihov glas čuje, da ih se uvažava pri izboru svih organa stranke i kreiranju stranačkih politika. Ne uspije li prezentirati svoj program obnove SDP-a, neće se znati da ima nakanu pozvati sve disidente da se vrate, da hoće okupljati, a ne tjerati neistomišljenike iz stranke. Ne treba zaboraviti da su mnogi bili revoltirani načinom kako se Milanović obračunao s Josipovićem, kako je otjerao Kolarić ili izbacio Linića, da su se zato neki i sami udaljili od stranke. Možda bi se ponovno aktivirali ako bi osjetili dašak promjena.

Na kraju, ne uspije li Komadina upoznati sve s pravom glasa da od SDP-a kani napraviti modernu, uljuđenu i vjerodostojnu socijaldemokratsku stranku, jednako privlačnu i intelektualcima i radnicima, u konačnici prihvatljivu biračima od centra do ljevice, ocean snage bi mogao (p)ostati mrtvo more, SDP-ov mrtvi kapital koji je Milanović učinio takvim usprkos činjenici da Hrvatskoj nasušno treba.                 

6

visitor

s odmakom se bolje vidi

Ocjene (7)


Respektira (6): Laci, DPandek, sthagon, Refamolitelj, Vjeran, siouxica


Slaže se (1): Hatzivelkos


Komentari (22)


Autor je odlično upućen u odnose u SDP-u i pogodio je u gotovo svim tvrdnjama "u sridu". Ovi izbori imaju značaj ne samo za SDP, nego i za Hrvatsku jer demokratizacija SDP-a će pokrenuti i promjene nabolje u zatrovanoj političkoj klimi u zemlji. DPandek 3 0 0


@DPander, zasto bi ovi izbori u SDP-u bili vazni za Hrvatsku a biranja predsjednika HDZ-a ne? Tko je trenutno na vlasti? Vidim da HDZ-u ima nekoliko respekabinlih protukandidata Karamarku, tako de ce tesko dostici postotak baby Kím Il Sunga. viewer 0 0 0


Kao što je Miloševićeva loša politika prije rata osigurala pobjedu Tuđmanu, tako isto ekstremiziranje oko HDZ-a osigurava opstanak Milanovića. Komadina mora čekati da HDZ postane demokratska stranka-jedan kandidat-jedan glas to nije, zato on ne ide. mihael 0 0 0


@visitor, Merkel iznjedri svoj stav u stanci. 80% clanstva je protiv njene migrantske politike. Najbolji indikator politicke tezine nekadasnjih SDP-vih potentnih politicara su nedavni izbori, gdje su Holy,Linic, Josipovic prosli, kao bos po trnju. viewer 0 0 0


Najnovija inozemna kletva prema Hrvatskoj bi mogla biti:"Da Bog da da vam Milanović vodi zemlju !". A Visitor je dobro procijenio da članstvo SDP-a njen je "mrtvi kapital", koji je eutanazirao Milanović ! Mogu li se probuditi ? Laci 0 0 0

Analiza

Hrg se bori za opstanak: Tko je zapravo Karamarkov strateški partner, HSS ili HSP AS?

16.03.2016. 16:52, Barometar-hipoteza+Anketa: Ocijenite političare...

U sjeni dvaju stranačkih izbora koji će uvelike odrediti budućnost Hrvatske, HDZ i SDP odlučuju hoće li zadržati stara vodstva ili izabrati nova, u ovu će subotu i članstvo HSS-a ocijeniti koliko je zadovoljno postignućima Branka Hrga i njegove ekipe na čelu stranke. Baštinici nauka braće Stjepana i Antuna Radića, kako se ponekad vole predstavljati, daleko su manje značajni u hrvatskoj politici nego njihovi osnivači. Imala je ta stranka u samostalnoj Hrvatskoj svojih uspona i padova, zvjezdane trenutke je doživljavala kad je Zlatko Tomčić kao čelnik HSS-a obnašao visoku dužnost Predsjednika Hrvatskog sabora, a Josip Friščić nešto kasnije odlučivao o tome hoće li premijer postati Zoran Milanović ili Ivo Sanader, ali ukupni je dojam da Hrvatska seljačka stranka nije ni izbliza više ono što je bila. Branko Hrg kao aktualni predsjednik jedini je osvojio izvorni saborski mandat, dok im je drugo mjesto u Saboru pripalo kao rezultat političke trgovine, a i možebitno treće će biti tek posljedica dogovora sa strateškim partnerom u Domoljubnoj koaliciji. Upravo je to partnerstvo kamen spoticanja u stranci i glavni uzrok nezadovoljstva postignućima Branka Hrga. Smatra se da je HSS trebao osvojiti više, i to vlastitim snagama.

Prošli su parlamentarni izbori bili specifični, dogodio se sraz dvije nikad veće koalicije, Domoljubne s osam i Hrvatska raste sa šest stranaka, i pojedinačno je starim strankama bilo doista teško izboriti mandate. S toga ne čudi da su sve osim regionalnih radije potražile šansu unutar koalicijskog kišobrana. Kao i uvijek kada se radi o zajedničkom nastupu, na konačni broj mandata više je utjecala vještina pregovaranja o mjestima na listi nego stvarna jakost pojedine stranke. Nakon izbora, kad je koalicija zasjela na vlast, opet je dogovor odlučio o funkcijama. Branko Hrg kao aktualni predsjednik HSS-a podbacio je u obje faze. Usprkos solidnom broju preferencijalnih glasova, HSS-ovi kandidati su ih dobili ukupno 22.423, stranka čak dva mandata zaostaje za HSP AS-om koji ih je dobio duplo manje (11.200). Osim toga, pravaši Ivana Tepeša imaju saborski klub i dobili su mjesto Potpredsjednika Hrvatskog sabora, a HSS ništa. Saborski je klub formirao tek naknadno i to uz pomoć Gorana Dodiga, zastupnika Hrvatske demokršćanske stranke. Da paradoks bude veći, Branko Hrg je s HDZ-om potpisao sporazum o strateškom partnerstvu, a ne HSP AS. Realno je onda zapitati se, što je to partnerstvo donijelo seljačkoj stranci i tko je zapravo Karamarkov strateški partner, HSS ili HSP AS?

Prema političkom utjecaju, dvojbe nema, Tepeš s potpredsjedničkog mjesta u Saboru izravno utječe na izbor tema i dinamiku rasprave. Pero Ćorić, njegov agilni tajnik, gotovo je dnevno u medijima s temama o lustraciji, vojnom roku i raznom iz programa svoje stranke, a kroz Vijeće za suradnju uvelike oblikuje odnos Domoljubne koalicije prema MOST-u. O svemu tome Hrg i njegova stranka mogu samo sanjati. Isto kao Darinko Kosor i njegov HSLS, drugi gubitnik u koaliciji, „seljaci“ se mogu samo očitovati o nekom problemu, a i to tek kad ih novinari pitaju. O nametanju tema, nema ni govora. Po prvi puta otkako HSS sudjeluje u vlasti, ne samo da će poljoprivrednu politiku krojiti drugi, nego na ključna rješenja ta stranka neće moći ni utjecati jer nije dovoljno jaka. Osim šuplje hvale da se vratio na vlast, što je uz mjesto u Europskom parlamentu okosnica Hrgove kampanje, HSS u stvarnosti nema baš ništa. Zbog toga je u subotu vrlo moguća smjena na vrhu stranke.

Za opstanak se Hrg bori s Krešom Beljakom i Nenadom Matićem. Beljak za saveznicu ima upravo Marijanu Petir pa će od isticanja njezinog položaja u EP kao uspjeha stranke  Hrg imati više štete nego koristi. No snishodljivost prema prvoj dami hrvatskih seljaka, Beljak govori kako ne bi ni bio kandidat da se ona kandidirala, mogla bi tog Hrgovog izazivača koštati nekih drugih glasova u stranci. On kao glavni Hrgov propust navodi da stranka u posljednje četiri godine nije raspravljala niti o jednoj relevantnoj političkoj temi, odnosno da se bavila jedino političkom trgovinom (i to sa slabim rezultatom) i teško će Hrg pobiti njegovu dijagnozu jer argumenata naprosto nema. Nenad Matić pak ne nalazi lošim stanje u stranci, on tvrdi da rasprava o bitnim pitanjima ima i da su argumentirane, ali mu se ne sviđa mjesto HSS-a na političkoj sceni i, posebice, pozicija stranke kao strateškog partnera u Domoljubnoj koaliciji. Osim toga, zajedničko je obojici izazivača, nakon izbora nudi svim kandidatima značajno mjesto u stranci. Za razliku od dosadašnje prakse, najizraženije kod HDZ-a i SDP-a, to je uistinu novina. Dobro je za HSS i što optužbe za političku trgovinu dolaze iz same stranke, iako je pitanje bi li se to uopće povlačilo da je Hrg bolje trgovao.

Bez obzira na to tko će od navedenih u subotu pobijediti, imat će u budućnosti vrlo težak posao. Nije lako povratiti ugled stranke koja je nekad i presudno utjecala na državnu politiku. Mjesto u vlasti samo po sebi ne znači ništa ako je formalno i služi tek za pohvaliti se manje upućenima. Isto vrijedi i za titulu strateškog partnera glavne vladajuće stranke ako mjesta za stolom gdje se odlučuje zauzimaju drugi. Nerealno je očekivati da bi se za HSS po tom pitanju bilo što moglo ubrzo promijeniti. Njihova je snaga na terenu, među brojnim ograncima stranke zahvaljujući kojima je Branko Hrg i dobio toliko preferencijalnih glasova. Do sljedećih izbora kada bi taj kapital opet mogao biti potreban potencijalnim koalicijskim partnerima, politički stavovi stranke teško da će biti uvažavani. Zato bi budući predsjednik HSS-a, bez obzira na to hoće li biti stari ili novi, najveću uslugu stranci napravio kad bi se do tada više posvetio jačanju organizacije i kreiranju suvislih politika, jer to vrijedi više od trgovačke vještine, a manje samohvali i mahanju statusom strateškog partnera u Domoljubnoj koaliciji. Od toga čak ni sam ne može imati koristi, a kamoli stranka i oni čije interese navodno zastupa.

6

visitor

s odmakom se bolje vidi

Ocjene (4)


Respektira (4): Dirk15, siouxica, Spektator, Alumnus


Komentari (18)


@P, vrlo sam zadovoljan, link koji si dao potvrđuje sve što sam napisao-da HSPAS kao i svi drugi u Domoljubnoj koaliciji ima „koalicijski“, a HSS sporazum o „strateškom partnerstvu“, nije svaka trajna suradnja ista, sadržaj i naziv dokumenta su bitni visitor 0 0 0


a što se datuma tiče, i fizički i logički je nemoguće da samostalni HSS-ov izlazak na izbore 2011. i u travnju 2013. godine prekrši i učini nevažećim Sporazum o strateškom partnerstvu i trajnoj političkoj suradnji potpisan u srpnju 2013.godine visitor 0 0 0


Vidi se da nisi pročitao tekst s linka koji sam ti poslao...Ja vjerujem da su u HSP AS zadovoljni sa svojim ugovorom o trajnoj političkoj suradnji. Zašto je HSS nezadovoljan svojim STRATEŠKIM ugovorom, vjerujem da će nam reći Beljak kada pobijedi! :) Pravas 0 0 0


također i zajednički izlazak na izbore za EU parlament 2014. godine, bila je koalicija HDZ/ HSS/HSPAS/BUZ/ZDS/HDS, potvrđuje da sporazum iz srpnja 2013.godine niti je prekršen, niti je prestao važiti visitor 0 0 0


@P, mene zanimaju jedino činjenice, ne vjerovanja ili (ne)zadovljstva, bilo čija ..naravno da sam pročitao tekst s linka, a znao sam i od prije, tamo nigdje ne piše "sporazum o strateškom partnerstvu"..stoji sve što sam napisao, i tu i u tekstu :) visitor 0 0 0

Analiza

Hrg se bori za opstanak: Tko je zapravo Karamarkov strateški partner, HSS ili HSP AS?

16.03.2016. 16:52, Barometar-hipoteza+Anketa: Ocijenite političare...

U sjeni dvaju stranačkih izbora koji će uvelike odrediti budućnost Hrvatske, HDZ i SDP odlučuju hoće li zadržati stara vodstva ili izabrati nova, u ovu će subotu i članstvo HSS-a ocijeniti koliko je zadovoljno postignućima Branka Hrga i njegove ekipe na čelu stranke. Baštinici nauka braće Stjepana i Antuna Radića, kako se ponekad vole predstavljati, daleko su manje značajni u hrvatskoj politici nego njihovi osnivači. Imala je ta stranka u samostalnoj Hrvatskoj svojih uspona i padova, zvjezdane trenutke je doživljavala kad je Zlatko Tomčić kao čelnik HSS-a obnašao visoku dužnost Predsjednika Hrvatskog sabora, a Josip Friščić nešto kasnije odlučivao o ... više >

6

visitor

s odmakom se bolje vidi
  • 4
  • 0
  • 0
  • 18

Analiza

Bez pravog kandidata, za koga da glasa umjereno krilo HDZ-a?

14.03.2016. 07:53, Koliko izbori u HDZ-u i SDP-u utječu na političku scenu i što od njih možemo očekivati?

Da je prvi predsjednik Hrvatske demokratske zajednice vodio politiku kao Tomislav Karamarko, pitanje je bi li i kako obranio Hrvatsku. Srećom, Franjo Tuđman na kojega se sadašnji predsjednik HDZ-a vrlo rado i (pre)često poziva, imao je sasvim drugačiji pogled na zajedništvo kada su u pitanju najviši interesi hrvatske države. On je u domovinski rat pozvao sve koji su na bilo koji način mogli pomoći obrani zemlje, a u državnom vrhu i stranci, dakle oko sebe, okupio je ljude i s lijeva i s desna, i iz bivšeg sustava i pridošlice iz inozemstva, vrlo uspješno balansirajući i posredujući između njih kako se ne bi međusobno previše sukobljavali. Imao je Tuđman svojih slabosti, i velikih čak, no kada je najviše trebalo, u prijelomnim trenucima, znao ih je prevladati i podrediti hrvatskom nacionalnom interesu. Na ovu se tezu i usporedbu s Tuđmanom svode primjedbe umjerenog krila HDZ-a, i dobrog dijela hrvatske javnosti, na način kako Karamarko vodi politiku i stranku. Hrvatskoj danas ne prijeti rat, ali ju već godinama šiba gospodarska kriza. Opet se nalazi na raskrižju, prepustiti se inerciji i sudbini ili krenuti put reformi i razvoja, a stjecajem okolnosti ponovno ju vodi HDZ, ovaj put, doduše, s koalicijskim partnerima. S obzirom na to da stranka 17.travnja bira predsjednika za idući četverogodišnji mandat, prilika je razmotriti imaju li u njoj, kao u Tuđmanovo vrijeme, mjesta svi, od centra, čak malo i lijevo pa sve do umjerene desnice, bez radikala, jer samo takav može imati široku potporu građana i biti uistinu stožerna hrvatska stranka.  

Iako je na položaj predsjednika HDZ-a došao navodnom krađom glasova, svjedočili su o tome izravni sudionici, Ivo Sanader je isprva obogatio stranku svojim europejstvom, širinom obrazovanja i vrstom političkog pragmatizma koju ni Tuđman nije imao, popunivši tako praznine u njegovoj politici, a znao je prvi Tuđmanov nasljednik i držati pod kontrolom stranačke radikale. Zahvaljujući tome, uspio je Sanader ponovno uzdignuti HDZ (nakon Tuđmanove smrti poprilično urušen frakcijskim sukobljavanjima) , dva puta relativno uvjerljivo dobiti parlamentarne izbore, ali nažalost po stranku, i opteretiti ju korupcijskom hipotekom koje se ova još dugo neće riješiti. Jadranka Kosor, pak, premda aklamacijom instalirana na položaj predsjednice, uspjela je donekle ispuniti vakuum nastao iza Sanadera, održati stranku koliko toliko na nogama, najviše zahvaljujući (opet) umjerenjacima i tehnokratima u njenim redovima, i privesti s njom do kraja pregovore o ulasku u Europsku uniju. Sadašnji predsjednik, istina, stranku je preuzeo nakon lošeg izbornog rezultata, mada ne previše s obzirom na težinu Sanaderovog utega, ali ipak u relativno dobrom stanju.

Tomislav Karamarko je u političkom smislu vukao pragmatične poteze, obamrlo članstvo i simpatizere stranke jedino je stvaranjem jakog nacionalnog naboja mogao trgnuti iz letargije uzrokovane porazom na parlamentarnim izborima, a uz pomoć iskusnih operativaca iz policijsko-obavještajnog i vojnog miljea, organizacijski ju i funkcionalno osnažiti. Međutim, kritičari govore, nije se znao ili se nije htio zaustaviti na vrijeme, propustio je trenutak kad je trebao stati, zbog čega je HDZ odveo previše udesno izgubivši dobar dio birača centra. U tom smislu ne treba zavarati mršava relativna pobjeda na parlamentarnim izborima jer izborena je s nikada većom koalicijom u kojoj su značajno mjesto imale stranke desno od HDZ-a čime je izbjegnut rasap glasova na toj strani biračkog spektra. Da nije MOST-a koji ih je pobrao, glasove centra, ne bi imao s kime formirati vlast. Također, što kritičari s pravom ističu, HDZ je na vlasti zato što je Milanović pokušao prevariti MOST, a ne zbog ugleda i političkog umijeća Tomislava Karamarka.

S desničarenjem je Karamarko nastavio i nakon što je formirao vladu. Svaki bi državnik znao da je kad se zemlja nalazi u krizi potrebno zajedništvo, ali istinsko. Njega ne može biti ako se građane neprestano dijeli na dobre i loše Hrvate, na one koji jesu ili nisu vjernici, na partizane i ustaše, na domoljube i udbaše, u konačnici na one koji vole Hrvatsku ili ju, kako radikali vole reći, nikada nisu željeli. Državnik bi znao, ali je pitanje zna li to Tomislav Karamarko ili samo hini da ne zna. On bi okupljao, ali pod njegovim uvjetima, bespogovornim prihvaćanjem njegove politike i ideologije, umjesto toleriranjem drugačijeg. Tako ne odbija od sebe samo veliki segment hrvatskog društva (nije nevažno, godinama je najnepopularniji političar), glavnog koalicijskog partnera (MOST), nego i umjereni dio članova vlastite stranke. Taj (dio) sigurno ne može stati iza riječi Karamarkovog glavnog operativca i možda najutjecajnijeg čovjeka u stranci, Milijana Brkića, kojima poručuje manjini neka se iseli iz Hrvatske ako osjeća ugroženost. Stranački bi izbori trebali pokazati koliko članova HDZ-a uistinu podržava takvu Karamarkovu politiku.

Problem je, međutim, hoće li 17.travnja HDZ-ovi umjerenjaci imati dostojnog predstavnika, odnosno kandidata koji bi stranku mogao vratiti u politički centar. Naime, volju da se suprotstave Karamarku do sada su pokazali samo Ivica Jurjević i Vinko Vukadin. Prvi je radikalniji od Karamarka, on bi oštriju bitku s komunistima i rušio bi ravnopravnost MOST-a koji, usput rečeno, HDZ održava na vlasti i stranku bi odvukao još više udesno. Drugi možda i je proeuropski nastrojen budući da ima tvrtku u Austriji, ali se kandidira, kako je rekao, najviše zato da bude više kandidata i marginalac je u stranci posve bez izgleda za uspjeh. Osim toga, pohvalio se, već je pomagao Karamarku da se medijski bolje prezentira pa možda i sad želi samo stvoriti dojam o demokratičnosti izbora. I za Jurjevićevu se kandidaturu može čuti da je dogovorena jer pored njega Karamarko izgleda kao umjereni političar. Sve u svemu, mršava je to ponuda za stranku koja deklarira 220 tisuća članova, a nikakva za njezino umjereno krilo.

Već dugo se po medijima kalkulira hoće li Andrej Plenković i kolega mu iz Europskog parlamenta Davor Ivo Stier krenuti u pohod na stranački tron. Potonji je krajem prošle godine čak predstavio knjigu „Nova hrvatska paradigma“ u kojoj se, između ostalog, zalaže za demokratizaciju svih političkih stranaka, ali je logično zaključiti kako je ipak najviše zainteresiran za svoju. Osim njih je u HDZ-u vjerojatno još mnogo umjerenih proeuropski orijentiranih političara, obrazovanih, koji suvereno vladaju stranim jezicima i netko od njih bi sigurno mogao voditi stranku.

Što ih je spriječilo da se jave?

Razloge treba tražiti u činjenici da se stjecajem navedenih okolnosti HDZ ipak našao na vlasti. Lakše je napasti aktualnog predsjednika kada svi vide da je u oporbi nego objašnjavati stranačkom članstvu da je izborni rezultat zapravo loš uz toliko veliku koaliciju i vladu kakva je bila ona Zorana Milanovića. Uostalom, da biste nešto uopće mogli reći članovima stranke, morate im se približiti. To je nemoguće činiti iz Bruxellesa, a izuzetno teško samo putem medija, ako nemate vremena i materijalnih mogućnosti za obilazak terena i bez široke mreže pouzdanika koji bi vas zagovarali u ograncima stranke.

Usto, stranački se vrh pobrinuo dodatno otežati svim Karamarkovim izazivačima. Visoki prag od čak 5.000 potpisa, a treba ih skupiti u samo trinaest dana, više obeshrabruje protukandidate nego što ih poziva na demokratsko nadmetanje. Uzmemo li u obzir i da je anonimni izvor tik prije otvaranja kandidacijskog postupka u medije  plasirao vijest kako Plenković odustaje od kandidature, na što su nastavljene tvrdnje konkretnih osoba da mu nedostaje petlje i da je Karamarko ustvari dobar izbor, štoviše jedini koji može izraditi novi program stranke, pomladiti ju i modernizirati, teško se oteti dojmu da je to na određeni način bila i poruka potencijalnom izazivaču.

Ali svejedno, HDZ je isuviše velika i važna stranka da bi članstvo ikoga moralo moliti da se kandidira. Zaslužuje vodstvo koje uoči izbora ima hrabrosti javno reći kakvu politiku želi i kakve promjene predlaže, pa i preuzeti rizik gubitka borbe za vlastite ideale. Tko previše kalkulira i boji se otvoreno kritizirati postojeće stanje, nije ni zaslužio profitirati. O tome bi morali voditi računa i Plenković, i Stier i kolege im sličnih uvjerenja koji bi željeli da HDZ ne bude desna, već umjerena demokršćanska i europskim vrijednostima okrenuta stranka.

6

visitor

s odmakom se bolje vidi

Ocjene (3)


Respektira (2): Dirk15, siouxica


Slaže se (1): Spektator


Komentari (10)


zločina od 1941. do uspostave neovisne Hrvatske pomesti pod tepih. Toga nije svjestan niti Orešković. Jer, upravo zato jer to pitanje nije riješeno, danas imamo ne rivale za osvajanje vlasti, nego neprijatelje: ili mi ili oni ! To je parola KP-a. Boljunac 0 1 0


Za ime Boga pa koje su to "europske vrijednosti" ??? Da Nijemci izvoze u Rusiju, dok nama propisuju embarfo na izvoz u Rusiju i zabranjuju Južni tok ? Ili da zabranjuju oporezivanje bogatih, naročito bankara, a naređuju dalje "guljenje" sirotinje Laci 0 1 0


ili da svojim, pa tako i "našim" bankarima daju novac sa 0 % kamata, da bi nas te iste banke kamataraili kako žele ? Ili su Gay parade europska vrijednost ? Ili bombardiranje svakoga po naredbi Amera ? Otkrij nam te EU vrijednosti, please ? Laci 0 0 0


Nemoj samo reći da su to vrijedan rad i pamet. Ja osobno nisam video Nijemca koji se "ounojio" na poslu, i koji bistriji od naših Hercegovaca. A ti ? Laci 0 0 0


Naslov ti je dobar i početak analize. Već kad spominješ ustaše i partizane ja to vidim drugačije. Karamarko je naivno nasjeo na Milanovićeve provokacije vezane za tu tematiku.Upecao se na tu temu koju je nemoguće raspraviti bez pomoći sudova. HR-HB-Mostar 0 0 0

Analiza

Bez pravog kandidata, za koga da glasa umjereno krilo HDZ-a?

14.03.2016. 07:53, Koliko izbori u HDZ-u i SDP-u utječu na političku scenu i što od njih možemo očekivati?

Da je prvi predsjednik Hrvatske demokratske zajednice vodio politiku kao Tomislav Karamarko, pitanje je bi li i kako obranio Hrvatsku. Srećom, Franjo Tuđman na kojega se sadašnji predsjednik HDZ-a vrlo rado i (pre)često poziva, imao je sasvim drugačiji pogled na zajedništvo kada su u pitanju najviši interesi hrvatske države. On je u domovinski rat pozvao sve koji su na bilo koji način mogli pomoći obrani zemlje, a u državnom vrhu i stranci, dakle oko sebe, okupio je ljude i s lijeva i s desna, i iz bivšeg sustava i pridošlice iz inozemstva, vrlo uspješno balansirajući i posredujući između njih kako ... više >

6

visitor

s odmakom se bolje vidi
  • 2
  • 1
  • 0
  • 10

Analiza

Karamarko i Milanović polažu račun: Izbori koji će uvelike odrediti budućnost Hrvatske

09.03.2016. 19:07, Koliko izbori u HDZ-u i SDP-u utječu na političku scenu i što od njih možemo očekivati?

Ako je istina da u HDZ-u ključa zbog soliranja premijera, kako su anonimni izvori iz stranke izvijestili medije, jasan je pravac u kojem će se razvijati Karamarkova kampanja za osvajanje još jednog mandata na čelu stranke. Kanaliziranjem sveg nezadovoljstva članova stranke prema premjeru, kao da je on kriv što HDZ nema veći utjecaj u vlasti, aktualno stranačko vodstvo želi umanjiti vlastitu odgovornost. Nije Tihomir Orešković jedini koji bi na svoja pleća trebao preuzeti tuđi teret, preko koalicijskih partnera se iz Domoljubne koalicije dobar dio već neko vrijeme tovari i na leđa Bože Petrova. Optužuje ga se da je spor, da je s njim nemoguće postići pošteni dogovor i da namjerno koči konstituiranje vlasti, sve kako bi više prigrabio za svoje ljude. Navodno prevrtljivi MOST je glavni krivac i Zoranu Milanoviću za to što SDP nije na vlasti. On razloge za neuspjeh stranke vidi u pritiscima radikalne desnice i pojedinih biskupa na konzervativni dio MOST-a. Krivnju pripisuje i Karamarku kojem predbacuje organiziranje prave policijsko-obavještajne operacije kojom je Petrov navodno natjeran da se predomisli tik prije potpisivanja sporazuma s koalicijom Hrvatska raste.

Obojici šefova najvećih stranaka su za neuspjeh očito krivi drugi i svojski se trude da u to uvjere stranačko članstvo i javnost. Osim što se radi o urođenom refleksu gotovo svih političara, zanemarljivo je malo onih koji će priznati vlastitu pogrešku i odgovornost, razloge za takvo njihovo ponašanje treba tražiti u činjenici da idući mjesec polažu ispit od kojeg im ovisi politička budućnost. Zoran Milanović 2.travnja izlazi na megdan izazivaču Komadini, a dva tjedna kasnije položaj predsjednika brani i Karamarko, s tim da još ne znamo s kim će se boriti za naklonost birača. Do sada se javio samo Zadranin Ivica Jurjević, ali je tek vidjeti hoće li moći namaknuti 5.000 potpisa koliko je potrebno za valjanost kandidature. S obzirom na to da se radi o dvije stožerne hrvatske stranke, rezultat stranačkih izbora uvelike bi mogao utjecati na budućnost Hrvatske.

Pošto je Domoljubna koalicija na vlasti, a predsjednik HDZ-a prvi potpredsjednik Vlade, jasno je da bi se promjena na čelu stranke odrazila i na vođenje države. Ako Karamarko ostane predsjednik, HDZ će s partnerima nastaviti kako je započeo. Politika pritiska prema Premijeru i MOST-u do sada je izazvala sasvim suprotan efekt, Orešković oteže kako bi pokazao samostalnost, a MOST koči kako ne bi postao satelit više u Karamarkovoj orbiti. Teško je u tim uvjetima zamisliti konstruktivnu raspravu, bilo na sjednicama Vlade, bilo na famoznom Vijeću za suradnju, a bez nje je nemoguć dogovor i zajedničko djelovanje u Hrvatskom saboru. Relativno je bilo lako i bez većih posljedica kad se radilo o imenovanjima, primjerice Ranka Ostojića ili Jakše Puljiza, no što kada na red dođu strateške odluke i operativne mjere za provedbu reformi. Može li se od Karamarka očekivati da preko noći iz korijena promijeni politiku i način djelovanja? Teško, prije će biti da bi sa svojom ekipom započeo otvoreni rat s Oreškovićem i MOST-om. Hrvatski nacionalni interesi i interesi građana bi u tom stradavali kao kolateralna žrtva.

Popuštanje ne bi donijela ni pobjeda Ivice Jurjevića. On se deklarira kao barakaš, odriče Karamarku pravo da se poziva na Franju Tuđmana i htio bi, kako govori, slistiti komuniste s lica zemlje. Rušio bi pravo MOST-a na veto i radije bi nove izbore nego se prije svake odluke dogovarao s Božom Petrovom. Ispada kako je radikalniji u zahtjevima od Karamarka. Prođe li mu kandidatura, borio bi se s aktualnim predsjednikom za naklonost desnog krila stranke i bilo bi svejedno tko bi odnio pobjedu. Promjenu u odnosu na sadašnje stanje mogao bi donijeti jedino umjereni političar, europskog tipa i koncilijantan, pa budućnost Hrvatske ovisi o tome hoće li se javiti netko takav. Ne bude li 220.000 tisuća članova izrodilo stvarnu alternativu Tomislavu Karamarku, bit će to izbori bez pravog izbora i šteta je vremena i novaca za njihovo održavanje.       

Promjenu ponašanja ne možemo očekivati ni od Zorana Milanovića. U slučaju da pobijedi Komadinu, u najvećoj se oporbenoj stranci mogu očekivati čistke i nastavak politike „mi ili oni“. Milanović je u osam godina vladanja strankom pokazao što može i zna, a građani su nedavno ocijenili koliko im vrijedi. Vidjeli smo i kakav odnos Milanović preferira prema MOST-u i vladi Tihomira Oreškovića, o odnosu prema Karamarkovom HDZ-u da i ne govorimo. Nezamislivo je da bi mogao s njima i sjesti za stol, a kamoli dogovoriti se barem o strateškim ciljevima i osnovnom pravcu reformi. Bez toga je malo izgleda za njihov uspjeh.

Zlatko Komadina je, bez imalo sumnje, potpuno drugačiji političar od Milanovića. Ne možemo znati kako bi on vodio zemlju, ali u ovom trenutku to nije ni važno jer je SDP oporbena stranka. Sada je bitno da oporbu vodi osoba koja ne bježi od dijaloga, ni u stranci ni s vladajućima, i koja je spremna na kompromise kad su u pitanju ključne reforme za budućnost Hrvatske. Slažu li se članovi SDP-a s ovakvim stavom saznat ćemo kad izborno povjerenstvo prebroji glasove, ali valja primijetiti kako u toj stranci uistinu postoji alternativa. Utoliko je veća odgovornost onih koji će birati.

Opća je ocjena da Vlada još nije u potpunosti preuzela sve uzde u svoje ruke. Jedva da je završeno njeno formiranje, dok raznim agencijama i javnim poduzećima još uvijek upravljaju kadrovi koje je postavio Zoran Milanović. Bez obzira na to što će proračun vjerojatno biti usvojen, jasno je da pravih reformi neće biti sve dok članovi HDZ-a ne kažu žele li nastavak dosadašnje politike ili promjenu na čelu stranke. Uspjeh reformi uvelike ovisi i od toga kako će se SDP postaviti prema zamislima Oreškovićevih ministara. Mogu biti konstruktivni i pomoći, a mogu im i podmetati nogu na svakom koraku (give them a hell).

I jedni i drugi, i HDZ i SDP, uskoro će uzeti glasačke listiće u ruke. Ako su zadovoljni već viđenim i misle da dosadašnje politike ne treba mijenjati, zaokružit će iste. Ako misle da najveće hrvatske stranke mogu i moraju građanima nuditi nešto drugo, tražit će alternativu. Zbog aktualnog društvenog, političkog i gospodarskog stanja u zemlji i okruženju, stranački izbori skoro da nikada nisu bili važniji. Možemo se samo nadati da će članovi pokazati hrabrost, zrelost i potrebnu odgovornost. 

6

visitor

s odmakom se bolje vidi

Ocjene (8)


Respektira (5): Dirk15, draxy, IDujas, siouxica, Spektator


Slaže se (1): DPandek


Ne slaže se (2): roky333, Laci


Komentari (7)


promjenu lidera nema, pa se promjena vjerujem neće ni desiti. Jurjevićeva kandidatura možda je i dogovorena s obzirom da su kuće dida Jujrevića i dida Karamarka udaljene 5-6km. . U SDP-u tih razloga za promjenu ima ali se ona svejedno neće dogoditi IDujas 0 0 0


jer je takvoj ljevici, odnosno jednom njezinom djelu važnije od ičega produbiti rascjep u hrvatskom korpusu. Dakako da će ostanak Milanovića najviše pogodovati HDZ-u ali i štetiti RH. IDujas 0 0 0


Kad ću ja pročitati bar jednu realnu analizu bez navijačkih strasti. roky333 0 0 0


Kad bi se mene pitalo što učiniti u HDZ-u, rekao bih da treba ići na izmjenu Ustava i Izbornog zakone i svih zakona koje treba ukinuti iliizmijeniti. Ako ne ide u Saboru, tada ima referendum. A SDP je zlo s jednim ili drugim kandidatom. HSDS nova Boljunac 0 0 0


lijeva stranka mogla b se zvati Hrv. soc.-dem.stranka koja bi bila otklon od partije po ideologiji, nasljeđivanju zločina i po imenu. Ni Milanović niti Komadina ne nude tako nešto. SDP nije sposobna za vlastito ozdravljenje. Boljunac 0 0 0

Analiza

Karamarko i Milanović polažu račun: Izbori koji će uvelike odrediti budućnost Hrvatske

09.03.2016. 19:07, Koliko izbori u HDZ-u i SDP-u utječu na političku scenu i što od njih možemo očekivati?

Ako je istina da u HDZ-u ključa zbog soliranja premijera, kako su anonimni izvori iz stranke izvijestili medije, jasan je pravac u kojem će se razvijati Karamarkova kampanja za osvajanje još jednog mandata na čelu stranke. Kanaliziranjem sveg nezadovoljstva članova stranke prema premjeru, kao da je on kriv što HDZ nema veći utjecaj u vlasti, aktualno stranačko vodstvo želi umanjiti vlastitu odgovornost. Nije Tihomir Orešković jedini koji bi na svoja pleća trebao preuzeti tuđi teret, preko koalicijskih partnera se iz Domoljubne koalicije dobar dio već neko vrijeme tovari i na leđa Bože Petrova. Optužuje ga se da je spor, da ... više >

6

visitor

s odmakom se bolje vidi
  • 5
  • 1
  • 2
  • 7

Analiza

Provocira li Karamarko nove izbore kako bi sigurno ostao šef stranke?

07.03.2016. 18:19, Je li kadroviranje glavni problem? Kako funkcionira vlast HDZ-a i MOST-a?

Poručiti premijeru jedne države da mu vrijeme curi, odnosno da je iscurilo, može samo politički mnogo jača i utjecajnija osoba od njega. Isto tako, ako možeš reći ministru da si zapravo ti odgovoran za njegov resor, iz čega proizlazi da te ministar mora bespogovorno slušati, znači da se smatraš premijerom ili osobom još utjecajnijom od njega. I konačno, ako partneru u vlasti s kojim prema sporazumu o suradnji moraš usuglasiti svako kadrovsko rješenje ultimativno i javno namećeš svog kandidata, znači kako smatraš da ti vlast više ne ovisi o njemu. U posljednjih nekoliko tjedana je Tomislav Karamarko učinio sve od navedenog, pa i više od toga. Je li riječ samo o nervozi zbog predstojećih izbora unutar HDZ-a ili se radi o pomno smišljenim potezima kako bi ta stranka konačno zgrabila sve poluge vlasti u svoje ruke, pokazat će vrijeme, ali je sigurno da ovakvo Karamarkovo ponašanje neće ostati bez odgovora druge strane.

Znakovito je da se Tihomir Orešković svaki put kad ga je Karamarko prozvao zbog toga što odugovlači sa smjenom šefa SOA-e nalazio u inozemstvu i nije mogao odgovoriti. Njegov se službeni stav zna, prvo želi prikupiti sve relevantne informacije pa tek onda donijeti odluku. Teško je zamisliti da bi premijer u potpunosti ignorirao volju predsjednice države, tako bi ugrozio funkcioniranje sustava, i doista je vrijeme da stavi svoj potpis na odluku o razrješenju Dragana Lozančića. Tim više se nameće pitanje zbog čega ga i Karamarko javno požuruje kad dobro zna da je takvo ponašanje Grabar Kitarović proizvelo sasvim suprotan učinak. Jedini logičan odgovor bi bio taj da želi proizvesti dojam kako Orešković smjenjuje Lozančića zato što je to tražio predsjednik HDZ-a. Drugog smislenog nema jer se zna da novog čelnika SOA-e svejedno biraju premijer i predsjednica, bez njega. Utoliko Karamarkovo pokazivanje mišića može impresionirati samo članove stranke, a i to tek ako Orešković šutke prijeđe preko očite provokacije. Kaže li mu, međutim, javno tko je premijer u ovoj državi, Karamarku bi se bahatost kao bumerang mogla obiti o glavu. Ako nije siguran da Oreškovića drži u šaci, svjesno je preuzeo taj rizik što bi išlo u prilog tezi da je sve nervozniji zbog unutarstranačkih izbora.

Sličan se zaključak nameće i nakon Karamarkovog javnog prepucavanja s Vlahom Orepićem, ministrom unutarnjih poslova. Prema Zakonu o policiji, sva kadrovska rješenja donosi ili predlaže ministar. Zakon o vladi, pak, određuje da ministar odgovara premijeru, a ne potpredsjedniku vlade. U praktičnom smislu, dakle, to što Karamarkov resor obuhvaća i unutarnje poslove te nacionalnu i domovinsku sigurnost ne znači ništa. On nije nalogodavac niti jednom od ministara pa ispada kako se opet više radi o javno upućenoj poruci članovima HDZ-a koji će krajem travnja ili u svibnju birati predsjednika stranke, nego o potezu kojim bi Karamarko mogao nametnuti MUP-u vlastita kadrovska rješenja.

Bitka oko kadrova tu ne završava. Paralelno se vodi kampanja za instaliranje Milijana Brkića u fotelju ministra branitelja. Uz javnu televiziju, vojska, policija, tajne službe i Državno odvjetništvo, glavni su ciljevi Tomislava Karamarka. Svjestan je da bez tih poluga vlasti u svojim rukama ne može reći da upravlja Hrvatskom i prema ovom što gledamo, sve će učiniti da ih se dokopa.

Čini se kako predsjednik HDZ-a dijeli mišljenje koje se pripisuje staljinistima, da je kadrovska politika jedina prava politika i da je sve drugo manje važno. Još nijednom, naime, nismo svjedočili svađi oko sadržaja reformi, te praktično još nisu ni došle na dnevni red sjednica vlade, sabora ili barem nekog od saborskih odbora. Vijeće za suradnju koje je formirano na temelju sporazuma između HDZ-a, MOST-a do sada je raspravljalo samo o kadrovskim rješenjima, i to ne svim, a već je obustavilo rad jer se o ničemu nije moglo dogovoriti bez svađe i ucjena.

Dojam je da se više ne zna ni tko pije, ni tko plaća u vladajućoj koaliciji. Po svemu sudeći, ta je postala talac HDZ-ovih unutarstranačkih izbora na kojima Tomislav Karamarko mora položiti račun o stvarno postignutom na parlamentarnim izborima.

Kako bi ostao na čelu stranke, vidimo da je sve spremniji na javna sukobljavanja s Oreškovićem i partnerima u vlasti. Pošto bi takvo njegovo ponašanje moglo isprovocirati i nove parlamentarne izbore, pitamo se nije li možda upravo to njegov plan. Ti bi izbori zasigurno odgodili unutarstranačke na kojima, realno govoreći, Karamarko i nema bogznašto ponuditi ali i privid njihove izvjesnosti bi znatno povećao njegove izglede za pobjedu u stranci. Možda predsjednik HDZ-a zato igra na kartu Zorana Milanovića koji svojim biračima također poručuje da bi trebao ostati na čelu stranke jer prijevremeni izbori stalno vise u zraku, a da netko novi ne bi bio spreman povesti u pobjedu.

Kako bilo, dok se oni bave najužim osobnim interesom, sve je očitije da interes građana i budućnost Hrvatske nikome nije prioritet.

6

visitor

s odmakom se bolje vidi

Ocjene (4)


Respektira (3): Losonsky, Laci, siouxica


Ne slaže se (1): Boljunac


Komentari (12)


Provocirati nove izbore ima smisla samo za SDP i Zokija, za Tomicu bi to bila katastrofa. Ali s emože desiti da dođe do novih izbora ako Oreškoviću sve ovo dosadi i "digne sidro" pa ponovno ode u "Judeju". Sve manje mi se sviđa. Laci 0 0 0


Igra nije još pri završetku. Karte još nisu na stolu. Karte se još dijele. Oreškovićeve šanse po svoj prilici sve više rastu. Ali, držim da je to još daleko od toga da bi mogao ucjenjivati ili pak samostalno ići na ev. izbore. Most i SDP padaju. Boljunac 0 0 0


To nisu resultati neke ankete, nego moje uvjerenje. HDZ pak nije ekipiran za okupljanje desnice na pravi način. SDP pak s Milanovićem i/ili s Komadinom srlja u svoju propast. Nisu kadri raskrstiti sa zločinakom komunističkom prošlošću. Boljunac 0 0 0


Što je antifašizam ? Zašto nema antikomunizma ? Tko su bili prvi antikomunisti ? Je li fašizam nazadan, a komunizam napredan poredak ? Eto pitanja za jednu ozbiljnu analizu. Ovo nije u izravnoj vezi s temom, ali je riječ o temeljnom sukobu u nas Boljunac 0 0 0


Ha..., Boljunac, ako pod komunizmom ne podrazumijevamo lenjinizam/staljinizam, onda su možda prvi antikomunisti bili Rimljani, jer su ubili Isusa koji je propovijedao nešt slčno komnizmu sa ljudskim licem :-) :-) :-) Laci 0 1 0

Analiza

Provocira li Karamarko nove izbore kako bi sigurno ostao šef stranke?

07.03.2016. 18:19, Je li kadroviranje glavni problem? Kako funkcionira vlast HDZ-a i MOST-a?

Poručiti premijeru jedne države da mu vrijeme curi, odnosno da je iscurilo, može samo politički mnogo jača i utjecajnija osoba od njega. Isto tako, ako možeš reći ministru da si zapravo ti odgovoran za njegov resor, iz čega proizlazi da te ministar mora bespogovorno slušati, znači da se smatraš premijerom ili osobom još utjecajnijom od njega. I konačno, ako partneru u vlasti s kojim prema sporazumu o suradnji moraš usuglasiti svako kadrovsko rješenje ultimativno i javno namećeš svog kandidata, znači kako smatraš da ti vlast više ne ovisi o njemu. U posljednjih nekoliko tjedana je Tomislav Karamarko učinio sve od ... više >

6

visitor

s odmakom se bolje vidi
  • 3
  • 0
  • 1
  • 12