Reputacija 4

Regnum regno non praescribit leges

  • Bodova 94.3
  • Analiza 12
  • Ocjena 27
  • Anketa 16

Analiza

     Iznimno je problematična uvriježena pogrešna terminologija u hrvatskom javnom govoru. Naime, govori se o "ustašama i partizanima". Tako primjerice predsjednica Grabar-Kitarović spominje "pomirenje djece ustaša i partizana". Zašto se ustaše stavljaju u dihotomni odnos s partizanima, a ne s komunistima?

     Ustaše i komunisti su bili (i još jesu) marginalne skupine u hrvatskom narodu. Hrvati su prije rata 1941-1945 mahom prijanjali uz umjereno prohrvatski i prodemokratski HSS u njegovoj borbi protiv velikosrpskih unitarističko-centralističkih političkih struja. Kraljevina Jugoslavija je lukavo i mudro pristupila Trojnom paktu. Po uzoru na Švicarsku Kraljevina Jugoslavija je mogla biti koliko - toliko neutralna. Mogla je nečasno i mudro Hitleru dopustiti prolaz prema Grčkoj (gdje je "zaglibio" Mussolini). Jugoslavija (i Banovina Hrvatska u njoj) ne bi bila raskomadana, federalizacija zemlje bi se vjerojatno nastavila, a milijun i 27 tisuća ljudi ne bi izgubilo život u građansko-etničko-ideološko-obrambenom ratu koji je uslijedio nakon Travanjskog rata. Teško je reći bili Jugoslavija prošla bolje da je ostala u Trojnom paktu i pred kraja rata proglasila rat Hitleru. Hitler bi vjerojatno tražio izručenje Židova, a možda i ulazak Jugoslavije u rat kada bi mu brod počeo tonuti. Pitanja "što bi bilo kad bi bilo" su nezahvalna pitanja, no vrlo vjerojatno da bi stotine tisuća života na prostoru bivše Kraljivine Jugoslavije bilo spašeno da se nije dogodio puč u Beogradu. Velikosrspki krugovi koji su se protivili daljnjoj federalizaciji zemlje (Banovina Hrvatska), na čelu s generalom Simovićem, a uz poticaj britanskih oficira, pokreću famozni i nepametni puč - Beogradski puč. Britanci po tko zna koji put koriste Srbe kako bi nagnali Nijemce da pošalju dio vojske na jugoistok Europe i tako rasterete druga bojišta. Plan je upalio te je Hitler u par dana raskomadao Jugoslaviju na čijem prodručju počinje hobbesovsko stanje rata. U tom kontekstu na površinu hrvatske povijesti isplivat će dvije minorne radikalne skupine - ustaše i komunisti.

     Ustaša je bilo oko 30 tisuća, a pred kraj rata i nešto više s obzirom na prisilne mobilizacije domobranstva i civila u ustaške odore (ti se prisilno unovačeni ljudi i ne mogu smatrati istinskim ustašama). Kada su kamionima došli u Hrvatsku u travnju 1941. ustaša je bilo nekoliko stotina. To je bila marginalna skupina koja je s pravom pokrenula pokret za rušenje parafašističkog i velikosrpsko-jugoslavenskog režima pod srpskom dinastijom Karađorđević. U početku su ustaše bile nešto kao IRA. Međutim, s vremnom je taj pokret pokazao svoje fašo-nacističko lice. Teško je utvrditi jesu li ustaše već prije formiranja NDH imali u planu genocidno-zločinačku politiku eliminaranja Srba, Roma, Židova i politički nepodobnih Hrvata ili je ta politika osmišljena kao odgovor na primjerice četničku pobunu protiv NDH. Ono što je sigurno jest da jedan zločin ne opravdava drugi zločin. Velikosrpski zločini tijekom Kraljevine SHS/Jugosalvije ne opravdavaju genocidnu politiku NDH. Također sigurno je da su ustaše, ti politički marginalci, spletom povijesnih okolnosti uspostavili najgori nacistički režim nakon Njemačke (kada se gleda u postocima ubijenih!). Osim toga, ustaše se optužuje za odnarođivanje mnogih hrvatskih etničkih prostora koji su nekoć pripadali Banskoj Hrvatskoj (koju su formalno, ne i faktički vraćeni u sklop NDH 1943.). Danas u Hrvatskoj nema relevantnih političkih opcija i gupacija koje predstavljaju antikršćanske ustaške ratne ideje velike i etnički očišćene, arijevske Hrvatske. Nesumnjivo da takvih pojedinaca ima, ali oni se nalaze tamo gdje im je mjesto - na marginama javnog života.

     Druga marginalna skupina u Hrvatskoj bili su komunisti. Građansko-etničko-ideološki-obrambeni rat na prostoru Jugoslavije komunistima je poslužio za provođenje revolucije i uspostavljanja komunističke diktature. Povijesna je nesreća što takozvani NOB nije imao demokratsko i liberalno vodstvo, već su ga vodili totalitaristi - komunisti. Komunisti su regrutirali mnoštvo ljudi u partizanski pokret koristeći se sloganima poput "smrt fašizmu, sloboda narodu". Obećavali su federalizaciju, jednakost, matarijalno blagostanje, politička prava itd. Komunistička diktatura (diktatura proletarijata), prisilna nacionalizacija (otimačina), jednostranačje, antiliberalizam i antidemokrtizam nisu bile često spomenute jer takva marketinška politika ne bi urodila plodom - masovnim partizanskim pokretom. Partizanski je pokret na mnogim mjestima zaustavio "bratoubilački" rat i ujedinio narode Jugoslavije protiv nacifašističkog okupatora i "domaćih izdajica". Komunisti oduzimaju Hrvatima mnoge dijelove Banovine Hrvatske, vraćaju neke izgubljene i dodijeljuju potpuno nove. Ipak, pred sam kraj rata i neposredno nakon njega NOB je gotovo nepopravljivo okaljan komunističkim zločinima na Bleiburgu, odnosno Križnom putu. Pri tome treba imati na umu da se komunistički zločini ne mogu opravdati ustaškim zločinima, kako to implicira prevrtljivi Stjepan Mesić (jer zločin ne opravdava zločin). Pobjednici u ratu, komunisti oformljuju jugoslavenski totalitarni, kasnije autoritarni režim. Nakon 45 godina postojanja tog nedemokratskog i neliberalnog poretka u Hrvatskoj još postoje oni koji slave totalitarni, komunistički antifašizam, zanemarujući "fašističke" osobine komunističkih zločina i posljedične komunističke diktature.

     Iskrenom demokratu nisu potrebna detaljnija ulaženja u ustaške i komunističke zločina i poretke. Iskreni demokrat neće bezobrazno izjednačiti ustaške i komunističke zločine jer on zna da je svaki zločin poseban slučaj, jednako kao što je svaki čovjek (žrtva) poseban i jednakovrijedan pojedinac. Ali demokrat i pošten čovjek se neće previše dvoumiti te će jednako žarko osuditi svaki zločin i svaki nedemokratski poredak.

     Deustašizacija hrvatskog društva je uspješno provedena. Kada se nakon dugih 45 godina urušio komunistički jugoslavenski režim na površinu su isplivale prisilno zatomljene ustaške tendencije, koje su mogle samo jačati zbog antidemokratskog i antiliberalnog karaktera dotadašnje SFRJ. Ali i u kontekstu Domovinskog rata radikalne ustaške ideje nisu zadobile maha, a državna politika svehrvatskog pomirenja, pod vodstvom Franje Tuđmana, odnijela je uvjerljivu prevagu te stvorila demokratsku Republiku Hrvatsku. Svaki izolirani incident koji ima ustaški predznak je upravo to - izolirani incident (pri tome je zanimljivo da tijekom Domovinskog rata "proustaški" HOS nema nijedan zabilježeni ratni zločin!). Nema objektivnih razloga za plašenje naroda nekakvom ustašizacijom Hrvatske. "Ustašizacija" se možda koristi kao ideološko-diskurzivno oružje za provođenje svojih partikularnih političkih ciljeva, npr. destabiliziranja Vlade.

     Dekomunizacija hrvatskog društva nije provedana, ali je nužna. Dekomunizacija je širi pojam od lustracije. Lustracija se odnosi na uklanjanje isključivo pripadnika tajnih sužbi iz doba totalitarizma/autoritarizma s javnih (ne i privatnih) pozicija. Lustracija u Hrvatskoj nije moguća s obzirom da su se mnogi pripadnici jugoslavenskih tajnih službi samolustrirali tijekom Domovinskog rata služeći hrvatskoj strani. No, dekomunizacija je moguća i itekako nužna. Dekomunizacija se odnosi na svekoliko odmicanje od komunističkog režima. To uključuje uklanjanje komunističkih obilježja i spomenika, a nadasve educiranje stanovništva putem obrazvnog sustava i javne televizije. Možda je upravo nedostatak dekomunizacija vodeći generator buntovnih pojavljivanja ustaških obilježja i pozdrava. Spomenik Josipu Brozu ne bi trebao biti prihvatljiv u jednoj liberalnoj demokraciji. Današnja demokratska Hrvatska nije takozvana narodna demokracija, odnosno komunistička "država".

     Republika Hrvatska je po Ustavu suprotna i jugoslavenskom i ustaškom režimu, a pored toga ona je potpisnica konvencija koje usuđuju oba totalitarizma. Jedan dio puta odmicanja od totalitarnih poredaka je napravljen, a dok se ne napravi drugi većina hrvatskih državljana će ostati zarobljena u prijeporu kojeg zapravo nameće manjina.

4

Dalmat

Regnum regno non praescribit leges

Ocjene (7)


Respektira (5): Spektator, kreso202, Alumnus, siouxica, IDujas


Slaže se (2): Dirk15, Laci


Komentari (5)


Svaka čast skor za slaganje ali: Ustaška ideologija nije ni nacistička ni fašistička (kako je završila i što je radila je nešto drugo) nisu u svom programu do slučajnog dolaska na vlas imali ništa od tih izama. Doneseni su i provođeni rasni zakoni IDujas 0 0 0


no kako su se u to ugurali Srbi teško je reći jer oni nisu bili obuhvaćeni tim zakonima (ali valjda je dobro bilo biti žrtva), oni su stradavali zbog pobune. Pripisivati partizanima pripajanje okupiranih dijelova još je jedna komunistička podvala IDujas 0 0 0


naime 1943. po kapitulaciji Italije NDH vraća sve okupirane Hrvatske zemlje u svoj sastav. Istina je i oni samo formalno, ali 1943 . partizanski pokret je i dalje šumska organizacija a NDH država, kakva, takva. IDujas 0 0 0


super tekst. hss se možda iz sadašnje vizure može smatrati "umjereno prohrvatskim", dok ja mislim da je bio 100% prohrvatski, a umjerenost je naprosto odslikavala većinsku umjerenost hrv. političkog tijela koja je postojala dok s. radić nije upucan. Dirk15 0 0 0


nitko tko ide putem brisanja ili prekrajanja povijesti neće pomiriti unutrašnji rascjep hrvatske nacije. Ovdje se kao riješenje nudi zaborav-liberalizama, ali danas se u europi otvoreno govori o totalitarizmu liberalizma koji poništava demokraciju. Jung-fu 0 0 0

Analiza

Labava i nestabilna vlada - dobar ili loš novitet političke scene?

04.05.2016. 15:58, Prvih sto dana: Koliko je funkcionalna i kako zemlju vodi Vlada HDZ-a i MOST-a?

Vremenski kratka parlamentarna povijest samostalne Hrvatske nije bila obilježena manjkom koalicijskih vlada. Naprotiv, svjedočili smo mnogobrojnim koalicijama u kojima bi jedna ili druga velika stranka (HDZ ili SDP) okupila mnoštvo manjih strančica tipa HNS, HSS i sl. Te su manje stranke, zbog svoje nedostatne težine i manjka političke volje, rijetko kada mogle i htjele značajno uvjetovati kurs hrvatske izvršne politike te su se, opijeni vlašću, svodili na polurobotske podizače ruku i papagajske glasnogovornike vlade. Potaknuto lošim izbornim sustavom, takvo stanje politike bilo je obilježeno bezličnošću partijskih dužnosnika na vlasti, guranjem forme ispred sadržaja te pukog retoričkog "natjecanja" dviju velikih stranaka i njihovih priljepaka. Više se nije znalo što je lijevo, što desno, a prenapuhana država služila je kao privatna prčija i servis za uhljebljivanje partijskih barajaktara. U takvom kontesktu partija i vlast nisu sredstvo, a država cilj, već obratno - partijski partikularni interesi su cilj i samosvrha, a vlast sredstvo za njihovo ostvarivanje.

Most nezavisnih lista se, spletom okolnosti i djelovanjem svojih prvaka, pojavio kao kakva-takva alternativa postojećem stanju. Premda ideološki neprofiliran kao i druge stranke, MOST je, za razliku od uobičajene političke garniture, pokazao žarku želju za dubokim promjenama (nabolje). Vrlo brzo se stekao dojam da čelnici MOST-a na vlast ne gledaju kao na cilj sam za sebe, već kao za sredstvo provođenja nužnih promjena u svrhu povećanja boljitka "malog čovjeka". Predvođeni medijski etabliranim, odmjerenim i karizmatičnim Božom Petrovim MOST postiže značajan izborni uspjeh. Većina glasača je, u skladu s ononom izlizanom "da mi ne propadne glas", glasala za HDZ-ovu i SDP-ovu koaliciju. Ipak, nezanemariv dio birača odabrao je upravo MOST i iznjedrio ga kao treću najjaču političku opciju Hrvatske. Formiranje vlasti bez MOST-a nije bilo moguće. Kampanjsko podcijenjivanje i ruganje s MOST-om tada je ustupilo mjesto koncilijantnom tonu, odnosno neskrivenom i ponekad samoblamirajućem ulizivanju (čak i u privatnim stanovima pod okriljem noći). Mnogi su tada mislili i nadali se da će doći do MOST-ova unutarnjeg raspada, što su i poticali neki samovoljni mostovski pojedinci poput Stipe Petrine. Koliko god iznutra heterogen i pluralan (za razliku od rigidnih partija kakve su primjerice HDZ i SDP), MOST se koliko-toliko konsolidirao te - nakon duge političko-medijske trakavice i natezanja - s HDZ-ovom kaolicijom formirao Vladu. Time je na vlast došla labava koalicija koja kasnije odabire formalno nestranačkog i stručnog premijera. Mantre kako Tihomir Orešković nema izborni legitimitet su brzo pale u vodu na spomen Vesne Pusić i drugih ministara iz redova HNS-a za vrijeme Kukuriku Vlade. 

Ova koalicijska Vlada je vjerojatno najlabavija kaolicijska vlada do sada. Labavost je poznato obilježe istinskih kaolicijskih vlada na koje Hrvatska nije navikla. Naime, novitet je da jedan manji kaolicijski partner ima takvu težinu da može uvjetovati sastav vlade i smjer njene politike.

Prvih sto dana Vlade je nesporno najviše obilježio proces kadroviranja i imenovanja. Tromost i mučnost tog procesa samo pokazuje kako se to uhodano odrađivalo prije MOST-a. Naime, velika stranka bi uguzila svoje glavne barjaktare, a zatim barjaktare svojih kaolicijskih priljepaka. Ovaj su se put fotelje sporo punile, a mnoga usta manjih koalicijskh partnera ostala su gladna. Da MOST ne želi promjene, pa makar i samih kadrova, taj bi proces nesumnjivo tekao brže. Unutarnja previranja, povremeno neslaganje, kompromisi, teške riječi - sve će to i dalje obilježavati ovu Vladu. Osim što ovisi o djelovanju svojih članova, Vlada bitno ovisi o provođenju kultnih 'strukturnih reformi', koje nije provela nijedna prošla vlast u posljednjih šesnaestak godina, a što nas je opasno približilo bankrotu. Sve je manje vremena za reforme. Krediti dodijeljeni državi uskoro stižu na naplatu, nezaposlenost je i dalje na visokoj razini, nabildani javni dug (uglavnom zbog zdravstvenog i mirovinskog sustava) se ne smanjuje, dodijeljivanje neproduktivnim sektorima hrvatskog društva se nastavlja, pronatalitetna politike uobičajeno ne dolazi na dnevni red, iseljavanje i starenje Hrvatske se nastavlja, a Subverzivni festival i Gordan Bosanac zahtijevaju svoj dio proračunskog kolača.

Međutim, djelovanjem privatnog sektora i pozitivnim trendovima na Zapadu Hrvatska je izišla iz krize. Najavljena je dobra turistička sezona. Potonja će privremeno smanjiti broj nezaposlenih, povećati privatnu potrošnju, što će pozitivno utjecati na rast BDP-a. Turizam, taj dvosjekli mač hrvatske ekonomije, mogao bi smanjiti pritisak na Vladu i umanjiti proklamirani interes za provedu reformi. Turistička sezona je više puta "spasila" Hrvatsku, odnosno odgodila reforme. Osim što pojačava tečaj kune, a time inhibira izvoz i proizvodnju, paradoksalno najveći negativni efekt turizma su njegovi pozitivni financijski rezultati koji su umanjivali političku volju za reformama (jasno da turizam nije krivac, već politika). Ova Vlada može napraviti povijesni iskorak te na valu turističke sezone, niskih cijena nafte, relativno dobrih rezultata privatnog sektora i pozitivnih efekata okruženja provesti svoj najavljeni reformski paket. Proklamirani skup reformi je ambiciozan i nužan. Učestalo spomenuti aspekt reformi je i privatizacija državne imovine. Privatizacija svega nestrateškog (hotela, stanova, državnih udjela u manjim poduzećima itd.) se previše odgađala. Pri tome Vlada, tj. dio Vlade, pod nestrateške svrstava i ono što je nedvojbeno strateški, npr. HPB (što vjerojatno i izaziva prijepor na relaciji HDZ/Orešković-MOST kao u slučaju INA-e). Za nadati je se da će Vlada provesti makar polovicu reformi, smanjiti javni dug, zaustaviti prekomjernu državnu potrošnju, rasteretiti poduzetništvo i stimulirati gospodarski rast (materijalnu bazu za svekoliki razvoj društva). 

Sam letimičan pogled na ono što Vlada najavljuje, a još ne provodi, nameće naizgled paradoksalan zaključak - prva istinska koalicijska vlada, koju prirodno karakterizira labavost i nestabilnost, jedina je u mogućnosti da spasi Hrvatsku. Nakon više od šest "stabilnih" godina ekonomske krize, pada BDP-a, rasta javnog duga, rasta neazaposlenosti, demografskog propadanja itd. držim da je nestabilnost Vlade tračak nade da će do žuđene promjene nabolje konačno doći. 

4

Dalmat

Regnum regno non praescribit leges

Ocjene (19)


Komentari (19)


Kanađanin je Hrvat i njegova je legitimnost gotovo jednako manjkava kao kod bivših HNS-ovih ministara Kukuriku Vlade (što omogućuje izborni sustav). Ne bih ulazio u špekulacije što će Vlada napraviti. Špekulacije Vladinih poteza nisu meritum teksta. Dalmat 0 0 0


....po meni ipak, pravi novitet bi bila stabilna Vlada, koja zna što radi... Jung-fu 0 0 0


Točno Jung-fu, to bi bio pravi novitet ! Još neviđen u Hrvatskoj. Laci 0 0 0


Koje su to "nužne promjene u svrhu boljitka malog čovjeka"? S obzirom na ono što je MOST obećavao prije izbora i što čini nakon izbora, čini se da je pojam tih promjena definicijski rastezljiv barem onoliko koliko je sužen pojam "koalicija" kbunjevac 0 0 1


"Vrlo brzo se stekao dojam da čelnici MOST-a na vlast ne gledaju kao na cilj sam za sebe, već kao za sredstvo provođenja nužnih promjena u svrhu povećanja boljitka 'malog čovjeka'". MOST-ov "program" nije u fokusu u tekstu. Dalmat 0 0 0

Analiza

Labava i nestabilna vlada - dobar ili loš novitet političke scene?

04.05.2016. 15:58, Prvih sto dana: Koliko je funkcionalna i kako zemlju vodi Vlada HDZ-a i MOST-a?

Vremenski kratka parlamentarna povijest samostalne Hrvatske nije bila obilježena manjkom koalicijskih vlada. Naprotiv, svjedočili smo mnogobrojnim koalicijama u kojima bi jedna ili druga velika stranka (HDZ ili SDP) okupila mnoštvo manjih strančica tipa HNS, HSS i sl. Te su manje stranke, zbog svoje nedostatne težine i manjka političke volje, rijetko kada mogle i htjele značajno uvjetovati kurs hrvatske izvršne politike te su se, opijeni vlašću, svodili na polurobotske podizače ruku i papagajske glasnogovornike vlade. Potaknuto lošim izbornim sustavom, takvo stanje politike bilo je obilježeno bezličnošću partijskih dužnosnika na vlasti, guranjem forme ispred sadržaja te pukog retoričkog "natjecanja" dviju velikih stranaka ... više >

4

Dalmat

Regnum regno non praescribit leges
  • 12
  • 5
  • 2
  • 19

Analiza

Dežurni sekularisti ili samo ljuti protivnici Crkve?

08.04.2016. 23:28, Klerikalizacija obrazovanja? Koliko je opravdana pobuna na Filozofskom fakultetu?

     Hrvatska je sekularna država, što znači da je Crkva odvojena od države. Kardinali, biskupi i drugi crkveni službenici ne sudjeluju u zakondavnoj, izvršnoj i sudskoj (i monetarnoj) vlasti. Međutim, Crkva nije odvojena od društva te je njegov sastavni dio. Prema tome, Crkva ima pravo utjecati na hrvatsko društvo jednako kao Sanja Saranvka, Zoran Pusić, Mima Simić, Mile Kekin i Gordan Bosanac.

     Zanimljivo je kako je samoproglašenoj lijevoj, sekularnoj i progresivnoj sceni u Hrvatskoj simpatičan lik kao što je don Ivan Grubišić. Potonji se - protivno pravilma Katoličke crkve i usprkos sankcijama - aktivno bavio politikom, kandidirao na izborima te ušao u Sabor. Samo njegovo izravno političko aktiviranje bilo je dovoljno kršenje sekularnog poretka, no pravi je skandal upravo to što je Grubišić postao članom zakonodavnog tijela RH. Time je direktno narušio sekularnost države, ali sekularisti se tada nisu bunili. Naprotiv, izgleda da im se svidjelo drvlje i kamenje koje je pseudosvećenik bacao na Katoličku crkvu tijekom svog mandata. Jednako im je tako bio cool i simpatičan sumnjivi fra Šime Nimac.

Postavlja se pitanje je li nominalnim sekularistima Crkva toliko mrska da ju totalitaristički žele potpuno suziti na privatnu sferu (ako i to) ili joj samo žele smanjiti društveni utjecaj, a u prvi plan gurnuti protivne Crkve kao što su naš don Ivan Grubišić ili Španjolka Teresa Forcades, časna sestra s izrazito antikatoličkim stavovima. Drugim riječima, jesu li nominalni sekularisti zaista zagovornici odvojenosti crkve i države ili samo ljuti protivnici Katoličke crkve i svega što ista predstavlja?

    Religijske oganizacije u Hrvatskoj imaju jednako pravo, kao i sve druge (veće ili manje) udruge civilnog društva, utjecati na samo društvo. Utječući na društvo Crkva posredno ima pravo utjecati i na državu. I to je sasvim legitimno u jednoj demokratskoj državi. Strogo govoreći, ne postoji apstraktna država. Konkretno društvo stvara konkretnu državu da mu služi i da ga štiti. Država je, prema tome, uvijek refleks društva, a da nije tako onda to ne bi bila demokratska država. Ako je društvo u nekoj zemlji 90% kršćanaske vjeroispovijesti, ne treba se iščuđavati ako su Božić i Uskrs državni blagdani i ako u javnim školama vise raspela. Dok god su manjinama zajamčena jednaka prava to ne predstavlja problem. Ako nekome smeta raspelo u javnoj školi, onda jednako tako nekome može zasmetati legitimna pride zastava, podignuta od strane javne (gradske) službe na javnoj površini, primjerice na Trgu bana Jelačića u Zagrebu. Pluralizam jamči svima slobodno i legalno (u skladu sa Ustavom i zakonima) utjecanje na društvo. Međutim, demokratsko pravilo većine nužno mora biti ograničeno liberalnim predznacima jednakosti i slobode. Većina ne smije nametati svoje modele, vizije, interece itd. manjini, ali i obratno (nominalni sekularisti i progresivci ponekad zaboravljaju da je vrijeme vladavine "prosvijećene" manjine završeno!).

     Pobuna na Filozofskom fakultetu je neopravdana i patetična ukoliko je glavni motiv prosvjeda bio to što se na suradnju s KBF-om gleda kao na veliku ugrozu sekularnom poretku. Nadajmo se da će dežurni sekularisti s Filozofskog fakulteta u suradnji s KBF-om naučiti da sekularizam, liberalizam, idnividua, jednkost, sloboda i emancipacija nisu bili mogući bez kršćanstva, religije koja je u temlju zapadne civilizacije. Ako to uspiju naučiti, napravit će značajan korak prema istinskim propluralstičkim stavovima kojima se inače učestalo retorički razbacuju, ali i prema ispravnom shvaćanju sekularnosti koje implicira direktnu odvojenost Crvke i države, ali ne i Crkve i društva.

4

Dalmat

Regnum regno non praescribit leges

Ocjene (11)


Komentari (22)


temelj zap. civilizacije je i ateizam, koji se povijesno suprostavio rigidnom totalitarizmu katoličke crkve a iz čega se gradi znanost, to nije zanemarivo. Individualizam, sloboda, emancipacija itd. nastaju kroz borbu protiv nametanja tradicionalizma Jung-fu 0 1 1


Kršćanstvo jest religiozni temelj zapada, ali kršćanstvo i institucije koje kršćanstvo promoviraju nisu apriori povezani, vjera je uvijek bila i ostat će osobno imanje, znanje i iskustvo. U engleskoj katoličke škole imaju vjeronauk izvan škole....... Jung-fu 0 0 0


Treba razlikovati anticrkvene od antikatoličkih stavova, stavovi Terese Forcades nipošto nisu antikatolički 5none5 0 0 0


„Država je, prema tome, uvijek refleks društva, a da nije tako onda to ne bi bila demokratska država“. Hrvatska je siromašna država! Dali je naše stanje refleksija društva koje želi biti siromašno? 5none5 0 0 0


Ili nemamo demokraciju? I koliko i kako na našu demokraciju i na naše siromaštvo utječu skupine (poput npr. crkve) koje su sebe zbrinule? 5none5 0 0 0

Analiza

Državno financiranje medija i vječni problem demokratske većine

01.02.2016. 23:26, Raspuštanje povjerenstva za neprofitne medije: uvođenje reda ili udar na slobodu izražavanja?

Na pitanje treba li država financirati medije nije lako jednoznačno i nedvosmisleno odgovoriti. Ipak, na malčice dublji način pokušat ću doći do koliko-toliko nedvosmislenog odgovora koji glasi: NE! (ili makar ne u ovom trenutku). Prosudite sami koliko je to opravdan odgovor.

Počnimo s poimanjem države.

Postoje mnoge definicije države. Jedna jako raširena definicija tvrdi da je država politička zajednica koja ima monopol nad upotrebom fizičke sile na određenom teritoriju. Dakle, ako je neka politička zajednica uspostavila ekskluzivno pravo na kontrolu i primjenu krajnjeg sredstva političke aktivnosti (organizirane primjene sile) i to na određenom teritoriju ona se može smatrati državom. No, to je reduktivno shvaćanje države, a po njemu bi se i takozvana Islamska država mogla jednostrano smatrati punopravnom državom.

Država nije samo politička zajednica koja ima monopol na silu, teritorij, unutarnju i vanjsku suverenost, stanovništvo i politički sustav (kako nalaže međunarodno pravo). Država je – osim toga – projekt moderne, dakle projekt zapadne civilizacije. Taj je projekt, kako navodi britanski povjesničar političkih ideja i teoretičar države Q. Skinner, pojmovno dovršen prvi put u Levijatanu Thomasa Hobbesa, izdanom 1651. godine. Država je po Hobbesovom shvaćanju dvostruko impersonalna osoba i stvarno sjedište suverenosti. Ona se ne da izjednačiti ni s onima koji vladaju, ni s onima nad kojima se vlada. Apsolutna monarhija Luja XIV. (L'État, c'est moi) nije moderna država, a to nije ni Firenca u doba vladavine puka (narod=država). Društvenim sporazumom kojim se budući državljani međusobno sporazumijevaju u odabiru svojih predstavnika nastaje, kako kaže Hobbes, osoba države. Dakle, predstavništvo stvara osobu države. U modernoj državi, ili državi u punom smislu riječi, vladari (bilo da je riječ o demokraciji, aristokraciji ili monarhiji) su puki predstavnici i službenici osobe države, pravog sjedišta suverenosti. Država se održava kvalitetnim predstavništvom. Ako, po sudu državljana, vladari donose loše odluke i zakone, onda oni ti vladari loše predstavljaju državu i de facto ruše državu (pošto se ista temelji na predstavničkom odnosu državljana i njihovih predstavnika).

Ustav Republike Hrvatske nastoji pomiriti demokratsko shvaćanje suverenosti (suverenost proizlazi iz naroda, demosa, odnosno suveren je narod) i Hobbesovo shvaćanje suverenosti (suverena je država). U predstavničkoj demokraciji kakva je Hrvatska građani biraju svoje predstavnike koji, nakon što preuzmu upravljačko kormilo vlasti, predstavljaju državu i upravljaju njenim resursima. Premijer, ministri, predsjednica i ostali državni službenici su upravo to – službenici suverene osobe države. Ako se demosu ne sviđa kako službenici obavljaju svoj posao i način na koji predstavljaju državu, on može na demokratskim izborima odabrati novu garnituru državnih službenika. Tu u priču ulazi skandalozna izjava Z. Duke – „uskoro će vaši doći na vlast i onda ćete vi dobiti novce“.

Nemoguće je da predstavnici države, kao subjektivna ljudska bića, vladaju ili upravljaju potpuno objektivno. Osim toga, kad bi svi bili isti i isto mislili ne bi bilo potrebe za politikom. Sa tog stanovišta postavlja se pitanje: zašto je, u kontekstu rasprave treba li država financirati medije? bilo nužno iznijeti shvaćanje države kao impersonalne osobe?

Shvaćanje države kao impersonalne suverene osobe, kojemu je pridodana demokratska značajka suverenosti naroda (demosa), je nužna kako bi se na malčice sofisticiraniji način pokazalo da država nije privatna prčija osoba koje obnašaju vlast, ali ni samog naroda. Ona je opće ili zajedničko dobro (Commonwealth). No, kako to pomiriti s demokratskim pravilom većine, koje je manje-više uvijek na snazi, ako se slažemo da je demokracija, Churchillovim riječima, „najmanje loš oblik vladavine“? To je veoma teško i, u krajnjoj istanci, nemoguće potpuno pomiriti. Netko može smatrati da država treba financirati medije, netko da ne treba; netko može smatrati da država treba financirati samo njemu/njoj ideološki bliske medije; netko da treba financirati sve medije. Tako se može postaviti bezbroj pitanja: treba li država financirati poljoprivrednike, zdravstvo, školstvo, Crkvu, udruge civilnog društva itd.; ili pak, treba li država raditi ovo ili ono? Apsolutno je jasno da se oko bezbroj pitanja nikada neće doći do potpunog konsenzusa. Takav konsenzus niti je moguć, a nekmoli poželjan u pluralnom i demokratskom društvu. Demokratski izbori nužno vuku sa sobom pravilo većine, ali i neprisilnu konformaciju (prilagođavanje) manjine odlukama većine. To ne znači nužno da postoji tiranije većine jer demokracija jamči da će i trenutna manjina nekada biti u poziciji većine. No, kada je osoba demokratskom većinom odabrana na pozicije u državnoj službi ona mora zatomiti svoje ljudske subjektivnosti i partikularnosti i pokušati koliko je god moguće biti objektivna i raditi za opće dobro, odnosno za državu. Ako su istinite indicije da je nedavno raspušteno Stručno povjerenstvo za neprofitne medije, u sklopu Ministarstva kulture, pogodovalo isključivo određenim ideološki obojenim medijima onda je to istinski skandal! Ako si demokratski izabran ministar/ministrica onda ne odgovaraš samo onim građanima koji su glasali za tebe, nego svim građanima, odnosno državi!  

Da se vratim primarnom pitanju koje glasi: treba li država financirati medije?

Držim da država ne bi trebala, uopće ili makar u ovom trenutku, financirati medije. Država djeluje putem Vlade. Osobe u Vladi mogu zlorabiti državni novac i financirati medije koji mogu provoditi dezinformiranje i prikrivati potencijalno štetno činjenje Vlade u odnosu na opće dobro. Provladini mediji se često nazivaju prorežimskim medijima (što dakako ima negativne konotacije podsjećajući na nedemokratske političke sustave). Zbog toga smatram da država ne bi trebala financirati medije, a pogotovo ne samo neke medije, već koristiti svoje resurse za borbu protiv novinarske neslobode u privatnim medijima (što ponovno povlači niz dubioznih pitanja kao što je, primjerice, državno zadiranje u privatno vlasništvo). Osim toga, smatram da, konkretno, u ovom trenutku nije nužno trošenje javnog novca na neprofitne medije. Po mom subjektivnom sudu postoje egzistencijalno važnija pitanja koja zahtijevaju javni novac, pa makar bilo riječ o 2 promila državnog proračuna. Mišljenja sam da (primjerice) demografska obnova, kao preduvjet opstanka „hrvatskog Commonwealtha“, „mora“ biti ispred izdvajanja za civilno društvo i kulturu. Nužno je znati što je baza, a što nadgradnja, a imati na umu da je za humani svijet oboje bitno.

Ukoliko je istina da je javni novac Ministarstva kulture išao u partikularne ruke po partikularnim ideološkim kriterijima onda je to, po mom viđenju, napad na opće dobro. Ponovimo, državni službenik je odgovoran općem dobru, dakle svima, a ne samo onom dijelu demosa koji je glasao za njega ili koji mu je ideološki blizak. Međutim, ukoliko bi državni novac išao svim medijima jednako i po pravednim kriterijima to ne znači da je to u skladu s općim dobrom. Možda netko misli da država uopće ne bi trebala financirati medije (ili gay pride, ili Olivera Frljića, ili Željku Markić, ili Srpsku pravoslavnu crkvu, ili neku braniteljsku udrugu itd.). U tome leži trik! Što je to uopće opće dobro kojeg toliko spominjem i tko ga definira? Lako je reći da je povreda općeg dobra kada političar ukrade javni novac, ali mnogo teže kad su neka teža moralna, filozofska i ideološka pitanja u pitanju (distribucija javnog novca, pravednost, jednakost, privatno vlasništvo, abortus itd.).

Svaki pojedinac ima svoju koncepciju općeg dobra i razne se koncepcije općeg dobra (bile međusobno bliske ili ne) natječu na demokratskim izborima. Pravilo demokratske većine je manje-više uvijek na snazi. Gubitnici izbora pošteno sportski priznaju poraz i dobrovoljno se prilagode odlukama demokratske većine (neki se ne mogu pomiriti s porazom pa rade neugodne perormanse na Markovom trgu). Demokratska dinamika je takva da će pojedinac gotovo sigurno tijekom svog života oko nečega biti kako u većini, tako i u manjini. Mnogima je to frustrirajuće i željeli bi da neki debeli vođa lupne šakom od sto' i kaže „dosta!“, but where is the fun in that?!

Demokracija i pluralizam jamče dinamiku, vječnu konkurenciju raznih mišljenja, što je to je čini ponekad frustrirajućom, ali definitivno ne i dosadnom.

Hasanbegoviću, ako već moraš financirati te nesretne medije, onda šaraj malo brate (rekao bi naš kaubojski ex prvi ministar)!

3

Dalmat

Regnum regno non praescribit leges

Ocjene (7)


Respektira (6): Zenga2, siouxica, kreso202, 5none5, Alumnus, Dirk15


Slaže se (1): Laci


Komentari (8)


lijepo napisano s par dobrih zapažanja, ali malo previše nepotrebne političke teorije i teoretiziranja općenito. bilo bi puno zanimljivije da si suzio fokus i analizirao konkretnu situaciju. siouxica 0 0 0


Dobra nalaiza ! Argumentirana ! Medije u principu ne bi trebalo financirati iz proračuna, pa ni HRT ! A svakako ne kao što je to činilo dosada ovo razjureno" Povjerenstvo. Laci 0 0 0


Nije problem da se HRT financira pretplatom ili iz proračuna, problem je što mi kao financijeri dobivamo za to? Općenito je kod nas problem što se novci dijele, a da kasnije nitko ne provjerava što se stvarno napravilo (to vrijedi za sve subvencije) Spektator 0 0 0


Je, previše teorije, pa kome se sviđa neka čita. No, drzavno financiranje medija je jedno od milijun ideološki prijepornih putanja. Poanta mi je bila ukazati na problem demokratske većine i cinjenice da uvijek ima gubitnika i pobjednika. Dalmat 0 0 0


to je odlična poanta, od one dukine 'kad vaši dođu na vlast..', i pitanja treba li se dijeliti samo našima ili je zaista moguće postaviti objektivne i o politici neovisne kriterije.... zato mi je šteta da se nisi više bavio tim dijelom:) siouxica 0 0 0

Analiza

Državno financiranje medija i vječni problem demokratske većine

01.02.2016. 23:26, Raspuštanje povjerenstva za neprofitne medije: uvođenje reda ili udar na slobodu izražavanja?

Na pitanje treba li država financirati medije nije lako jednoznačno i nedvosmisleno odgovoriti. Ipak, na malčice dublji način pokušat ću doći do koliko-toliko nedvosmislenog odgovora koji glasi: NE! (ili makar ne u ovom trenutku). Prosudite sami koliko je to opravdan odgovor. Počnimo s poimanjem države. Postoje mnoge definicije države. Jedna jako raširena definicija tvrdi da je država politička zajednica koja ima monopol nad upotrebom fizičke sile na određenom teritoriju. Dakle, ako je neka politička zajednica uspostavila ekskluzivno pravo na kontrolu i primjenu krajnjeg sredstva političke aktivnosti (organizirane primjene sile) i to na određenom teritoriju ona se može smatrati državom. No, ... više >

3

Dalmat

Regnum regno non praescribit leges
  • 6
  • 1
  • 0
  • 8

Analiza

Negdje sam pročitao ili čuo da oko 700 milijuna ljudi u svijetu, uglavnom iz zemalja nekadašnjeg trećeg svijeta, nije zadovoljno s mjestom u kojem žive i žude za odlaskom u „obećane zemlje“, uglavnom bogate zemlje Zapada. Različiti su uzroci migracija: politički (npr. ratovi), ekonomski (npr. siromaštvo), ekološki (npr. prirodne katastrofe) i mnogi drugi. Imigracije, poznato je, mogu biti legalne i ilegalne. Vrlo je moguće da masovne migracije (svih tipova) postanu permanentni sigurnosni problem za tranzitne zemlje i zemlje primateljice. Gdje je u toj priči Hrvatska i kako će se spram tog pitanja postaviti nova hrvatska vlada?

Svima je jasno da je Hrvatska tranzitna zemlja i da će to ostati u dogledno vrijeme. Predizborne i postizborne izjave čelnika današnje Vlade (npr. izjave potpredsjednika Vlade Karamarka ili ministra vanjskih i europskih poslova Kovača) nagoviještaju da će Hrvatska zatvoriti svoje granice ako to prije nje naprave zemlje u koje migranti odlaze, prije svega Njemačka. U tom kontekstu, dakle, supstancijalnih promjena politike prema migrantima neće biti. Međutim, čelnici aktualne Vlade su žestoko kritizirali svađalačku politiku prošle, Milanovićeve vlade prema susjednim državama, Mađarskoj i Srbiji. Eksplicitno je najavljeno da se takva politika neće nastaviti, već da će se u suradnji sa susjednim državama pokušati što bolje upravljati priljevima migranata. Uistinu se treba nadati da će nova hrvatska vlada surađivati sa svim susjednim državama oko problema masovnih migracija, pošto je to problem koji nadilazi kapacitete pojedinih država i, prema tome, iziskuje intenzivnu međudržavnu suradnju. No, što će se dogoditi ako i kada zemlje primateljice zatvore svoje granice i počnu vraćati veliki dio pridošlih (i)migranata? To je pitanje oko kojih će se još više lomiti koplja između država-članica EU, država takozvanog Zapadnog Balkana i Turske.

EU se de facto već raspala po pitanju zajedničke politike prema imigrantima (toliko o zajedničkoj vanjskoj i sigurnosnoj politici!). Neke članice podižu famoznu žicu, neke dočekuju imigrante raširenih ruku, neke gay-friendly članice i tobožnje zaljubljenice u ljudska prava najavljuju deportacije više desetaka tisuća imigranata, neke članice (ali prije svega eurobirokrati) forsiraju sustav kvota, dok se druge žestoko protive toj ideji itd. Sam je Schengen, kojeg mnogi smatraju temeljem EU, na klimavim nogama.

Sa stanovišta rečenog Hrvatska treba djelovati na tri razine: nacionalnoj, regionalnoj, a tek onda europskoj razini (globalna razina je, realno gledano, izvan hrvatskog dosega).

Prvo, Hrvatska mora jačati svoje vlastite kapacitete i osmisliti dugoročnu strategiju nošenja s problemom masovnih migracija. Pri tome treba imati na umu da su migracije višeslojan problem. Nije dovoljno samo zatvoriti granicu i poslati vojsku i policiju da čuvaju prijelaze na Dunavu i Savi i ravničarski prostor Spačve. Pored klasičnog vojnog, sigurnost se sastoji i od ekonomskih, socijalnih, kulturnih i drugih aspekata. Na nacionalnoj razini Hrvatska dakle treba biti spremna na sve: treba biti u stanju brzo zatvoriti granice, te ih efikasno čuvati; treba biti u stanju primiti veći broj legalnih imigranata i istinskih ratnih izbjeglica i za iste se prikladno pobrinuti (koliko to može jedna prezadužena i ekonomski slaba država); treba (što je dijelom napravljeno) ustaliti tranzitne koridore kroz svoj teritorij i iste efikasno nadgledati; treba – u sklopu šire demografske politike – razmatrati kvalitetne politike asimilacije (riječ je o pozitivnoj asimilaciji) onih migranata koji bi eventualno htjeli ostati živjeti u Hrvatskoj i tako od migranata postati imigranti (u tom kontekstu zdravstvene, kulturološke, jezične i obrazovne osobine imigranata treba ozbiljno uzeti u obzir). Osim svega toga, potrebno je i objektivno informiranje građana putem javne radio-televizije.

Drugo, Hrvatska mora surađivati sa svim svojim susjednim zemljama i s istima pokušati provoditi kakvu-takvu koherentnu politiku prema migrantima (što potencijalno nagoviješta današnji službeni posjet premijera Oreškovića Republici Sloveniji). U tom kontekstu Hrvatska treba biti spremna na mogućnost i multilateralne i bilateralne suradnje. Jer što s onim imigrantima koji iz Njemačke, Austrije i Slovenije budu vraćeni Hrvatskoj ako ih ne bude htjela ponovno primiti Srbija (na čijem se čelu nalaze dva, kako kaže Goran Vojković, obrijana Miloševićeva četnika)? Može li, u takvom scenariju, Hrvatska surađujući s Mađarskom, Rumunjskom i Bugarskom vratiti migrante Turskoj?

Treće, Hrvatska treba djelovati na europskoj, odnosno EU razini. Tu se, prije svega, misli na povlačenje europskih sredstava s ciljem jačanja nacionalnih kapaciteta i na suradnju s vodećim državama EU kako bi se zajednički nastupilo prema trećim državama, napose prema Turskoj. No, osim eventualnog povlačenja europskih sredstava (za što, naravno, treba napraviti kvalitetnu strategiju), ne treba se previše nadati u efikasno zajedničko nastupanje prema trećim državama, pogotovo kad uzmemo u obzir zategnute grčko-njemačke odnose i različite odnose vodećih europskih država prema Turskoj i vice versa.

Sve u svemu, tri razine (nacionalna, regionalna i europska) na kojima bi Hrvatska trebala djelovati se ne isključuju, već se međusobno podupiru i nadopunjavaju. Ipak, nacionalna razina djelovanja, koja uključuje razvijanje vlastitih kapaciteta, strategija i politika vis-à-vis migranata treba biti prioritet jer uvijek treba imati na umu onu staru „uzdaj se u se i u svoje kljuse“.  

3

Dalmat

Regnum regno non praescribit leges

Ocjene (5)


Komentari

Analiza

Negdje sam pročitao ili čuo da oko 700 milijuna ljudi u svijetu, uglavnom iz zemalja nekadašnjeg trećeg svijeta, nije zadovoljno s mjestom u kojem žive i žude za odlaskom u „obećane zemlje“, uglavnom bogate zemlje Zapada. Različiti su uzroci migracija: politički (npr. ratovi), ekonomski (npr. siromaštvo), ekološki (npr. prirodne katastrofe) i mnogi drugi. Imigracije, poznato je, mogu biti legalne i ilegalne. Vrlo je moguće da masovne migracije (svih tipova) postanu permanentni sigurnosni problem za tranzitne zemlje i zemlje primateljice. Gdje je u toj priči Hrvatska i kako će se spram tog pitanja postaviti nova hrvatska vlada? Svima je jasno da ... više >

3

Dalmat

Regnum regno non praescribit leges
  • 5
  • 0
  • 0
  • 0

Analiza

Opća ovlast Predsjednika Republike je zastupanje države u zemlji i inozemstvu. Osim toga, Predsjednik RH je (uz Vladu RH) sukreator vanjske politike hrvatske države. Ovlasti Predsjednika Republike od vremena Franje Tuđmana su se smanjile, no i dalje su netipično velike za parlamentarne sustave. Fokus je na te dvije predsjedničke funkcije (zastupanje i vanjska politika). Kako je te funkcije dosad obavljao Ivo Josipović?

Predsjednik Ivo Josipović se nije često "petljao" i zauzimao strane u hrvatskim političkim polemikama. Izgleda kao da time nije želio unositi nove podjele u hrvatski nacionalni korpus, što bi ga, za razliku od Mesića, svrstalo u pobornike Tuđmanove pomirbene politike. Međutim, plauzibilnija su objašnjenja koja navode da je Josipović od prvog dana svog mandata u novoj kampanji, pa i ne čudi da ga se posprdno naziva "Rejting Efendijom". Slično kao što je Obaminu kampanju obilježila riječ "Change" (mada se ništa bitno nije promijenilo njegovim dolaskom na predsjedničku poziciju), tako je i Josipovićevu kampanju obilježila riječ "Pravda". Nažalost, pravda je izostala kada se šutke promatralo ukidanje saborskog pokroviteljstva nad komemoracijom Bleiburškog pokolja. Pri tome je nebitno što se (po nekim povjesničarima) tamo nije dogodio masovni pokolj, bitno je da se to mjesto ustalilo kao mjesto sjećanja na žrtve partizanskih zločina. Da je pravde, trg u glavnom gradu nacije ne bi nosio ime diktatora koji je odgovoran za drastično smanjenje broja stanovnika te nacije. Niti bi se dogodio apsurd da ulica žrtve (Andrija Hebrag) izbija na trg diktatora (Josipa Broz) koji je odgovoran za smrt te iste žrtve.

Na takve probleme Josipović je, kao predstavnik nominalno demokratske zemlje, trebao neprestano ukazivati. Međutim, svojim nesvrstavanjem na stranu liberalne demokracije Josipović se prešutno svrstao na stranu neokomunizma. To potvrđuju i glasine da je Josipović autor "lex" Perkovića. Nakon što je "lex" Perković proturio Milanoviću, što je pak stvorilo velike prijepore, Josipović se pojavio kao "smiritelj" situacije. To je kao da vatrogasac zapali šumu da bi je gasio i ispao heroj. Jedno od rijetkih javnih i nepotrebnih svrstavanja Ive Josipovića bilo je uoči referendoma o redefiniciji drevne institucije braka. To je bilo nepotrebno svrstavanje jer je tim činom Josipović prestao biti predsjednikom svih hrvatskih građana. Možda je Josipoviću "pravda" nalagala da se svrsta na stranu koja se zalagala (i zalaže) za radikalnu redefiniciju stare institucije braka, no tako dobar poznavatelj prava zasigurno zna da brak nije ljudsko pravo. Tako se Josipović pozicionirao u "tabor" ekonomsko-političko-medijske oligarhije.

Za mnoge su ova pitanja od trivijalnog značaja, pogotovo u ovako dubokoj (i medijima dodatno produbljenoj) ekonomskoj krizu, no simbolika je bitna. Hrvatska nije prošla dovoljno duboku tranziciju iz komunizma u liberalnu demokraciju. Da tranzicija nije dobro odrađena ni na faktičnoj ni na simboličkoj razini dodatno potvrđuju "lex" Perković i spomenici koji slave razdoblje komunističke diktature. Vladajući su nastojali "lex" Perković legitimirati tobožnjim suverenističkim diskursom, no samo bi naivac nasjeo na takav "spin" onih koji su šutke promatrali nesuverenističku politiku od 2000. godine do danas. Tako je pomalo smiješno da "mirni" predsjednik Josipović nedavno koristi tako tešku, iako istinitu riječ - "veleizdaja" - kako bi opisao određeno djelovanje bivšeg premijera Ive Sanadera. Zašto takvu riječ pravedni predsjednik ne koristi kako bi opisao lik i djelo svoga prethodnika Stjepana Mesića? Za Stjepana Mesića i ptice na grani znaju (mada se o tome ne piše i ne govori puno u medijima) da je izdajnički svjedočio protiv interesa hrvatske države u Haagu i da je otvorio predsjednički arhiv i dopustio Britancima da odnose sav materijal vezan uz to isto suđenje na kojem je oštetio hrvatsku državu. Jedan je od sudaca nakon oslobađajuće presude hrvatskim generalima izrazio žaljenje što će, po njemu, presuda odgoditi pomirenje u regiji. Taj se sudac nepotrebno iznervirao jer je Josipović već tada debelo radio na pomirenju u "regionu".

Međutim, to što je službeni Zagreb ponovno proglasio ljubav prema službenom Beogradu ne znači da je i Vukovar spreman na istu stvar. Josipović bi kao pravedan predsjednik o tome morao voditi računa. Jednako kao što bi trebao biti osjetljiv na službeni dolazak političkih aktera iz susjedne države koji su otvoreno svojatali teritorij Republike Hrvatske, a da se za isto nisu ispričali. No, kako to očekivati od predsjednika koji je prije tri dana čestitao Dan antifašističke borbe sa "drugovi i drugarice". Pod krinkom takvih i sličnih parola poput "bratstvo i jedinstvo" ogroman dio hrvatskog naroda nije sretno egzistirao i napredovao, a i dan danas naslijeđe režima kojeg te parole slave predstavlja prepreku progresu za koji je hrvatski narod itekako sposoban. Stoga smatram da je naizgled nebitnu instituciju Predsjednika Republike Ivo Josipović izrazito neodgovorno personificirao. Zastupanje hrvatske države i sukreiranje njene vanjske politike, od čega se bitno sastoji institucija Predsjednika Republike, izvršeno je na štetan način po ugled i dignitet Republike Hrvatske. Možda predsjednik Josipović nije svjestan štete koju nanosi Hrvatskoj, no srećom zato postoje izbori.

3

Dalmat

Regnum regno non praescribit leges

Ocjene (2)


Respektira (1): IDujas


Slaže se (1): IDujas


Komentari (8)


Naslijeđe komunizma je itekako realan problem koji se osjeti u svim segemtnima društva, od kulture do ekonomije. Mediji unose malodušnost u hrvatskog čovjeka. Naglasio sam da je glasina, ne znam je li istina. Ne, trebao je ostati neutralan. Dalmat 0 0 0


Josipović govori kao da je biskup, a ne kao predsjednik države. Boljunac 1 0 0


Iako si previše obazriv po pitanju Bleiburg a i Tita jer se tu radi o pokolju i zločincu. Gleda Ive Josipovića nije se on priklonio neokomunistima nego je on oduvijek ortodoksni komunist koji to manje više uspješno prikriva uglađenim ponašanjem . IDujas 0 0 0


Naravno i učenim frazama. Za Hrvatsku nije učinio apsolutno ništa, naprotiv, gdje god je izgovorio više od dvije rečenice bile su na štetu ove države i njezina naroda. Narod koji ne razumije i ne poznaje svoju povijest osuđen ju je ponoviti, stoga, IDujas 0 0 0


unatoč brojnim, za život prečim i važnijim stvarima, treba paralelno rasvjetljavati povijest da nam se ne bi ponovila. IDujas 1 0 0

Analiza

Opća ovlast Predsjednika Republike je zastupanje države u zemlji i inozemstvu. Osim toga, Predsjednik RH je (uz Vladu RH) sukreator vanjske politike hrvatske države. Ovlasti Predsjednika Republike od vremena Franje Tuđmana su se smanjile, no i dalje su netipično velike za parlamentarne sustave. Fokus je na te dvije predsjedničke funkcije (zastupanje i vanjska politika). Kako je te funkcije dosad obavljao Ivo Josipović? Predsjednik Ivo Josipović se nije često "petljao" i zauzimao strane u hrvatskim političkim polemikama. Izgleda kao da time nije želio unositi nove podjele u hrvatski nacionalni korpus, što bi ga, za razliku od Mesića, svrstalo u pobornike Tuđmanove ... više >

3

Dalmat

Regnum regno non praescribit leges
  • 1
  • 1
  • 0
  • 8

Analiza

Zašto je pitka voda najvažniji hrvatski prirodni resurs?

14.03.2014. 23:29, Tjedna anketa/Slobodna tema: Ovo želim reći...

Prema izvješću o vodnim zalihama koje je izradio UNESCO 2009. godine, Hrvatska se u Europi nalazi na trećem mjestu i od nje su vodom bogatiji samo Norveška i Island. Hrvatska se nalazi među trideset vodom najbogatijih zemalja svijeta.

U Ustavu Republike Hrvatske vode se navode kao opće dobro od posebnog interesa u skupini s morem, zračnim prostorom, rudnim bogatstvom, zemljištem, šumama i drugim dobrima i resursima. A prema Zakonu o vodama, voda nije komercijalni proizvod kao neki drugi proizvodi, nego naslijeđe koje treba čuvati, štititi i mudro i racionalno koristiti.

Voda bi u budućnosti mogla igrati veliku ulogu u razvoju hrvatske ekonomije. Njena važnost će postepeno rasti kako bude raslo svjetsko stanovništvo, industrija, zagađenje vodenih površina i globalno zatopljenje (koje se po velikoj većini dostupnih znanstvenih radova zaista odvija, a hladnije zime, poput one u Americi prošle godine, su paradoksalne posljedice globalnog zatopljenja). No postavlja se pitanje hoće li bogatstvo pitkom vodom postati prokletstvo, a ne blagoslov za Hrvatsku. Valja imati na umu zemlje bogate naftom (i drugim važnim resursima) kojima se to bogatstvo pretvorilo u prokletstvo. Jedna od takvih zemalja je i Nigerija koja je potpuno devastirana od strane Shell-a, megalomanske naftne kompanije. Nafta je bila najvažniji resurs 20. stoljeća i još uvijek bitan resurs 21. stoljeća. Međutim, sve je više indicija da bi pitka voda mogla biti najvažniji resurs ostatka 21. stoljeća, a pogotovo 22. stoljeća. Osim toga, sukobi oko pitke vode već se odvijaju u nekim regijama svijeta (a potencijalnih žarišta sukoba oko vode još je više).

Kako će se Hrvatska pozicionirati spram tog "tekućeg zlata" i hoće li iskoristiti svoju šansu (jednu od rijetkih) za uspjeh?

S pravom možemo biti skeptični prema velikim multinacionalnim korporacijama, koje ne resi sjajna reputacija u upravljanju vodama i društvenoj odgovornosti (profit im je na prvom mjestu). Iako sklon (istinskom) kapitalizmu i njegovim implikacijama, držim da hrvatska država treba zadržati suvereno pravo upravljanja svojim vodnim resursima. Ekonomska suradnja s Izraelom, koji ima manjak pitke vode, može potencirati razvoj hrvatske ekonomije i izvoza. A suradnja s Izraelom može se odvijati i na polju navodnjavanja (primjerice u Slavoniji), jer je poznato da je Izrael najjači u svijetu po tehnologiji navodnjavanja i desanilizacije. Možda Domazet Lošo nije u krivu kada tvrdi da Izrael treba biti jedan od ključnih strateških partnera Hrvatskoj.

U svakom slučaju, očuvanje suverenosti na polju pitke vode od krucijalne je važnosti za Republiku Hrvatsku. Iz tog razloga bitno je informirati što više hrvatskih građana o važnosti pitke vode. Tako da ako jednog dana, na poticaj prodanih političara, nevladinih organizacija (u stranom vlasništvu) i međunarodnih organizacija, dođe do potencijalne privatizacije hrvatskih vodnih resursa budemo spremni izaći na ulice i boriti se za ono što nam je od životne važnosti.

Pogledaj: Brezovnjački, Anđelko (2011), Mitovi i činjenice o pitkoj vodi: šest pitanja, četiri scenarija i dva komentara zbog čega je pitka voda najvažniji hrvatski prirodni resurs, Zagreb: AGM.

4

Dalmat

Regnum regno non praescribit leges

Ocjene (3)


Respektira (3): Vjeran, VeNLO, siouxica


Komentari (1)


"Voda mora postati ekonomska kategorija" - šef Nestle korporacije. VeNLO 0 0 0

Analiza

Zašto je pitka voda najvažniji hrvatski prirodni resurs?

14.03.2014. 23:29, Tjedna anketa/Slobodna tema: Ovo želim reći...

Prema izvješću o vodnim zalihama koje je izradio UNESCO 2009. godine, Hrvatska se u Europi nalazi na trećem mjestu i od nje su vodom bogatiji samo Norveška i Island. Hrvatska se nalazi među trideset vodom najbogatijih zemalja svijeta. U Ustavu Republike Hrvatske vode se navode kao opće dobro od posebnog interesa u skupini s morem, zračnim prostorom, rudnim bogatstvom, zemljištem, šumama i drugim dobrima i resursima. A prema Zakonu o vodama, voda nije komercijalni proizvod kao neki drugi proizvodi, nego naslijeđe koje treba čuvati, štititi i mudro i racionalno koristiti. Voda bi u budućnosti mogla igrati veliku ulogu u razvoju ... više >

4

Dalmat

Regnum regno non praescribit leges
  • 3
  • 0
  • 0
  • 1

Analiza

Rusija na braniku multipolarnosti

01.03.2014. 23:07, Tjedna anketa/Slobodna tema: Ovo želim reći..

Formalnim svršetkom Hladnog rata 1989. godine i dezintegracijom SSSR-a 1991. godine nestao je bipolarizam kojeg su etablirale dvije najjače sile (SAD i SSSR), zajedno sa suprotstavljenim blokovima koje su okupile. Taj je bipolarizam dominirao međunarodnim odnosima gotovo pola stoljeća. Raspadom SSSR-a Rusija se, nakon više stoljeća prevlasti nad Istočnom Europom, vratila na granice šire Moskovske regije. Devedesetih godina 20. st. stanje u Rusiji je bilo katastrofalno. Raspadom SSSR-a Rusija se (u ekonomskom pogledu) našla u poziciji zemlje trećeg svijeta, oko 20 milijuna Rusa ostalo je izvan Ruske Federacije. Bivše republike Sovjetskog Saveza proglasile su nezavisnost, a time je Rusija formalno izgubila ogromnu sferu utjecaja. Moćni krugovi na Zapadu su iskoristili takvu nezavidnu poziciju Rusije za provođenje suptilnog imperijalizma, pod krinkom demokracije, ljudskih prava i širenja "slobodnog" tržišta. Uskoro je u Rusiji provedena takozvana šok terapija u kojoj je MMF, kao jedan od eskponenata Zapada, imao ogromnu ulogu. Provedena je zbrda-zdola privatizacija, čime je prodana vitalna imovina ruske države, porastao je broj oligarha, a ruskom stanovništvu nije bilo ništa bolje u odnosu na razdoblje SSSR-a. Počelo je enormno zaduživanje Rusije. Sve je to rađeno na blagoslov SAD-a i tadašnjeg ruskog predsjednika Borisa Jeljcina (koji je bio američki čovjek i kojem su Amerikanci osigurali dovoljne količine votke kako bi u pijanom stanju nastavio s izdajom svoje domovine). SAD nije imao na umu dozvoliti Rusiji (čak i u onom jadnom stanju u kakvom je bila tada) da popuni sigurnosno-strateški vakuum koji je nastao u Srednjoj i Istočnoj Europi. Počeo je postepeni proces širenja NATO-a na Istok. Godine 1999. u NATO su ušle Poljska, Mađarska i Češka. To prvo posthladnoratovsko proširenje NATO-a (kao i druga dva poslije) ipak je pridonijelo stabilizaciji Europe. Godine 2000. na vlast u Rusiji došao je Vladimir Putin, koji je sproveo preokret ruske unutarnje i vanjske politike. Počela je konsolidacija Ruske Federacije.

Putin je počeo s postepenim vraćanjem vanjskog duga, stavio je oligarhe pod kontrolu, povećao je izdatke za vojsku, a ruska ekonomija je krenula naprijed (sa svim svojim velikim manjavostima koje ima). Putin je nelagodno gledao kako se NATO (i SAD neposredno putem NATO-a) 2004. godine približava Rusiji. Naime, te su godine u NATO ušle Estonija, Latvija, Litva (bivše sovjetske republike), Slovenija, Slovačka, Rumunjska i Bugarska. Najveći geopolitički poraz Rusija je doživjela ulaskom pribaltičkih zemalja u NATO, jer joj je time smanjen izlazak na Baltičko more. Međutim, Rusija tada nije bila dovoljno snažna da spriječi proces širenja NATO-a.

Krajem prvog desetljeća 21. stoljeća, pod palicom predsjednika Putina (i Medvjedeva), Rusija se konsolidirala. Vraćen je vanjski dug, ojačana je ekonomija (temeljena na nafti i plinu), a porasla je potrošnja na vojni sektor (kojem je vraćen dignitet izgubljen devedesetih godina). Zahvaljujući Putinu Rusija se koliko-toliko osovila na noge, te je danas sasvim drugačiji akter međunarodnih odnosa nego što je bila devedesetih godina 20. stoljeća. Nedavno slanje vojnika na Krim dokaz je da Rusija, kad je stjerana u kut, zna oštro i odlučno reagirati. Osim što na njemu postoji (legalno osnovana) ruska baza i što je tamo stacionirana ruska crnomorska mornarica, Krim je geostrateški iznimno bitan za Rusiju. Cijela je Ukrajina geostrateški i geoekonomski bitna za Rusiju. Ukrajina je velika istočnoeuropska zemlja koja za Rusiju predstavlja gateway prema Europi, a Europi predstavlja gateway prema Rusiji. Ukrajina je poveznica, ali i poprište sukoba utjecaja između Istoka i Zapada. Ta je zemlja od životne važnosti za Rusiju jer predstavlja prvu crtu obrane od konstantnog širenja Zapada prema ruskim zapadnim granicama (tj. dijelu Rusije u kojem se nalazi jezgra ruske države, najbitniji dio te velike euroazijske zemlje). Jaka i odlučna Rusija neće olako prepustiti Ukrajinu ni kakvske zemlje u NATO (pod okrilje američkog utjecaja). Rat između Gruzije i Rusije 2008. godine i nedavno slanje ruske vojske na Krim su dokaz da Rusija neće dozvoliti daljnje širenje NATO-a (koji je de facto instrument američke vanjske politke) svojim granicama.

Ukrajina je velika i podijeljena zemlja. Etnički, Ukrajina je relativno homogena zemlja. Ukrajinci čine oko 78%, a Rusi tek 17% stanovništva Ukrajine. Međutim, postoji velika jezična i politička podijeljenost građana Ukrajine. Istočni i jugoistočni dio zemlje  mahom naseljavaju rusofoni Ukrajinci i Rusi skloniji Rusiji. Na zapadu Ukrajine živi stanovništvo koje mahom koristi ukrajinski jezik i sklonije je Zapadu (što nije ni čudo kad se proučava povijest Ukrajine). Međutim kad se proglašavala nezavisnot Ukrajine istočni dio zemlje je 90% podržao nezavisnot na referendumu. Koliko god kulturološki i jezično taj dio Ukrajine bio blizak Rusiji, devedesetih su godina stanovnici tog dijela Ukrajine podržali suverenu i nezavisnu Ukrajinu. To su učinili iz pragmatičnih razloga. Naime, centralno-planski sustav SSSR-a izvlačio je ogromna sredstva iz industrijskog dijela istočne Ukrajine (kako bi razvio Sibir i druge dijelove zemlje). Rusi i Ukrajici u istočnoj Ukrajini su smatrali da će nezavisna Ukrajina spriječiti njihovu eksploataciju od strane Moskve. Međutim, Ukrajina je zbog nesposobnog i korumpiranog vodstva (kao i zbog MMF-a i šok terapije) bila dovedena do propasti. Tada su istočni Ukrajici počeli žaliti za prijašnjim SSSR-om i kod njih je počeo rasti proruski sentiment. Prema tome, nije politički korektno kada se Rusa u Ukrajini a priori etiketira kao prorusa isključivo zbog etničke pripadnosti ruskom narodu (kada referendum o nezavisnosti Ukrajine pokazuje da su ljudi mnogo pragmatičniji i racionalniji). Razdor u Ukrajini je najvećim dijelom uzrokovan upravo unutarnjim podjelama. No veliki dio nerada u Ukrajini modelirani su i manipulirani izvana. Zapadni moćni krugovi koristeći se NGO-ima, korumpiranim političarima i medijima već godinama provode suptilni imperijalizam s ciljem dovođenja Ukrajine pod zapadnu sferu utjecaja. Sa tog stanovništa nije ni čudo zašto je Putin ("veliki diktator" kako ga se opisuje na Zapadu) stavio pod kontrolu i zabranio velik broj NGO-a u Rusiji, shvativši da su eskponenti vanjskih (neruskih) interesa. U Ukrajini NGO sektor nije bio zabranjen, a financiran je velikim dijelom od strane zapadnih moćnika. Prosvjedi u Kijevu i drugim gradovima su okupili razne grupacije Ukrajinaca, a iznimno je zabrinjavajuća nemala uloga neofašista koje su SAD i Zapad implicitno (ali ništa manje realno) podržali u provođenju državnog udara. Vođe prosvjednika si (uz pomoć Zapada) daju za pravo da bez širokog konsenzusa, kakav je od krucijalne važnosti u tako podijeljenoj zemlji, odlučuju smjer kretanja Ukrajine. Time se dodatno potencira podjela Ukrajine na zapadni i istočni dio. Kličko, jedan od oporbenih vođa prije svrgavanja Janukoviča, je nedavno učinio iznimno neinteligentan potez i pozvao Ukrajince na mobliziranje protiv ruske intervencije. Trebao ih je pozvati na smirivanje i razgovor kako bi se postigao konsenzus i slegla prašina, a ne da se dodatno pospješuje njeno podizanje.

U međuvremenu Rusija je brzo i odlučno reagirala na Krimu. Ciljevi Rusije su stabilizacija tog prostora Ukrajine i obrana svojih geostrateških i geoekonomskih interesa. Čeka se rakcija SAD-a. SAD će najvjerojatnije negodovati i "oštro" prosvjedovati protiv tog ruskog čina. Amerikanci će opisati taj ruski čin kao povredu suvereniteta Ukrajine (do koje im je toliko stalo da si daju za pravo odlučivati tko će vladati Ukrajinom nakon svrgavanja demokratski izabranog Viktora Janukoviča). No to će biti iznimno licemjerno od strane SAD-a koji je izvršio napad na suverenu državu Irak, tisućama kilometara udaljenom od SAD-a, zbog tobožnje ugroženosti američke "nacionalne sigurnosti" (napad je izvršen bez dokaza da Irak radi na nuklearnom oružju, a kasnije se pokazalo da su te indicije bile pogrešne). Da ne postoji nuklearno oružje vjerojatno bi sada svjedočili trećem svjetskom ratu. Sreća u nesreći je što posjedovanje nuklearnog oružja pridonosi miru u svijetu, a ratove ograničava na manje razmjere. Tomu je trenutačno tako. Plan SAD-a za proturaketni štit u Poljskoj i Češkoj (a potencijalno i u Ukrajini) je missing link za nuklearnu superiornost o kojoj u Pentagonu sanjaju. Proturaketni štit bi dao prednost SAD-u (u nuklearnom ratu je najvažnije udariti prvi). Pentagon je opsjednut tim destruktivnim planom. Ako Ukrajina "padne" pod sferu Zapada Rusija bi se mogla naći u inferiornijoj poziciji. Jačanj Rusije (i drugih velikih zemalja poput Kine i Indije) reducira unipolarnost i unilateralizam SAD-a (sile koja ima veći vojni budžet od deset najjačih sila iza sebe).

Multipolarnost (postojanje više svjetskih sila) dobra je za svijet, osobito za slabije i "male" države. Kada postoji multipolarnost slabije i "manje" države imaju više vanjskopolitičke fleksibilnosti. Mogu se prikljanjati raznim stranama zavisno o svojim interesima. Ne ovise samo o jednoj velikoj sili (koja ih ne može kontrolirati, nego ih nastoji pridobiti raznim ponudama). Time se povećava alternativa za "male" zemlje, tj. njihova sloboda. Rusija se iz svojih interesa, ne iz altruizma ili filantropije, našla na strani rastuće multipolarnosti svijeta kojeg SAD nastoji zaustaviti kako bi zadržao prevlast u svijetu. Nacionalni interesi Rusije, te poluautoritativne države, trenutno se poklapaju s međunarodnim pravom kojeg SAD kao najveća rogue state (delikventna država) konstantno krši i provodi imperijalistički unilateralizam diljem svijeta s ciljem zadovoljavanja vojno-industrijskog sektora i naftnih kompanija (odnosno moćnika u tim strukturama). U takvom svijetu prije ću podržati otvoreno poluatoritativnu Rusiju, nego pseudodemokratske Sjedinjene Države i njene eskponente.

4

Dalmat

Regnum regno non praescribit leges

Ocjene (7)


Respektira (5): siouxica, VeNLO, sthagon, Heraklit, visitor


Slaže se (2): VeNLO, Heraklit


Komentari (12)


Ravnoteža počiva na strahu od protuudara, štit to donekle narušava ali još dugo neće biti moguće spriječiti sva lansiranja ili uništiti sve lansirano. Zato se nastoji spriječiti širenje tog oružja, jer je jako opasno. Strašne posljedice. visitor 0 0 0


Dalmat... ruski interesi i Putin? Putin radi samo ono što mu je u vlastitom interesu. Rusija je vjerojatno jedino mjesto na svijetu gdje se to može na taj način. U Rusiji postoji samo nafta, kontrola medija i oligarsi na celu te price. sthagon 0 0 0


Na taj isti način je i Todorić najveći domoljub. Samo što on nažalost mora posredno utjecati na državne odluke pa nema istu efikasnost kao Putin. Da... i vojska nam je malo manja i sporija na obaraču. sthagon 0 0 0


Visitor, nisam kreten znam kako funkcionira nuklearni deterrence, samo ti velim da je proturaketni štit put ka nuklearnoj superiornosti (imaš o tome napisane knjige i članke). Već sad SAD može presresti masu ruskih raketa, ali EU je u opasnosti. Dalmat 0 0 0


Sthagon, razumijem te. Nigdje nisam napisao da je Putin domoljub. Napisao sam što je napravio za Rusiju, a njegovi me motivi ne zanimaju, i ne želim o njima špekulirati bez dovoljno informacija. Todorić nije oligarh, on je tajkun, velika je razlika. Dalmat 0 0 0

Analiza

Rusija na braniku multipolarnosti

01.03.2014. 23:07, Tjedna anketa/Slobodna tema: Ovo želim reći..

Formalnim svršetkom Hladnog rata 1989. godine i dezintegracijom SSSR-a 1991. godine nestao je bipolarizam kojeg su etablirale dvije najjače sile (SAD i SSSR), zajedno sa suprotstavljenim blokovima koje su okupile. Taj je bipolarizam dominirao međunarodnim odnosima gotovo pola stoljeća. Raspadom SSSR-a Rusija se, nakon više stoljeća prevlasti nad Istočnom Europom, vratila na granice šire Moskovske regije. Devedesetih godina 20. st. stanje u Rusiji je bilo katastrofalno. Raspadom SSSR-a Rusija se (u ekonomskom pogledu) našla u poziciji zemlje trećeg svijeta, oko 20 milijuna Rusa ostalo je izvan Ruske Federacije. Bivše republike Sovjetskog Saveza proglasile su nezavisnost, a time je Rusija formalno ... više >

4

Dalmat

Regnum regno non praescribit leges
  • 5
  • 2
  • 0
  • 12

Analiza

Prosvjedovati ili ne prosvjedovati, i (ako da) protiv koga prosvjedovati?

17.02.2014. 18:53, Tjedna anketa/Trebamo li i mi izaći na ulice?

Po francuskom filozofu Jeanu Baudrillardu suvremeni političari su menekeni moći. Promatranjem današnjih političara (ne svih) stječe se dojam da oni uopće ne vladaju. A ako političari ne vladaju (bolje reći ne upravljaju), onda ne vlada ni narod (demos), koji ih bira kao svoje političke predstavnike. Na temelju navedenog nameću se dva pitanja: što je to moć i tko vlada?

Pojam moći (kao i vlasti) je vrlo diskutabilan i u osnovi subjektivan pojam. Je li moćniji Todorić ili Bozanić? Je li moćniji Obama ili Putin? Je li moćniji Obama ili Goldman Sachs? Je li moćniji Tihomir Jakovina ili GMO lobi? ...

Max Weber je dao poznatu definiciju moći u kojoj tvrdi (parafraziram) da je "moć stvarni utjecaj koji pretpostavlja određeni stupanj vjerojatnosti da će u nekom društvenom odnosu oni koji posjeduju moć, unatoč otporu, nametnuti drugima svoje ideje, interese ili volju". Sličnu definiciju daje i Steven Lukes koji kaže da: "A koristi svoju moć nad B-om kada utječe na B-a na način suprotan B-ovim interesima". To je definicija negativne moći, tj. pretpostavlja da se moć koristi u negativne svrhe. Međutim, A može provoditi moć nad B-om i u korist B-a (a ne samo protivno interesima B-a). Tu se pojavljuje i diskutabilnost pojma "interes", no u to ne namjeravam ulaziti. Steven Lukes je poznat i po tome što je moći pripisao tri dimenzije ili tri lica: prvo lice moći se odnosi na proces donošenja odluka; drugo lice moći se odnosi na utjecaj na nedonošenje odluka (ili donošenje "sigurnih" odluka - odluka koje se ne kose s interesima moćnih); i, naposljetku, treće lice moći koje se odnosi na manipulaciju i oblikovanje želja. U svakom slučaju, moć (kako god da je shvaćamo) je neizostavan element ljudskog života. Društvena se moć dijeli na gospodarsku, političku i socijalnu/intelektualnu moć. Moć je dobar temelj za vlast. Za razliku od pluralista, koji tvrde da je moć fragmentirana i relativno ravnomjerno distribuirana, skloniji sam marksistima i teoretičarima elita, koji tvrde da je moć strukturirana i neravnomjerno distribuirana. Po teoretičarima elita vlast je ili u rukama neizabrane elite ili u rukama vanjskih utjecajnih činitelja.

C. Wright Mills je 1956. godine napisao studiju u kojoj se tvrdilo da Sjedinjenim Državama upravlja elita moći koja proizlazi iz vojske, korporacija i državnih tijela (moćnici na čelnim pozicijama vojske, korporacija i državnih tijela imaju koherentne interese i ujedinjuju se u jednu veliku elitu moći). Ta je studija još intrigantnija ako na umu imamo upozorenje ondašnjeg američkog predsjednika Dwighta Eisenhowera o rastućem vojno-industrijskom kompleksu koji postaje prijetnja američkoj demokraciji. Stječe se dojam da u suvremenim okolnostima SAD-om vlada upravo Millsova elita moći (to se pogotovo da primijetiti kad se analizira makrorazina politike, npr. američka vanjska politika). Ovdje se ne implicira da se moć nalazi isključivo na jednom mjestu, već da ona u velikoj mjeri nije ravnomjerno raspodijeljena.

U svom prvom tekstu sam napisao da na Zapadu koji je "na papiru" kapitalistički i demokratski postoji monopolizam i s njim povezan elitizam. Kapitalizam pretpostavlja ekonomiju u kojoj se međusobno natječu tvrtke jednake veličine i koje ne mogu izravno utjecati na uspostavu cijena, nego se iste određuju posredstvom ponude i potražnje. Prema tome, ako u nekoj ekonomiji postoji nekolicina velikih monopolističkih tvrtki (npr. Monsanto), onda se za tu ekonomiju ne može reći da je istinski kapitalistička. Nepostojanje istinskog kapitalizma ograničava demokraciju. Kapitalizam bi, u idealnom obliku, spriječio spajanje ekonomske moći s državnom moći. U idealnom obliku, postojalo bi natjecanje međusobno konkurentnih elita (jer elite su neminovnost), a time bi se omogućila sloboda pojedinca i povećala demokratska konkurencija.

Hrvatska je u velikoj mjeri taoc takvog stanja Zapada (kojeg predvodi Amerika. Promjena SAD-a u boljem smjeru, koja mora doći iznutra, pozitivno će se reflektirati na cijeli Zapad). Međutim, krivica za ovako loše ekonomsko, političko i moralno stanje Hrvatske najviše leži na hrvatskim političkim elitima od 1999./2000. do danas. Početkom ovog tisućljeća tobožnji socijaldemokrati (SDP) su pod vodstvom Ivice Račana provodili, može se reći ekstremno desnu, neoliberalnu politiku. Vitalna (!) imovina hrvatske države počela se prodavati strancima (INA, banke, telekomunikacije itd.). Tobožnji demokršćani (HDZ) pod vodstvom Ive Sanadera i, kasnije, Kosor su nastavili tu politiku (iako su bili "socijalniji" od "socijaldemokrata"). Tu ne treba posebno spominjati veleizdajničke radnje predsjednika Mesića (od notornog svjedočenja protiv hrvatskih generala u Haagu, u kojem ih je optužio gore od tužiteljstva, do puštanja britanskih novinara - kasnije i službi - u predsjednički arhiv s dopuštenjem da odnose što hoće ). Mesić, kao vodeći detuđmanizator i kriminalizator Domovinskog rata, odgovoran je za ponovno uvuđenja razdora u hrvatski narod (ponovne podjele na lijevo-desno, Bleiburg-Jasenovac itd.). Istovremeno, hrvatska se država sve više zaduživala, ekonomski propadala, tonula dublje i, "paradoksalno", sve više približavala Europskoj uniji. Ulaskom u EU Hrvatska je "samo" formalno izgubila velike dijelove suverenosti. Neformalno (ali ništa manje realno) suverenost hrvatske države "izgubljena" je u prvom desetljeću 21. stoljeća. Koncept suverenosti (i međuodnos suverenosti i demokracije) je tema za sebe.

Ako Hrvatska nema krucijalne dijelove suverenosti i ako hrvatski političari nemaju dovoljnu razinu moći (osim moći obmane) da bi upravljali zemljom u korist svih građana nameće se pitanje - treba li uopće prosvjedovati i, ako da, protiv koga?

Cilj napisanog nije davanje apsolutnih i simplificiranih (ili-ili) odgovora, nego zaoštravanje pitanja i poticanje na razmišljanje i diskusiju.

4

Dalmat

Regnum regno non praescribit leges

Ocjene (5)


Respektira (4): siouxica, abakus, Heraklit, VeNLO


Slaže se (1): Heraklit


Komentari (11)


Ne mora. Nama je dovoljno da je naš.http://pokretpatriot.com/rjesenja/nekreditni-novac/ i http://pokretpatriot.com/rjesenja/nostradurus/ VeNLO 0 0 0


I sam znaš da nije tako jednostavno. Pogledat ću, hvala. Dalmat 0 0 0


Imam osjećaj da je ova analiza pomalo skrenula s teme :) sthagon 0 0 0


legitiman i subjektivan osjećaj. Dalmat 0 0 0


Ova je analiza apsolutno povezana s temom, na višoj razini. Analizirati neku temu možemo na različitim razinama, ovo je otprilike na najvišoj razini, nanjniža bi bila da,npr. pričamo o posljedicama batinanja prosvjednika ili izgubljenim radnim satima Heraklit 0 0 0

Analiza

Prosvjedovati ili ne prosvjedovati, i (ako da) protiv koga prosvjedovati?

17.02.2014. 18:53, Tjedna anketa/Trebamo li i mi izaći na ulice?

Po francuskom filozofu Jeanu Baudrillardu suvremeni političari su menekeni moći. Promatranjem današnjih političara (ne svih) stječe se dojam da oni uopće ne vladaju. A ako političari ne vladaju (bolje reći ne upravljaju), onda ne vlada ni narod (demos), koji ih bira kao svoje političke predstavnike. Na temelju navedenog nameću se dva pitanja: što je to moć i tko vlada? Pojam moći (kao i vlasti) je vrlo diskutabilan i u osnovi subjektivan pojam. Je li moćniji Todorić ili Bozanić? Je li moćniji Obama ili Putin? Je li moćniji Obama ili Goldman Sachs? Je li moćniji Tihomir Jakovina ili GMO lobi? ... ... više >

4

Dalmat

Regnum regno non praescribit leges
  • 4
  • 1
  • 0
  • 11

Analiza

Većina hrvatskih intelektualaca (a odnedavno i hrvatskih političara, napose onih u Europskom parlamentu) smatra da je neriješeno nacionalno pitanje Hrvata jedan od glavnih razloga nestabilnosti i nefunkcionalnosti poluraspadnute države Bosne i Hercegovine.

Već dugi niz godina svjedočimo sustavnom majoriziranju, nominalno konstitutivnog, hrvatskog naroda od strane velikobošnjačkih elita. Bošnjačke elite žele ovladati Federacijom Bosnom i Hercegovinom kako bi dobili higher ground spram Republike Srpske, a cilj im je ovladavanje cijelom Bosnom i Hercegovinom. To je pohlepan, destruktivan i samodestruktivan plan koji podsjeća, kako je upozorio Davor Stier, na velikosrpsku politiku. Na putu ostvaranja tog plana nalazi se najmalobrojniji, hrvatski narod. Mađunarodna zajednica (čitaj Zapad), čije su diktatoske ovlasti predstavljali razni Visoki predstavnici, nametnula je izmjene Daytonskog sporazuma, de facto ustava Bosne i Hercegovine. Te izmjene (takozvani berijevi amandmani i dr.) omogućile su Bošnjacima da odabiru hrvatske predstavnike u Vladi i Predsjedništvu. Stjegonoša te velikobošnjačke politike bio je Zlatko Lagumdžija, predsjednik Socijaldemokratske partije Bosne i Hercegovine. SAD su svojedobno dale potporu Lagumdžiji za tu politiku. Lagumdžija je, pak, pod krinkom građanske politike, provodio žestoki velikobošnjački centralizam i unitarizam nauštrb cijele Bosne i Hercegovine. Pretjerano pragmatični Amerikanci, koji na svijet gledaju simplificiranom logikom, nisu u Hrvatima prepoznali najugroženiji narod. "Umjesto da su igrali na kartu najmalobrojnijih Hrvata kao vezivnog tkiva Bosne i Hercegovine, oni su igrali na kartu tobože građanske politike koja je krinka za bošnjački nacionalizam", razjasnio je Nino Raspudić. Aktualni prosvjedi u Bosni i Hercegovini, koji se izgleda primiču kraju, počeli su kao mirni prosvjedi uzrokovani nezavidnom ekonomsko-socijalnom situacijom u toj zemlji. Razvidno je da su se tim, u početku mirnim, prosvjedima priključile razne grupacije građana s različitim interesima i ciljevima. Izrazito je problematična medijska konstrukcija prosvjeda u BiH. Veliki broj medija prikazao je te prosvjede kao tobože masovne prosvjede u Bosni i Hercegovini, a radilo se samo o bošnjačkom dijelu FBiH. Zanimljiv je primjer Al Jazeerae koja se tek nakon nekoliko dana "sjetila" izvijestiti da se prosvjedi ne odvijaju na hrvatskim i srpskim područjima. Izuzev nekih entuzijastičnih pojedinaca, Hrvati i Srbi se nisu priključili prosvjedima.

Nedavna Rezolucija Europskog parlamenta o Bosni i Hercegovini kojom se traži federalizacija te zemlje nagoviješta potencijalno rješavanje "hrvatskog pitanja". Nameće se pitanje jesu li prosvjednicima manipulirale razne grupacije (i njihovi lideri) koji se protive federalizaciji zemlje. Naime, mirnim prosvjedima vrlo brzo priključila se organizirana masa koja vandalističkim metodama traži ukidanja kantona, tj. županija. Ukidanje županija, administrativne razine između općina i entiteta, dovelo bi do još veće centralizacije i unutarizacije Bosne i Hercegovine. To bi dodatno pogoršalo položaj Hrvata u BiH.

Od svih institucionalnih rješenja "hrvatskog pitanja" u BiH najčešće se spominje treći entitet. Treći entitet s teritorijalnim diskontinuitetom dao bi intitucionalnu garanciju ravnopravnosti hrvatskom narodu. Treći entitet bi smanjio hrvatsku razočaranost Bosnom i Hercegovinom. Treći entitet bi spriječio potencijalne nacionalne sukobe, a od Bosne i Hercegovine stvorio fukncionalnu državu tri ravnopravna naroda. Jer, sva druga pitanja dolaze na dnevni red tek nakon nacionalnog pitanja. Nejasan je taj bauk trećeg entiteta. Ako je pripadnicima bošnjačke elite toliko stalo do Bosne i Hercegovine zašto se onda tako strastveno protive hrvatskom entitetu? Vjerojatno jer im je moć koju su prigrabili na račun najmalobrojnijeg naroda prirasla srcu i ne žele je se odreći. To samo potvrđuje da je pohlepa najgora ljudska mana. "Moć korumpira, a apsolutna moć apsolutno korumpira", rekao je Lord Acton.

Republika Hrvatska ima ustavnu obvezu brinuti za Hrvate u BiH. Osim toga, Hrvatska je garant Daytonskog sporazuma, dakle cjelovite Bosne i Hercegovine. U hrvatskom nacionalnom interesu je da BiH bude cjelovita država, ali ne i da Hrvati u toj zemlji nemaju svoja politička i druga prava. Balkan (pa tako i BiH) više nije u centru geopolitičke pozornosti. To otvara mogućnost veće diplomatske angažiranosti Republike Hrvatske (članice EU i NATO-a) prema BiH.

U posljednjih desetak godina svjedočili smo katastrofalnoj hrvatskoj politici prema Hrvatima u BiH. Sjetimo se samo bivšeg predsjednika Mesića, izričitog protivnika trećeg entiteta i pobornika mita o Tuđmanovoj i Miloševićevoj podjeli BiH (demnatiranog, između ostalog, u knjizi dr. Lučića "Uzroci rata: Bosna i Hercegovina od 1980. do 1992. godine"). Mesić tvrdi da će treći entitet dovesti do getoizacije Hrvata u BiH. On možda "ne primjećuje" da su hrvati, zbog velikobošnjačke politike, već u velikoj mjeri getoizirani. Treći entitet bi (dok još nije kasno) spriječio daljnje maksimalističke ciljeve bošnjačkih elita koje ruše Bosnu i Hercegovinu. Bošnjaci moraju shvatiti da s Hrvatima mogu jako puno, a bez njih jako malo. Dovoljno je pogledati na etničku kartu BiH da bi bilo jasno da su ta dva naroda upućena jedan na drugi i da je suradnja jedino rješenje (to vrijedi za sva tri konstitutivna naroda!). Međutim, nedavni događaji su pokazali da postoje značajne snage koje žele sukobe. Zbog toga je dobro da se Hrvati (i Srbi) nisu dali isprovocirati pokušajima da ih se u uvuče u te takozvane prosvjede.

3

Dalmat

Regnum regno non praescribit leges

Ocjene (11)


Respektira (7): aleVale, abakus, sthagon, VeNLO, highend, Heraklit, siouxica


Slaže se (4): abakus, IvonaM, highend, Heraklit


Komentari (21)


Tu se da detektirati šovinistički orijentalistički diskurs (plemena, balkanksko blato itd.). Da je ekonomija sama po sebi rješenje onda ni Belgiji ne bi prijetio raspad. Klasična ljevičarska zabluda: za sve su krivi "nacionalisti". Dalmat 2 1 0


hegemonija naroda nad narodom? Tio nije floskula? Od hegemonije i nacionalizna jedinu korist imaju elite. Pojedincima uvijek ostaju mrvice i snovi o nekom boljem životu. NEKOVARAZDIN 0 0 0


ako je nacinalno opredjeljenje i nacionalni ponos ono najbitnije, koga se vraga onda Hrvati non stop iseljavaju i iz bosne i iz Hrvatske? Zašto se ne bore za prosperitet ovdje, nego su im miliji euri i dolari pod nekim tuđim zastavama? Ljudi, pustite NEKOVARAZDIN 0 0 0


zastave, nacije i slično, gladnom čovjeku nije bitna zastava, nego sigurnost. Kolko se god desne opcije trudile prodavati priče o zastavama, krvi i tlu, ljudi će uvijek odlaziti tamo gdje će imati egzistenciju i normalan život. Sve drugo je demagogij NEKOVARAZDIN 0 0 0


Neko, nacionalni ponos i stabilan politički sustav su preduvjet za stabilnu, naprednu državu. To znači da je potrebno i još ponešto da bismo imali zemlju iz koje se neće iseljavati, ali bez ovog preduvjeta nema šanse da to imamo. Preduvjet Ne jamstvo abakus 0 0 0

Analiza

Većina hrvatskih intelektualaca (a odnedavno i hrvatskih političara, napose onih u Europskom parlamentu) smatra da je neriješeno nacionalno pitanje Hrvata jedan od glavnih razloga nestabilnosti i nefunkcionalnosti poluraspadnute države Bosne i Hercegovine. Već dugi niz godina svjedočimo sustavnom majoriziranju, nominalno konstitutivnog, hrvatskog naroda od strane velikobošnjačkih elita. Bošnjačke elite žele ovladati Federacijom Bosnom i Hercegovinom kako bi dobili higher ground spram Republike Srpske, a cilj im je ovladavanje cijelom Bosnom i Hercegovinom. To je pohlepan, destruktivan i samodestruktivan plan koji podsjeća, kako je upozorio Davor Stier, na velikosrpsku politiku. Na putu ostvaranja tog plana nalazi se najmalobrojniji, hrvatski narod. Mađunarodna ... više >

3

Dalmat

Regnum regno non praescribit leges
  • 7
  • 4
  • 0
  • 21

Analiza

NATO - instrument američke geostrategije?

08.02.2014. 17:25, Tjedna anketa/Slobodna tema: ovo želim reći...

Iz Hladnog rata NATO je izišao kao pobjednik, a njegov lider SAD kao najmoćnija sila na svijetu. Iako je s obije strane Atlantika bilo onih koji su zagovarali raspuštanje NATO-a, pošto je njegov primarni cilj (obrana od komunističkog bloka) bio ispunjen, NATO je opstao. SAD je nastavio trošiti na svoj vojno-industrijski kompleks, iako tad nije bilo jasno u koje će ga svrhe koristiti pošto ta supersila više nije imala vojnih suparnika (Ó Tuathailidr., 2007:137). Novi strateški izazovi pojavit će se tijekom mandata predsjednika Billa Clintona, a kasnije i predsjednika Busha. Devedesetih su se godina odvijale duboke geopolitičke promjene. Dezintegrirale su se tri multietničke države: Sovjetski Savez, Jugoslavija i Čehoslovačka. U bivšoj Jugoslaviji i na Kavkazu buktili su ratovi, a izvan novonastale Ruske Federacije ostalo je preko 20 milijuna Rusa. Pojavio se problem proliferacije nuklearnog oružja bivših sovjetskih republika u nedržavne (terorističke) ruke. Nastao je geostrateški vakuum u Srednjoj i Istočnoje Europi.

Zaustavljanjem rata u Bosni i Hercegovini NATO je opravdao svoju sigurnosno-stabilizirajuću ulogu u Europi. Izgleda da je BiH spasila, tj. legitimizirala pomalo neizvjesnu budućnost Sjevernoatlatnskog saveza. Ostaje pitanje je li rat u BiH zaustavio NATO ili SAD.

U svakom slučaju, vladajućim elitama u Washingtonu, koje su se nakon pada bipolarizma našle u poziciji neprikosnovene moći, nije padalo na pamet raspuštanje NATO-a. Štoviše, NATO je sproveo tri kruga proširenja na dvanaest europskih zemalja.

NATO je glavni eksponent uključenosti SAD-a u europska sigurnosna i obrambena pitanja. Europska sigurnost još je uvijek nezamisliva bez SAD-a.

Kako bi se popunio geostrateški vakuum nastao u Srednjoj i Istočnoj Europi NATO se 1999. godine proširio na Poljsku, Češku i Mađarsku. Taj prvi krug proširenja NATO saveza opravdan je željom za stabilizacijom i širenjem demokracije i slobodnog tržišta. Međutim, geostrateški interesi su bili presudni.

Prostor Srednje i Istočne Europe Sjedinjene Države nisu htjele prepustiti utjecaju Ruske Federacije. Prvim krugom proširenja NATO se fizički primakao Rusiji te se upoznao s doktrinama i načinom rada vojnih snaga nekadašnjeg Varšavskog ugovora (Kurečić, 2008). Osim toga, zemlje poput Poljske pokazale su se kao važni konzumenti američke vojne industrije.

William Engdahl (2007:18) smatra da je krajnji cilj SAD-a, koji je de facto glavni zapovjednik NATO saveza, ovladavanje „geografskim stožerom povijesti“, tj. Rusijom. Naime, 1904. godine otac geopolitike sir Halford Mackinder napisao je da je prostor Euroazije najpovoljniji geografski prostor za uzdizanje nekakvog svjetskog imperija. Taj prostor nazvao je „geografskim stožerom povijesti“. Geografija je bitan, ali ne i presudan faktor moći jedne države, pa Engdahlovu intrigantnu tezu treba promatrati sa skepsom. U svakom slučaju, SAD su se posredno putem NATO-a približile granicama Rusije. Rusija se, nakon više stoljeća veće ili manje dominacije nad Istočnom i Srednjom Europom, našla u teškoj geostrateškoj poziciji. Ruske granice vraćene su na granice moskovske oblasti. Grad Moskva i njegova šira okolica jezgra je ruske države. Rusiji nikad nije bilo (niti će biti) u intersu približavanje NATO-a spomenutom prostoru.

Drugi krug proširenja protekao je lakše zbog promjene u prirodi odnosa SAD-a i Rusije. Kao rezultat promjena u međunarodnim odnosima, pogotovo nakon dolaska Vladimira Putina na vlast u Rusiji, te događaja od 11. rujna, priroda odnosa Rusije i SAD-a, a time i NATO-a, se promijenila (Vukadinović u Kurečić, 2008). Ipak, Rusija i dalje nije blagonaklono gledala na proširenje NATO-a, napose na baltičke zemlje (bivše sovjetske republike). Drugi krug proširenja NATO saveza proveden je 2004. godine kad je u Savez primljeno sedam novih članica: Estonija, Latvija, Litva, Slovenija, Slovačka, Bugarska i Rumunjska. To proširenje Sjevernoatlantskog saveza bilo je iznimno bitno Sjedinjenim Državama. „Poslije terorističkih napada 11. rujna 2001., započeto je brzo širenje američkih vojnih baza, brojčano i geografski“ (Engdahl, 2007:75). Najveći geopolitički poraz Rusije bilo je pristupanje baltičkih zemalja u Sjevernoatlatnski savez. Time je Rusiji znanto smanjen izlaz na Baltičko more, a tijekom zime Finski zaljev se zaleđuje. Države Srednje i Istočne Europe predstavljaju dobru odskočnu dasku za intervencije u lokalnim i regionalnim sukobima na velikom prostoru od Baltika preko Crnog mora do Bliskog istoka. Od svih država koje su 2004. godine pristupile Sjevernoatlantskom savezu možda su najvažnije Bugarska i Rumunjska. Te zemlje izniman su strateški dobitak za SAD. Američka vojska je koristila njihov teritorij u ratu u Iraku i Afganistanu. Te države služe kao most prema Crnom moru i teritorij su za američke vojne baze. Osim toga bit će i mostobran prema Kavkazu i Kaspijskom jezeru, što je za SAD ključno u pohodu na regije bogate naftom (Kurečić, 2008).

Odnosi između Rusije i SAD-a zahladnili su kada je na površinu „isplivao“ američki plan proturaketne obrane čiji bi se poligoni izgradili u Poljskoj i Češkoj. Taj plan je opravdan tobožnjom obranom od mogućeg iranskog napada. Rusija vidi američki proturaketni štit isključivo kao prijetnju svojoj sigurnosti. Stječe se dojam da hladni rat nikada nije završio. Vidjet ćemo kako će se situacija odvijati u budućnosti, s obzirom da je postignut dogovor Zapada i Irana oko iranskog nuklearnog programa. Pitanje je hoće li Izrael sabotirati sporazum s ciljem napada na Iran. U svakom slučaju, Iran koji je okružen američkim bazama, nije bio dovoljno dobro opravdanje za izgradnju američkog proturaketnog šitita u Poljskoj i Češkoj. Prije nekoliko mjeseci RT je objavio da Rusija priprema postavljanje raketa Iskander na granice s baltičkim zemljama. To je dovoljan znak koliko je Rusiji bitna obrana svoje jezgre. U tom pogledu bit će zanimljivo promatrati daljnju situaciju oko potencijalnog pristupanja Ukrajine i Gruzije NATO savezu. Ukrajina, u kojoj se suprotstavljaju ruski i američki interesi, za Rusiju je od životne važnosti. Sumnjam da će je Rusija olako prepustiti Zapadu (Europskoj uniji i Sjedinjenim Državama).

Sve prethodno napisano potvrđuje da od NATO-a SAD imaju velike geostrateške koristi. Ipak, nije mi namjera implicirati da američki europski saveznici nemaju koristi od NATO saveza. Koliko god NATO bio instrument američke vanjske politike, on i dalje čini sigurnosnu okosnicu Europe. SAD, kao njegova najjača sila, najviše pridonosi i izdvaja za NATO. Europski saveznici se uglavnom vode takozvanom bandwagoning politikom priključivanja pobjedničkoj sili. Na jednom omanjem predavanju 2012. godine bivši ministar obrane RH Davor Božinović je rekao: „nismo mi u NATO-u zbog članka 5. U NATO-u smo da bismo bili s najjačima, tj. s Amerikancima. A oni će biti najjači još dugo vremena“. To je klasični primjer bandwagoninga.

NATO-va operacija u Libiji 2011. bila je najvećim dijelom vođena od strane SAD-a. Kaplan kaže da su skoro sve zapovijedi dolazile od strane Amerikanaca. Ipak priznaje da SAD imaju velike koristi od NATO-a. NATO, kao i UN, pruža diplomatsku krinku za američke akcije. Unilateralizam nije dobar za imidž svjetskog hegemona. NATO zapravo prikriva američki imperijalistički unilateralizam. Bez europskih država NATO saveza SAD ne bi imale tako dobar pristup Bliskom istoku i Srednjoj Aziji, odnosno Mackinderovom „Svjetskom otoku“.

Literatura:

Engdahl, William (2007): Stoljeće rata 2: Tajni geopolitički plan američke Vlade, Detecta, Zagreb

Kaplan, Robert, NATO's Ordinary future, http://www.stratfor.com, (preuzeto 16.12.2013.)

Kurečić, Petar (2008): Usporedbageopolitičkogznačajapost-hladnoratovskihkrugovaproširenjaNATO-a, CPI, Zagreb

Ó Tuathail, Gearóid; Dalby, Simon; Routledge, Paul (2007): Uvod u geopolitiku, Političkakultura, Zagreb

2

Dalmat

Regnum regno non praescribit leges

Ocjene (5)


Komentari (5)


Odlicno. Molio bih te da kad budes imal volje ili priliku, da malo dodas ovome Siriju i taj rat, ulogu SAD-a,NATO-a i Rusije.Hvala unaprijed NEKOVARAZDIN 0 1 0


Super analiza geostrateških odnosa na relaciji istok-zapad..veselim se idućim obradama tema :) visitor 0 0 0


Hvala, hvala :D Dalmat 0 0 0


super analiza, jedino je malo preesejska za naš format. siouxica 0 0 0


Neću više citirati kao da pišem esej, ali ću navoditi izvore (jer nema potrebe da kradem tuđe ideje bez obzira što pišem kao anonimna osoba). Dalmat 0 0 0

Analiza

NATO - instrument američke geostrategije?

08.02.2014. 17:25, Tjedna anketa/Slobodna tema: ovo želim reći...

Iz Hladnog rata NATO je izišao kao pobjednik, a njegov lider SAD kao najmoćnija sila na svijetu. Iako je s obije strane Atlantika bilo onih koji su zagovarali raspuštanje NATO-a, pošto je njegov primarni cilj (obrana od komunističkog bloka) bio ispunjen, NATO je opstao. SAD je nastavio trošiti na svoj vojno-industrijski kompleks, iako tad nije bilo jasno u koje će ga svrhe koristiti pošto ta supersila više nije imala vojnih suparnika (Ó Tuathailidr., 2007:137). Novi strateški izazovi pojavit će se tijekom mandata predsjednika Billa Clintona, a kasnije i predsjednika Busha. Devedesetih su se godina odvijale duboke geopolitičke promjene. Dezintegrirale su ... više >

2

Dalmat

Regnum regno non praescribit leges
  • 5
  • 0
  • 0
  • 5

Analiza

Kriza demokracije i HRT

08.02.2014. 00:41, Tjedna anketa/Slobodna tema: ovo želim reći...

Demokracija se (u većoj ili manjoj mjeri) temelji na izborima, a izbori se u velikoj mjeri temelje na informacijama. Onaj tko kontrolira informaciju kontrolira i demokraciju. Međutim, nemoguća je apsolutna kontrola informacija. To nije moguće ni u Sjevernoj Koreji koja je, od svih država u povijesti, najbliža ideal-tipu (apsolutno) totalitarne države

Na Zapadu koji je "na papiru" kapitalistički i demokratski, zapravo vlada monopolizam, i s njim povezan, elitizam. Kapitalizam pretpostavlja ekonomiju u kojoj se međusobno natječu tvrtke jednake veličine i koje ne mogu izravno utjecati na uspostavu cijena, nego se iste određuju posredstvom ponude i potražnje. Prema tome, ako u nekoj ekonomiji postoji nekolicina velikih monopolističkih tvrtki (npr. Monsanto), onda se za tu ekonomiju ne može reći da je istinski kapitalistička. Nepostojanje istinskog kapitalizma ograničava demokraciju. Zamislite koliki posredan i neposredan utjecaj imaju ekonomske elite na (dezin)informiranje građana SAD-a.

Kapitalizam bi, u idealnom obliku, spriječio spajanje ekonomske moći s državnom moći. U idealnom obliku, postojalo bi natjecanje međusobno konurentnih elita (jer elite su neminovnost), a time bi se omogućila sloboda pojedinca i povećala demokratska konkurencija.

Čini se da na Zapadu "prava" demokracija i "pravi" kapitalizam još nisu ostvareni. Međutim, u ljudskom svijetu ništa nije aspolutno, pa tako ni manjak demokracije. Ništa nije totalno, mada postoje ideal-tipovi kao smjernice. Ideja demokracije je i dalje dobro odredište na koje bi zapadna (i ostala) društva trebala „doći“.

Prije nego što krenem dalje valjalo bi dati viđenje "vladavine naroda", tj. demokracije. Demokracija nije vladavina izoliranih pojedinaca čija se politička aktivnost odnosi na puko odabiranje svojih tobožnjih predstavnika. Demokracija mora uključivati i predstavnički, i izravni i asocijativni oblik. Temeljito demokratizirana demokracija trebala bi uključiti sva tri oblika demokracije: predstavničku, izravnu i asicijativnu.

U literaturi se često spominje i deliberativna demokracija kao jedan od demokratskih podtipova. Deliberacija, u obliku javnih rasprava oko važnih političko-ekonomskih pitanje, je prijeko potrebna za društvo koje pretendira biti informiranije i demokratičnije.   

Evidentan je tehnološki napredak na polju informiranja, a Internet je iz dana u dana sve relevantniji izvor informacija. To dodatno otežava kontrolu informacija koje kolaju svuda oko nas. Unatoč rastućoj ulozi Interneta, bilo bi ishitreno otpisati televiziju s liste bitnih izvora informacija (i dezinformacija).

Tu se prvenstveno misli na javnu televiziju. Hrvatska radiotelevizija je, kao javna ustanova, financirana od strane poreznih obveznika Republike Hrvatske. Iz toga proizlazi relativna neovisnost HRT-a spram ekonomskih (i drugih) elita, ali i odgovornost HRT-a prema hrvatskim građanima.

Postavlja se pitanje koliko HRT pridonosi demokratizaciji hrvatskog društva.

Kvalitetne rasprave o krucijalnim političko-ekonomskim pitanjima, koje bi okupile razne stručnjake i širu publiku, su nešto što nedostaje HRT-u. Bilo bi dobro kad bi postojala etablirana emisija za spomenutu deliberativnu svrhu, poput Latinice (ali bez Latina), koja bi se održavala svaki dan u nekom atraktivnom terminu (npr. poslije večernjeg dnevnika).

Dovoljno se sjetiti nedostatka javne rasprave u vremenu pristupanja Hrvatske Europskoj uniji. Na tu sudbonosnu temu trebalo je organizirati po dvije-tri emisije svaki tjedan u godinama u kojima se Hrvatska približavala članstvu u EU. Te su emisije trebale okupljati široki spektar stručnjaka, intelektualaca i "običnih" građama s različitim stavovima. No na HRT-u je, reda radi, organizirano samo par takvih emisija. HRT se i tada (kao i na prošlom referendumu) svrstao na jednu stranu. No možda je to moj subjektivan dojam.

Sve u svemu, nedostatak kvalitetne javne rasprave na temu ulaska Hrvatske u EU bio je poguban za informiranost građana o toj nadnacionalnoj tvorevini. Ljudi su, kako je rekao Nino Raspudić, na EU gledali mahom kroz prizmu dva mita: jednog koji je prikazivao EU kao zemlju meda i mlijaka i drugog koji je prikazivao EU kao neku "babarogu" koja je tu samo da bi zatrla hrvatski identitet (ili koja će nam oteti suverenost, koju smo od 2000. do 2013. zapravo odavno izgubili).

Poanta je da HRT može više pridonijeti u informiranju i demokratiziranju hrvatskog društva. Organiziranje deliberativnih emisija na temu važnih političko-ekonomskih (i drugih) pitanja od krucijalne je važnosti za vitalnu demokraciju.

Srećom, važnih nam pitanja ne manjka, ali izgleda da manjka javnog prostora da se o njima raspravlja i izvan Sabora.

2

Dalmat

Regnum regno non praescribit leges

Ocjene (7)


Komentari (17)


Sjećam se kad se okupila omanja skupina branitelja ispred Prisavlja koji su prosvjedovali protiv EU. Stajali su tamo danima dok ih konačno nisu prikazali, pa je Šprajc cinično i s podsmijehom rekao: "evo sad su bili na televiziji" Dalmat 0 0 0


To je o čemu govorim, koliko velika skupina treba biti da obavezno dobije TV prostor. Stav "protiv EU" je bio zastupljen ali naravno da nije baš svako tko je htio da ga se vidi na nacionalnoj dalekovidnici. Branitelji inače već imaju svoju emisiju. visitor 0 0 0


Razumijem. Ti parametri nisu bili tema mog teksta. Uopće ne osporavam da HRT ima dosta kvalitetnih emisija koje održavaju sliku hrvatskog društva. Ali ponavljam, o tome nisam pisao. Dalmat 1 0 0


dobrodošao na barometar, odlična prva analiza:) siouxica 0 1 0


To što branitelji imaju svoju emisiju ne isključuje ih apsolutno i potpuno iz javnog života, ili da, visitor? Dakle, ako prosvjeduju treba ih ignorirati jer imaju svoju emisiju! Je l' to poanta? Heraklit 0 0 0

Analiza

Kriza demokracije i HRT

08.02.2014. 00:41, Tjedna anketa/Slobodna tema: ovo želim reći...

Demokracija se (u većoj ili manjoj mjeri) temelji na izborima, a izbori se u velikoj mjeri temelje na informacijama. Onaj tko kontrolira informaciju kontrolira i demokraciju. Međutim, nemoguća je apsolutna kontrola informacija. To nije moguće ni u Sjevernoj Koreji koja je, od svih država u povijesti, najbliža ideal-tipu (apsolutno) totalitarne države Na Zapadu koji je "na papiru" kapitalistički i demokratski, zapravo vlada monopolizam, i s njim povezan, elitizam. Kapitalizam pretpostavlja ekonomiju u kojoj se međusobno natječu tvrtke jednake veličine i koje ne mogu izravno utjecati na uspostavu cijena, nego se iste određuju posredstvom ponude i potražnje. Prema tome, ako u ... više >

2

Dalmat

Regnum regno non praescribit leges
  • 7
  • 0
  • 0
  • 17