Reputacija 4

  • Bodova 89.7
  • Analiza 19
  • Ocjena 26
  • Anketa 19

Analiza

Tko su stvarni protivnici Europe i Zapada?

24.03.2016. 00:18, Može li se, i kako, Europa obraniti od terorista?

Usporedimo li napise u medijima koje smo mogli čitati nakon nedavnog pariškog i najnovijeg briselskog masakra u režiji islamističkih terorista, možemo uočiti matricu po kojoj nam se vijesti serviraju. Na prvo mjesto dolaze faktografski podaci o mjestu napada, samoj izvedbi, broju mrtvih i ranjenih, kao i izjave preživjelih svjedoka. Zatim se daje riječ brojim analitičarima i stručnjacima za sigurnost koji predviđaju ovakav ili onakav budući razvoj događaja, nude moguća rješenja, a nerijetko nam iznose i zanimljive informacije o kreativnosti i dovitljivosti terorista koji u kućnoj radinosti izrađuju eksplozivne naprave i traže načine kako bi zaobilaženjem sigurnosnog nadzora svoj naum sproveli u djelo. Medijska izvješća ne mogu naravno biti potpuna i bez svoje melodramatske dimenzije, pa smo posljedično obasuti i pričama o herojskim djelima spašavanja, prijevoza i pomaganja ranjenih od strane pojedinaca koji će uskoro potonuti u anonimnost brže nego li su iz nje izronili, ali kojima se prigodničarski daje petnaest minuta medijske slave (ako su rečeni heroji još i muslimani, tim bolja priča). Ovaj sapuničarski dio biva upotpunjen slikama skupova građana na kojima oni "junački" prkose teroristima i iskazuju vjernost novokomponiranim idealima zapadne civilizacije kao što su liberalna demokracija, tolerancija, ljudska prava itd.

Čitajući rečene napise čovjek se ne može oteti dojmu kako u cijelom tom moru informacija fali jedan ključni element. Naime, teško se igdje mogu naći informacije o uzročno-posljedičnim vezama kojima bi se mogla objasniti nizanka ovih napada. Za srednjestrujaške medije fenomen islamističkog terorizma, koji praktički nije postojao sve do prije nekih tridesetak godina, jest upravo samo to - fenomen: pojavnost koja je tu i sad, pri čemu nije bitno je li se ona stvorila niotkuda ili ima negdje svoje korijenje. No, opće je poznato da se bolest ne može otkloniti liječeći simptome, a zanemarujući uzroke. A gdje početi tražiti uzroke?

Vratimo se samo na trenutak u Francusku, u ne tako davnu prošlost. Ne, nećemo ići u Pariz u doba samoubilačkog napada, nego na jednu daleko idiličniju prostorno-vremensku destinaciju. Azurna obala, konac srpnja prošle godine: u goste je došao novopečeni saudijski kralj Salman, kojem su francuske vlasti velikodušno dale u zakup javnu plažu, kako bi spomenuti mogao nesmetano kvasiti stražnjicu u Sredozemnom moru. Ovo nije nipošto bio prvi slučaj ulizivanja saudijskom kralju. Naime, čim je zasjeo na prijestolje koncem siječnja 2015. godine, zapadni lideri su se počeli natjecati u ulagivanju. Barack Obama je čak prekinuo posjet Indiji da bi mogao otići pokloniti se novom kralju. Ni mediji nisu zaostajali u poltronstvu, pri čemu je jedan od najljigavijih primjera članak NBC Newsa koji kralja Salmana portretira kao ozbiljnog borca protiv Al-Kaide i Islamske države - kvalifikacija koja je, kako ćemo vidjeti, svjetlosnim godinama daleko od istine.

Prošle godine početkom veljače u postupku koji je protiv Saudijske Arabije pokrenula rodbina žrtava jedanaestorujanskog napada, svjedočio je osuđeni Al-Kaidin operativac Zacarias Moussaoui, koji je ustvrdio kako je saudijska kraljevska obitelj izdašno financirala Al-Kaidu tijekom devedesetih. Kao kurir Osame bin Ladena Moussaoui je opisao i susrete sa tadašnjim princom Salmanom i drugim članovima kraljevske obitelji, dok im je uručivao pisma vođe Al-Kaide. Ovo je tek kap u moru dokaza da je kralj Salman pružao potporu islamističkim militantima koja se proteže na osamdesete godine prošlog stoljeća, kada su Sjedinjene Države koordinirale naoružavanje, obuku i financiranje mudžahedina u Afganistanu tijekom rata sa Sovjetskim Savezom (digresija: posljedica tog rata su i milijuni izbjeglica koji su bježali u Iran i Pakistan - nitko se tada nije sjetio da ih pošalje u Europu). Bivši dužnosnik CIA-e Bruce Riedel navodi kako je Salman nadzirao brojne privatne fondove koji su u prvim godinama sukoba bili ključni za financiranje mudžahedina, prije nego što su se i vlade SAD-a i Saudijske Arabije tajno uključile u financiranje. Prema Riedelu, Salman je također igrao i ključnu ulogu u financiranju bosanskih muslimana tijekom rata u Bosni.

Godine 1992. po nalogu kralja Fahda Salman je osnovao Saudijsku visoku komisiju za pomoć Bosni (SHC) koja je do 2002. isporučila pomoći u vrijednosti većoj od 600 milijuna dolara. Nekoliko dana nakon rušenja WTC-a snage NATO-a su upale u ured SHC-a u Sarajevu, pri čemu su pronašle mnoštvo terorističkih materijala uključujući fotografije i detaljne mape na kojima su bile obilježene zgrade washingtonske administracije, fotografije WTC-a prije i poslije rušenja, te rukom pisane bilješke o sastancima sa Osamom bin Ladenom. No sve je ovo objavljeno tek nakon pet mjeseci. I što je najgore, u to vrijeme je američka obavještajna zajednica znala za saudijsko financiranje Al-Kaidinih militanata.

Odvjetnici u ranije spomenutom procesu protiv Saudijske Arabije su također pribavili niz dokumenata koji potvrđuju da su saudijske vlasti financirale Al-Kaidine operativce u Bosni. Dvojica vodećih otmičara aviona u njujorškom incidentu, Khalid al-Mihdhar i Nawaf al-Hazmi su sudjelovala u ratu u Bosni kao pripadnici mudžahedina.

Američki neokonzervativni jastreb David Weinberg, također je se obrušio na Salmana i njegovu podršku islamističkim militantima, ali pri tom pažljivo izbjegava bilo kakav spomen američke uloge u toj priči o potpori teroristima. Jer ne samo da je Pentagon bio svjestan saudijske potpore islamističkim teroristima, nego je i aktivno sudjelovao u njoj radi ostvarenja kratkovidnih geostrateških ciljeva. U dodatku izvješća o službenoj istrazi masakra u Srebrenici dokumenti nizozemskih obavještajaca pokazuju kako je Pentagon prevozio mudžahedine iz Središnje Azije u Europu, dok su istovremeno saudijske vlasti pružale financijsku potporu. Obavještajni izvori toga vremena navode kako su tim mudžahedinima bili pridruženi američki specijalci sa visokosofisticiranom komunikacijskom opremom. U razdoblju od 1994. do 2000. američke tajne službe su pružale potporu Talibanima u Afganistanu, vođeni idejom o izgradnji transafganske energetske žile kucavice kojom bi se transportirali nafta i plin iz središnje Azije u Indiju, Pakistan i druga tržišta, zaobilazeći pri tom Rusiju i Iran. U ovaj posao su bile upetljane i američke naftne kompanije Unocal i Enron. Od ideje se odustalo tek kad je postalo jasno da Talibani nemaju namjeru sudjelovati u ovoj igri.

Dakle, imamo sljedeće: američka administracija zajedno sa svojim glavnim petrodolarskim partnerom što aktivno, što pasivno potpomaže teroriste; proizvode cirkus u zemljama koje im se ispriječe, poput Libije i Sirije, što rezultira golemim brojem izbjeglica i 'izbjeglica', koji ne bježe u prvu susjednu državu u kojoj nema rata, nego, eto, hoće baš u Europu; u Europi je već dobro uhodana mreža islamističkih radikala još iz doba rata u bivšoj Jugoslaviji, financirana preko humanitarnih udruga pod patronatom Arabije, koja relativno lako može naći dobrovoljce za samoubilačke napade diljem Europe. Rezultat? Pariz, Brisel i tko zna još koji gradovi.

Mislim da nije pretjerano reći kako se ono što prepoznajemo pod zemljopisnom i kulturološkom odrednicom Zapad, danas nalazi pod jarmom neprijateljskih i korumpiranih političkih, financijskih i korporativnih elita koje ne prezaju ni od čega u ostvarenju svojih sebičnih nauma, makar to dovelo i do globalnih nemira. U njima leži glavni problem, a ne u Al-Kaidi, Islamskoj državi i teroristima samoubojicama. Jer koja je svrha ako se svi udružimo i pobijedimo npr. Islamsku državu, ako će oni koji financiraju teroriste sutra naći nekog drugog tko će provoditi njihovu zločinačku agendu? Hoće li građani Europe i Amerike prepoznati tko su im glavni protivnici? Ako ne, onda nam ne preostaje drugo nego da svoje Facebook profile ukrašavamo zastavom države koja se datom momentu već nađe na meniju terorističkih skupina.

Ocjene (15)


Komentari (4)


super tekst! siouxica 0 1 0


Ovako nešto sam naslućivao, ali nisam imao nikakve pouzdane podatke o tome. Ovo je pak strašno. U koga se pouzdati ? Shvaćam to što proizvođači oružja i koječega drugog rade na poticanju potrošnje. Ekslozija stanovništva je osnova te politike. Boljunac 0 0 0


Radi se o novoj podjeli karata na Bliskom istoku. I redizajnu! I nikada u tomu ne treba zaboraviti uvijek intelektualno sveprisutne Engleza. Koliki je to pritisak na Eurobu vidjet će se. Trojanski konj u koloni izbjeglica je odlično odrađen... DRANT 0 0 0


@kbunjevac...apsolutno slaganje, bilo őto dodati bilo bi ponavljanje ' Bravo ' Laci 0 0 0

Analiza

Čuvaj se ekonomista i kad darove nose!

29.02.2016. 22:42, Barometar-hipoteza+Anketa: Ocijenite političare...

Čuvajte se Danajaca i kad darove nose!“ To je, prema legendi, rekao trojanski prorok Laokont, kada su Trojanci, nakon deset godina krvavog rata s Grcima, jednog jutra otkrili da se enormna grčka armada netragom povukla s njihovih obala, ostavivši im na poklon lijepog drvenog konjića. Umjesto da poslušaju Laokonta, Trojanci su zaključili da najpametnije što mogu učiniti jest porušiti dio svojih nesavladivih zidina, kako bi kroz tu rupu mogli do centra grada dovući dvadeset metara visoku konjičku statuu, poklon onih dragih Grka, koji, eto, i kad spuše rat, to pošteno priznaju, u pravom sportskom duhu! Ostatak te priče vjerojatno je svima poznat.

Zašto ovo pišem? Izravan povod je informacija koju je iznio Jung-fu u svojoj analizi: kako je OECD objavio izvješće u kojem preporuča odmak od donedavno nedodirljivih mjera štednje i stezanja remena. Neizravan povod je taj što su zadnjih par godina u medijima sve prisutniji glasovi mainstream ekonomista koji također napadaju politiku državne štednje i rezanja budžeta. Stiglitz, Krugman, itd. Zanimljiv je recimo David McWilliams, bivši zaposlenik Irske centralne banke, koji je ne tako davno Grčkoj jako pametno savjetovao da bankrotira, dok je prije sedam godina u rodnoj Irskoj zagovarao da država jamči za bankarske dugove. Još je bolji Nouriel Roubini, jedan od najprekaljenijih financijskih mešetara s Wall Streeta, s impresivnim CV-jem rada u Svjetskoj banci, MMF-u i bogtepitaj kojim još sve ne institucijama svjetskog imperijalizma, a koji je preko noći postao miljenikom ljevičara, komunista i revolucionara diljem Interneta, budući je očito ugledao petokraku na kraju tunela i izjavio kako je Marx ipak, izgleda, bio u pravu. Možemo očekivati da će takvih preobraćenja na ekonomskoj cesti za Damask biti sve više i više u doglednoj budućnosti. No, kako nas slikoviti primjer s ispražnjenim trojanskim plažama uči, i takve dobre vijesti mudro je uzeti cum grano salis, te, u najmanju ruku, oprezno pokucati po konjičkom trofeju i pitati "Ima li koga?"

Generalno gledajući, rastuća prisutnost ovakvih glasova u mainstream medijima indicira da neko svjetlo razuma sve više i više nagriza posvemašnju pomrčinu uma vladajućih elita. Nekakva je povijesna dinamika globalnih kriza ta da, kako se situacija postupno pogoršava, dolazi do sve jačeg raslojavanja među redovima vladajuće oligarhije. Formiraju se splinter-grupacije koje još imaju dovoljno pameti za shvatiti da, ako kriza dosegne točku usijanja u kojoj ljudi izlaze na ulice s bakljama i vilama, dolazi do općeg entropijskog kolapsa društva u kojem će na kraju svi zajedno izgorjeti. Vladajuće kaste u svim režimima i svim razdobljima povijesti imaju tendenciju živjeti u nekom svom degeneričnom svijetu snova bez prevelike veze sa stvarnošću. No kada nužda natjera određene manje degenerirane pripadnike tih slojeva da polako počnu uviđati koliko je tanka nit o kojoj im opstanak visi, postaju puno raspoloženijima za razne prijedloge reformi ili unapređenja postojećeg stanja, a sve u cilju izbjegavanja katastrofe koja bi i njih same progutala.

Surova je realnost ovog svijeta da je to vjerojatno jedino što omogućava prostor za nekakav stvarni napredak i poboljšanje cjelokupnog društva. Ne pali svaki put, budući je veći dio oligarhije često preglup da skonta kako je svjetlo na kraju tunela zapravo odsjaj s oštrice giljotine. No, ponekad može imati iznenađujuće pozitivne rezultate! Tijekom Velike depresije 1930-ih, SAD su imale tu sreću da je, zbog raznoraznih razloga, dolazilo do velikih turbulencija i raslojavanja u krugovima američkih vladajućih elita. To je omogućilo da na vlast dođe tip poput Roosevelta i uspije progurati politiku New Deala, kojom su SAD izvučene iz krize, Hitler pobijeđen u ratu, a životi glavnine Amerikanaca - i, zapravo, najširih masa u cijelom zapadnom svijetu - značajno poboljšani kroz naredna desetljeća.

Međutim, i prosvijećena oligarhija spremna na reforme i dalje ostaje oligarhija, kojoj je u konačnici jedini dugoročni cilj održati se na vlasti. Stoga, kada glasnogovornici te oligarhije – a to su ekonomisti koji se javljaju u mainstream medijima – počinju odjednom u većoj mjeri zastupati razumnije stavove - konkretno, da ne možeš postati bolji u ekonomskoj utrci tako da si odrežeš noge - treba uvijek imati na pameti da igraju s debelom figom u džepu. Ilustrativan je primjer, da se opet vratimo na lekciju Velike depresije 1930-ih, čuveni britanski ekonomist (i manje čuven kao eugeničar) lord John Maynard Keynes.

Keynes je se još od konca Prvog svjetskog rata profilirao kao borac protiv sistema unutar sistema, kada je upozoravao da će britanska politika nesmiljene eksploatacije poražene Njemačke dovesti do općeg kraha globalne ekonomije. Kada je do toga došlo u vidu Velike depresije, kritizirao je politiku Britanije (i mnogih drugih europskh država) što se protiv opće recesije bore mjerama štednje i rezanja proračuna. Razvio je cijelu makroekomomsku teoriju o tome kako država u recesiji mora preuzeti aktivnu ulogu u stimuliranju gospodarstva, kroz potrošnju, poticaje i proračunski deficit, s ciljem da osigura punu zaposlenost i održi ekonomski ciklus, stajališta s kojima se i ovaj autor naizgled slaže. Pa u čemu je onda problem s Keynesom? U dvije stvari.

Prvo, Keynes sugerira kako bi se država protiv krize trebala boriti potičući potrošnju, a ne proizvodnju. Sad se naravno postavlja pitanje: a tko će proizvoditi te stvari koje ljudi troše, ako usred krize propadanu, kao što to i biva, domaći proizvođači i industrije? Zbog nekog razloga, Keynesu ne pada na pamet da bi država te iste novce mogla, recimo, uložiti u izravno stimuliranje i kreditiranje proizvodnje, ili u izgradnju nove i moderne infrastrukture (kojom bi dugoročno snizila troškove proizvodnje i olakšala život svim svojim stanovnicima), ili u istraživanje novih tehnologija koje bi otvorile posve nove vidove ljudske djelatnosti i gospodarskog razvoja. Kenyes obilazi ovo pitanje kao mačak oko vruće kaše, pa je za pretpostaviti da mu je posve svejedno ako stimuliranje potrošnje rezultira uvozom jeftine strane robe koja će dodatno izubijati domaću proizvodnju i još više produbiti krizu. Keynesova je glavna briga naprosto da se u krizi održi sustav slobodnog tržišta, tako što će država u njega upumpavati novac. Sličnu sugestiju dao je i 1970-ih Milton Friedman, apostol neolibaralne ekonomije: da država, umjesto da troši na programe socijalne zaštite, zdravstvenog osiguranja i javnog školstva, treba te pare naprosto podijeliti ljudima pa nek ih oni spiskaju kako im drago. Drugim riječima, Keynesova cijela ekonomska teorija je naprosto stara priča o slobodnom tržištu, zavijena u novo ruho.

Drugo, Keynes nigdje ne spominje regulaciju novca, tj. pitanje odakle bi točno trebali doći ti novci koje će država u recesiji upumpavati u sustav. Keynes je bio bankar i za njega dodatni novac kojeg država ne može skupiti od poreza, može doći jedino uzimanjem kredita kod privatnog bankarskog sektora! Kako je već rečeno, ne pada mu na pamet, recimo, da ako banke mogu davati kredite državi, zašto ne bi država mogla izravno kreditirati vlastitu ekonomiju? Zašto ne bi državna centralna banka kreditirala nacionalnu industriju, javne infrastrukturne projekte i razvoj znanosti i tehnologije beskamatnim zajmovima, ili možda čak i bespovratnim sredstvima, u svakom slučaju, pod puno jeftinijim uvjetima od onih koje nude privatne banke? Ne, za Keynesa, centralna banka može služiti jedino kao servis privatnim bankama: ona u njih upuhuje besplatni državni novac, koji je država onda prisiljena uzimati uz kamate koje joj privatne banke odrede! Onda u krizi država upumpa novce kroz centralnu banku u privatni bankarski sektor da bi stimulirala potrošnju, ti se novci, naravno, potroše, privatne banke potom dignu kamate državi na kredite i kreće novi ciklus krize, pa država opet upumpava novce u bankarski sektor i tako stalno gasimo vatru benzinom!

I tako nas je Keynes, u principu, i doveo do ovoga gdje smo danas! Njegova je ekonomska teorija bila pravi trojanski konj koju je podvalio očajnim zapadnim vladama tijekom katastrofe Velike depresije i Drugog svjetskog rata, a sve u cilju očuvanja oligarhijskog položaja bankarskog sustava i njihove sulude ideologije slobodnog tržišta u poslijeratnom svijetu. Trebalo im je, istinabog, desetljeća da posve povrate staru moć, ali zato nas sad eto opet tamo gdje smo bili i 1930-te!

Stoga, kada npr. naše vlastite gore keynesijanski list, Ljubo Jurčić zagovara da bi HNB trebao početi štancati novac zato da bi se dokapitalizirao bankarski sustav, odgovor može biti samo jedna riječ: ne, ne i NE!!! Bankarski je sustav svugjde u zapadnom svijetu trenutno crna rupa dugovanja i bezakonja u koju se ne smije utući niti lipe, dokle god nacionalne vlade ne uspostave mehanizme zakonske i političke kontrole nad tom financijaškom močvarom! A sasvim je vjerojatno da tu operaciju dobar dio banaka neće uspjeti preživjeti, što je žrtva koju sam ja i više nego voljan podnijeti, ako će to značiti da će države svijeta ponovno zadobiti suverenu kontrolu nad svojom ekonomskom i monetarnom politikom!

Ocjene (8)


Respektira (4): Zenga2, Refamolitelj, siouxica, Jung-fu


Slaže se (3): HR-HB-Mostar, Laci, Jung-fu


Ne slaže se (1): Kathairo


Komentari (14)


@kbunjevac svaka čast ! izvrstan tekst i dobra analiza ! A naslov je genijalan, upravo pobija Škegrovu tvrdnju- Ekonomiju ekonomistima. Ekonomija je preozbiljna stvar da bi je prepustli ekonomistima ! Laci 1 1 0


@Jung-fu, sve to lijepo štima u teoriji, ali u praksi je potpuno druga priča. Uzmimo za primjer "kvantitativno ublažavanje". Navodno je njegova uloga upravo poticanje potrošnje u privatnom sektoru, zar ne? kbunjevac 0 0 0


A na koncu se pokazalo da je to obična maska za bail--out banaka (vidjeti http://michael-hudson.com/2015/03/qe-intentions-all-too-obvious/). kbunjevac 0 0 0


I koji je ekstremni dio mojih stavova? Je li taj da bi banke trebalo pustiti da propadnu, a bankare strpati u bajbokanu? To je upravo napravio Island, koji sprema još neke vrlo zanimljive mjere o kojima budem uskoro pisao. kbunjevac 0 0 0


Ako su banke "bastioni" kapitalističkog sustava, onda ih bome teba pustiti da propadnu, ako zaseru poslovabje, a ankare treba u bajbokanu kad varaju i plačkaju klijente nezakonito. isto kao svakog drugog. Oni su ovdje država u državi. Laci 0 0 0

Analiza

Hrvatska će imati tehničku vladu kojoj će glavna briga biti kreditni rejting

18.01.2016. 22:42, Što prvi potezi i najave Tihomira Oreškovića govore o njemu kao budućem premijeru?

Prateći prve poteze novog mandatara može se sa velikom izvjesnošću reći kako će Hrvatska u naredne četiri godine imati tehničku vladu, što nije nimalo neočekivan ishod ako se uzme u obzir kroz kakav je izborni i postizborni cirkus prošla i još uvijek prolazi ova nam domovina. U tom cirkusu kao premijer nove vlade je isplivala osoba o kojoj ni birači ni birani nisu znali gotovo ništa, ali su joj ovi potonji unatoč tome spremno dali potpise za sastavljanje nove vlade. Neki financijeri MOSTa koji pak nešto znaju o gospodinu Oreškoviću, izrazili su nadu da bio on mogao biti hrvatski Mario Monti, što je prilično jasan znak za uzbunu. Da podsjetimo: koncem 2011. godine premijer talijanske tehničke vlade Mario Monti proveo je brutalne mjere štednje, povisio poreze, skresao mirovine, plaće, socijalna davanja i srezao proračun za naredne dvije godine za nekih 20 milijardi eura. Kako je Italija nakon samo četiri mjeseca kasnije službeno ušla u recesiju (tko bi rekao!), ispostavlja se da bi bilo pametnije da je državni novac trošio na maloljetne prostituke i hedonostičke bunga-bunga tulume kao što su to radili neki tamo talijanski čelnici prije njega.

Recentne izjave Tihomira Oreškovića, kao i 'domaća zadaća' koju je u Kitzbühelu dobio od međunarodnih bankstera koji Hrvatsku drže za gušu, sugeriraju kako će nova vlada ići istim pogubnim putem smanjivanja deficita i balansiranja proračuna. Uza sve to, Vujčić i dalje zubima i noktima tvrdoglavo brani tečaj kune, kako bi nam izvoznici ostali u podjednakoj depresiji kao i sav ostatak gospodarstva. Cjelokupna nam se država survava u ono što se, narodski rečeno, zove deflacijska spirala smrti (narod ponekad zna biti iznenađujuće riječit u svojim uzrečicama). Totalno nelikvidno gospodarstvo u kojem tako i tako već debelo fali novaca, dodatno se ispuhuje od istog, a cjelokupna se ekonomska aktivnosti još više guši.

Pitanje koje se sada naravno postavlja jest zašto se sve to radi, čemu takva politika? Očito ona mora imati neki izvrstan razlog, neki viši cilj koji će opravdati tolika žrtvovanja. Balansiramo li proračun zato da si učinomo gospodarstvo barem malo više samoodrživim? Povećavamo li poreze zato da si stabiliziramo državne financije? Usisavamo li novac zato da bi smo imali više rezervi za crna vremena? Odgovor je, naravno, ne, iako ogroman broj ljudi u ovoj zemlji, koji prema svim relevantnim anketama podržava ovakve nazovi-reforme, očito smatra da su nužne upravo iz tih razloga. Naravno, to je čisto samozavaravanje i zatvaranje očiju pred banalnom istinom, budući da je i novi premijer bio brutalno iskren zašto kani balansirati proračun: zato da bi se spasio kreditni rejting države. Drugim riječima, proračun se reže zato da bi se država mogla nastaviti vani zaduživati! Iskasapit ćemo si domaću ekonomiju zato da bi smo postali još ovisniji o vanjskim kreditorima.

Slijedeće je onda pitanje, što će se dogoditi kad si zbilja iskasapimo ekonomiju do kraja, a kreditni nam rejting svejedno ode dovraga, što je krajnje izgledno da će nam se dogoditi prije ili poslije, što znaju i ljudi u ovoj zemlji koji imaju nekakvu ideju o tome kako svijet funkcionira. Političari koji se ponašaju kao da je kreditni rejtnig nekakva realna procjena ekonomskih mogućnosti plaćanja, a ne čisto proizvoljna politička odluka u svrhu zgrtanja više para i moći, su ili neznalice ili demagozi, ili najvjerojatnije oboje. Agencije koje određuju kreditne rejtnige (Fitch, Moody's i S&P) rade za angloameričke banke koje izdaju te kredite i kupe kamate na njih, ako i same ne trguju i špekuliraju obveznicama država koje tobože objektivno ocjenjuju! Banalno: kreditni rejting ide dolje, kamate na kredite idu gore! Kao i prinosi od obveznica ili bog zna kakvih sve ne financijskih monstruoznosti kojima su iste prekrivene i premrežene. Poanta, je dakle, da su kreditni rejtinzi čista korupcija, sukob interesa, nepotizam, trgovanje ispod stola s povlaštenim informacijama... U Hrvatskoj očito prevladava mišljenje da toga nema drugdje nego kod nas, pa se zato jako zgražamo nad korupcijom kad na šalteru nađemo plavu kuvertu s dvadeset eura unutra, a ne, recimo, kad se zbog toga cijeloj državi radi o glavi.

Par primjera: 2001. godine, kada se u SAD-u urušavao Enron, agencije za kreditni rejting su do zadnje milisekunde jamčile vrhunsku vrijednost njegovih dionica. Rezultat? Bankrot Enrona! 2008. godine, kada je došlo do eksplozije hipotekarnog balona, koji su si američke banke same stvorile, sve agencije za kreditni rejting su do zadnje milisekunde jamčile vrhunsku vrijednost svim hipotekarnim kreditima. Rezultat? Ispostavilo se da te hipoteke nisu vrijedile ni papira na kojem su bile ispisane. Već ta dva primjera bila su dovoljna da većina američkih investitora, koji su ostali bez para u tim ekonomskim kataklizmama, posumnjaju kako rejting agencije, u najmanju ruku, baš i nemaju neku istančanu moć predviđanja tržišnih kretanja. Ali kada se već počelo pripremati katran i perje, to jest, tužbe teške milijarde dolara protiv očitih prijevara i pronevjera u kojima su rejting agencije sudjelovale, one su išle čak dotle da su se pozivale na prvi amandman američkog ustava koji im jamči slobodu govora. Drugim riječima, rejting agencije nam poručuju: "Kreditni rejting koji mi dajemo je samo naše osobno mišljenje. Ne temelji se ni na kakvim stvarnim ekonomskim ili znanstvenim analizama koje bi se mogle kritički evaluirati. Zapravo, nemamo blagog pojma što radimo i stoga nas se ne može smatrati odgovornim za išta." Čim su uspjele izbjeći tužbe svojih klijenata, a budući je američkom bankarskom sustavu tragično falilo para, Fitch, Moody's i S&P nemilice su se obrušili na europske države, krešući im rejtinge poput pijanog drvosječe na osvetničkom pohodu!

Oni koji nisu bježali sa satova lektire, možda će se sjetiti lihvara Shylocka iz Shakespearova Mletačkog trgovca, koji daje kredit tražeći kao kolateral pola kile dužnikova mesa. To je otprilike ponuda koju su velike banke s Wall Streeta postavile europskim nacijama poput Grčke, Španjolske, Portugala, Irske, Italije, itd., čija su dugovanja držali: "Il' ćete si iskasapiti proračune, prodati kćeri u bijelo roblje i sav višak para dati nama, ili vam dižemo kamate u nebesa i tako sami kupimo pare od vas!" I nakon što su te države usplahireno učinile ovo prvo, njihovi vjerovnici preko svojih rejting agencija učiniše drugo. Jer, kad se može, može se.

Srećom, Europljani nisu idioti, pa im nije trebalo dugo da shvate kako se nalaze pod agresijom angloameričkog bankarskog sustava, čiji su prvoborci te tri rejting agencije s Wall Streeta. Kad već visoki njemački čelnici, iz krugova najbližih Merkelici, javno izjavljuju da ono s čim se države EU suočavaju nije nikakva ekonomska datost ili rezultat tržišnih zbivanja, nego opsadno stanje u otvorenom financijskom ratu, onda se postavlja pitanje kog vraga Hrvatska još pregovara s tim istim rejting agencijama, a vlade nam doživljavaju epileptične napadaje pri samoj pomisli na gubitak kreditnog rejtinga? Umjesto da se kreše proračun da se udovolji stranim vjerovnicima, ono što bi Hrvatska trebala napraviti jest iste lagano otkantati. Pa kad dotične agencije i nama daju svoje mišljenje da nam je rejting smeće, hrvatska bi im vlada trebala odgovoriti: e pa naše je mišljenje da nije, nego dapače, da je još bolji nego prije, pa ćemo nastaviti otplaćivati dugove po istim, ili, zapravo, još manjim kamatama. A ako vam se to ne sviđa, vidimo se lijepo na sudu!

Kako stvari stoje, Orešković i ekipa HDZ-MOST neće se ni u snu okuražiti na takav potez, no onda se naravno postavlja novo pitanje: kog će nam vraga u ovoj državi uopće i vlada i Sabor i stranke i izbori? Dovoljno je da imamo rejting agenciju, kad nam oni kroje svu gospodarsku politiku.

Ocjene (4)


Respektira (2): VeNLO, siouxica


Slaže se (2): mihael, 5none5


Komentari (4)


Dakle, kog će nam vraga sve o čemu raspravljamo? Da mi malo stanemo na loptu i napravimo sve ono što nama, kao i Poljacima i Mađarima odgovara, pa nek agencije vide da se može. Prijedlog sam izni naprijed: mihael 1 0 0


kreditori koji hoće pomoći prolongirat će nam dugove, pomoći osigurati poslove uz njihove tehnologije, dodatno posuditi da stanemo na noge i sve im vratimo. Koji neće - dobit će sve kad jednom stanemo na noge. Ako? Jer nisu ni zaslužili. Točka! mihael 1 0 0


Tekst je pravo osvježenje ili pljuska za otrježnjenje:) VeNLO 0 1 0


@VeNLO, bit će onda da je poput rasola :)) Inače jedan od gornjih linkova (onaj o Enronu) ne radi, pa stavljam ponovno: http://www.telegraph.co.uk/finance/2835861/Credit-agencies-defend-Enron-role.html kbunjevac 1 0 0

Analiza

Hrvatska će imati tehničku vladu kojoj će glavna briga biti kreditni rejting

18.01.2016. 22:42, Što prvi potezi i najave Tihomira Oreškovića govore o njemu kao budućem premijeru?

Prateći prve poteze novog mandatara može se sa velikom izvjesnošću reći kako će Hrvatska u naredne četiri godine imati tehničku vladu, što nije nimalo neočekivan ishod ako se uzme u obzir kroz kakav je izborni i postizborni cirkus prošla i još uvijek prolazi ova nam domovina. U tom cirkusu kao premijer nove vlade je isplivala osoba o kojoj ni birači ni birani nisu znali gotovo ništa, ali su joj ovi potonji unatoč tome spremno dali potpise za sastavljanje nove vlade. Neki financijeri MOSTa koji pak nešto znaju o gospodinu Oreškoviću, izrazili su nadu da bio on mogao biti hrvatski Mario ... više >

  • 2
  • 2
  • 0
  • 4

Analiza

Ekonomija starih civilizacija

07.11.2015. 13:15, Slobodna tema: ovo ne smije proći nezapaženo

Prateći medijske istupe raznih "stručnjaka" koji gotovo unisono ističu potrebu da iduća vlast uspori rast javnog duga i kreše deficit provodeći mjere štednje i "bolne rezove", čovjek bi tim likovima najradije preporučio da malo prelistaju - Bibliju. Ne nužno zato da otkriju ili osnaže svoju vjeru u Boga, nego prije svega zato da konačno nauče nekog boga o ekonomiji. Materijala ima mnogo, a ovdje ćemo se zadržati na poznatoj starozavjetnoj pripovijesti o sedam rodnih i sedam gladnih godina. U njoj mladi Hebrej po imenu Josip tumači san egipatskog faraona o sedam debelih i mršavih krava, odnosno o sedam jedrih i šturih klasova. Josip objašnjava kako taj san znači da će u Egiptu nastupiti prvo sedam rodnih godina, a za njima sedam gladnih i sušnih godina, pa sukladno tom tumačenju savjetuje faraona da za vrijeme ovih izobilnih godina prikuplja zalihe žita koje će služiti za preživljavanje kad nastupi onih sedam gladnih godina.

Iz ove pripovijesti možemo izlučiti jednu temeljnu zdravorazumsku mudrost koja nekim čudom nikako ne dopire do sivih stanica gore spomenutih "stručnjaka": štednja ima smisla jedino za vrijeme blagostanja, a za vrijeme krize se troši! I drugo, ima smisla štedjeti samo ona dobra koja imaju neku stvarnu, a ne fiktivnu vrijednost, kao u ovom slučaju žito. Da su egipćani umjesto žita imali štednju u zlatnicima, srebranjcima, devizama, obveznicama i dionicama, ne bi baš daleko dogurali tijekom sedam gladnih godina.

Zadržimo se još malo u Egiptu koji je valjda najpoznatiji po svojim piramidama. A piramide nisu bile samo hrpe kamenja naslaganog u pustinji, spomenici nad grobovima božanskih kraljeva, koji bi onda kroz njih za svu vječnost održavali os svijeta. To je bila mitološka simbolika njihove svrhe. U praktičnome smislu, svaka je piramida bila centar ekonomskog kompleksa poljoprivrednih površina, štala, skladišta, radionica, trgovišta, brodogradilišta i luka. Uz nju se redovito nalazilo obrtničko naselje gdje su živjeli i radili kvalificirani radnici (klesari, tesari, kipari, kovači, pekari, pivovari, itd.); zatim hram sa tehničkim (pisari) i znanstvenim (svećenici) kadrom, te palača gdje je bio smješten dio državne uprave. Svaki je takav kompleks, pak, upravljao cijelim nizom manjih naselja i imanja razasutih duž rijeke Nil.

Drugim riječima, piramidalni kompleksi nisu bili samo nekropole - gradovi mrtvih - nego vrlo živa javna poduzeća, čija je zadaća bila osigurati prosperitet i progres egipatske zemlje. Njihove su izgradnje bile veliki projekti javne infrastrukture na kojima bi deseci tisuća ljudi mogli naći posao, dom, školovanje, te zdravstvenu i socijalnu skrb, kakva bila da bila u to doba. Usto, svaka bi piramida kao zadužbinu dobivala u vlasništvo ogromne trakte zemlje uz Nil, na koje bi se naseljavali ljudi sa zadaćom da ih dovedu u red: iskrče močvare, urede navodnjavanje, parceliraju polja, pokrenu poljoprivrednu proizvodnju i osnuju nova naselja. Bio je to proces interne kolonizacije Egipta, poprilično nalik širenju samostana kroz srednjovjekovnu Europu, ili osvajanu američkog zapada (samo bez genocida). Tijekom četvrte dinastije, kada je gradnja piramida bila najintenzivnija, na stotine takvih naselja i imanja nicali su u nilskoj dolini - u svakom naraštaju! Izgrađene piramide, koje bi tim naseljima potom gospodarile, postajale bi tako neksusi staroegipatske ekonomije. One su upravljale glavninom proizvodnje, redistribucije i razmjene dobara, te pokretale socijalni, demografski, tehnološki i kulturni razvoj.

U drevnoj Mezopotamiji nije bilo piramida, no sličnu funkciju su tamo obnašali veliki hramovi. U ekonomskom pogledu, oni su također bili javna poduzeća koja su zapošljavala velik broj ljudi na projektima poljoprivrede, obrtništva, graditeljstva, te infrastrukture (navodnjavanje polja i regulacija vodotoka). Također su za šire pučanstvo osiguravali programe socijale i obrazovanja. Ujedno su funkcionirali i kao banke, koje su svoj kapital ulagale u dalekosežne istraživačke i trgovačke ekspedicije morem i kopnom. Po nekim indicijama, već je u doba Sumerana postojala razvijena pomorska ruta od Perzijskog zaljeva do Indonezije, preko koje se nabavljao kositar za lijevanje bronce. Ostali su trgovački putovi išli preko kraljevstva Elam u južnom Iranu pa prema centralnoj Aziji, na sjeverozapad do Anatolije i Crnog Mora, te na zapad preko Feničana u Sredozemlje. Ovakve su trgovinske ekspedicije pogodovale stvaranju imućne srednje klase trgovaca i biznismena (sumerski damgar, akadski tamkar) koji su se profilirali kao posrednici i agenti u svim hramskim poslovima.

E sad, hramovi u Mezopotamiji i piramide u Egiptu, kako to s javnim poduzećima obično biva, financirali su se iz poreza i davanja svekolikog pučanstva. I kako to s većinom javnih poduzeća obično biva, stvarali su enormna dugovanja. Izgradnja svake velike piramide prijetila je bankrotom Egipta, a prema onome što nam je ostalo očuvanim iz arhiva mezopotamijskih hramova, razvidno je kako su tamošnje gradove i kraljevstva periodično potresale ozbiljne dužničke krize.

Društveni mehanizmi kojima su oni rješavali takve probleme bili su usko vezani uz instituciju božanskih kraljeva, te uz vladajući kult vrhovnog - obično solarnog - boga, koji u mitovima figurira kao kraljev otac. Vladari tih drevnih civilizacija nisu bili toliko političke koliko religijske figure: vrhovni svećenici čija se ovlast, dužnost, položaj i ceremonijal donekle mogu usporediti s onima koje danas papa obnaša u katoličkoj Crkvi. Sveta im je dužnost bila održavati Pravdu (egipatski maat, sumerski amaragi ili akadski andurarum) sa velikim početnim P: to je bio mitski koncept koji je tada imao vrlo specifično, vrlo konkretno značenje.

Drevni su narodi Pravdu smatrali nečim što je ravno (pravo), a zbog ljudskih zala i grijeha može postati iskrivljeno (krivo). Kralj je jamčio ispravan poredak društva i svijeta, time što je stalno vraćao Pravdu u njen prvobitan, ispravan oblik. Religijska je simbolika toga bila neka od mnogobrojnih inačica mita u kojem vrhovni bog sunca i neba (ili njegov kraljevski sin) pobjeđuje zmiju ili zmaja, krivudavu neman kaosa, zla i smrti.

Kako su imali vrlo konkretan koncept toga što Pravda jest i kako izgleda, tako su drevne civilizacije imale i vrlo specifično shvaćanje dugova. Dovoljno se prisjetiti da je i dan-danas, u onim religijskim tradicijama koje vuku podrijetlo iz tih vremena i krajeva, dug sinonim za grijeh. Herodot primjerice piše kako je u Perziji i Mezopotamiji njegova doba dugovanje smatrano jednim od najvećih zala koje čovjeka može zadesiti, direktna posljedica kaosa koji neprestance nagriza kreaciju.

Dakle, u ekonomskom je pogledu sveta dužnost kralja bila da vraća pravedan društveni poredak, boreći se protiv sila koje dugovima iskrivljuju ispravnu ekonomsku praksu. Ako bi zemlja ušla u ekonomsku krizu u kojoj je ukupni dug društva prijetio gušenjem svih gospodarskih aktivnosti, kralj bi proglasio poseban praznik - jubilej - kojim bi bila izbrisana dugovanja. Ljudima koji bi zbog dugova ostajali bez osnovnih sredstava za život vraćala se natrag zemlja i imovina, robovi i zarobljenici bili su oslobađani, a cijelokupnoj ekonomiji omogućen je novi, svjež početak.

Takvi su se jubileji proglašavali svakih nešto desetljeća, u vremenskim rasponima otprilike sličnim ovima u kojim suvremeno društvo tresu veće ekonomske krize. U Mezopotamiji su bili zvani nig-šiša na sumerskom, odnosno nišarum na akadskom i bili su vezani uz tridesetogodišnji astronomski ciklus rotacije Saturna. U Egiptu su se zvali heb-sed i slavili su se na tridesetu godinu kraljeve vladavine. Po potrebi, mogli su se izvanredno proglasiti i u drugim prilikama.

Koja je dakle pouka ove biblijsko-povijesne litanije? Ta da su rane ljudske civilizacije u svojim religijsko-mitskom svjetonazorima očito posjedovale neku mudrost koja nadvisuje pamet dobrog dijela današnje ekonomske znanosti. Oni su naime jasno shvaćali da imaginarna vrijednost dugovanja nije važnija od stvarne vrijednosti koju nude civilizacijska dostignuća poput infrastrukture, socijale, solidarnosti, zdravstva i obrazovanja. I ako dođe do krize u kojoj nagomilana masa dugovanja prijeti to uništiti, onda dugovi moraju nestati da bi se civilizacija mogla nastaviti. A to je, kako nažalost vidimo, upravo suprotno od svega što zastupa glavnina suvremene ekonomske i političke misli, koja je više nego voljna žrtvovati ljude i zemlje na oltarima balansiranog proračuna, radije nego braniti njihovo pravo na dostojan i civiliziran život.

Ocjene (4)


Respektira (3): Laci, 5none5, VeNLO


Ne slaže se (1): VeNLO


Komentari (37)


svakako ću pogledati,, hvala na uputi 5none5 0 0 0


Nadam se da nitko neće zamjeriti ovaj moj, definitivno zadnji! Osvrt na temu piramida. Pogledao sam Damire preporučeni dokumentarac, ali samo 20 min. jer mi je dosadio pa sam se vratio omiljenom Poirotu. 5none5 0 0 0


. Doc. počinje pričom o kineskim piramidama za koje kažu da se ne zna što je u njima jer nisu otvarane (što je bila i moja tvrdnja) ipak u daljnjem tekstu tvrde da sad znaju „jer su otvorili grobnicu cara Qina“ svi smo čuli za grobnicu cara Qina 5none5 0 0 0


ali nitko nikad nije čuo da se nalazi ispod piramide, a to nam govori (tko želi slušati) i ovaj doc.,, iznad grobnice nalazi se običan humak kakvih ima svugdje u svijetu pa i u RH, i svugdje su uvijek bile samo grobnice. 5none5 0 0 0


NatGeografik je uvijek bio pobornik službene povijesti i nikad se nisu libili montirati priču u svoju korist, pogodnu za ljude koji su već stvorili svoje mišljenje pa ne analiziraju što čuju i vide. 5none5 0 0 0

Analiza

Ekonomija starih civilizacija

07.11.2015. 13:15, Slobodna tema: ovo ne smije proći nezapaženo

Prateći medijske istupe raznih "stručnjaka" koji gotovo unisono ističu potrebu da iduća vlast uspori rast javnog duga i kreše deficit provodeći mjere štednje i "bolne rezove", čovjek bi tim likovima najradije preporučio da malo prelistaju - Bibliju. Ne nužno zato da otkriju ili osnaže svoju vjeru u Boga, nego prije svega zato da konačno nauče nekog boga o ekonomiji. Materijala ima mnogo, a ovdje ćemo se zadržati na poznatoj starozavjetnoj pripovijesti o sedam rodnih i sedam gladnih godina. U njoj mladi Hebrej po imenu Josip tumači san egipatskog faraona o sedam debelih i mršavih krava, odnosno o sedam jedrih i ... više >

  • 3
  • 0
  • 1
  • 37

Analiza

Kako se bliže parlamentarni izbori, u fokus interesa javnosti dolaze i ekonomske teme, a u posljednje vrijeme se forsira priča o rastu javnog duga i pitanju kako ga zaustaviti ili barem usporiti. Kao što se malu djecu plaši pričama o babarogama i drugim strašilima koja će im nauditi ako se ne ponašaju u skladu s odgojnim obrascima svojih roditelja, tako i većina mainstream ekonomskih komentatora i analitičara zastrašuje javnost navodnom apokalipsom koja nam prijeti ako konačno ne prihvatimo jedini njima poznati lijek za nastalu situaciju - sjekiru. Sjekiru kojom će se rezati svi mogući rashodi države, te na koncu zabiti i zadnji čavao u lijes izubijane i iskasapljene domaće ekonomije.

Tako je nedavno i udruga "Lipa" na svojim stranicama objavila brojač javnog duga. Zanimljiv je način na koji je prezentiran taj brojač: promjene se odvijaju otprilike u desetinkama sekunde, a ne npr. svake sekunde kao jedan drugi sličan brojač koji će biti kasnije prikazan. To dakako ima jači psihološki učinak kod prosječnog promatrača: čovjek će biti tim više prestrašen, jer, eto, javni dug nam raste takvom brzinom da ga i ljudsko oko jedva može registrirati, zar ne? No, sve to je jedna bajka za plašenje male djece, a da bismo to pokazali, poslužit ćemo se opet jednom bajkom, jer kako narod veli, klin se klinom izbija.

Zamislimo jednu zemlju, nazvat ćemo ju Tunguzija, koja ima svoju valutu, recimo da se zove čifča (1 TGČ). Ta se zemlja iz bajke nalazi, kako to u bajkama obično biva, negdje iza sedam mora i sedam gora, zbog čega je posve ekonomski izolirana. U njoj žive svega dvoje stanovnika: prvi je gospodin Privatni Sektor, dok je drugi gospođa Državna Služba.

Gospođa Državna Služba, kako joj to ime sugerira, radi u javnom sektoru, dok gospodin Privatni Sektor ima svoju vlastitu firmu koja proizvodi klamarice. Te klamarice su, naravno, nužne za rad u državnoj administraciji, te tako između gospodina Sektora i gospođe Službe postoji kontinuirana razmjena dobara i usluga. Kada Privatni Sektor proizvede klamarica u vrijednosti od, recimo, sto tunguških čifči, Državna Služba ih otkupljuje i tako mu ostaje dužna za isti iznos.

Gornja prispodoba dakle ilustrira jednu temeljnu ekonomsku zakonitost, a to je: ukupni dug države = profit privatnog sektora.

Sad će naravno netko reći da u stvarnom svijetu ne postoje države sa svega dva stanovnika i u normalnoj ekonomiji, privatnik nije dužan svoje proizvode prodavati državi: može ih prodati i drugom privatniku. Da, ali osim ako ne govorimo o neolitskoj ekonomiji trampe, roba će se prodavati za novac. Proizvođač klamarica bi sigurno jako volio da svi trebaju i žele klamarice, te da on može klamarice mijenjati za bilo koju drugu robu po tečaju koji sam odredi, ali u stvarnoj ekonomiji, jedini proizvod koji se može po unaprijed poznatom tečaju mijenjati za sve ostalo jest novac. Novac nije drugo nego prenosivi državni dug, te monopol nad njegovom proizvodnjom, kao i kontrolu nad njegovom vrijednošću, ima i jedina može imati (barem u teoriji) - država. Imati u džepu novčanicu od sto čifči znači da vam netko za to može dati bilo kakvu robu ili uslugu te protuvrijednosti. I bilo kakva ekonomija na razini iznad kamenog doba nezamisliva je ukoliko prvo ne postoji državni aparat koji u nju emitira nekakav novac kao univerzalno sredstvo razmjene. Naravno, dio tog novca država kupi sebi natrag kroz poreze, ali osim ako iz svojih građana ne iscijedi i posljednju čifču, ostat će nešto dužna privatnim osobama i organizacijama. U zatvorenoj ekonomiji, jedini način da država nema dugovanja, tj. da joj budžet bude u plusu, jest da doslovce pljačka imovinu i robu od svojih građana. Kako to sigurno nitko ne želi, već bi vjerojatno svi puno radije htjeli kao privatne osobe ostvarivati rastući profit, država mora povećavati svoj dug.

Dakle, da ponovimo: u zatvorenoj ekonomiji, ukupni dug države jednak je profitu privatnog sektora. Do zadnje čifče!

No kako u stvarnom svijetu ne postoje potpuno zatvorene ekonomije, već svaka država barem s nekom drugom razmjenjuje dobra i usluge, tako ćemo sad našu analizu bajkovite zemlje Tunguzije proširiti s još dva lika:

Prvi je bogati Švabo, gospodin Schweinspecker, čija firma u Tunguziju izvozi svinjske kotlete. Drugi je neki neimenovani Čerkez iz neke neimenovane zemlje četvrtog svijeta, koji iz Tunguzije uvozi zaklamane papire, nusprodukt neumorna rada tunguške administracije u kojoj se, naravno, sve praši od posla.

Za svaki kotlet koji uveze, Tunguzija duguje nešto čifči Švabi Schweinspeckeru: dakle, njezin dug raste. Za svaki zaklamani papir koji izveze, Čerkezi ostaju nešto dužni Tungužanima, pa se njihovim dugovanjem pokriva tunguški dug.

Dakle, uvoz povećava državni dug, jer u zamjenu za robe i usluge koje dolaze izvana, država mora štancati novac kojim to plaća. "Robe i usluge" naravno uključuju i financijske proizvode kao što su strani krediti, na koje se uvijek plaća kamata, pa su prema tome ideje kako ćemo se zadužiti vani da pokrenemo unutarnju proizvodnju redovito idiotske i ne funkcioniraju. Uzimanje stranog kredita je isto kao i kupovina stranog auta: to je roba čiju cijenu mora platiti neka već postojeća ekonomska aktivnost - ako te aktivnosti nema, možemo se slikati! Izvoz pak smanjuje državni dug, jer za robe i usluge koje šaljemo nekom drugom zauzvrat dobivamo priljev novca na račun dugovanja te druge države.

Dolazimo sad dakle do sljedećeg zaključka, a to je da dugovanja države mogu probijati sve zamislive granice, dokle god je uvoz dovoljno adekvatno pokriven izvozom. Od ovakve izjave se brojnim ekonomskim "stručnjacima" sigurno diže kosa na glavi, ali je li ta tvrdnja uistinu toliko blesava kakvom se čini? Vratimo se sad na početak priče i onaj drugi brojač koji se već više godina nalazi na stranicama The Economista. Radi se o globalnom brojaču duga koji pokriva gotovo sve zemlje svijeta. I doista, proučimo li malo taj brojač, uočit ćemo da države s najjačim izvoznim ekonomijama ujedno imaju i najveća dugovanja.

Najveći dužnici na svijetu su bez danjega SAD i Japan, čija dugovanja zajedno iznose gotovo kao dugovanja ostatka svijeta! Razlog tomu je vrlo jednostavan: njihova gospodarstva su još uvijek glavna pokretačka snaga svjetske ekonomije. Vratimo se opet malo na početak naše analize, kada smo ustvrdili kako, u zatvorenoj ekonomiji, dug s jedne strane znači profit s druge. Planet Zemlja kao cjelina jest zatvorena ekonomija, te stoga, da bi netko ostvarivao profit, netko drugi mora ići u dug. Iako je stvarnost kompleksnija od toga, pojednostavljeno je objašnjenje da je galopirajući rast državnog duga SAD-a i Japana kroz veći dio 20. stoljeća bio motor koji je pokretao globalnu ekonomiju. Ako pak s druge strane pogledamo siromašnu Afriku, vidimo da većina zemalja tog kontinenta ima mali javni dug.

I to nas polako dovodi do odgovora na pitanje zašto se od državnog duga radi takav bauk. Riječ je o čistoj demagogiji u svrhu ekonomske kolonizacije!

Održivost ekonomija najrazvijenijih zemalja, s najvećim državnim dugovanjima, ovisi o njihovom izvozu. U zatvorenoj ekonomiji - a planet Zemlja to jest - nije moguće da sve države izvoze i na taj način balansiraju svoj javni dug, a bez da itko išta uvozi i tako povećava svoja dugovanja za račun svog susjeda. Srž kolonijalizma, kako su to zapadne sile još davnih dana naučile, jest da se koloniji ne dopusti ekonomski razvoj, nego da ju se koristi kao rupu za izvoz svojih proizvoda po višestrukoj cijeni, sanirajući tako vlastiti dug na račun zaduživanja kolonije. Iz kolonije se crpe bazne sirovine, a prodaju joj se gotovi proizvodi, dok se sama proizvodnja – ili znanje potrebno za nju - drži u matičnoj zemlji.

Zašto? Zato jer koncetriranje znanja i vještina potrebnog za proizvodnju znači pojavu visoko obrazovanog i poduzetnog stanovništva: inženjera, profesora, liječnika, odvjetnika, itd. Takva će ekipa u koloniji vrlo brzo početi dobivati neke čudne ideje o neovisnosti, jednakosti, slobodi i progresu, a sve u cilju racionaliziranja političke težnje da bi oni, a ne udaljena vlast matične zemlje, trebali biti ti koji drže konce u rukama. Upravo se ovo dogodilo u glavnini Europe tijekom stoljeća industrijske revolucije, kada su na račun starih feudalnih oligarhija nastale moderne nacionalne države.

A način da država pokrene proizvodnju, digne svoju ekonomiju na novu razinu i omogući bogaćenje svojih stanovnika i tvrtki jest ne da štedi i reže, nego upravo suprotno, da povećava svoja dugovanja: da počne masovno trošiti na infrastrukturu, energetiku i znanost, ujedno pazeći i mazeći svoje stanovništvo kroz programe javno financiranog obrazovanja, zdravstva, socijale, kulture, itd., kako bi oni bili pametni, sretni i zadovoljni tu gdje jesu i ne bi im padalo na pamet otići u švapsku zemlju cjepati svinjske polutke za firmu Schweinspecker und Söhne.

Ali ako se nekoj državi uspije podvaliti kao ozbiljna znanost čisti ekonomski okultizam, koji trabunja da nema većeg zla od javnog duga, da državni proračun treba rezati kao svinjske polutke, a deficit proračuna spuštati dok ne propadne (i svi mi skupa s njime) u deveti krug pakla, e onda ima malo nade da će rečena država ikad uspjeti ostvariti ikakav ekonomski rast ili prosperitet, te je dugoročno osuđena na poziciju ekonomske kolonije.

Ocjene (9)


Respektira (7): siouxica, msesar, Losonsky, VeNLO, Laci, 5none5, IDujas


Slaže se (1): Guarin


Ne slaže se (1): VeNLO


Komentari (29)


Banke staraju novac i uništavaju ga, pa nećemo valjda raspravljati o stvarima tipa koliko prijestupna godina ima dana?? VeNLO 0 0 0


@Boljunac, multiplikacija novca nije ništa drugo doli oblik Ponzijeve sheme kojim banke pomoću fiktivnog (multipliciranog) novca ostvaruju realnu dobit. Činjenica da naša i druge države toleriraju taj kriminal i ne kažnjavaju ga... kbunjevac 1 0 0


...dovoljno govori u kojoj mjeri banksteri gospodare svima nama. kbunjevac 0 0 0


Ma ti dugovi opcenito su osmisljeni da stvore paniku kod stanovnistva...realni dugovi su ona kolicina novca koje jedna drzava posudi od druge drzave ili od mmf..za to je statistiku jako tesko nac Guarin 0 0 0


VeNLO, iz moga teksta se vidi da mi je poznata pojave multiplikacije novca i stvarabnja novca. Ima negdje o tome knjigu gdje je opisano kako to banke čine. Ali tom aktivnoščću banke ne povećavaju vrijednost novca. I ne bih rekao da je to kriminal. Boljunac 0 0 0

Analiza

Kako se bliže parlamentarni izbori, u fokus interesa javnosti dolaze i ekonomske teme, a u posljednje vrijeme se forsira priča o rastu javnog duga i pitanju kako ga zaustaviti ili barem usporiti. Kao što se malu djecu plaši pričama o babarogama i drugim strašilima koja će im nauditi ako se ne ponašaju u skladu s odgojnim obrascima svojih roditelja, tako i većina mainstream ekonomskih komentatora i analitičara zastrašuje javnost navodnom apokalipsom koja nam prijeti ako konačno ne prihvatimo jedini njima poznati lijek za nastalu situaciju - sjekiru. Sjekiru kojom će se rezati svi mogući rashodi države, te na koncu zabiti ... više >

  • 7
  • 1
  • 1
  • 29

Analiza

Grčki bankrot ili - što nismo naučili iz povijesti?

30.06.2015. 23:35, Hoće li Tsipras uspjet izbjeći bankrot? Što drama sa Grčkom znači za budućnost eurozone?

Već se sa izvjesnošću može reći kako je Grčka najnovija u nizu žrtva politike koja se ne može nazvati drugačije doli ekonomskim ludilom, a koja polazi od pretpostavke kako je rezanje državnog proračuna pravi put za izlazak iz ekonomske krize. Zašto ludilo? Pa zato što je isprobano već više puta nego što bi itko zdrave pameti ikad htio i nikad nije funkcioniralo kako je očekivano. Sreže li se proračun bilo kad, a naročito u vrijeme krize, deficit raste. Onda se proračun opet treba rezati, kriza se produbljuje, deficit raste još više... a ljudi završavaju na ulici, gospodarstvo završava u ćorsokaku i dolazi do općeg društvenog kraha!

Osim Grčke primjera za to ima mnoštvo, a jedan od najilustrativnijih je onaj američke savezne države Kalifornije, koja se u rujnu 2008. – iz zanimljivih razloga o kojima sad nećemo detaljnije – našla usred katastrofalne krize proračuna: s dugovanjima od cca 60-ak milijardi i proračunskim deficitom od 16 milijardi dolara. Kalifornijski guverner, Konan Barbarin, tada se – tako barem legende kažu – mašio svete libertarijanske sablje, nauljio svoje desničarsko mišićje, te se neustrašivo sjurio u boj sa zlom aždajom državnih dugovanja: „REEEEEEEŽIIIIII!“ orio se njegov bojni poklič kalifornijskim državnim financijama, dok su iz mjeseca u mjesec kresana sva moguća socijalna davanja i programi, srezavan novac za obrazovanje, privatizirana javna imovina, otpuštani javni službenici, ostali tjerani da rade besplatno i bogznakakva sve još barbarstva. No, aždaja ko aždaja - odrežeš joj jednu glavu, izrastu tri nove. Rezultat? Do 2010-te, kalifornijski je dug narastao na 78 milijardi, a deficit je narastao na 25 milijardi dolara.

Objašnjenje? Nije se srezalo dovoljno, vele oni tamo, trebalo je još! E, pa, to je kvaka s rezanjem proračuna: nikad nije dovoljno! Proračun se sreže ove godine i na godinu deficit naraste! I jednom kad se krene, nema više izlaza!

Jedan drugi primjer koji poprilično nalikuje današnjem grčkom scenariju, seže u 30-te godine prošlog stoljeća. Radi se dakako o Weimarskoj Republici. Mnogi povjesničari i ekonomisti, kad govore o weimarskom razdoblju, najviše vole isticati katastrofalnu hiperinflaciju do koje je došlo zato što je Njemačka, opterećena nenormalnim dugovanjima za reparacije iz Prvog svjetskog rata, počela masovno tiskati novce da može isplatiti sve svoje obveze. Obično se smatra da je ovo izazvalo lančani krah fantastične 19-stoljetne ekonomije, masovnu nezaposlenost i opću bijedu, koja je u konačnici na političkom planu dovela do kraha demokracije i uspona nacista na vlast. Povijesna uspomena na weimarsku hiperinflaciju još uvijek proganja mnoge europske države – a naročito Njemačku – strahovima zbog državne potrošnje i tiskanja vlastitog novca.

Postoji, međutim, jedan mali problem s time. Inflacija je pogodila Njemačku u godinama odmah nakon prvog svjetskog rata. Najgadnije je bilo do 1923., kad je cijena štruce kruha dosegla otprilike sto milijardi maraka. Četiri godine prije, za usporedbu, iznosila je sto milijardi puta manje.

No do 1924. situacija je bila stabilizirana i ostatak 20-ih godina Njemačka je bila zapravo relativno ugodno mjesto za život. Stanje naravno nije bilo idealno, no kakva-takva ekonomska i društvena stabilnost, te opći kulturni procvat ostali su zapamćeni kao Goldene Zwanziger. Do Hitlerova preuzimanja vlasti prošlo je još skoro pa desetljeće, a povijest Weimarske Republike očito nije bila baš toliko jednosmjeran spust u katstrofu kako se to obično vidi. U najmanju ruku, hiperinflacija ranih dvadesetih nije bila ta ekonomska katastrofa koja je katapultirala naciste na vlast. Nešto je drugo bilo posrijedi. Što?

S početkom velike svjetske depresije 1930. u Njemačkoj je na vlast došao centar-lijevo orijentirani kancelar Heinrich Brüning. Koji je pokušavao ekonomsku krizu riješiti kako? Rezanjem državnog proračuna! Brüning je proveo neke od najbrutalnijih mjera kresanja državne potrošnje ikad viđene. Otpuštao je, rezao i kasapio, sve dok njemačka srednja klasa nije više bila već toliko izubijana da je većina ljudi zaista povjerovala kako je glavni razlog njihove ekonomske propasti to što su Židovi pokupili sve pare i sakrili ih u neku špilju.

Brüning se, naravno, pritom čudom čudio tome kako nacisti odjednom iz političkih ridikula postaju sve jača sila u njemačkoj politici i društvu – a istovremeno je sam od predsjednika von Hindenburga konstantno zahtijevao izvanredne ovlasti kojima bi mogao nadjačati parlament i sve druge demokratske instuticije, te provesti svoje – krajnje nepopularne - ekonomske mjere kud puklo do puklo. Rezultat svega toga? Do 1933. Hitler je postao kancelar, nacisti su preuzeli vlast, a Njemačka se uskoro pretvorila u ropsku ekonomiju, koja je do konca Drugog svjetksog rata većim dijelom ovisila proizvodnim kapacitetima svojih logora smrti.

A sad još jedan primjer, relativno sličan prijašnjem, ali sa svojevrsnim happy endom: kako se izvući iz krize. Vraćamo se ponovno u Ameriku, ovaj put u doba građanskog rata od 1861. do 1865. On itekako ima veze s gospodarstvom, budući da su mu uzroci izravno vezani uz dvije oprečne ekonomske filozofije, koje su se paralelno razvijale na Jugu i na Sjeveru. Sjeverne su države u principu vodile politiku industrijalizacije i infrastrukturizacije, koja je, naravno, podrazumijevala i državnu potrošnju. Nije da su sjevernjaci bili išta manje rasisti od južnjaka, no razvoj industrije zahtjevao je kvalificiranu radnu snagu, te poticao imigraciju i integraciju stanovništva u radionicama i gradilištima. Južnjačke su države pak bile robovlasničke ekonomije čiji se proizvodni pogoni nisu u ničem bitnom razlikovali od nacističkih konc-logora. I dok su se privatni vlasnici velikih južnjačkih plantaža uglavnom protivili državnom intervencionizmu i ikakvoj javnoj potrošnji, njihove jeftine ropske ekonomije ujedno nisu bile u stanju proizvesti išta više od pamuka, koji su masovno izvozili u Englesku.

Zašto je uopće došlo do toliko raslojavanja u gospodarstvu američkog sjevera i juga? Odgovor dijelom leži u tome što je kroz prethodna tri desetljeća, savezna vlada bila vođena politikom koja se poprilično poklapa s idejama današnjih zagovaratelja rezanja državnog proračuna: ne troši, ne investiraj, reži, balansiraj! Jedan od najgorih američkih predsjednika bio je Andrew Jackson, koji je 1835. – po prvi i jedini put u povijesti SAD-a – uspio izbalansirati proračun savezne vlade, otplativši sva dugovanja. Gotovo trenutni reuzltat toga bila je ekonomska kriza od 1837. do 1843. Jacksonova politika male i ograničene vlade koja se odbija baviti ekonomskim razvojem zemlje kroz naredna je desetljeća dovela do toga da se većina saveznih država razvijala kuda koji mili moji. Sjeverne su države imale tradiciju obrtništva i poduzetništva još iz doba kolonija, a umjesto da savezna vlada kroz projekte infrastrukture, ulaganja i poticanja proizvodnje – drugim riječima, kroz javnu potrošnju - proba dići i jug na istu razinu, desetljećima se nije radilo više-manje ništa, osim što se puštao daljnji uvoz robova za račun šačice dekadentnih vladajućih familija u južnim državama.

I tu u priču ulazi Abraham Lincoln, koji je došao na vlast u SAD-u tijekom najveće krize u njihovoj povijesti. Brutalno krvavi rat mogao je ostaviti zemlju u totalnom rasulu, no nakon dva Lincolnova mandata, SAD ne da nisu bile u ruševinama, nego na putu da postanu najveća industrijska sila svijeta kojoj je u drugoj polovici 19. stoljeća mogao konkurirati vjerojatno jedino Bismarck sa ujedinjenom Njemačkom. Kako je Lincolnu to uspjelo poći za rukom?

Tako što je država za Lincolna napokon počela trošiti! Ekonomska politika ograničene vlade i balansiranog proračuna iz Jacksonovih vremena posve je izokrenuta. Lincoln je bio čuven po tome da je trošio savezni proračun kao da mu nema kraja: na vojsku, na obranu, na proizvodnju, na infrastrutkuru, na rekonstrukciju, na mirovine i socijalu, na sve što je mogao! Kad je vrlo brzo ostao bez ograničenih prihoda od poreza, počeo je vladino zaduživanje financirati državnom emisijom papirnatog novca bez pokrića u zlatu – to su bili u Americi čuveni „Lincolnovi zelembaći“ (greenbacks). Kad su se nakon kraja rata počela javljati pitanja o enormnom javnom dugu kojeg je vlada uspjela nabiti, Kongres je naprosto izmjenio Ustav ubacivši u njega klauzulu (14 amandman) koja između ostalog zemlji faktički zabranjuje bankrot! SAD, zahvaljujući Lincolnovoj baštini, ne može bankrotirati, ma koliki god da im bio državni dug – to je, doslovce, protuustavno!

Nema apsolutno nikakvih razloga zašto bilo koja suverena država ne bi mogla ubaciti takvu odredbu u svoj ustav, te si naprosto zabraniti da bankrotira. I to je nešto što dobar dio ekonomista izgleda ne može shvatiti: umjesto da se politika države podređuje ekonomiji, a ljudi se žrtvuju na oltaru balansiranog proračuna, ekonomiju se treba i može podrediti političkoj volji društvenog prosperiteta i napretka. A to znači, da se država baca u trošak, kako bi njeni stanovnici mogli zarađivati! U protivnom "Arbeit macht frei" se javlja kao logična posljedica preptostavke da bi ljudi trebali raditi više za manje ili nikakve plaće – nešto što i dan danas mnogi pseudo-eksperti zastupaju kao zdravu ekonomsku misao. A onda zinu i razrogače oči kad se pojave razni Tsiprasi i Syrize.

Ocjene (9)


Respektira (8): Jung-fu, damir_pacek, IDujas, siouxica, 5none5, VeNLO, Dirk15, visitor


Ne slaže se (1): Boljunac


Komentari (26)


@Boljunac, ideja državnog bankrota u uređenim državama koje imaju monetarni suverenitet je potpuno strana i besmislena, što sam i pokazao na primjeru Lincolnove Amerike. Ta ideja se jedino može primiti u zemljama u kojima su korumpirane političke... kbunjevac 0 0 0


...i ine elite spremne žrtvovati monetarni suverenitet i cijelo gospodarstvo vlastite zemlje u zamjenu za financiranje razvrata tih istih elita, koje će dakako platiti narod kroz razne mjere štednje, stezanja remena i bolne rezove. kbunjevac 0 0 0


Temeljna točka razilaženja je u samoj paradigmi o naravi novca: ima li novac inherentnu vrijednost per se, ili je on tek mjerna jedinica za vrijednost realnih dobara - vrtića, škola, bolnica, infrastrukture, itd. kbunjevac 0 0 0


Većina mainstream ekonomista polazi od prve pretpostavke kao neupitne dogme. Ja se priklanjam struji koja zagovara drugu opciju, a detaljnije ću to pojasniti u drugoj analizi. kbunjevac 0 0 0


Baš me zanima tvoje gledište o novcu. I za mene je novac "mjerna jedinica", ali da bi to bio mora biti stabilan. Jer metar je mjerilo za dužinu. Ne bi valjalo kad bi se metar smanivao na cm, na milimetar, pa na još manju vrijednost, a da bude metar. Boljunac 0 0 0

Analiza

Grčki bankrot ili - što nismo naučili iz povijesti?

30.06.2015. 23:35, Hoće li Tsipras uspjet izbjeći bankrot? Što drama sa Grčkom znači za budućnost eurozone?

Već se sa izvjesnošću može reći kako je Grčka najnovija u nizu žrtva politike koja se ne može nazvati drugačije doli ekonomskim ludilom, a koja polazi od pretpostavke kako je rezanje državnog proračuna pravi put za izlazak iz ekonomske krize. Zašto ludilo? Pa zato što je isprobano već više puta nego što bi itko zdrave pameti ikad htio i nikad nije funkcioniralo kako je očekivano. Sreže li se proračun bilo kad, a naročito u vrijeme krize, deficit raste. Onda se proračun opet treba rezati, kriza se produbljuje, deficit raste još više... a ljudi završavaju na ulici, gospodarstvo završava u ćorsokaku ... više >

  • 8
  • 0
  • 1
  • 26

Analiza

Svijetom još uvijek kao jedna od glavnih vijesti odjekuje pariški masakr u kojem su stradali novinari i karikaturisti lista Charlie Hebdo. Sve do ovog tragičnog događaja ta tiskovina je u Hrvatskoj bila relativno nepoznata. Radi se o listu koji zaklanjajući se iza plašta
satire i slobode govora na krajnje neduhovit, primitivan i prostački način vrijeđa vjerske osjećaje poglavito kršćana, a u zadnje vrijeme i muslimana. I dok kršćani na slične provokacije uglavnom odgovaraju peticijama ili prosvjedima, među mahom doseljenim muslimanima naći će se onih koji su spremni na "energične akcije", kako bi se izrazio ministar policije Ranko Ostojić. Ako primjerice znamo kako je završio nizozemski filmaš Theo Van Gogh, onda su samo naivci nakon pariškog pokolja ostali začuđeni i iznenađeni.

Ipak unatoč svemu, golu činjenicu da je dvanaestero ljudi platilo glavom cijenu nerazboritosti kojom obiluje liberalni svjetonazor, zasjenilo je patetično naricanje o slobodi govora, toj svetoj kravi modernog zapadnog društva. No, je li ta krava uistinu toliko sveta onima koji se na nju ustrajno pozivaju?

Vratimo se malo u 2008. godinu, kada je se Jean Sarkozy, sin bivšeg francuskog predsjednika, oženio Židovkom Jessicom Sebaoun-Darty, nasljednicom Darty grupe, velike kompanije za prodaju potrošačke elektronike. U to vrijeme u francuskoj javnosti se zakotrljala priča kako će prije vjenčanja Jean Sarkozy sa katoličanstva prijeći na judaizam, što je Sarkozy mlađi opovrgnuo. I sada u priču ulazi Charlie Hebdo, list o kojem pišemo. Njihov karikaturist Maurice Sinet je napisao članak u kojem spominje navodnu Sarkozyjevu konverziju na židovstvo, te dodaje kako će "mali daleko dogurati". I što se dogodilo? Urednik ovog lista Philippe Val procijenio je kako se ove Sinetove riječi "mogu protumačiti kao poveznica između obraćenja na židovstvo i uspjeha u društvu", te kako šire zastarjele predrasude o povezanosti Židova i novca. Sinet je pod optužbama za antisemitizam ekspresno torpediran iz Charlie Hebdoa, ali to nije sve. Međunarodna liga protiv rasizma i antisemitizma (LICRA) pokrenula je sudski progon ovog karikaturista, dok je tadašnji gradonačelnik Pariza Bertrand Delanoë u Le Mondeu objavio otvoreno pismo u kojem pozdravlja odluku o Sinetovom otpuštanju, jer je svojim uratkom "prešao crtu između satire i govora mržnje". No, cinici bi rekli, svako zlo za neko dobro, jer Sinet danas ipak nosi glavu na ramenima za razliku od njegovih kolega.

Eto, toliko o toj famoznoj slobodi govora koju prakticira ovaj list. Po tko zna koji put se potvrdila činjenica kako u ovom našem vrlom zapadnom društvu u kojem ama baš svi imaju jednake slobode, prava i šanse, ipak postoje skupine koje u ime neograničene slobode govora svatko može napucavati kao vreću, dok s druge strane postoje i oni koje ne smijete ni poprijeko pogledati, jer će na vama istog momenta biti primijenjen nekakav zakon protiv diskriminacije koji tu istu slobodu govora debelo ograničava. Nije nam ovakva praksa nepoznata ni u Hrvatskoj - dovoljno je spomenuti da danas možete završiti na sudu zbog npr. neke javne šale na račun homoseksualaca koja je prije tridesetak godina bila sasvim uobičajena.

Kad je sloboda u pitanju, važna je još jedna stvar koja je mnogima promaknula nakon pariškog pokolja, a to je da su europski birokrati odmah počeli predlagati još restriktivnije mjere opreza kojima se želi zagorčati život i privatnost građana Europske Unije, a sve to u svrhu vaše sigurnosti, jer nikad ne znate krije li se među vama neki opaki terorist koji čeka prvu priliku da vam odreže glavu pa makar i švicarskim nožićem. Štoviše, možda ste baš vi jedan od tih terorista, a da to ni ne znate. Ali najvažnije je da vi imate slobodu govora, pa makar bili uskraćeni za svaku drugu slobodu. Osim naravno ako vas ne optuže za antisemitizam i govor mržnje.

Ocjene (7)


Respektira (6): Panter, draxy, siouxica, K_Miletic, Laci, visitor


Slaže se (1): Laci


Komentari (9)


@visitor, hvala na dobrodošlici i na pohvalama. Mislim da je teško povući neku jasnu crtu, ali smatram također da u satiri ne bi škodilo voditi se razboritošću (tj. vidjeti može li satira u konkretnom slučaju uistinu potaknuti na preispitivanje... kbunjevac 1 0 0


...postupaka koji su predmet satire, ili će samo produbiti jazove i podjele), a naročito dosljednošću (ako smo obzirni prema jednoj društvenoj skupini, nema razloga da budemo krajnje bezobzirni prema drugoj). kbunjevac 0 0 0


@neocSC, tako je ovi novinari su puno gore prošli, ali ja se ipak ne bih usudio na temelju toga zaključiti kako su islamski teroristi oni koji određuju što se smije, a što ne smije ismijavati (mislim da se s tim prvi ne bi složila ni ekipa iz... kbunjevac 0 0 0


...Charlie Hebdoa :) Ovdje se radi o skupini koja je mimo zakona svoj naum provela u djelo i što je uz bolji rad policije i tajnih službi moglo biti i izbjegnuto. U slučaju Sineta radilo se o institucionalnom progonu, kao i autocenzuri... kbunjevac 0 0 0


...koju charliejevci tobože kategorički odbijaju. Inače, nisu nedostajale ni prijetnje smrću Sinetu ('dvadeset centimetara nehrđajućeg čelika u utrobi natjeralo bi kopile da stane i razmisli'). kbunjevac 0 0 0

Analiza

Svijetom još uvijek kao jedna od glavnih vijesti odjekuje pariški masakr u kojem su stradali novinari i karikaturisti lista Charlie Hebdo. Sve do ovog tragičnog događaja ta tiskovina je u Hrvatskoj bila relativno nepoznata. Radi se o listu koji zaklanjajući se iza plaštasatire i slobode govora na krajnje neduhovit, primitivan i prostački način vrijeđa vjerske osjećaje poglavito kršćana, a u zadnje vrijeme i muslimana. I dok kršćani na slične provokacije uglavnom odgovaraju peticijama ili prosvjedima, među mahom doseljenim muslimanima naći će se onih koji su spremni na "energične akcije", kako bi se izrazio ministar policije Ranko Ostojić. Ako primjerice znamo ... više >

  • 6
  • 1
  • 0
  • 9