Reputacija 5

Regnum regno non praescribit leges.

  • Bodova 154.4
  • Analiza 73
  • Ocjena 663
  • Anketa 179

Analiza

Plenkovićeva vjerodostojnost: truli kompromisi za ostvarenje vlastitih političkih ambicija

28.11.2016. 18:27, Anketa: Kako je Vlada odradila svojih prvih mjesec dana?

Od Sanadera naovamo traje medeni mjesec hrvatskih medija i predsjednikâ hrvatske vlade. Tako je Sanader bio obrazovan i pravi pripadnik bečke škole, Milanović je bio mlad, Orešković je bio svjetski stručnjak, a Plenkovića je dopalo da bude sve to: em mlad, em obrazovan, em sa svjetskim iskustvima. Jadranku Kosor je kao predsjednicu vlade ipak previše pratilo nekoliko rečenica. Vlastite: "Kud' Ivo, tud' i ja" i "Dej after jesterdej", te ona Jarnjakova: "Svi za? Svi za!" (ili takvo nešto) - gdje ni uz najbolju volju nije bilo dokaza ni obrazovanosti ni svjetskosti, a dame se ipak ne pita za godine. 

Svi navedeni su ipak svojim ljubiteljima donijeli gorka razočaranja. Sanader nas je razočarao sa svojim osobitim tumačenjem biblijske izreke o desnici koja ne zna što radi ljevica, a Milanović kada je pred kraj svoje vladavine napokon shvatio da u Hrvatskoj žive i ljudi koji nisu članovi nekog od NGO mastodonata pa je (prekasno) odustao od pretjerane političke korektnosti. Orešković je podijelio sudbinu MOST-a - pokazao je da jednostavno ne postoji čarobni štapić za sve naše nagomilane frustracije, a Hasanbegović je - suprotno kritikama - nastojao uvesti reda samo u financiranje, a ne i u objektivnost velikog dijela hrvatskih medija poslovično sklonih višestrukim kriterijima ocjenjivanja.

Niti jedan od njih, ipak, nije imao toliko komotnu situaciju kao Plenković koji je već ranije nametan kao žuđeni spasitelj vlastite stranke od najnepopularnijeg hrvatskog političara valjda ikad, a kao opoziciju ima... Zapravo ima li uopće ikog u kontekstu toga da se u najbrojnijoj stranci koja nije u vladi uoči aktualnog prijepodneva više raspravljalo o rasporedu sjedenja, nego li o tomu što pitati premijera, a glavnim vidom aktivnosti je neumorno pisanje Gordana Marasa po svom facebook profilu. 

Na taj način svi bismo mogli zapušiti uši i zaurlati: everything is awesome.  Eto, međugorska Gospa nam se smilovala i poslala Čovjeka (što je značenje premijerovog imena) da izvede Hrvatsku "iz Egipta" i (konačno je) uvede u obećanu zemlju. Kako da ne?!

Premda je uvijek nezahvalno (pr)ocjenjivati učinke nakon ovako kratkog vremena, postoji sasvim dovoljno indikatora da se i Plenkovićevo obavljanje premijerske funkcije ni izdaleka neće moći ocjenjivati državništvom, odnosno da je bolnu istinu o ulozi hrvatskog premijera pokazao Milanović svojom izjavom o tomu kako tek sad ide zaraditi ozbiljan novac, odnosno drugim riječima i baviti se ozbiljnim poslom. 

Prvi Plenkovićev pamtljiv potez, zasigurno je odabir Nine Obuljen za ministricu kulture. Neovisno o vlastitim stavovima, spreman sam priznati da se taj potez pr-ovski može pravdati egidom Obuljenine stručnosti i pripadnosti resoru koji bi ministarstvo trebalo pokrivati. (Ovom prilikom ne želim ponovno ulaziti u zamjerke koje joj se stavljaju na teret, kao što i dalje ne vidim po čemu povijest nije kultura, no o tomu je ovdje već pisano.). Ali Plenković do danas nije odgovorio na pitanja zbog čega mu je smetao Hasanbegović i što o njegovoj vjerodostojnosti govori stavljanje, navodno kontroverznoga zagrebačkog povjesničara na HDZ-ove izborne liste. Milanović je možda vodio negativnu politiku prema hrvatskim državljanima izvan RH koja je kao posljedicu imala produbljivanje animoziteta prema njima - ali je makar bio dosljedan i ondje nije postavljao izborne liste. 

Sada već tradicionalno, Plenković se po ustoličenju otputio u prijestolnicu susjedne nam države gdje su nam sunarodnjaci i sudržavljani svakodnevno sve više obespravljeni, ali je mi iz nekog razloga doživljavamo kao vrlo prijateljsku, dok se Hrvatsku ondje kamo je Plenković išao noseći poruke mira i prijateljstva doživljava kao agresora u potpunosti jednakog Miloševićevoj Srbiji. I načelno spominjanje promjene statusa bh Hrvata nabolje rezultiralo je diplomatskom pljuskom u kojoj se pokazalo da hrvatski obavještajni sustav ne funkcionira i da položaj "za stolom gdje se donose odluke" u komšiluku nema nikakvu težinu. PR-ovski, naknadno je sve opet bilo solidno odrađeno. Postoje sasvim uvjerljive indicije da su se zločini dogodili, te susljedna odgovornost. No, reakcija o tomu kako će Hrvatska "sa situacijom upoznati naše prijatelje i partnere u EU i NATO-u" valjda sugerira da u Bruxellesu ili Washingtonu nitko nema pojma ni gdje je BiH, a kamo li što se ondje zbiva - pa između ostalog optužnice za zločine podižu onda kada to odgovara politici, a ne pravdi i našoj odgovornosti prema žrtvama. No, nestrpljivo očekujemo da Davor Ivo Stier razjasni stanje stvari.

Izjave u Ukrajini načelno ponovno u sebi nemaju ništa sporno. Doista Plenković niti je prijetio Rusiji, niti proruski orjentiranim frakcijama u Ukrajini. Ipak, ako je diplomat tolikog iskustva, neshvatljivo mu je promaknuo kontekst u kojemu je davao izjave. Dok se nakon Trumpove pobjede u SAD-u kao jednim od izglednih scenarija nameće i svojevrsna politika detanta i ozbiljni krugovi u EU iščekuju prve poteze nove garniture u Bijeloj Kući, jasno je da će nedvosmislena pro-ukrajinska izjava dobiti konotacije koje inače i ne bi imala. Na taj je način nejasno komu su uopće poruke o nepopustljivosti i upućene: Rusiji ili je Plenković (odnosno netko preko njega) želio upozoriti Trumpa da EU ne odustaje od antiputinovskog stava? Netko bi trebao upozoriti Plenkovića kako "naši prijatelji i partneri" imaju za njega možda čudnu naviku da u svim značajnijim svjetskim krizama posljednjih četvrt stoljeća, od raspada Jugoslavije, genocida u Ruandi, preko američkih intervencija po Bliskom Istoku do gospodarske recesije, Grčke i Ukrajine - zauzimaju nejedinstven stav, najčešće vodeći se vlastitim interesima. Ovako je Plenković sa svojim izjavama ispao na tragu Mesićeve osude Bushevog pohoda na Irak - koji je malo koja zemlja toliko oštro osudila kao Hrvatska koja u Iraku nije imala ama baš nikakve interese.

Plenković je jako nahvaljen zbog svog navodnog poštenja prema MOST-u. Kad su se u njegov tabor počeli gurati više manje svi osim SDP-a (i IDS-a) nudeći mu mogućnost da složi vladu po mjeri parcijalnog interesa, aktualni je premijer navodno u ime dosljednosti i programske bliskosti napravio kompromis dobivši široku platformu za provođenje programa. U cijeloj toj gunguli oko pregovora, već se tada jasno nazrijelo kako netko u Plenkovićevim očima ipak ima must have status. Dakako, neuništivi Milorad Pupovac i njegov SDSS. Za ljubav njima, Plenković ne samo da je žrtvovao (što ipak uporno odbija priznati) Hasanbegovića, nego je spreman žrtvovati i proklamiranu dosljednost i stručnost. Dok traje gungula zbog pokušaja političkog imenovanja iz kvote MOST-a, isti takav postupak dozvoljava se Miloradu Pupovcu. Ponovno se opravdanje nalazi u provođenju Erdutskog sporazuma čime će se u startu ugušiti svaki pokušaj propitkivanja ovakvog feudalističkog dijeljenja funkcija po vrlo netransparentnom ključu. U tipičnoj hrvatskoj maniri neki se sporazumi ili zakoni proglašavaju jačima od vatikanskih dogmi i sama pomisao na njihovo mijenjanje ili neprikladnost se proglašava herezom (fašizmom u suvremenom novogovoru). Kakve je penale snosila RH zbog toga što Milanovićeva i Oreškovićeva vlada nisu poštovale taj dogovor? Zašto je pripadnost bilo kojoj naciji osim hrvatskoj opravdana preporuka za nekakvo imenovanje? Jesu li tim sporazumom mjesta garantirana pripadnicima srpske manjine ili SDSS-a kao samo jedne od srpskih stranaka u Hrvatskoj? Znajući da većina hrvatskih državljana srpske nacionalnosti, usprkos svim zoranizmima, u većem broju glasuje za SDP, a ne SDSS valja postaviti pitanje zbog čega se dotična mjesta ne bi dodijelila SDP-u? Napokon, nesumnjivo da među hrvatskim Srbima postoje stručne osobe, ali zašto je Milorad Pupovac jedini mjerodavan za ocjenu njihove stručnosti? 

Koga briga, bitno je da lijepo zvuči u Bruxellesu!

Široka potpora - pa što košta, da košta - Plenkoviću je očigledno potrebna da ostvari aspiraciju da bude prvim hrvatskim premijerom koji će u toj ulozi predsjedati i Europskom Unijom. S MOST-om koji se nikako ne može natjerati da se sam nazove vlašću, dobro je imati što širu bazu i otvoren put da se u nju uključi i HNS. 

Za dva poteza Vlade koji se koliko toliko mogu ocijeniti kao pozitivnima može se postaviti pitanje u kolikoj su mjeri potaknuti od Plenkovića? Ministra Z. Marića je na neki način naslijedio od prethodne garniture, a već se raspravljalo oko toga koju će od tri suštinski suprotstavljene gospodarske politike oličene u dvojici ministara Marića i ministrici Dalić vlada slijediti? Predloženu poreznu reformu se umjesto plitkih Marasovih doskočica o Superhiku valja ocijeniti u preklapanju s odlukom ministra Kuščevića o državnom subvencioniranju mladih kao nadomjestak za ukidanje porezne olakšice na kupnju prve nekretnine. Kada se podvuče crta - država će zapravo poticati mlade da uzimaju kredite kod banaka prepuštajući ih nakon nekoliko godina svojoj sudbini. Za ocjenu "talasanja" koje je pokrenuo ministar Tolušić valja pričekati da vidimo tko će i hoće li uopće snositi kakve sankcije.

Dakako da je prerano ocjenjivati učinke vlade, kao što se i za pozitivne i za negativne pokazatelje ne može jednostrano ocijeniti u kolikoj su mjeri naslijeđe prethodnih vlada ili globalnih gibanja. S druge strane postoji dovoljno indicija da se procijeni kako smo dobili ponovno vrlo personalnu vladu s dominantnim premijerom s ambicijama koje kudikamo nadmašuju hrvatske okvire. U skladu s time, oporavak se očekuje po inerciji izvana, a široka politika se nastoji voditi tako da ne dođe do zamjeranja ijednomu od čimbenika koje se u Plenkovićevom krugu drži bitnima zadržavanjem većine trulih kompromisa koji su nas i doveli gdje se nalazimo.

Vjerodostojnost je svakako zadržana, ali ne pred hrvatskim građanima.

5

Alumnus

Regnum regno non praescribit leges.

Komentari (12)


ni ne treba. Kad to dozrije u "inkubatoru" i kad javnost vidi što se izleglo, vidjet ćemo i reakciju Nine Obuljen, pa ćemo točno znati na čemu smo. I koji je to put trasirao aktualni premijer. Interstellar 0 0 0


Glede Plenkovića,meni je žao ljudi koji su opet nasjeli na istu priču.Ne mislim da sam pametniji od drugih,ali prateći Plenkovića i njegove istupe u EP, nisam bio niti malo optimističan,iako je zamjena Karamarka za HDZ bila nasušna potreba. plotto 0 0 0


Nažalost, promjena nije donijela pomak u kvaliteti,što se vidjelo pri izboru kadrova u Vladi..Izborom Plenkovića,HDZ je dobio još jednog salonski umivenog ,bezličnog i beskičmenog političara na čelu stranke,koji je vjerovatno na listi pouzdanih plotto 0 0 0


kadrova Soroša i družbe globalnih lihvara.koji nam silno žele urediti život i društvo u kojem bi trebali živjeti.. plotto 0 0 0


@plotto, "...družba globalnih lihvara.koji nam silno žele urediti život i društvo u kojem bi trebali živjeti", je jedno od najboljih karakterizacijha okruženja u kojem živimo, i poput ovaca dopuštamo da nas se "šiša" na bezbroj načina ! Laci 0 0 0

Analiza

Demografiji nema spasa dok se ne riješimo politikantstva i desno-lijevih sitničavosti

09.11.2016. 18:32, Nakon chata: Hoće li Plenkovićeva Vlada zaustaviti negativne demografske trendove?

Da nema Stjepana Šterca u hrvatskom javnom prostoru gotovo da ne bi postojala osoba kojoj bi se mogla pripisati atribucija "demograf." Uz Šterca u javnosti pod spomenutim stručnim nazivom istupa još samo Anđelko Akrap. Daleko od toga da su spomenuta dvojica jedini hrvatski demografi, no njihov slučaj zorno svjedoči na kako je niskoj razini opća svijest o demografskom problemu. Čak ni danas kada su jasno vidljivi pojačano iseljavanje, posljedice pada nataliteta, te starenje stanovništva uslijed produljenog životnog vijeka. 

Razlozi zbog kojih se ovaj problem razvio do sadašnjih razmjera već su obrađivani u tekstovima koji iznose teze o promjeni kulturoloških obrazaca i o iluzornosti očekivanja da se situacija preokrene povećanjem nataliteta. Stoga ovom prilikom valja nešto reći o uzrocima zbog kojih se ovaj problem ne može staviti u fokus javnosti, kako one koju čine političari, tako i one koju čine obični birači. Mnogo toga vidljivo je i analizom odgovora koje je dao g. Šterc.

Prvim je razlogom i dalje uvriježena mantra kako gospodarski oporavak sam po sebi jamči rješavanje svih ostalih problema. Zaraženost hrvatske političke scene ovom mantrom je vjerojatno neizlječiva. U demografskim okvirima gledano, pogubnost ovakvog stava je upravo u tomu što se Hrvatska već sad u mnogim sferama suočava s nedostatkom radne snage (npr. medicina) osobito one mlađe i stručne, a ta boljka postaje još upadljivija kada se zađe u problematiku onoga što se naziva realnim sektorom, odnosno onoga koji bi trebao biti zamašnjakom općeg poboljšavanja gospodarskih prilika tako što bi stvarao stvarne(!) vrijednosti. Stvaranje bilo kakvih predispozicija za ikakvo pokretanje proizvodnje, pa radilo se tu o šibicama, plastičnim igračkama, poljoprivrednim kuturama ili visokosofisticiranim uređajima bilo koje vrste nužno se temelji na mlađoj i u tom smjeru obrazovanoj i formiranoj radnoj snazi. Na drugačiji način, tj. realno govoreći demografski je oporavak preduvjet i temelj gospodarskog, a ne obrnuto.

Međutim, kako pokazuje Štercovo iskustvo u suradnji s HDZ-om, politika i dalje demografski oporavak promatra kao pitanje socijalne pomoći, odnosno smatra da će se mladi odlučiti na veći broj djece ili rađanje uopće, ukoliko bi mogli računati na nekakvu materijalnu, makar socijalnu pomoć Države. 

Dok bi se promjena te paradigme još nekako i mogla provesti, ostale će vjerojatno predstavljati onu prepreku na kojoj će hrvatsko društvo nesumnjivo pasti. 

Naime, čak i Šterc koji je neosporno svjestan važnosti demografije i opravdano govori kako se radi o "strateškim pitanjima" koja se "ne mjere cijenom, jer je u pitanju razvoj i opstanak" ipak problemu pristupa sa određene svjetonazorske točke. U razgovoru s njime bilo je izrazito upadljivo kako je njegov pristup rješavanju demografske krize utemeljen na osloncu na vlastite snage: podizanju nataliteta i povratku iseljeništva. Za njega je demografija i dalje primarno pitanje identiteta. 

U društvu koje nema konsenzusa oko toga što je uopće njegov identitet, zastupanjem takvih stavova, cijenjeni profesor nesvjesno čini štetu. Ispod oba gore citirana teksta, isti je kolega s Barometra ostavio poruku (vjerojatno će i ovaj put) čiji sadržaj otprilike glasi: "Što će biti s Hrvatskom i Hrvatima za 50 godina, iskreno me baš boli briga!" Umjesto da se taj stav olako proglasi kroatofobijom ili deficitom domoljublja, treba ga promatrati kroz kulturološku prizmu u kojoj je očit nedostatak svijesti o tomu da društva trebaju imati određeni konsenzus. Jasno da demografskom problemu ne treba pristupati kao pitanju domoljublja, osobito jer smo društvo u kojemu jedna možda ne toliko brojna, no ne i zanemariva, k tomu sigurno veoma glasna skupina domoljublje povezuje sa šovinizmom ili fašizmom. Ovdje nije mjesto propitkivati (ne)opravdanost, kao ni porijeklo tih teza, nego upozoriti kako ih se ne može zaobići.

Priče o rađanju većeg broja djece ili povratku iseljenika, nažalost, nesumnjivo imaju potencijal da ih se s lijeve strane prikaže kao "pretvaranje žena u strojeve za rađanje" i "povratak potomaka ustaških koljača kao novi vid fašizacije." Ovaj vid prelamanja kulturnog rata preko demografije (koja NB s njime ne bi trebala biti povezana) uočava i sam Šterc kada uspoređuje primjer Danske koja je svoje stanovništvo jednom slikovitom kampanjom pozvala na rađanje djece, a što bi u Hrvatskoj bilo vjerojatno dočekano na nož od većine tzv. nevladinog sektora.

Dakako, to ne znači da od oporavka nataliteta ili stvaranja uvjeta za povratak iseljenika (osobito onih koji su nedavno otišli) treba odustati, ali dugoročno predstavljaju vrlo varav zalog za budućnost. Osobito stoga što bi najviše smetnji njihovom uspjehu dolazilo baš iz same Hrvatske.

Treći, a spletom vanjskopolitičkih okolnosti i vjerojatno najizgledniji put poboljšavanja demografske slike je useljavanje stanovništva iz Afrike ili s Bliskog Istoka – što u Hrvatskoj samo po sebi jamči nove probleme. Šterc na jednoj strani šalje dramatična upozorenja o slomu mirovinskog sustava u roku od pet godina pri čemu je sasvim jasno da se taj problem u spomenutom roku ni na koji način ne može riješiti podizanjem nataliteta. Pri povratku iseljenika pretpostaviti je kako profesor cilja na one koji su napustili Hrvatsku u posljednjih nekoliko godina ili najšire gledano dva desetljeća. Međutim, čak i kada bi se nekim čudom doista svi odlučili vratiti (što je iluzorno očekivati) valja napomenuti kako su oni također napustili demografski već jako načeto društveno tkivo i da bi demografski problem postojao i dalje.

Dolazak i naseljavanje stranaca nije nova priča. Primjerice u hrvatskoj je književnosti kao jednomu od odraza duha vremena još u 19. st. ustaljen motiv stranca (tada obično Nijemca, Čeha ili pripadnika nekog drugog naroda iz Austro-Ugarske) koji dolazi na hrvatsku grudu i kupuje hrvatsku zemlju, s koje nestaje hrvatski čovjek i ne čuje se više smijeh hrvatske djece, nego samo plač hrvatskih majki kojima su djeca u tuđini. Strah od stranaca nije nekakva novina u hrvatskom društvu, kao što nije uzrokovan nikakvim novonastalim rasizmom ili fašizmom.

Danas, kada među nama žive brojni Mileri, Šmitovi, Hanovi, Vodičke, Hlušičke, Novaci, Nađevi, Hegeduši i ostali, a koje odavno ne osjećamo (niti se oni sami osjećaju) kao strance – vidimo da su bojazni prethodnih stoljeća unekoliko bile neopravdane. Hrvati nisu nestali. Dakako, potencijalni novi Hrvati su kulturološki i po mnogo čemu drugomu kudikamo manje srodni nego li su to bili Švabe i Pemci, no njihova (ne)spremnost na integriranje nije jedinim problemom koji se otvara.

Šterc svoj oprez prema useljavanju temelji na procjenama kako društva uspješno mogu prihvatiti i integrirati onolik broj kulturološki različitih pridošlica koji ne bi prelazio 15 % ukupnog stanovništva. No, osim jezične, klimatske ili iskustvene barijere, nema tog pitanja od kojega hrvatska stranačka politika ne može učinit problem.

Zoran primjer su nacionalne manjine koje su pretvorene u sredstvo za vrlo široku uporabu: za plašenje većinskog naroda od strane desnica, kao izborna pričuva ljevice, za pokazivanje navodno vrlo visoke hrvatske uljuđenosti pred Zapadom od obje strane te kao profesionalno zanimanje od strane brojnih samih pripadnika manjina. Pri svemu tomu nikako da izađe na vidjelo kako su svakodnevni problemi običnih Čeha, Mađara, Rusina, Bošnjaka, Talijana…. identični onima Hrvata, kao i da bi ratne rane uzrokovane od lokalnih Srba ili njima nanesene lakše i brže zarasle kada bi neki prestali biti „Srbi“ po zanimanju i vratili se bivanju Srbima po nacionalnosti.

Potencijalni useljenici imaju sve predispozicije da umjesto da u Hrvatskoj potraže sudbinu bolju od one koju su ostavili i da njoj pruže budućnost dugotrajniju nego li si je sama pripremila – postanu politički instrument: za plašenje, pokazivanje, prepucavanje, a na kraju i kao profesionalno zanimanje. Ili sam jedini kojemu je uvjerljiv scenarij osnivanja kojekakvih agencija za njihov smještaj, nevladinih udruga spremnih da ih za pozamašna sredstva iz vladinog proračuna brane od vladine rasističke ili fašističke politike, ideja o dodjeljivanju saborskih mjesta i čitavom nizu uskogrudnih i kratkovidnih postupaka koji će samo onemogućiti uspješnu integraciju i demografsku obnovu?

Iz prosvjeda seljaka i branitelja naučili smo se kako je hrvatska javnost osjetljiva na novčana potraživanja. Stoga Štercova dramatična upozorenja o tomu kako nam o demografiji ovise i primanja možda pokrenu svijest javnosti u pravcu kako bi demografska obnova – bila ona utemeljena na povećanju nataliteta, povratku hrvatskog iseljeništva ili doseljavanju ljudi iz Trećeg svijeta – trebala u najvećoj mjeri biti lišena sitnog politikantstva i hrvatskih desno-lijevih sitničavosti. 

Demografska obnova je preduvjet gospodarskog oporavka, a njezin uspjeh ovisi o uspješnom provođenju sva tri načina jer niti jedan sam po sebi ne garantira uspjeh: niti će natalitet naglo porasti, a povratak iseljenika biti golem, kao što nismo spremni na velik prihvat stranih useljenika.

O toj obnovi ovisi ne tako udaljena budućnost ne samo svakog od nas ponaosob, nego i našeg društva kakvog smo do sada izgradili (a koje ima svoje broje vrijednosti!), te osobito brojnih poboljšanja koja se moraju provesti. Stoga su politički i društveni konsenzus presudni za dugoročan uspjeh.

5

Alumnus

Regnum regno non praescribit leges.

Ocjene (7)


Respektira (6): viewer, Refamolitelj, BorisTraljic, siouxica, Zenga2, Spektator


Slaže se (1): Zenga2


Komentari (5)


Povrat iseljenika je šuplja priča. Po svim procjenama je potencijal na razini cca. 10% , a oni koji su voljni doći nađu se pred birokratskom hidrom, koja ubija u njima i ono malo entuzijazma. Kad vidite sve one papire koje morate ispuniti, potvrde i viewer 0 0 0


uvjerenja koja morate pribaviti , preživjeti razen terenske kontrole i raspitivanja kod susjeda, dali vas poznaju... i na kraju priče, koja može potrajati nekoliko godina, ako dobijete državljanstvo, morate ga platiti 1.5000,00 kn. Dok Izrael ima age viewer 0 0 0


nciju, od koje dobiješ kuma, koji se brine o tebi u svim sfereama života i pratite na tvome putu integracije. I nisu na žalost samo institucije te, koje su odbojne i bez empatije, u puno slučejeva jei okruženje u kojem se useljenik nađe otežava viewer 0 0 0


Osim toga nama kao naciji mora biti jasno, da smo ulaskom u EU ušli u novu fazu slobode kretanja i življenja, tako da domoljublje, bez dobre i redovne plaće, ne znači ništa. Možemo mi na tisuće liječnika školovati, potrošiti milijarde na njihove spec viewer 0 0 0


ijalizacije, većina njih će otići, ako im se ponde bolji uvjeti rada i napredovanja. Isto vrijedi i za druga zanimanja. Zato mi moramo pod hitno poraditi na efikasnosti radnih mjesta, na novim tehnologijama, na cjeloživotnom učenju..ako to ne ostvari viewer 0 0 0

Analiza

Tresle se sise - izabran je Trump!

09.11.2016. 09:38, Amerika izabrala: Što donosi Trumpova era?

Obzirom da su se republikanci uvijek okretali od jugoistočne Europe, a uz bezmude Plenkovića, Grabar Kitarovićku i Stiera kao kreatore (ovo shvatiti vrlo uvjetno) hrvatske vanjske politike (ovo još uvjetnije), vjerojatno nam slijede teške četiri godine u kojima će nas šamarati tko stigne: Srbija i BiH optužnicama za ratne zločine, Mađarska MOL-om, vjerojatno i Slovenija novim pitanjima granice, nekakva "Nizozemska" optužbama za rasizam i fašizam. Najintenzivnije mrcvarenje haškim optužnicama i "domaćim zadaćama" za ispunjavanje uvjeta ulaska u NATO i EU događalo se tijekom Busheve administracije. Ne zbog toga što republikanci imaju nešto protiv Hrvatske, nego jer je fokus njihove vanjske politike više okrenut prema Bliskom Istoku i Aziji. Također, nije da su demokrati Clinton ili Obama nešto posebno voljeli Hrvate, ali bezmudi kakvi jesmo, u njihovim koncepcijama smo ipak mogli sačuvati neku mrvicu kakvog takvog suverenizma.

S druge strane, ne mogu se ne zapitati nije li Trumpova pobjeda gledana kroz prizmu glasača pobjeda zdravog razuma i pobjeda običnog malog birača protiv cirkusa u koji se pretvorila globalna ljevica, pobjeda nekog Johna Smitha protiv Lady Gage. Svjetska će javnost idućih dana čupati kosu u očaju, čuđenju i izricanju svog netrpeljivog antiamerikanizma vjerojatno ponavljajući do besvijesti mantru o "glupim" Trumpovim biračima, odnosno Amerikancima uopće.

Ta ljevičarska mantra o tomu kako za njih glasuju obrazovani, uporno propušta uvidjeti da obrazovanost nije isto što i obaviještenost. Koliko Lady Gaga doista može biti obaviještena o tomu kakve su posljedice zaoštravanja odnosa u Ukrajini? TTIP-a i sličnih trgovinskih ugovora čiji su sklapanje i puni sadržaj sakriveni i od većeg dijela stranačkih establishmenta? Lady Gaga se ne mora bojati da će netko njezinu proizvodnju premjestiti u Kinu, Vijetnam, Bangladeš ili neku drugu zemlju gdje su nadnice niže, a radnička prava manja. John Smith također vjerojatno ne zna detalje, ali na svojoj koži osjeća posljedice.
Kakav je profil ljevičarskog obrazovanja kada je studentima - tobožnjim budućim nosivim stupovima SAD-a i svijeta, glavnim motivom da glasuju za Clinton ne to silno obrazovanje nego gole sise Katy Perry i pojava Miley Cyrus u oskudnom badiću? John Smith sigurno nije glasovao za Trumpa zbog njegove frizure, niti je imao želju da se netko pojavi gol na farmi koju obrađuje ili tvornici u kojoj radi.

Clintonova je izgubila jer se obraćala onoj Americi koja se ne usudi reći kako je car gol, Americi koju se stalno drži u napetosti da nije dovoljno napredna, nije dovoljno obrazovana, nije dovoljno slobodnjačka, nudeći joj gole sise Katy Perry i guzove i butine Miley Cyrus kao lakmus papir tolerancije. Izgubila je jer se obraćala Americi iz serija, sitcoma i reality showova - koja je samo dio, ali ne i većina Amerike. Izgubila je jer je pod egidom "svi smo jednaki" uporno dijelila društvo na "Hispanose", "Afroamerikance", "Žene", "Azijate"... preferirajući jedne, na račun drugih - navodnih "rasista", "-foba" svih vrsta i boja, "nazadnih", "neobrazovanih" i "zatucanih."

Ne treba se bojati. Trump neće podići zid prema Meksiku, neće zabraniti abortus, neće stiskati krive gumbiće, neće protjerati muslimane iz SAD-a, neće se povući iz Sirije, neće zaoštriti s Kinom, možda tek prepusti Ukrajinu njezinoj sudbini. Usprkos dojmu, američki predsjednik nije svemoćan, a kamo li da odlučuje o svemu. Oni koji dobiju izbore na valu "malog čovjeka" uvijek najprije iznevjere tog malog čovjeka. I Trump će poželjeti da za njega glasuju "obrazovani", ma kako neobaviješteni bili. Za četiri godine, kada krene po reizbor na pozornici posljednjeg skupa neće stajati sâm - naći će se i uz njega pokoja "Lady Gaga." Problemi koje je načeo i na čijem je valu dobio izbore - postojat će i dalje. Čekajući svog Godota.

5

Alumnus

Regnum regno non praescribit leges.

Komentari (20)


općenito - jer ovaj svijet nije ni najbolji ni najgori od svih mogućih svjetova, nego jednostavno - takav kakav jest. Interstellar 0 0 0


Kratko jasno, istinito i slatko! Skidam kapu! IDujas 0 0 0


Istina je da se izbori dobivaju na lažima. No istina je i to da su na jednoj strani manje a na dugoj više obrazovani. Makar se kaže da je to naćin koji je do sada u povijesti naj pravedniji, postavlja se pitanje : je li i naj kvalitetniji? Nijee franek 0 0 0


Jer, a da nitko nije kriv, čovjek u masi, u protestima, revolucijama , štrajkovima, bez obzira na intelegenciju, diplomu i struku jednako razmišlja. Manje intelegentan likuje ako mu je s desne strane bogati kapitalist, a ne lijevi proleter kao i on. franek 0 0 0


E, kad su u blatnjavim rovovima onda se ne pitaju tko je tko i tko je što, već svi brinu istu brigu::: kako pobijediti u ratu. Jedni ne znajući zašto se uopće bore, a drugi od prvoga dana pljačkaju što se opljačkati da. Poslije rata, svi će reći: franek 0 0 0

Analiza

Tresle se sise - izabran je Trump!

09.11.2016. 09:38, Amerika izabrala: Što donosi Trumpova era?

Obzirom da su se republikanci uvijek okretali od jugoistočne Europe, a uz bezmude Plenkovića, Grabar Kitarovićku i Stiera kao kreatore (ovo shvatiti vrlo uvjetno) hrvatske vanjske politike (ovo još uvjetnije), vjerojatno nam slijede teške četiri godine u kojima će nas šamarati tko stigne: Srbija i BiH optužnicama za ratne zločine, Mađarska MOL-om, vjerojatno i Slovenija novim pitanjima granice, nekakva "Nizozemska" optužbama za rasizam i fašizam. Najintenzivnije mrcvarenje haškim optužnicama i "domaćim zadaćama" za ispunjavanje uvjeta ulaska u NATO i EU događalo se tijekom Busheve administracije. Ne zbog toga što republikanci imaju nešto protiv Hrvatske, nego jer je fokus njihove vanjske ... više >

5

Alumnus

Regnum regno non praescribit leges.
  • 13
  • 4
  • 0
  • 20

Analiza

Danas možda ne predstavlja više main stream i nije toliko prisutan u medijima ili javnosti, ali još uvijek nikomu ne treba posebno predstavljati kung fu. Oni koji su dječaštvo i ranu adolescenciju prošli 70-ih ili 80-ih nesumnjivo su i sami barem jednom u maštanju postali majstori koji su se baš kao i Bruce Lee mogli suprotstaviti bataljunu protivnika i sve ih savladati s tek pokojom ogrebotinom, dobivenom više reda radi, da ga dodatno razbjesni i potakne ga da što brže i efektnije dovrši borbu.

Vjerojatno su mnogi od nas i upoznali nekoga tko je malo dulje trenirao (ili učio) spomenutu vještinu. Ono što je, pak, zajedničko kung fuu i čitavom nizu drugih vještina čija imena nisu tako lako ulazila u pamćenje, a čije je razlikovanje od kung fua nama običnim laicima bilo nemoguće i nejasno - bila je njihova navodna smrtonosnost. Svaki učenik nas je uvjeravao kako njegov učitelj posjeduje takvu vještinu i toliku sposobnost koja su ga činile izuzetno opasnim i pogibeljnim za svakoga tko bi mu odlučio stati na put. 

Kad smo bili mlađi, zadivljeni viđenim na TV-u - vjerovali smo mu. Kad smo ponešto narasli, vjerovali smo mu i dalje, naučeni da svakog Kineza, Korejca ili Japanca promatramo kao nekakav spoj mudrosti i uravnoteženosti iza kojih smo očekivali da se krije neka velika snaga. Kad smo poodrasli već bi i našeg kung fu prijatelja njegova strast prošla. 

No, uvijek bi u tom odrastanju postojao onaj trenutak kada bismo mu predbacili: "A kako znaš da je tvoj učitelj jači od nekog drugog učitelja ili da je netko tko nosi pojas određene boje, već po samoj toj boji slabiji od nekoga s pojasom drugačije boje?" Naime, u svim tim treninzima - na koje je ponetko od nas možda i otišao - nikada se nije mogla vidjeti prava borba. Bila bi smrtonosna, uvijek je bilo objašnjenje. 

Ukoliko bismo vjerovali prijateljima koji su se bavili nekom od tih vještina potencijalno smrtonosni bili su i karate, judo ili tae-kwon-do, ali to nije sprečavalo (niti danas to čini) one koji ih treniraju, pa tako i majstore da međusobno testiraju svoje sposobnosti u ringu, a što se isto znalo predbaciti onima koji su se bavili kung-fuom. Pa ipak, nitko nije toliko uporno i toliko dosljedno branio i vjerovao u strukturu pojaseva, nedodirljivost svojih učitelja kao pobornici kung fua. To čine i danas.

Povuče li se paralela, jasno je kako je lako u suvremenom hrvatskom trenutku naći paralelu i borcima tae-kwon-doa, kao i onima kung fua. Tekvondaši su očigledno naši športaši. Možda je u hrvatskoj javnosti pretjerano izražena manija kako postoji međunarodna urota usmjerena ka tomu da u što većoj mjeri onemogući uspjehe naših (osobito nacionalnih) selekcija, kao što smo i skloni živjeti u uvjerenju kako naši športaši uporno podbacuju (odnosno za trenere uvijek dobivaju najnesposobnije), no ipak je neosporna činjenica da pri podvlačenju crte otprilike imamo realne pokazatelje kako na realnom tržištu kotira Luka Modrić, zbog čega Niko Kranjčar nije ostvario svoj potencijal, zbog čega Bojan Bogdanović igra u NBA, a zbog čega ne igra u Clevelandu ili Golden State Warriorsima, zbog čega je Sandra Perković vladarica svoje discipline, a Marin Čilić redovito gubi od boljih. Zajedljivi i sitničavi kakvi jesmo, nikomu ne dopuštamo da bude nekakvim autoritetom. Ne postoji nekakav športski stručnjak koji bi bio univerzalno, a kamo li trajno prihvaćen.

Na drugoj strani, postoji čitav niz stručnjaka raznih vrsta koji nam se što vlastitim, a što medijskim i nastojanjima svojih istomišljenika nameću kao nekakvi neupitni autoriteti propitkivanje kojih je znak ili ljubomore ili (neizbježnog koktela) fašizma, rasizma ili neke -fobije. Odmah nam na pamet padaju politolozi, ekonomisti i oni koji se sami gordo kite atribucijom kulturnjaci.

Mogu se predviđanja političkih situacija (obično izbora) ne znam koliko puta rasplesti drugačije od onoga kako je najavio neki Master-Politolog, njihova predviđanja xy puta biti pogrešna, uvijek će se javiti dovoljno bučna i dovoljno lojalna gomila koja će braniti njegov autoritet, a samim time i svoje mjesto na ljestvici na kojoj se dijeli politološki ekvivalent kung fu pojaseva.

S ekonomistima je ova paralela još i značajnija. Hrvatskim javnim prostorom se već dugi niz godina vrte više manje jedna te ista imena čijih se projekcija i predviđanja više nitko ni ne sjeća, ne na zadnjem mjestu jer su bila pogrešna. Također, oni koji su se okušali na stvarnom tržištu - obično nemaju neke uspjehe kojima bi se pohvalili. Drugi se na isto nisu nikada ni odlučili, osim ako svom bračnom ili životnom sudrugu nisu omogućili kakav unosni posao s majčicom Državom, sve uz blagoslov ove ili one političke stranke koja je bila posebno glasna u pozivanju na njihovu navodnu stručnost.

A što tek reći o "kulturnjacima" - cijeloj bulumenti koja navodno ima nekakva neslućena umijeća koja bi ih - za razliku od nekog autolimara, vodoinstalatera, uzgajivača krava - u najvećem dijelu slučajeva ostavila gole, bose i gladne da nema i majčice Države i tatice Sorosa i kojekakvih tetaka, strini i ujni u vidu kojekakvih fondova voljnih rumenim dojkama obilno podojiti gladna i žedna usta osušena stalnim pozivanjem na ustajanje protiv ustaša. 

Zahvaljujući regionalnoj suradnji stvorena je impresivna mreža festivala na kojima svaki film/predstava/knjiga mogu dobiti nekakvu nagradu ili priznanje kojim će autor(ica) steći potrebno opravdanje svoje navodno vrlo velike stručnosti i vrijednosti za društvo Ove zemlje. Tom aurom grade svoj položaj kao jedinih mjerodavnih odlučivati što uopće jest kultura, a što ne i tko bi im trebao dodjeljivati novce i poticaje i po kojim od kriterija koje sami odrede. 

Što je uopće hrvatska kultura danas? Koja je njezina strategija? Koji je njezin trend? Kojemu pravcu pripadaju hrvatski kinematografi, kojemu hrvatski pisci, kojemu hrvatski dramski redatelji, koju školu slijede glumci, a koju slikari? 

Dakako, kulturu se ne može i ne bi trebalo vrednovati tržišnim mjerilima, niti umjetnike prepustiti zakonima tržišta koji su takvi da ono što nastaje u Hrvatskoj vrednuju ili kao nekakvu egzotiku koju se uspoređuje s ostalim zemljama Istočne Europe ili kao puki odraz zapadnih uzora i standarda. Problem upravo i nastaje iz ta dva okvira. Hrvatski "kulturnjaci" i ne nastoje stvarati nešto za publiku, nego imaju izražene umjetničke pretenzije pri kojima nedostatak talenta ili ideje nastoje nadoknaditi nekakvim elementom šoka, navodno smjelim inovacijama ili rješenjima (kao što je bilo odijeljivanje uloge barunice Castelli Severini) i primjerice posvemašnjim artikuliranjem psovke kao bitnog umjetničkog elementa. Sve to ima za cilj zadiviti i impresionirati kritiku gdje u uskim hrvatskim, ali i regionalnim kriterijima nužno dolazi do principa "ruka ruku mije." 

Drugi problem nastaje iz uvjerenja kako naslijeđenog iz prethodne države, tako i preuzetog od zapadne matrice kako umjetnik mora biti društveno angažiran, a po mogućnosti da bude disident - pri čemu je definicija potonjeg jako difuzna. Takav angažman nužno skreće u više ili manje otvoreno ljevičarenje, a potreba za vlastitim osjećajem disidentstva otvara prostor za proglašavanje društva oko sebe rasistički, fašističkim ili šovinističkim - s tim da je arsenal etiketa neiscrpan. Dok nas povijest umjetnosti uči kako su se umjetnici uvijek nalazili u samopropitivanju vlastitog rada i stalnim međusobnim previranjima, među hrvatskim kulturnjacima vlada gotovo posvemašnja sloga čijom je rak ranom upravo pretjerana bliskost jednoj političkoj struji te sustav u kojemu su sebi i suci i porota, a u kojemu je lako izgubiti dodir s realnošću.

Hrvatski kulturnjaci žive u neprestanom ehu vlastitih ideja prema kojima su oni duhovna i društvena krema zajednice u kojoj stvaraju, a svako propitkivanje njihovih dosega i kompetencija se promatra kao isključivo politički motivirano. Upravo olakim etiketiranjem bilo koga i bilo čega što im nije po volji pokazuju vlastitu isključivost. Da bi se ušlo u te krugove nužno je demonstrirati stupanj lojalnosti i spremnosti da se ne dovode u pitanje autoriteti takav kakav bi pokazali polaznici kung fua. 

Kulturnjačka bulumenta u svom kastinskom položaju nedodirljivosti tako nameće svoje istine koje se ne smije propitati: bilo da se govori o Tuđmanu kao krutom diktatoru (neovisno o tomu što se ne može naći ni pisac/filozof/glumac... koji bi dobio makar koji mjesec zatvora zbog protivljenja režimu), bilo da obično pismo proglašava državnim udarom, bilo da ministra kulture proglašava fašistom neovisno koliko puta on jasno i glasno izrekao svoje stavove. 

Jednu od tih "istina" predstavlja i jedna od najčešćih floskula medijskog prostora o potrebi "stručnih" osoba na određenim položajima. A tko bi i na osnovi kojih kriterija trebao procjenjivati tu traženu "stručnost"? I čemu će nam onda izbori, kad u Hrvatskoj imamo dovoljno kako kulturnjaka, tako i ekonomista, turističkih djelatnika, policajaca, pravnika i svih ostalih struka koji bi - dakako, obješeni o državne dojke - valjda bolje od hrvatskih birača znali što i kako treba. 

Nina Obuljen bi trebala proći ili pasti na osnovi svog osobnog integriteta, svojih predispozicija i svojih rezultata, ali takvih koje će procijeniti netko, možda manje bučan, ali kudikamo objektivniji od onih koji bi najradije da se izbor ministra oduzme i premijeru i povjeri njima - tobože jedinima koji znaju kako treba raditi, ali koje se ne ni pod razno ne bi trebalo testirati. 

Da se ne varamo, hrvatski kulturni prostor ima sasvim dovoljno "tekvondaša", a da ostane zarobljen u limbu kung fua.

Bivši ministar se ima razloga naći u naslovu filma: "Oprosti za kung fu." Nije vjerovao ispravnu vjeru!

6

Alumnus

Regnum regno non praescribit leges.

Ocjene (7)


Komentari (24)


Kad je riječ o odgoju i obrazvanju, tada je temeljno pitanje tko ima pravo na to kakvi će biti odgoj i obrazovanje djece, roditelji ili država ? Lijevi drže da je to stvar države (pa otuda sekularna država) .a u slobodnom društvu, to je roditeljsko Boljunac 0 0 0


Državom vladaju lijevi pa su roditeljima uskratili pravo na odgoj i obrazovanje djece. Privatne škole tek se stidljivo pojavljuju. Zato se protive vjeronauku u školama. Zato imamo toliko novovjekih janjičara. Nemojmo se čuditi dok se ne promijeni Boljunac 0 0 0


kultura. A jedna od bitnih značajki kulture je poimanje odgovorne slobode. O tome se ne uči i ne raspravja, To je zabranjena tema. Boljunac 0 0 0


Jedno društveno polje(grupa)ima svoj simbolički kapital,drugo svoj.Borba je za nametanje vlastitog simboličkog kapitala da se legalno širi putem škole,jer kad se to uspije onda na to kao društvo pristajemo jer to postaje(prisilna)norma.Posve je norma RepopeR 0 0 0


lno da socijalni akteri pokušavaju djelovati preko škole,ali je problem kada se to pretvara u simboličko nasilje i odbija pluralizam gdje nitko nema potpunu kontrolu i svu moć. Npr. vjeronauk koji je izborni vs zdrastveni odgoj koji nije bio izborni RepopeR 0 0 0

Analiza

S Ninom Obuljen Plenković je narušio svoju vjerodostojnost i opasno zariskirao

18.10.2016. 22:22, Kakvu je Vladu složio Andrej Plenković?

Kada se uzme u obzir da ministarstvo kulture raspolaže s 0,43 % državnog proračuna postaje prilično intrigantnim zbog čega se upravo ta pozicija nametnula kao goruće pitanje tijekom Plenkovićevog sastavljanja vlade. Na jednoj strani, može se ironično moralizirati kako Hrvatska ima kudikamo izraženijih problema i podsjetiti na Krležinu opasku o suštinski slaboj ili nikakvoj vrijednosti hrvatske kulture. Na drugoj, ovaj golem interes i polarizacija javnosti otkrivaju snažnu prisutnost tema koje se trpa pod kulturu imale one realno veze s njom ili ne. Jasno je kako se teško može govoriti o tomu kako nam je kultura intrigantna ili takva da budi golemi interes. No, oni koji se kriju iza njenog imena definitivno zauzimaju kudikamo veći prostor od onih 0,43 % - ne na zadnjem mjestu i zbog toga što su raspoređeni i u one sfere koje zauzimaju i više od spomenute brojke.

Andrej Plenković je donio odluku o kojoj se šuškalo već dugo i koja zapravo nikomu nije iznenađenje, ali samom Plenkoviću bi trebalo biti opomenom kada promotri tko njegovu odluku o imenovanju Nine Obuljen ministricom pozdravlja. Treba odmah reći kako je Nina Obuljen posljednjih tjedana izložena hajci koja je dosegla takve razmjere da će svaki njen potez biti pomno i vrlo vjerojatno nekritički vagan. Treba isto tako i naglasiti da u njenom slučaju nema mjesta moraliziranju jer je istoj nekritičnosti i paušalnim ocjenjivanjima bio izložen i njezin prethodnik kojeg je k tome tukla teža artiljerija. 

Plenković je svojim izborom očigledno htio poslati više poruka. U političkim krugovima se želio dodatno afirmirati kao umjerenjak, pomiritelj i onaj koji spaja i uvažava drugu stranu. Unutar svoje stranke je na valu pobjede i medijskih pohvala požurio učvrstiti svoj položaj i razbucati onu struju koja je prema njemu sumnjičava ili bi mu mogla stvarati poteškoće kada se poduhvati drugog posla osim sipanja lijepo upakiranih pomirljivih fraza. Na kraju krajeva, u potpunosti je njegovo legitimno pravo izabrati ljude u koje ima povjerenja ili s kojima misli da će uspješno surađivati. Sve su navedeno logična objašnjenja i vrlo vjerojatno će ih - osobito oni koji su zadovoljni Plenkovićevim izborom - u sljedećim danima često potezati. 

Krije li se u izboru Nine Obuljen i poneka zamka za Plenkovića? Itekako.

Najupadljivija je ona koja će mu narušiti kredibilitet samostalnosti i samosvojnosti. Nikada, naime, nije ponudio nekakvo konkretno objašnjenje zbog čega mu Hasanbegović nije odgovarao kao ministar. To je moglo biti i u stilu: "Ne vjerujem mu, ne slažem se s njime, mislim da je imao dobre ideje, ali loš nastup", bilo što gdje bi pokazao da je to doista njegova (kako sam Hasanbegović kaže legitimna!) odluka. Ovako nikada neće moći pobjeći od dojma da je popuštao Pupovcu ili Radinu. HDZ nije išao na izbore protiv SDSS-a ili talijanske nacionalne manjine. No, nije išao ni u koaliciji s njima. A išao je na listi s Hasanbegovićem, listi koju je sastavio i odobrio Plenković. 

Iz lijevog kuta gledanja, tada nije bio vjerodostojan. Iz desnog nije sada. U svakom slučaj vjerodostojnost mu je narušena.

Ovaj potez jako podsjeća na Sanaderovo dijeljenje milijardu, dvije i kupovanja medijskog ne samo mira, nego i izgrađivanja imidža o dr. sc. koji govori četiri strana jezika i pozdravlja s Hristos se rodi. Što se iza tog imidža krilo - danas je više manje dobro poznato. No, ovdje nije nakana insinuirati kako će trebati obratiti pažnju i na Plenkovićevu imovinsku karticu. Nego ga podsjetiti da su svi oni koji su tepali Sanaderu "dragi Ivo" ili "dr. Ivo" u konačnici glasovali za SDP i premda nisu otvoreno navijali za istu, otvoreno su govorili protiv glasovanja za stranku kojoj je na čelu bio Sanader. Zna se i koju. Valjda zna i Plenković.

Pobornici ostanka Hasanbegovića na mjestu na kojemu je bio često su isticali njegov velik broj glasova, ostvaren u (sada je očito namjerno) lošem položaju s tada još uvijek briselskom zvijezdom Maletićkom i klasičnim terenskim igračem Brkićem. Sa suprotne strane se potezao argument kako se na izborima ne glasuje za ministre nego zastupnike. Premda je ovo načelno točno, ne treba biti politološkim stručnjakom kako bi se zaključilo da je Hasanbegović popularnost kod birača koju je stekao, izgradio upravo kao ministar. Vrlo rijetki su ga znali kao povjesničara, aktivista u UiO ili po angažmanu u mešihatu Islamske vjerske zajednice. 

Dakako, biračka volja ne obvezuje Plenkovića, no on svojim izborom ipak šalje nepovoljnu poruku. Kako javnosti, tako i svojim biračima. Karamarko je sve iznenadio dovođenjem Hasanbegovića (koji sad na svojoj koži vidi kako je bilo Anji Šovagović Despot) čime je u stranu gurnuo neke koji su u HDZ-u ipak djelovali duže i stranačkim strukturama bili poznatiji. Plenković čini isto, ali u bitno izmijenjenim okolnostima. Dok je prvi ionako stvarao Domoljubnu koaliciju - masotodont svega i svačega koji se uz to još i suočio s neočekivanom potrebom za partnerstvom s MOST-om, budući premijer je na izbore izašao pod načelom oslonca na vlastite snage. Sada im očigledno ne vjeruje. Toliko o vjerodostojnosti uzdanja u vlastitu kljusad. Napokon, izborom Obuljenove dao je toliko potrebnu municiju ljevici da se sada izruguje porazu ikone desnice, koji se prikazuje i kao poraz HDZ-a. Nisam siguran da će mu članstvo to toliko brzo zaboraviti. Neka se samo sjeti svojih prethodnika.

Da bi se vidjelo hoće li Nina Obuljen postati najpopularnija ministrica u kojekakvim anketama gdje su popularnost uživali i neki već zaboravljeni političari, ipak ćemo trebati pričekati projekciju novog proračuna. Prema svim pokazateljima 2017. će biti najmršavija i za proračun najzahtjevnija godina. Pitanje je hoće li se naći one potrebne milijarda dvije. Kad se podvuče crta, jasno je kako Hasanbegović nije razdijelio sredstva prema principu naši i vaši, nego je ukinuo one stavke koje nisu spadale pod ministarstvo kojim je upravljao. U svakom slučaju, nakon što ljevicu prođe trijumfalizam, Obuljen bi se lako mogla naći na tapeti. (Ona, pak, ne treba zaboraviti kako je i Karamarko bio jednim od popularnijih ministara u Sanaderovoj vladi, osobito kada je tek stupio na dužnost!) Nju neće biti moguće napadati po (anti)fašističkoj liniji. No, HDZ je ipak poznatiji po rođačko-prijateljskim vezama. Plenkovićevo naglašavanje 20-godišnjeg prijateljstva - a koje ispada jednim od glavnih kriterija izbora - bi se kao jači moglo bumerang vratiti njemu. I narušiti mu vjerodostojnost.

Mnogo toga, dakle, ukazuje da je Plenković imao i boljih odabira od Nine Obuljen kao zamjene za Hasanbegovića. Nepotrebno preuzima velik rizik. Nije isključeno da će izaći kao pobjednik, ali ako je i osjećao da mu je Hasanbegović klip pod nogama, zamijenio ga je potencijalno i gorim. 

Hasanbegović će, pak, morati naučiti neke lekcije, a po njega će pogubno biti ukoliko se nastavi na tragu prvih izjava po objavi novog sastava vlade graditi mučenikom. Njegovo prozivanje nakon izborne pobjede da mu se jasno i otvoreno kaže zbog čega bi Plenković mislio da on više nije kadar biti ministrom, kao i nedvosmislena osuda izbora Nine Obuljen pokazuju onu kičmu koju obično imaju osobe koje su se i materijalno i profesionalno afirmirale izvan politike. Na drugoj strani pokazuju neiskustvo koje bi moglo biti skupo po njegovu političku karijeru. Hasanbegović ima razloga vjerovati kako je glasove dobio na račun svog osobnog djelovanja. No, ne smije zaboraviti kako je u poziciju da uopće stekne popularnost došao zbog HDZ-a i da je vrlo vjerojatno upravo zbog nemogućnosti da unutar HDZ-a stvori kritičnu masu protiv koje Plenković ne bi smio ići - izgubio ministarsku poziciju. 

Druga lekcija koju ne smije zaboraviti je ta da hrvatski birači ipak brzo zaboravljaju. Do idućih izbora ima dovoljno vremena da se svi oni koji se sada kunu "nikad više" ponovno osjete ugroženima od strane "crvenih", pa ipak "samo još ovaj put" zaokruže listu HDZ-a, pa i bez Hasanbegovićevog imena na istoj. Nek' pita Sanadera, a i Plenkovića (koji je u debati spomenuo i promjenu imena najljepšeg zagrebačkog trga!) - dok su još u istoj stranci.

Sada će se vidjeti ima li Hasanbegović političkog instinkta jer će njegovo djelovanje biti preneseno u sabornicu. Tu bi mu Petrovljevi pokušaji vraćanja digniteta Saboru mogli ići na ruku. Drugim bitnim saveznikom će mu biti ljevica koja se neće moći suzdržati zluradog provociranja čime bi mogao ostati pod medijskom lupom.

Hoće li, pak, ostati u HDZ-u, tek treba vidjeti. Plenkoviću se sigurno neće svidjeti njegovo otvoreno osuđivanje izbora njegove prijateljice, a bude li ona pod uplivom krugova koji Hasanbegovića drže fašistom, nije isključeno kako će se pritisak na njega nastaviti. U ostatku HDZ-a, kako je spomenuto, zasad može računati na nikakvu ili malenu podršku, pa nije isključeno da potraži politički put negdje drugdje.

Nije tajna da mnogi upravo u njemu vide obnovitelja sadašnje desnice oslonjene na tradiciju suvremenog pravaštva (u svim svojim inkarnacijama). Drugi, pak, u njemu gledaju mogućeg vođu suvremene konzervativne i suverenističke desnice utemeljene na suvremenim zapadnim konzervativnim idejama, a ne okrenute prema popravljanju prošlosti. Izborni potop pravaških inačica ukazuje kako su nove generacije sklonije ovom drugomu. Da bi si tu otvorio prostor Hasanbegović bi se trebao jasno distancirati od nekih osoba koje su ga očigledno htjele prisvojiti, a koje nisu nikakvo, a kamo li dobro uporište za gradnju iz temelja. 

---

Kada se sumira gube sve troje: Hasanbegović glavnu platformu dosadašnjeg djelovanja, Obuljen ono malo mira što je imala do sada, a Plenković velik dio gordo proklamirane vjerodostojnosti. Koliko će trajati Plenkovićev dobitak, vidjet ćemo kad SDP izabere predsjednika.

5

Alumnus

Regnum regno non praescribit leges.

Ocjene (11)


Komentari (56)


za funkciju koji će dobiti u vlasti, ako glavni kandidat, za kojeg će se zauzeti kod svog biračkog tijela, dobije izbore. To se ne sastavlja napismeno, ali netko tko izigra taj dogovor, biva ozbiljno kažnjen i nema budućnosti u političkom životu. To Interstellar 0 0 0


doduše jest trgovina, ali je u zapadnim drmokracijama legitimna: naime, kako ćeš podržati kandidata koji, kad dobije izbore zahvaljujući i tvojoj podršci i tvojih kandidata, sastavom vlade ne može jamčiti da će se provoditi ciljevi proklamirani u Interstellar 0 0 0


predizbornoj kampanji i programu? U tom smislu, Hasanbegović i Esih, ali i drugi kandidati s izbornih lista, trebali su od Plenkovića tražiti da im točno definira i zajamči koje će i kakve biti njihove pozicije ako on dobije mandat za sastav vlade. Interstellar 0 0 0


Ovako je AP, u ambalaži eu-šarma, Hrvatskoj zapravo prodao - Balkan. Interstellar 0 0 0


Amen, na ovo što su rekao Interstellar ! Laci 0 0 0

Analiza

Nakon dogovora HDZ-a i Mosta, Andrej Plenković je sa čak 91 potpisom od predsjednice Grabar Kitarović dobio mandat za sastavljanje vlade čiji bismo poimenični sastav trebali saznati sljedeći tjedan. Ovaj put su postizborni pregovori na liniji HDZ-Most bili kudikamo manje neizvjesni i s manje turbulencija, premda nije nedostajalo pokušaja da se stvori kakva dramatika. Ipak, hrvatski mediji, navikli na velike naslove i teške riječi, našli su svoju zanimaciju i prostor za uzburkivanje javnosti u pitanju u kolikoj i kakvoj mjeri Plenković računa na predstavnike desnog krila svoje stranke.

Skoro svakodnevno je u ovom ili onom mediju nastupao "neimenovani izvor iz vrha stranke" ili "osoba od Plenkovićevog povjerenja" ili "blizak" ovomu ili onomu akteru imao koju reći na temu kako stoje akcije Zlatka Hasanbegovića, kako one Milijana Brkića, kako, pak, one Damira Krističevića. Ukupan zaključak je takav da im slijedi guranje u stranu, dodjela nekakvih utješnih pozicija, a danas smo pouzdano "saznali" kako će Vaso i Haso (nisam mogao odolijeti) uskoro i letjeti iz stranke.

I dok se desno biračko tijelo po tko zna koji put, nakon što mu je vrh stranke iznevjerio očekivanja, jednim dijelom počelo kleti kako nikad više neće dati glas HDZ-u, a drugim pokušavalo racionalizirati i uvjeriti se kako je Nina Obuljen zapravo "naša", na vidjelo je izašla strašna istina. Hasanbegović zapravo uopće ne predstavlja desno krilo stranke. Dapače, njegova nedavna podrška studentskom aktivizmu (nimalo slučajno prešućena i nekomentirana od korifeja "tolerancije") zapravo ga je razotkrila kao udbaša, komunjaru i cvijet suncokret.

Naime, Plenković je cijelo vrijeme podmuklo u pozadini pripremao najgoru fašizaciju Hrvatske od časa kada je ono SR zamijenjeno sa R. Srećom, uvijek budni Arsen Bauk je uspio raskrinkati ove mračnjačke namjere i upoznao je javnost sa šokantnim činjenicama kako će jedno ministarstvo imati akronim  koji podsjeća na sporni pozdrav iz spornog (kao da ima drugačijih) razdoblja hrvatske prošlosti. Dakle, dok su "visoki izvori" vodili medijske manevre pripremajući Ninu Obuljen za novu djeljiteljicu financija lijevo orijentiranim grupama i pojedincima, Plenković je - suučesnici su još nepoznati - provodio vrijeme igrajući se akronimima sve ne bi li ustašizirao Hrvatsku. Jedan visoki izvor blizak Plenkovićevoj majci mi je otkrio kako će uskoro izaći i plan osnivanja Ministarstva socijalne skrbi (Ministarstvo SS), Ministarstva za graditeljstvo, energetiku, statiku, automatizaciju i prometne oblasti (Ministarstvo GESTAPO), Ministarstvo županijske autocestovne projekte (Ministarstvo ŽAP), a planira se i raspisivanje javnog natječaja za preimenovanje nekoliko ministarstava ne bi li se dobili akronimi NDH i PTS - premda je za potonji, navodno, Pupovac nudio osnivanje ministarstva za poštanski i telefonski saobraćaj. 

Tek što smo zaboravili na masonske šestare u izvedbi aktualne sutkinje Ustavnog suda (hvala Karamarku, hvala Milanoviću), SDP izvlači novu glupost iz svog očito ogromnog arsenala gluposti i budalaština. 

Pravi je trenutak zapitati se tko nam to predstavlja ljevicu u Hrvatskoj - prema vlastitom sudu onaj obrazovaniji, napredniji i širokogrudniji spektar stanovništva?

Kakav je to mentalni sklop koji svugdje i uvijek vidi samo prijeteće poruke, fašizam, rasizam, mržnju, mračnu prošlost? Zar je Bauk doista toliko naivan da vjeruje kako je Plenković namjerno podvalio ustaški akronim? Ili što misli o svom biračkom tijelu, ako vjeruje da će se ono podići na stražnje noge vjerujući mu? 

Kako će - jer je za mnogi ego zaokruživanjem lijevog akronima steći auru obrazovanosti i naprednosti prevelik izazov i premala cijena - reagirati pojedini Baukovi birači? Hoće li slijediti hajka na fašista Plenkovića? Peticije po Le Mondeu i Süddeutsche Zeitungu? I hoće li ikoji profesor hrvatskog jezika biti spreman žrtvovati svoj akademski i znanstveni prosede kako bi pokušao uvjeriti javnost da Bauk ima pravo?

Puni naziv ministarstva glasi Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku, a akronimi se u hrvatskom jeziku najčešće tvore uzimanjem prvog početnog slova svake riječi. U navedenom slučaju on bi dakle glasio MZDOMISP - nespretno, ali nimalo ustaški. Obzirom da se prijedlozi ("za") i veznici ("i") najčešće ispuštaju, vjerojatnija bi tvorba bila MDOMSP. U nekim slučajevima akronimiziranje se može vršiti i uzimanjem prvih slogova (npr. NA-MA), što bi onda dovelo do MINZADEOBMLISOPO - što bi bilo sve samo ne prikladan akronim. Čak i kad bi se uzela Baukova varijanta, opet bi bilo problema po njegove tumačenje. Jer kao što se npr. MVP izgovara eMVePe, tako bi i "M za DOM SP" u govoru imalo biti "eM za DeOeM eSPe"). 

Što, dakle, s eSDePe-om? 

U proteklih barem 5 godina SDP se očigledno iz stranke preobrazio u aktivističku skupinu koja je svoj fokus djelovanja pomaknula sa socijalne politike na specifičan spektar pitanja koja zauzimaju značajan medijski i javni prostor, ali se u suštini direktno tiču vrlo ograničenog broja ljudi. Čak i u tom slučaju, sve manje se radi o stvarnoj populaciji, a sve češće o međusobno umreženim i premreženim interesnim grupacijama koje su spomenute teme pretvorile u vrlo lukrativan izvor prihoda. 

SDP je neko vrijeme spomenute grupacije vrlo uspješno koristio kao svoj tam-tam, što mu je uz vrlo jako medijsko zaleđe predstavljalo izrazito snažan adut u rukama. Zbog Sanaderovog kupovanja njihove naklonosti, neko vrijeme se održavala (uvjetno rečeno) zdrava ravnoteža. No, u SDP-u je uslijedila marginalizacija starijih kadrova provedena tijekom Milanovićevog predsjednikovanja strankom i promocija musilovskog kadra kojemu je glavnom svrhom i bilo upravo jače isticanje nekih nespornih Milanovićevih kvaliteta. Kada nisu pred kamerama stajali uokolo stranačkog vođe dajući sebi na važnosti, verbalno su se razračunavali s političkim protivnicima. Problem je što su umjesto nametanja tema i artikuliranja stvarnih interesa, počeli nekritički preuzimati više-manje gotove parole i fraze potekle iz tzv. NGO establishmenta. Na taj način SDP se gotovo pretvorio u politički instrument spomenutih interesnih skupina što je indikativan pokazatelj zapuštenosti i lijenosti koja je zavladala partijom. 

Ovime je SDP doista doveden na rub rasula. Među 10 kandidata za budućeg predsjednika suštinski se nalazi upravo spomenuti musilovski tip političara koje javnost unekoliko razlikuje jedino po kriteriju pojedinačne bliskosti Milanoviću što je još jedan poguban primjer srozavanja ove stožerne lijeve stranke. Ukoliko, pak, Plenković uspije - a sve upućuje na to - potezima kao što je imenovanje "Nine Obuljen" "umiriti" široki spektar interesnih skupina koje su svoje interese do sada kanalizirale kroz SDP, potonji bi se mogao naći na brisanom prostoru, s velikim mogućnostima cijepanja i bez pravog sadržaja s kojim bi izašao pred birače. Socijalno-reformne teme im je već dobrim dijelom preoteo Most (a valja vidjeti hoće li se i kako ŽZ izvući iz defanzive u koju su gurnuti), Plenković bi mogao pokupiti naklonost medijskog, "kulturnog" i "intelektualnog" establishmenta, globalni efekti prevladavanja krize postupno dolaze i do nas, pa bi se jedini novi prostor političkog djelovanja mogao otvoriti upravo na desnici, osobito ukoliko je se "očisti" od likova kao što su Tepeš, Ćorić, Srb i slični. 

U takvoj, nimalo nemogućoj perspektivi Plenković bi za godinu dana mogao provocirati izvanredne izbore koji bi mu donijeli još čvršći položaj, a nominalnu ljevicu sveli na nekoliko regionalnih džepova. Skori lokalni izbori će vrlo vjerojatno biti glavnim testom i mjerilom Plenkovićeve procjene isplativosti takvog koraka.

Umjesto da je postavio pitanje i pokrenuo raspravu kakvu to demografsku politiku misli voditi buduća vlada, na koji način artikulirati interese mladih, na koji obitelji i zaslužuje li socijalna politika možda zaseban ured, Bauk je odlučio ispaliti parolu. Njezinim "ispaljivanjem" očito je pokazao uvjerenje da mladi iz Hrvatske iseljavaju zbog ustaštva, sve se manje obitelji zasniva zbog rasizma, manje djece rađa zbog fašizma, a socijalna je politika neosjetljiva valjda zbog nacizma.

Dokaz da se ulaganje milanovićevskih milijardu, dvije makar djelomično isplatilo, a još jači dokaz da je Hasanbegović postupio ispravno. 

Birači su na potezu!

5

Alumnus

Regnum regno non praescribit leges.

Ocjene (13)


Respektira (9): Dirk15, ivan94, Daikan, mihael, siouxica, Spektator, Zenga2, glycerin, Interstellar


Slaže se (3): Mac316, glycerin, Interstellar


Ne slaže se (1): Laci


Komentari (26)


desnica drži da država treba služiti građanima??????????????????? Nevjerojatno..........samo dokaz da je u pravu onaj koji je izmislio izreku....političari idu lijevo, pa lijevo,, pa još lijevo, pa još lijevo pa završi desno..... NEKOVARAZDIN 0 0 0


a desničar ide desno, desno, pa još desnije pa završi lijevo.......krug koji se zatvara i lčija je razlika u konačnici samo u boji...crveni ili crni, i jedni i drugi priznaju samo totalitarizam, jednog vođu,jedan narod, jednu jaku državu....i jedni i NEKOVARAZDIN 0 0 0


i drugi poprilično surovo uništavaju svoje neistomišljenike...i jedni i drugi koriste podobne religije (ili bolje) religijske vođe) za ostvarenje svojih ciljeva...jedni dajući kleru vlast i slast, a drugi micanje klera izdižu sebe...krug, krug,krug.. NEKOVARAZDIN 0 0 0


bez izlaza NEKOVARAZDIN 0 0 0


Misliš li i na komunistički kler ? Komunistički je kler imao svoju jednopartijsku teokratsku državu. To sam konstatirao kao student prava pred nekih 60 godina. Teorija države i prava ! to je bio kolegij na Pravnom. Boljunac 0 0 0

Analiza

Politička korektnost i migranti: Za sve smo krivi mi

12.10.2016. 18:49, Stiže li novi izbjeglički val? Jesmo spremni?

Nedavno su u medije procurili dijelovi izvješća od oko 1000 stranica koje je o događajima tijekom novogodišnje noći u Kölnu sastavio jedan od vodećih njemačkih eksperata u kriminalistici i psihologiji povezanoj s tim, Rudolf Egg. Dakako da jedan novinski članak ne može u punoj mjeri izraziti ono što je Egg opširno obrazlagao pa dosadašnje zaključke valja uzeti cum grano salis, no samo kada se radi o reputaciji cijenjenog profesora. Naime, sasvim je jasno da naglasci koji su doprli u medije imaju poslužiti kao nekakav zaključak što bi javnost trebala izvući kao pouku. 

A ona je vrlo zanimljiva: Velika većina počinitelja u Köln nije došla s namjerom počinjenja kaznenih djela. Do eskalacije je došlo nakon što je masa primijetila da policija ne reagira na pljačke i seksualna napastovanja žena. Analizirajmo. Nepobitno se nameće zaključak da je većim krivcem policija nego li astrofizičari i violinisti simfonijskih orkestara iz Magreba. Još je manje upitno da će ovakav paušalan zaključak biti općeprihvaćen kao važeći. Tá, tko se razuman ne bi složio da je policijski aparat pomalo zapušten i nedovoljno budan, odnosno s mnogobrojnim propustima u odlučivanju i prostorom za napredak? 

Na taj se način u duhu političke korektnosti dobiva solomonsko rješenje u kojemu je vuk sit, a ovce na broju. Migranti nisu krivi, ili makar nisu najviše krivi, pa je prema tomu skepsa oko njihovog uklapanja u društvo naizgled neopravdana. Također, žene - kao druga osjetljiva skupina - nisu bile izložene teroru svojih novih sugrađana, nego su ostavljene bez zaštite od bezdušnog, maskulinističkog aparata kojemu treba temeljita reforma (a moguće i dodatna preventivna denacifikacija). 

No, je li to baš tako?

Kada se malo zagrebe (a ovaj će tekst ostati rijedak pokušaj) ispod površine nailazi se na puno nedosljednosti u spomenutoj priči. Ponovimo, kriva je policija jer se nije pripremila i jer nije preventivno reagirala, dok su se migranti ponašali onako kako je, obzirom na ponašanje policije, bilo i očekivati. Postavlja se nekoliko pitanja.

Kao prvo, kako to da Nijemci (i Poljaci, Hrvati, Talijani, Srbi i ostali Ausländeri) primjetivši da policija nije prisutna nisu počeli seksualno nasrtati na žene (ili međusobno, svejedno je), ako je to uobičajena reakcija? Ili, da preformuliram prethodni argument s manje ironije, nije li normalno da policija neće očekivati seksualne nasrtaje tijekom novogodišnje noći jer ih prethodnih nekoliko desetaka godina (koliko se vjerojatno slavi na otvorenom u Kölnu) nije ni bilo?

Kao drugo, kakva bi bila reakcija da je policija tu večer u startu izvela jače snage i da do napada nije ni došlo? Ne bi li se osobi odgovornoj za to moglo opravdano postaviti pitanje na osnovi čega je donijela odluku o angažmanu većeg broja policajaca, kada su sve prethodne proslave prolazile bez ikakvih problema? Odgovor da su se zbog povećanog broja osoba arapskog porijekla mogli očekivati nećudoredni nasrtaji na žene bio bi nedvosmisleno ocijenjen kao rasistički i donositelj te odluke bi automatski dobio otkaz. Preventivna odluka se nije mogla donijeti ni na koji drugi način nego na osnovi politički nekorektnog (ali - što će malo tko priznati - očigledno stvarno utemeljenog) stereotipa.

A Europa je već davno naučila i primjerima pokazala da je poželjnije izručiti djecu pedofilskom lancu nego li doći pod mogućnost optužbi za rasizam ili političku nekorektnost. 

Stoga je nemoguće očekivati ikakvu promjenu u politici prema migrantima i svako protivljenje njihovom dolasku će biti okarakterizirano kao rasizam, a za svaki incident koji počini neki pridošlica (ili grupa istih) s Bliskog Istoka ili sjevera Afrike naći će se opravdanje u nedovoljnom trudu ove ili one od ionako prebrojnih domicilnih institucija.

Svaki put kada se dogodi nekakav teoristički napad, establishment odmah požuri naglasiti kako je islam religija mira. To je vrlo vjerojatno točno, ali ne mijenja na činjenici kako po Parizu ili Bruxellesu bombe ne postavljaju i kalašnjikovima ne rešetaju kršćani iz Aleppa, premda su jednako tako Arapi i jednako tako (ako ne i u većoj mjeri) žrtve ovog ili onog zla koje potresa njihovu zemlju.

Također, javnost će i dalje pokorno prihvaćati objašnjenja o "kolonijalnim zlima" i "teškom bremenu koje Europa nosi pred tim narodima", kao da primjerice Hrvatska, Srbija, Mađarska ili Grčka nisu bile izložene osmanlijskim nasiljima ili kao da Arapi nisu vladali Španjolskom i pustošili mediteranske obale. Pa opet nikomu tijekom zadnjih godina grčke krize nije palo na pamet otići u Istanbul i ondje bacati bombe. Čak ni iz zemalja Latinske Amerike nema osvetničkih pohoda po Lisabonu ili Madridu, premda se u tamošnjoj kolektivnoj svijesti zadržava izrazito mračna slika nekadašnjeg kolonijalnog perioda i bivših gospodara.

Jedine, ali samo povremene i privremene pukotine u politički korektnoj slici nađu se kada u sukob dođu dvije skupine sa iste - "ispravne" - strane te iste korektnosti. Recentan primjer je napada na gay-bar u Orlandu koji je počinio jedan islamistički radikal. Establishment se u prvu našao zatečenim. U narativu političke korektnosti navodno potlačene skupine ne napadaju jedna drugu. Kako nije bilo moguće automatski sve svaliti na leđa nekog pomahinatlog fašista ili rasista iz KKK-a, kako je inače običaj, mediji su vagali kako naći balans da napadi budu okarakterizirani kao terorizam, ali i da napadač bude žrtvom. Njegova latentna homosekusalnost im je na kraju u tomu pomogla. No, ipak je ovo oklijevanje u krugovima gay zajednice naišlo na neodobravanje, pa je čak dio njih izrazio i podršku Trumpu.

Očekivati je kako će ovakvi primjeri postajati sve učestaliji i bit će zanimljivo pratiti eventualna preslagivanja na političkoj sceni Zapada. Dok su tradicionalne razlike između lijevog i desnog centra već odavno izblijedjele (odnosno pomaknule se ulijevo) diljem Europe jačaju nominalno desničarske stranke o kojima se često gradi medijska slika nekakvih radikala bliskih fašizmu. Premda se njihova retorika dobrim dijelom temelji na oponiranju daljnjoj imigraciji gdje neki pojedinci verbalno često iskoče iz okvira političke korektnosti, činjenica je da se kad je o Europi riječ, o većini tih pokreta, osobito onih s većom biračkom podrškom, teško može govoriti kao nekakvim svjetonazorskim konzervativcima. A dolaskom blizu vlasti, redovito umekšavaju retoriku, a osobito postupanje.

Današnja ljevica, kako sugeriraju sva istraživanja, ima kudikamo širu podršku kod gay-zajednica, žena i imigranata, pa tako i onih muslimanskog porijekla. S druge strane, ne može se procjenjivati u kojoj mjeri su te tri biračke grupe u nekakvom suglasju. Također, premda je primamljivom pretpostavkom, ipak je nezahvalno procjenjivati u kolikoj ih se mjeri na okupu drži strahom od eventualne "revizionističke" (što god to značilo) politike desnice, kako stare, tako i novonastupajuće. U tom smislu, nije nemoguć scenarij koji u svom posljednjem romanu opisuje Michel Houllebecq, a prema kojemu će se ljevica na kraju odlučiti za brojnije muslimane i dovesti do njihovog uspona na mjesto establishmenta. 

Rašireno uvjerenje kako smo za sve krivi mi sami, jer smo još uvijek rasisti, jer smo pritajeni nacisti i fašisti, jer se nedovoljno kajemo za kolonijalnu prošlost...ukratko jer smo imanentno zli i valja nas držati pod kontrolom, očigledno je toliko snažno da nadvladava svaku logiku, pa tako i onu iz uvoda u ovaj tekst. Kelnska je policija kriva što nije djelovala preventivno, a da je djelovala preventivno bila bi kriva jer je djelovala rasistički. 

Gdje je tu Hrvatska, sa svojom tradicijom prihvaćanja krivice za štošta, svojim političkim elitama briseliziranim do neprepoznatljivosti i sa svojom poslovičnom kratkovidnošću i izostankom ikakve dugoročne strategije u pristupu bilo kakvom pitanju - ostavljam svakomu na procjenu. Izvjesno je da ćemo se u mjesecima pred nama naslušati fraza na razini onih Rudolfa Egga. I više smo nego pogodno tlo za njih.

5

Alumnus

Regnum regno non praescribit leges.

Ocjene (10)


Respektira (6): Vlaho, Mac316, siouxica, Spektator, Interstellar, Zenga2


Slaže se (3): Laci, Interstellar, Zenga2


Ne slaže se (1): 5none5


Komentari (60)


i sa samim sobom, a nema goreg rata od građanskog. Što se Hrvata tiče, nama i ne treba rat (čast međuzvjezdanim iznimkama) da bi po svijetu glumili izbjeglice, pa Hrvata danas ima u jednakom broju u domovini i inozemstvu 5none5 0 0 0


I ne zamjeri na „međuzvjezdanom“ ali nekako mi je draži hrvatski jezik od engleskog, a i sam film mi se zamjerio jer pokušava propagirati znanstvenu nelogičnost 5none5 0 0 0


po kojoj je gravitacija, iako najslabija od 4 sile koje vladaju svemirom, upravo ona sila po kojoj se svemir treba definirati 5none5 0 0 0


5none5, a da prijeđemo na chat, jer ste počeli komentirati daleko izvan teme (moj nadimak nije tema Alumnusove analize), a nije mu bila ni namjera otvoriti raspravu "je li prije bilo jaje ili kokoš".Dakle pokušajmo chat, ako otkrijem kako funkcionira Interstellar 0 0 0


sve je tema kod svestranih likova he-he 5none5 0 0 0

Analiza

Zašto je Šeksov prijedlog za referendum o 'pravom' državnom prazniku promašen

08.10.2016. 11:28, Slobodna tema: Ovo ne smije proći nezapaženo...

Danas obilježavamo Dan neovisnosti. Ne mogu napisati slavimo, jer slavljeničke atmosfere nema. Mediji već nekoliko godina uporno recikliraju jednu te istu priču kako je uzrok tomu ili a) neznanje građana oko toga što se točno obilježava ili b) zbrka nastala mijenjanjem datuma. Za prvo se ne može poreći da već nekoliko godina isti ti mediji savjesno upozoravaju i nude tumačenja što se dogodilo 25. lipnja, a što 8. listopada 1991., dok se oko promjene datuma pretjeruje kao da su mijenjani barem 10 puta, a ne samo jednom. Dapače, dulje Dan državnosti obilježavamo 25. lipnja, nego li smo to činili 30. svibnja (premda smo ovaj drugi sigurno u većoj mjeri slavili).

Jedan od prigovora na "nove" datume koji se može čuti je taj da se radilo o pretjeranom postupku u tzv. "detuđmanizaciji", odnosno da su datumi praznika promijenjeni iz čiste pakosti. Nezahvalno je procjenjivati psihološke motive osoba tada angažiranih u to, ali promotre li se stvari sine ira et studio, uvođenje Dana neovisnosti je bilo jedan od pametnijih i povijesno gledano opravdanijih poteza. Naime, kako ću prikazati kasnije u tekstu pojam državnost je kudikamo fleksibilniji i ne pogađa točno bit borbe 1991. Izborena neovisnost je ono što čini (odnosno moglo bi činiti) Republiku Hrvatsku samostalnom (!) državom i samosvojnim političkim subjektom. (Suvremena globalistička kretanja i pitanje koliko "male" države mogu biti realno smatrane samostalnima na simboličkoj razini nema toliko značenje koliko na onoj bitnijoj - realnoj). 

Ako držimo do vlastite neovisnosti - onda je Hrvatska to postala 8. listopada 1991. u skladu sa odlukama kako naroda na referendumu, tako i Hrvatskog Sabora i ne postoji niti jedan realan razlog zbog kojega spomenuti datum ne bi bio državnim praznikom.

Kada se govori o Danu državnosti ne može se pobjeći od činjenice da je njegova ideja bila plod Tuđmanovih historicističkih promišljanja. Na njihovoj je osnovi sastavljen i tekst Ustava s povijesnom lutrijom, kako bi je nazvao Krleža, godina koje imaju ili bi trebale imati značenje za ideju hrvatske državnosti. Tuđman nije njezinim tvorcem. Radi se o iskristaliziranom narativu čiji se korijen nalazi još u okvirima plemićkog Sabora i njegovog pozicioniranja u odnosu prema Ugarskoj u drugoj polovici 18. st., a koji je onda zaokružen tijekom i nakon Ilirskog narodnog preporoda, da bi ga (s različitim naglascima) prihvatili i Strossmayer, Rački, Starčević te na kraju Radić i Maček. Ideja je to prema kojoj je Hrvatska još od 9. st. bila najprije samostalnom državom, a potom je svojevoljno ulazila u saveze s drugima zadržavajući uvijek pravo na samoodređenje. Temeljem i ključnim dokazom te državnosti smatrao se Hrvatski Sabor. 

Otuda i godine u Ustavu. Ukazujem na one gdje se spominje Sabor. Prva je 1527. kada je donesena odluka da se za hrvatske kraljeve izaberu Habsburgovci. Sljedeća je 1712. kada je Sabor, neovisno o ugarskom, proširio pravo nasljedstva na žensku lozu Habsburgovaca. Zatim 1848. kada je proglašeno ujedinjenje Trojedine Kraljevine, 1868. i Hrvatsko-ugarska nagodba potom 1918. kada su prekinute veze s Habsburgovcima. Ono što je zajedničko svim tim događajima je to da ih se može tumačiti na način da je Hrvatska postupala samostalno pa čak i protiv volje Ugarske koja ju je držala podčinjenim dijelom (partes subjectae). Tuđman, dakako, nije vidio ili želio vidjeti da se svi događaji mogu tumačiti i u svjetlu nepovoljnom po takvu ideju državnosti.

Tako Sabor iz 1527. nije bio jedini, jer je druga grupa plemića (vjerojatno i brojnija) na svom saboru nešto ranije za kralja izabrala Ivana Zapolju. Oba pokazuju samostalno odlučivanje, ali zbog čega je onda prohabsburški važniji od prozapoljinog? Pragmatičnu sankciju 1712. vladar nije želio uvažiti baš zato da ne bi povrijedio težnje Mađara, pa joj je samo odao simboličko priznanje, a Marija Terezija je faktično pravo nasljedstva i na hrvatsko prijestolje dobila odlukom Ugarskog Sabora 1722. Ujedinjenje hrvatskih zemalja ostalo je neostvarenim snom do Banovine Hrvatske, Ugarsko-hrvatska nagodba je bila diktatom mađarske strane u kojemu je važećim ostao jedan od najvećih falsifikata u hrvatskoj povijesti - Riječka krpica, ustupak na koji čak ni izrazito mađaronski orijentirana delegacija hrvatskih poslanika nije željela potpisati. Vezano uz događaje 1918. kada se nariče kako Hrvatski Sabor nikada nije prihvatio ujedinjenje u Kraljevinu SHS, "zaboravlja" se napomenuti da je isti taj Sabor, na istoj toj sjednici 29. listopada svoje ovlasti prenio na Narodno Vijeće.

Banovina Hrvatska je trebala dobiti svoj Sabor, ali Maček je otezao s raspisivanjem izbora, pa zbog rata do toga nije ni došlo. Zanimljiv je Drugi svjetski rat. Naime, antifašizam koji je spominje u Ustavu također ima svoju "saborsku" dimenziju. Na trećem zasjedanju ZAVNOH-a ono se proglasilo ni više ni manje nego "jedinim pravim državnim Saborom Hrvatske." Što bi rekli na boldanu riječ svi oni koji su akademika Reinera požurili proglasiti fašistom i revizionistom? Simbolička važnost Sabora (a ne program Kulturnjaka 2016!) je i za partizane očito predstavljala vrlo bitan politički kapital upravo u kontekstu obećavanja da će nova Jugoslavija biti organizirana kao federacija, nasuprot centralizmu prethodne.

U ovom kratkom povijesnom kontekstu neke Tuđmanove simbolične odluke postaju jasnijima. (Slična historicistička pričica postoji i iza držanja ruke na srcu tijekom intoniranja himne, prakse koju danas vrše samo članovi HDZ-a i hrvatski športaši, a koja - suprotno uvriježenom mnijenju ne cilja oponašati Amerikance nego ima svoj korijen u nekim zapisima iz 19. st.). U obnovi višestranačkog hrvatskog Sabora, Tuđman je vidio i nastavak ideje hrvatske državnosti koja - na ovaj ili onaj način - predstavlja jedan od kamena temeljaca moderne hrvatske političke misli: od Gaja do danas. Stoga je simbolički Dan državnosti vidio u njegovom konstituiranju, a ne u ovoj ili onoj njegovoj odluci (a kamo li u pobjedi HDZ-a kako se zlobno i iz sitnih političkih interesa znalo imputirati).

Vladimir Šeks postupa uskogrudno kada poziva na referendum kojim bi se utvrdio "pravi" hrvatski državni praznik predlažući povratak na 30. svibnja. Kao prvo, da u Hrvatskoj postoji nekakva izražena nostalgija za tim datumom već bi odavno postojala nekakva paralelna događanja ili načini obilježavanja. Građani bi kitili kuće i stanove zastavama, oblačili svečanija odijela, a facebook profili bi se užarili od čestitanja "pravog" hrvatskog praznika. Kao drugo, referendum nije dobra ideja već i zbog toga što bi stranke vrlo vjerojatno lobirale za "svoje" datume izazivajući podjele među biračima. Također, iskustvo posljednjeg referenduma nas je naučilo da strana čije mišljenje izgubi, neće demokratski prihvatiti stav većine, nego će ga na svaki način omalovažavati ili ignorirati. Budući da bi praznici trebali spajati društvo - potreban je vrlo široki konsenzus.

Dan neovisnosti zbog svega gore navedenoga ne bi trebalo dirati i on bi trebao biti neupitnim. Oko Dana državnosti bi se možda mogao napraviti kompromis pa njegov datum vratiti na 30. svibnja, već i zbog praktičnih razloga da lipanj ne bude prekrcan praznicima koji dolaze u vrlo brzom slijedu jedan za drugim. Ukoliko bi javna procjena bila da imamo previše praznika - možda bi upravo Dan državnosti mogao postati spomendanom.

Da bi, pak, ovi praznici u punoj mjeri zaživjeli - potreban je i veći trud političara svih boja. Posljednjih godina se uvriježilo da se više ili manje svi državni praznici obilježavaju polaganjem vijenaca i to obično koji dan ranije. Upravo bi to trebali biti dani kada bi se pod pokroviteljstvom Vlade, Sabora ili Ureda predsjednika/ice mogla organizirati nekakva javna događanja: od koncerata, do izložbi i sajmova. Ne trebaju to biti vojne parade ili javne govorancije, nego događaji koji bi povezivali ljude i podsjećali ih da ma koliko je izvrtali i ironizirali ostaje činjenica da: Imamo svoju Hrvatsku, naša je i bit će onakva kakvu sami želimo. 

Svim urednicima, kolegama autorima na Barometru i svim čitateljima - čestitam Dan neovisnosti.

5

Alumnus

Regnum regno non praescribit leges.

Ocjene (7)


Respektira (6): Interstellar, Spektator, viewer, BorisTraljic, siouxica, Zenga2


Slaže se (1): mihael


Komentari (11)


---osvrnuo zbog čega to možda ne bismo morali slaviti. Ako je i Škrabalova ideja, neovisnost je hrvatska. Što se tiče Dana državnosti, osobno bih ga vratio na 30. svibnja (to vidim da u tekstu nisam dovoljno naglasio), ne samo zbog onoga što nazivam Alumnus 0 0 0


...pratkičnim razlozima, nego i zbog simboličkog prihvaćanja kontinuiteta državnosti kako se na nju nadovezao Tuđman. Što se, pak, tiče referenduma, Šeksu bih više vjerovao da nije Grbinu držao motku kada je ovaj rušio inicijativu UiO. Također,... Alumnus 0 0 0


...kako sam rekao, praznici bi trebali biti hrvatski, a ne SDP-ovi, HDZ-ovi ili ne znam već čiji. Skeptičan sam da bi se to referendumom postiglo. Ima ih koji neće slaviti nikada, ali puno je više onih koji gledaju kroz "naši/vaši" prizmu. Alumnus 0 0 0


@Alumnus, referendum bi obznanio većinsku volju hrvatskog naroda! Oni koji ishod referenduma ne bi prihvatili sami bi sebe deklarirali militantima bilo lijeve bilo desne provenijencije. Slaviti ili ne je osobna odluka pojedinca. Šeks je stari sple IDujas 0 0 0


tkaroš kojega netko treba potjerati iz politike! Na žalost na njegovim spletkama još uvijek mnogi profitiraju i potežu njegove veze. Karamarko je bio najbliže da ga opravdano 'pokopa' ali nije uspio! IDujas 0 0 0

Analiza

Zašto je Šeksov prijedlog za referendum o 'pravom' državnom prazniku promašen

08.10.2016. 11:28, Slobodna tema: Ovo ne smije proći nezapaženo...

Danas obilježavamo Dan neovisnosti. Ne mogu napisati slavimo, jer slavljeničke atmosfere nema. Mediji već nekoliko godina uporno recikliraju jednu te istu priču kako je uzrok tomu ili a) neznanje građana oko toga što se točno obilježava ili b) zbrka nastala mijenjanjem datuma. Za prvo se ne može poreći da već nekoliko godina isti ti mediji savjesno upozoravaju i nude tumačenja što se dogodilo 25. lipnja, a što 8. listopada 1991., dok se oko promjene datuma pretjeruje kao da su mijenjani barem 10 puta, a ne samo jednom. Dapače, dulje Dan državnosti obilježavamo 25. lipnja, nego li smo to činili 30. ... više >

5

Alumnus

Regnum regno non praescribit leges.
  • 6
  • 1
  • 0
  • 11

Analiza

Tajming afera oko Živog zida: Zašto tako kasno?

07.10.2016. 14:55, Je li Živi zid prevario birače? Raspadaju li se ili ih ruše?

Politolog Ivan Šiber već godinama od strane državne dalekovidnice biva pozvan komentirati najčešće predizborna, izborna i postizborna događanja. U njima redovito nastoji politici dati nekakvu auru stručnosti, nečega što obični smrtnici nisu kadri shvatiti u svoj svojoj punini i sadržajnosti. Najpoznatiji takav primjer je njegovo tumačenje događaja koji su doveli do cijepanja HSLS-a na frakciju vjernu Budiši i onu vjernu Račanu (kasniju Libru). Prof. Šiber bi vjerojatno bio iznimno nezadovoljan ovom frazom o frakciji vjernoj Račanu. Ono što dobar dio hrvatske javnosti tumači kao cijepanje dotada HSLS-a po liniji odnosa prema sudjelovanju u vlasti, Šiber smješta u sferu nekakvih nedokučivih procesa koji će biti razumljivi valjda tek kad se otvore najtajniji vatikanski arhivi.

Ovakvi šiberizmi nisu neuobičajena pojava na hrvatskoj medijskoj sceni posvećenoj politici. Ono što prosječan hrvatski birač doživljava kao natezanje oko plijena, vršenje diktata iz Bruxellesa i pogodovanje cijelom kolopletu privatnih i parcijalnih interesa, mnogi "Šiberi" i dalje nastoje držati u sferi intelektualne znanstvenosti. 

Nije, dakako, namjera ovog teksta tvrditi da je politika i bavljenje istom lišeno ikakvih ideala ili intelektualno (pa i fizički) nezahtjevno. Problem ovog autora sa šiberizmima je njihov elitizam i snobizam zbog kojeg se težište politike sve više udaljava od naroda kojemu se spočitava da je previše neupućen, nezreo i nedorastao da razumije navodno vrlo složene procese. Tako se, primjerice, južnoamerička turneja Vesne Pusić u šiberističkim okvirima vjerojatno ni pod koju cijenu ne smije promatrati kao predizborna aktivnost u izborima za generalnog tajnika UN-a, kao što su i Mesićeve prijetnje slanjem vojske u Brčko bile tumačene kao da je iza njega stajao u najmanju ruku Obama. Ipak, najindikativniji pokazatelj je kolektivni odijum koji šiberistička scena gaji prema ideji referenduma.

Koje i kakve ovo sve veze ima sa Živim zidom?

Nakon prve smjene vlasti 2000. hrvatska politička scena se polako, ali sigurno počela kretati prema izrazitom bipolarizmu. On po sebi ne bi bio toliko problematičan da se u kontekstu eurointegracija između dvaju polova postupno nisu počele brisati sve iole vidljivije granice između njihovih programa. Tek najzadrtiji pripadnici interesnih skupina ovisno o tomu parazitiraju li na državnoj sisi ili lebde u maštanjima kako će Hrvatskoj uspjeti napraviti bolju prošlost u drugoj strani primarno gledaju ustašoidne fašiste, odnosno antihrvatske boljševike. U bitnomu se, pak, neke velike promjene 2003. ili 2011. kada je ponovno dolazilo do smjena vlasti - nisu osjetile. Prilično je izvjesno da se Plenkovićevim dolaskom na čelo HDZ-a taj proces briselskog sivila dviju vodećih stranaka nastavlja, što će izvjesno potvrditi i sastav nove vlade. Tek je za sada neizvjesno mogu li unutarstranački izbori u SDP-u dovesti do raskola i možebitnog cijepanja stranke. No, radi se o (skoroj) budućnosti i temama koje bi zahtijevale zasebnu analizu.

Nepobitno je, pak, da se u Hrvatskoj bipolarizam pretvorio u monolitnost u kojoj s jedne strane stoje dvije vodeće stranke i njihovi najvjerniji kozmetički sateliti. U njihovu obranu (doduše, češće jedne nego druge) uvijek će ustati neki "ugledni politolog", "društveni analitičar", "angažirani pisac", "dežurni komentator" ili "nevladin aktivist" spreman objasniti kako su neki procesi "iznimno složeni/bitni/presudni/ključni..., a da bi smo se olako igrali njima." 

Na drugoj strani, od strane birača javlja se već i pomalo očajnička želja za "Trećim putem", odnosno alternativom stranačkom životu koji je izbore sveo na navijaštvo u kojemu pobjedu odnosi onaj koji je mobilizirao veći broj svojih klijenata, a u kojemu se brige i interesi "malog čovjeka", odnosno plaćatelja poreza sve manje uvažavaju. Proces je to u kojemu Hrvatska nikako nije postranik, premda nam se medijskim putem servira da se u Europi redovito radi o nekakvim radikalima retrogradnog karaktera. 

Bilo s lijeva, bilo s desna, bilo s nekih drugih pozicija, ali u Hrvatskoj nije nedostajalo pretendenata na spomenuti "Treći put", neki su propali bez da su ostavili ikakav trag, a većina ih se do sada pokazala velikim razočaranjima: bilo da je riječ o Laburistima, Ivanu Grubišiću ili ORaH-u. Svi su imali svoj trenutak slave, ali sve je sustigla i medijska kletva "dabogda da te hvalili pa okrenuli ploču." Svi spomenuti su nakon kratkotrajnog medijskog i anketnog maženja i paženja u određenom trenutku postali "bleferi bez pokrića", "neozbiljni", "prazna puška" ili se pokazali "nevrijednim velikih nada koje su se vezale uz njih." Primjer ORaH-a je tu možda i najistaknutiji: nakon što su im mediji nabili anketnu podršku na razini SDP-ove, pokazalo se da je jedina svrha Holy bila da se ne pasiviziraju birači skloni ljevici, odnosno da ih se sačuva za Milanovićev "Mi ili oni."

Dakako, svi navedeni su bili idealnim metama za brzo ispuhivanje i dobrim dijelom su si i sami krivi za svoj politički nestanak. Problem je što se ovdje ne radi o konkretnim imenima ili stranačkim akronimima, nego o samoj ideji alternative, odnosno o afirmaciji onog dijela biračkog tijela koje neće glasovati navijački ili interesno, pa susljedno tomu neće imati problema mijenjati odabir dok se ne iskristalizira prava, nazovimo je narodnom, opcija. 

O nedosljednosti medijskog prikazivanja MOST-a, već je puno govoreno, a zahvaljujući njihovom sudjelovanju u novoj Vladi bit će još prilike. Živi zid se, pak, pokazuje puno zanimljivijom pričom. 

Cijelo vrijeme naglasak se stavlja na pitanje zbog čega su Palfi, Pernar ili Sinčić zatajili informacije koje sada izlaze na vidjelo. Kao da politički pragmatizam - što nije isto što i moralnost! - nije dovoljno i sasvim jasno opravdanje. Pravo je pitanje zbog čega su mediji uskratili te informacije koje su sigurno, barem neki od njih imali. Naime, kada se pojavio Božo Petrov vrlo smo brzo saznali sve detalje iz njegovog života: gdje je išao srednju školu, gdje je studirao, s kim se družio, voli li više bijelo ili crno vino, janjetinu ili teletinu, briškulu ili trešet. Ivan Sinčić nije bio iznenađenje predsjedničkih izbora prije mjesec dana, niti je bio saborskim zastupnikom osam dana.

Zar nije neobično da mediji, pa makar neki "Story" ili "Gloria" koji su nam požurili - jer je to i normalno i očekivano - predstaviti tog mladog političara, pa smo tako saznali i otkuda je i što on i koliko uspješno studira i da ima i djevojku i eto sada i dijete, dakle zar nije neobično da nikomu od njih nije palo na pamet ranije istražiti tko je ta Sinčićeva djevojka, što ona radi i ima li kakvih mrlja?

Nakon što smo svakodnevno bombardirani facebook-statusom ovog ili onog člana HDZ-a ili SDP-a o kojekakvim, pa tako i unutarstranačkim pitanjima, zar nije neobično da su prve informacije o tinjajućim facebook razračunavanjima procurile tek u izbornoj noći, kada ih se valjda više nije ni moglo, a ni trebalo sakriti?

Radi se o stranci koja nikada nije ni imala nekakvu stranačku stegu u kojoj će gomila bezličnih likova stajati iza Velikog Vođe i gledati u kameru procjenjujući jesu li dovoljno blizu i u kojoj je prvo i osnovno načelo da nema iznošenja prljavog rublja dok god je glavni u sedlu ili ako glavni ne odobri. Živi zid je potresan nemirima i previranjima već dulje vremena. No, prije izbora mediji su puštali samo Sinčića da ponavlja kako je to djelo Milijana Brkića. 

Nije li, dakle, očitom namjerom bilo da se Živi zid ostavi na miru da ostvari uspjeh kakav je ostvario, pa ako posluži za stvaranje nekakve većine - super, ako ne vrlo brzo ih se može načeti onime na što su birači najosjetljiviji - pitanjem dosljednosti? To ne umanjuje niti relativizira krivicu Vladimire Palfi - zato jer je lagala ili Ivana Sinčića - zato što (je) šuti(o). Posljedice po podršku Živom zidu će se tek vidjeti.

Činjenica je, pak, da su etablirane strukture moralni pad vodećeg trojca ne samo dočekale, nego i pripremile sve da ovaj bude što bolniji. Ne zbog toga što su im oni kao osobe nesimpatični. Nego zbog toga što nisu igrali po pravilima: malo "Europe", malo "suradnje u regiji", malo "manjina", malo "reformi", malo "'41. i '91.", malo ovog ili onog -izma. A onda sve može: i lažna diploma i izbacivanje ljudi na ulicu i neispunjena obećanja i sve ostalo.

Jedan je komentator dobro napisao: Obećanja koja zvuče predobro da bi bila istinita najčešće to i jesu. Nije moguće ukinuti banke, nije moguće štampati novac, nije moguće niti pametno reći EU i inozemnim institucijama da od***u i nije svatko tko obećava pomoć siromašnima dobronamjeran. Program ŽZ-a je vjerojatno doista bio tlapnjom, a za vodeću ekipu se vjerojatno moglo brzo uvidjeti da nisu dorasli za dugoročno djelovanje. To ne mijenja na činjenici da su njihovim djelovanjem na dnevni red donesena neka pitanja i gorući problemi i da bi njihovim padom mnogi htjeli izbjeći i njihovo postavljanje.

Brzo će i "stručno" objašnjenje kako se ionako ne radi ni o čemu bitnom.

5

Alumnus

Regnum regno non praescribit leges.

Ocjene (12)


Komentari (9)


Pitam se po čemu su mnogi iz "ekupe" barometra.hr manje podobni za bavljenje politikom od ovih što su do sada sedjeli u Saboru i po Vladama RH ? Ni po čemu, osim po tome da im se gadi društvo ovih koji "ginu" da budu plitičari. Ako Jadranka Laci 0 0 0


Kosor, Opačićka, Milanović, Sanader, Pašalić, itd....mogu biti političari, onda svaki psmen, dovoljno bistar i dovoljno lukav Hrvat može biti politčar bez problema. Medijska iskvarenost mistificira politiku kao nerazumljivu običnom puku. Laci 0 0 0


zanimljiv, super tekst:) siouxica 0 0 0


Danas sa do 10 sati malo slušao na HTV1 v. Šeksa. Smučili su mi se njegovi komentari o T. Karamarku. Po njemu najteži grijeh TK-a je što je srušio vladu, radi preslagivanja. To bila jedna od mogćnosti. Druga izglednija je bila - novi izbori. Boljunac 0 0 0


Zar je taj rezultatu po Šeksu nešto negativno ? TK se je uklonio kad je uvido de je u svemu i od svoh - blokuran. Pametan i pošten čovjek. To ne bih mogao reći za V. Šeksa. Naime, po njeg. nakaradnom izbornom sustavu - stranke su nad Saborom. Boljunac 0 0 0

Analiza

Tajming afera oko Živog zida: Zašto tako kasno?

07.10.2016. 14:55, Je li Živi zid prevario birače? Raspadaju li se ili ih ruše?

Politolog Ivan Šiber već godinama od strane državne dalekovidnice biva pozvan komentirati najčešće predizborna, izborna i postizborna događanja. U njima redovito nastoji politici dati nekakvu auru stručnosti, nečega što obični smrtnici nisu kadri shvatiti u svoj svojoj punini i sadržajnosti. Najpoznatiji takav primjer je njegovo tumačenje događaja koji su doveli do cijepanja HSLS-a na frakciju vjernu Budiši i onu vjernu Račanu (kasniju Libru). Prof. Šiber bi vjerojatno bio iznimno nezadovoljan ovom frazom o frakciji vjernoj Račanu. Ono što dobar dio hrvatske javnosti tumači kao cijepanje dotada HSLS-a po liniji odnosa prema sudjelovanju u vlasti, Šiber smješta u sferu nekakvih nedokučivih ... više >

5

Alumnus

Regnum regno non praescribit leges.
  • 7
  • 5
  • 0
  • 9

Analiza

Predizborna pričica iz susjedstva

27.09.2016. 17:52, Slobodna tema: Ovo ne smije proći nezapaženo...

Preko granice nalazi se Bihać, grad koji je hrvatskoj javnosti najpoznatiji kao onaj čimbenik čije je spašavanje bilo legitimnim povodom za pokretanje akcije "Oluja". Bihać se spominje i kao odredište ljubitelja kajakarenja i raftinga koji je tijekom ljeta glavnim odredištem Una-regate. Stariji ga se sjećaju kao nezaobilaznu stanicu na putu ka moru dok nije napravljena cesta preko Gračaca, zatim kao jednu od stanica negdašnje unske pruge, te nikad ostvarene izvorne autoceste Zagreb-Split. Napokon, povjesničarima je zanimljiv kao jedno od srednjovjekovnih mjesta gdje je zasjedao hrvatski Sabor, vojna tvrđava čiji je pad 1592. bio uvodom u za hrvatsku kolektivnu svijest puno bitniju bitku pod Siskom iduće godine, te kao lokacija najbolje očuvane gotičke građevine na području današnje Bosne i Hercegovine - franjevačke crkve sv. Ante koja je danas kao Fethija najstarija bihaćka džamija. Poznato je, naravno i prvo zasjedanje AVNOJ-a.

Manje su poznati bihaćki Hrvati. Radi se o s folklorne strane zanimljivoj zajednici podijeljenoj u dvije skupine. Na nešto brdovitijem području malo dalje od samog grada stanuju Kauri čije je središte Zavalje pripojeno (uz još nekoliko sela) BiH tek 1948. Kauri se tradicionalno sami ne ubrajaju u Bosance, nego se drže dijelom Like čijoj su biskupiji i dalje podvrgnuti u crkvenom pogledu. Drugo poznato kaursko mjesto je Baljevac - iseljen u sklopu izgradnje velikog aerodromskog kompleksa koji se nekada i naziva baljevačkim, a nekada po obližnjoj Željavi s hrvatske strane granice. Kauri su danas većinom iseljeni diljem Hrvatske i Europe, osobito nakon što su se tijekom posljednjeg rata njihova demografski već načeta sela našla pod srpskom okupacijom prilikom koje su veoma oštećena.

Drugu skupinu čine Madžari naseljeni bliže Uni, pa time i bliže gradu i u ravnici. O ovom zanimljivom imenu pisao je Ivan Franjo Jukić navodeći kako se Madžari spominju i u okolici Prijedora, te drugdje. Prema njegovim tvrdnjama radilo se o zapravo o Slovacima koji su onamo naseljeni od strane ugarskih kraljeva kao rudari. Kako su bili upućeni na kraljevu zaštitu to su, prema Jukiću, preuzeli i ime njegove nacije pa su ih pod njim zatekli i Turci (otuda i tvrdo "dž"). Danas se zna da su Jukićeve teorije bile promašene, a da su Madžari u bihaćki kraj također došli najviše iz pravca Like. Madžarska naselja su danas većim dijelom postale mjesne zajednice u sklopu Bihaća. Neka su u najvećoj mjeri izgubila hrvatsko stanovništvo, a danas su sva zahvaćena velikim valom iseljavanja. Prema crkvenim podacima od predratnih oko 5500 Hrvata (najvećim dijelom Madžara) danas ih ima možda još 2000.

Tijekom rata bihaćki su Hrvati dijelili sudbinu svojih bošnjačkih susjeda u potpunom ratnom okruženju. Izraženijih sukoba nije bilo, premda nije nedostajalo trzavica. Neki su s bošnjačke strane zamjerali što su Hrvati, premda malobrojni u odnosu na ukupnu populaciju, bili organizirani u HVO, umjesto u Armiju BiH. Sukobi u srednjoj Bosni imali su odjeka i u Bihaću, kao i unutarbošnjački lom na pristaše Fikreta Abdića Babe i one koji su ostali vjerni središnjoj vladi u Sarajevu. Najpoznatijom žrtvom nesuglasica koje su izbijale bio je general HVO-a Vlado Šantić koji se i dalje službeno vodi kao nestao nakon sastanka koji je imao s Atifom Dudakovićem zapovjednikom 5. korpusa Armije BiH. Dakako, Bihaćem otada do danas kolaju više ili manje slične verzije događaja u kojima je precizno navedena i generalova sudbina (kao i dvojice njegovih pratitelja), te i imena onih koji su mu je priredili. No, šira politička konstelacija je takva da vjerojatno još nikome ne odgovara da istina i formalno izađe na vidjelo. (U najmanju ruku kontroverzni Šantić danas polako među Hrvatima ima status mučenika i heroja, premda će mnogi "off-the-record" reći mnogo i tužnih i ružnih činjenica o njemu kako prije, tako i tijekom rata.)

Nakon završetka rata, među bihaćke Hrvate se nakratko vratio optimizam i u generacijama 1996., 1997. i 1998. je rođeno vrlo mnogo djece. No, vrlo brzo se val iseljavanja, započet još prije rata, nastavio dosegavši kulminaciju nakon ulaska Hrvatske u EU. Nepotrebno je napominjati da su svi bihaćki Hrvati i hrvatskim državljanima. Manje je poznata činjenica da na području cijelog Unsko-sanskog kantona ima preko 35.000 hrvatskih državljana, dok osim u okolici Bihaća, nešto malo Hrvata živi u nekoliko sela u okolici Sanskog Mosta, te u Šmrekovcu kraj Velike Kladuše. 

Političko organiziranje lokalnih Hrvata je jednako zanimljivo kao i njihova gore skicirana povijest. Dakako, kao i u ostatku BiH glavnom i stožernom strankom bio je i ostao HDZ BiH ("Čovićev"). Već dugo je obilježen vodstvom sadašnjeg predsjednika - profesora povijesti i geografije u lokalnom Katoličkom školskom centru.

Zahvaljujući njegovim privatno dobrim odnosima s Hamdijom Lipovačom, neko vrijeme lokalnom zvijezdom SDP-a BiH, načelnikom općine, ali i premijerom kantona, HDZ BiH je svojom skromnom izbornom podrškom postao jezičcem na vagi u stalnom natezanju između SDP-a BiH i SDA. Lipovača nije ostajao dužan na ovu podršku i tijekom njegovom mandata hrvatska naselja su dobivala neke benefite u vidu poboljšane infrastrukture kao što je ulična rasvjeta ili gradnja mosta koja je skratila put između Kralja i Vrkašića. HDZ BiH je u gradskom vijeću obično bio zastupljen s dva zastupnika. Ovdje dolazi do problema.

Lokalni izbori u BiH puno dulje poznaju preferencijalno glasovanje. Kada se u HDZ-u BiH Bihać pojavio pretendent na Profesorovo mjesto u vidu Liječnika (inače su prezimenjaci), Profesor je prilikom jednih izbora Liječnika stavio na 3. mjesto liste, računajući da ovaj preferencijalnim glasovanjem neće uspjeti proći u Vijeće. Razvila se burna unutarhrvatska kampanja koja je obilovala niskim udarcima, a urodila neočekivanim rezultatom: u vijeće su ušla čak tri zastupnika HDZ-a BiH. Izgledalo je kako je mobiliziranjem hrvatskog korpusa došlo do velikog izbornog uspjeha. Uskoro se otkrila prava pozadina priče.

U sukobu dviju taština Liječnik je uskoro napustio HDZ BiH i osnovao podružnicu HDZ-a 1990. Lokalni stranački odnosi su uskoro ušli u novu fazu karikaturalnosti. Bihaćki su Hrvati, ma kako da im se broj smanjivao, i dalje bili jezičac na vagi u borbi SDP vs. SDA. Samo sada je HDZ BiH igrao ulogu "crvenih", dok je HDZ 1990. igrao ulogu "zelenih." Lipovaču, već polako načetog aferama koje će kasnije imati kudikamo jači odjek, 2012. je porazio Emdžad Galijašević i ispred SDA postao načelnikom općine. Nimalo nije neobično da je Galijašević nedavno uhićen zbog zlouporabe položaja. Zanimljivo je to što je i on nekada bio u SDP-u otkud ga je izbacio ambiciozni Lipovača. 

Kako su u toj borbi glasovi za bilo koju od inačica HDZ-a bili vrlo bitni i SDP i SDA su odavno pribjegavali metodi guranja svojih saveznika. Tako bi primjerice HDZ BiH dobio koju stotinu glasova u npr. Kulen Vakufu, a HDZ 1990 isto toliko u Očigrijama - mjestima gdje Hrvata 1991. kombinirano nije bilo više od 10. 

Tijekom tih izbora 2012. u sve se umiješao i lokalni fratar. Nezadovoljan nepotrebnom podijeljenošću Hrvata u dvije stranke koje nisu imale nikakvu drugu ulogu osim da figuriraju kao hrvatske podružnice bošnjačkih stranaka i zadovoljavaju dvije taštine, prionuo je planu njihovog ujedinjavanja i to na način da u vodstvo nove i ujedinjene stranke uđu potpuno nove osobe. Izgleda da je profesorovanje dobra podloga za političku karijeru, jer je fratar računao s profesorom vjeronauka i profesorom TZK-a.

Dok je prvi procijenio da još nije njegovo vrijeme, drugi se vrlo rado odazvao ovom pozivu. Dok je Liječnik vagao, Profesor POV/GEO je udario prvi i njegovi pristaše su skupili peticiju kojom su od biskupa Komarice tražili da udalji fratra sa župe. Fratar je odgovorio optužbama da su Profesor i njegovi kompanjoni ilegalno prodali dio crkvenog zemljišta tik uz samu zgradu crkve jednom kafiću i sebi strpali novce u džep. Prije daljnjeg zapleta (a koji se pripremao) fratar je premješten u Austriju. Profesor TZK nije odustajao od započetog, ali konačni ishod je bio taj da je on završio kao novi predsjednik HDZ-a 1990 iz kojeg je otišao Liječnik.

Na lokalne izbore koji se održavaju u nedjelju bihaćki Hrvati ponovno izlaze podijeljeni. Iako je Profesor TZK-a svašta izrekao na račun svog kolege iz HDZ-a BiH, dvije stranke na izbore izlaze zajedno. No, Liječnik nije odustao od političkih aspiracija pa i on izlazi sa svojom nezavisnom listom. Problem obiju lista koje računaju na hrvatske glasove je demografski: pitanje je bi li i svi glasovi za jednu listu bili dovoljni za ulazak u vijeće jednog zastupnika, kao i nestanak ravnoteže SDA-SDP gdje se smanjuje mogućnost za priljev glasova iz neke "Očigrije." Danas je Profesor TZK-a spreman prepustiti mjesto u vijeću nekomu drugomu. Profesor POV/GEO navodno visoko kotira kod Čovića i s njim se računa u vladi Federacije, možda čak i kao ministrom. Liječnikove šanse se bez Galijaševićeve pomoći smatraju minimalnim.

---

Ova priča tako tipična za BiH mogla se ispričati i iz nekog drugog mjesta sa Srbima ili Bošnjacima u glavnoj ulozi. Ma kako karikaturalna bila pokazuje kako ideologije imaju malo, ako i uopće, utjecaja na opredjeljivanje stanovništva koje preferira nacionalni predznak. U Hrvatskoj je nekomu to na zgražanje i prilika za paušalno ocjenjivanje nazadnim. Netko bi ih uputio na "institucije u Sarajevu", a netko bi ostao uvjerenja da takvi mogu uvesti BiH u "euro-atlantske integracije" (koje navodno rješavaju sve probleme: od Ukrajine do migrantske krize!). Prave analize zbog čega bihaćki Hrvati (ili ljubuški Bošnjaci ili zenički Srbi) glasuju na isti način nikomu nisu drage. Jer ukazuju na neriješeno nacionalno pitanje i ruše sve priče o BiH kao cvjetnoj bajci, a također svojom tvrdoglavošću podsjećaju na naša "urbana" ili "vjerodostojna" izborna opredjeljenja. 

Bliže nam je Bosna s Hercegovinom no mislimo.

5

Alumnus

Regnum regno non praescribit leges.

Ocjene (3)


Respektira (3): siouxica, Zenga2, RepopeR


Komentari (2)


Savršeno oslikana tuga. Zenga2 0 0 0


Odlicno opisana situacija koja se moze smjestiti bilo gdje kod nas samo bez zelenih i crvenih, a u BiH je koliko cujem tako svugdje. Ivo Andric - " Dok pametni sute, budale kolo vode a fukara dolazi do para". Anyst 0 0 0

Analiza

Predizborna pričica iz susjedstva

27.09.2016. 17:52, Slobodna tema: Ovo ne smije proći nezapaženo...

Preko granice nalazi se Bihać, grad koji je hrvatskoj javnosti najpoznatiji kao onaj čimbenik čije je spašavanje bilo legitimnim povodom za pokretanje akcije "Oluja". Bihać se spominje i kao odredište ljubitelja kajakarenja i raftinga koji je tijekom ljeta glavnim odredištem Una-regate. Stariji ga se sjećaju kao nezaobilaznu stanicu na putu ka moru dok nije napravljena cesta preko Gračaca, zatim kao jednu od stanica negdašnje unske pruge, te nikad ostvarene izvorne autoceste Zagreb-Split. Napokon, povjesničarima je zanimljiv kao jedno od srednjovjekovnih mjesta gdje je zasjedao hrvatski Sabor, vojna tvrđava čiji je pad 1592. bio uvodom u za hrvatsku kolektivnu svijest puno ... više >

5

Alumnus

Regnum regno non praescribit leges.
  • 3
  • 0
  • 0
  • 2

Analiza

Hasanbegović može biti Plenkovićev adut

19.09.2016. 21:42, Hasanbegović kao najveći izazov? Zbog čega ga Plenković (ne)treba staviti u Vladu?

U dva mandata predsjednikom Hrvatske je bila osoba koja je a) pjevala "Juru i Bobana", b) proglasila da su Hrvati pobijedili i(!) 10. travnja i kako je tada ostvarena "Hrvatska država", c) dala izjavu: "Srbi mogu iz Hrvatske ponijeti samo prašinu koju su donijeli na opancima." Stjepan Mesić je uostalom sporne izjave dao kao već zrela osoba i iz sasvim drugačije političke pozicije, nego li Zlatko Hasanbegović čiji je grijeh ustaševanja puno bliži onomu Drage Pilsela. Pa, ipak, ugled Republike Hrvatske nikada zbog toga nije bio narušen. Jednostavno, nije bilo nikoga tko bi nakon 2000. povlačio za ruku prijatelje iz ove ili one zapadnoeuropske tiskovine i nudio mu priču o "porastu ekstremizma."

Svatko tko se sada hiće kamenom na Hasanbegovića zbog njegovog navodnog ustaštva, treba se prisjetiti kako se odnosio prema Mesiću. Pa ako Mesić može biti predsjednikom saveza antifašističkih boraca, ne postoji razlog zbog kojega Hasanbegović ne bi mogao obnašati nekakvu funkciju (pa tako i onu ministra kulture) u suvremenom hrvatskom društvu. 

Što se, pak, tiče prigovora koji dolaze od strane SDSS-a, dovoljno je podsjetiti se riječi kojima je njihov dugogodišnji član i kasniji zastupnik u Hrvatskom Saboru popratio ulazak srpskih snaga u vukovarsku bolnicu. Nikada se Pupovac od toga nije ogradio, kao što ni Stanimirović nije osjetio potrebu makar naknadno - suočen s posljedicama ulaska srpske vojske u bolnicu - izraziti simboličko žaljenje zbog tadašnjeg vlastitog radikalizma. 

Kako, dakle, nazvati žmirenje na ove očigledne nekonzistentnosti u diskursu boraca za ljudska prava ili njihovu sada već kroničnu navadu "na desnicu blatom, na ljevicu zlatom"?

---

Hoće li Hasanbegović biti ministrom ili ne, trebalo bi biti u domeni samog budućeg mandatara što će vjerojatno biti Andrej Plenković. Nakon svega što je izrečeno, pomalo je bespredmetno nagađati koliko je i je li Plenković uopće računao na Hasanbegovića u bilo kojoj funkciji osim kao magneta za glasove i posljedično saborskog zastupnika. 

Je li Hasanbegović zaslužio biti ministrom? Činjenica je da su mu se kao veći krimen stavljali grijesi iz mladosti i jednostrano tumačenje njegovih stavova, nego li nezakonitosti u djelovanju, odnosno da potonjih nije ni bilo. U debati koju je vodio sa kandidatom lijeve koalicije za isto mjesto čak je i dotični morao priznati da su neke optužbe (primjerice ona o zapošljavanju ljudi u ministarstvo) pogrešne - odnosno, ako ćemo istinito - lažne. Činjenica je, također, da se od bilo koje hrvatske vlade za koju se priželjkuje da bude reformska očekuju rezovi koji neće proći bez otvorenog nezadovoljstva. Hasanbegović je upravo takve rezove povukao i nije ustuknuo ni pred kritikama niti se bojao pružiti vlastitu argumentaciju. Napokon, mediji su mu tijekom izborne kampanje davali dostatan prostor (vjerojatno iz istih pobuda iz kojih to čine i sada), ali nekakvog esktremizma, prijetnji ili vrijeđanja protivnika (o čemu bi, recimo, Aleksandra Kolarić imala što reći) nismo čuli.

Da Plenković moguće nije računao na Hasanbegovića pokazuje i njegov smještaj na treće mjesto u II. izbornoj jedinici. Dakle, dovoljno visoko da sigurno prođe i da se time automatski smanji priljev preferencijalnih glasova koji su postali zgodnim indikatorom kako tko stoji u biračkom tijelu (Darinko Kosor bi sigurno imao što reći o tomu!). Iako se na prvom mjestu nalazila Ivana Maletić - neosporna članica "novog" HDZ-a, a na posljednjem mjestu, u HDZ-u još uvijek utjecajni Milijan Brkić, za prsa je pobjedu odnio upravo Hasanbegović. U medijima se pojavilo i omalovažavanje ovog rezultata i upozoravanje kako je Plenković odnio više. Ovo je pogrešno iz nekoliko razloga. Kao prvo, logično je da vođe stranaka odnesu većinu jer će se stranačke organizacije pobrinuti da članstvo i obitelji upravo njima daju glas. U tom ključu valja gledati i glasove koje su dobili (osobito) Maletićka, ali i Brkić - čovjek s terena koji još uvijek ima utjecaja na bazu. Glasovi koje je dobio Hasanbegović sigurno se u većoj mjeri mogu ocijeniti kao glasovi "običnih" birača, što im daje (ili bi trebalo dati) na težini. Također, detaljnija raščlamba Hasanbegovićevih glasova, ali i onih Brune Esih koju je podržao, pokazuju da ih je većina došla iz urbanih sredina.

Zagrebački povjesničar nesumnjivo predstavlja političku desnicu suverenističkog tipa. No, za razliku od osoba koje su dotad pretendirale na tu poziciju, Hasanbegović sigurno nije sirovina, a njegovo inzistiranje na 1990. kao polaznoj točki suvremenog hrvatskog društva pokazuje da nije zarobljenik potrebe da se popravlja prošlost. To je uostalom pokazao nedvosmislenim smještanjem "Za dom spremni" u kontekst ustaškog pozdrava, nasuprot nemuštim pokušajima da se istom pruži staoiransko porijeklo. 

Na Plenkoviću je sada izbor hoće li voditi politiku tako da se svidi medijima ili svojim biračima. Budući mandatar zasigurno nije osoba koja se želi neprestano upletati u pitanja povijesne uloge ovog ili onog pokreta, ovog ili onog političkog vođe ili tko je koga više pobio i što je od toga bilo zasluženo, a što ne. Međutim, iz primjera Ive Sanadera bi mogao naučiti da ako on želi pobjeći od povijesti, povijest neće pobjeći od njega. Premda su mediji glorificirali dr. "Hristos-se-rodi-govorim-četiri-jezika-Ivu" nikada nisu propuštali spomenuti kako Sanader nije isto što i HDZ koji su i dalje prikazivali kao esktremističku, klijentelističku stranku za koju glasuju "ruralni" tipovi, "neobrazovani" i oni "kupljeni" kojekakvim beneficijama. 

Isplati li se Plenkoviću žrtvovati Hasanbegovića na zahtjev onih čije glasove može teško ili zapravo nikako dobiti? A potom se ponovno upletati u kampanju na razini one "Glas za HSP je glas za SDP!" praćenu financijskom korupcijom? Isplati li mu se odmah na početku izigrati gromko proklamiranu "vjerodostojnost" time što mu je jedan "ekstremist" bio dovoljno dobar za privlačenje glasova, a spreman ga se odreći na zahtjev potencijalnog "partnera" za kojega je uopće pitanje u kojoj mjeri predstavlja svoju zajednicu?

Ili bi mu pametnije  i pragmatičnije bilo ostaviti Hasanbegovića na mjestu kojemu jest i pustiti da se bijes političkih protivnika, kao i ideološka razračunavanja sjuri na njega. Kao prvo, Hasanbegović je pokazao da se zna nositi s istim, a kao drugo ukoliko već osobno ima nešto protiv njega, Plenković bi ga time samo dodatno izložio pritisku pogreške nakon koje bi ga se mogao lakše riješiti.

Usprkos halabuci oko Hasanbegovića, primjetno je da se ona kako vrijeme prolazi smanjuje i iz domene "kulturnjaka" prelazi u onu političara i njima sklonih medija. Ali ne može se unedogled ponavljati da je netko fašist. Hasanbegovićevim djelovanjem hrvatski se javni prostor unekoliko uravnotežio. Medijska i kulturalna dominacija ljevice neće nikada prestati, ali u našemu društvu je treba svesti u razumnije omjere bliže stvarnom raspoloženju. Sve što je pretjerano nije dobro.

Hrvatski su mediji jednom jedno pismo u kojemu se izražava neslaganje s ocjenama Domovinskog rata pretvorili u pokušaj državnog udara gori od Pinochetovog, tako da nije neobično da su mnogi skloni stvarati atmosferu ekstremizma gdje istog zapravo i nema. 

Plenković ima karte u svojim rukama i samo o njemu ovisi hoće li mu Hasanbegović biti adut ili ne. Nepotrebno bi bilo pregovore o formiranju saborske većine svesti na pitanje Hasanbegovićeve uloge. No, neki su mediji nastavili svoj interni obračun s MOST-om prikazujući ih kao ucjenjivače. Stidljivo, ali ipak se postavljaju i pitanja oko načelnog legitimiteta nacionalnih manjina da predstavljaju jezičac na vagi. Sa ŽZ-om, SDP-om i HSS-om koji ulaze u fazu unutrašnjih borbi koje neće biti bez posljedica, Plenković se ne treba bojati ni izvanrednih izbora koji bi mu mogli donijeti i uvjerljivu većinu.

Njegov izbor će pokazati koliko doista poznaje državu i društvo koje želi voditi. Iz kojih god da je poriva postao članom HDZ-a mogao se više puta uvjeriti da glas medija često i nije glas naroda. Ako ništa - vrlo brzo ćemo znati koliko je toga u budućoj vladi "vjerodostojno!"

5

Alumnus

Regnum regno non praescribit leges.

Komentari (44)


I znate što možda bi trebali prihvatiti činjenicu da mi Hrvati, katolici, koji možemo nači svoje rodoslovlje barem do stolječa 16-og, smo uspjeli sjebati HR, a nisu nam krivi židovi, muslimani ili koji drugi. gorrene 0 0 0


Gorrene, pogledaj kako su završili ljudi drugačijeg mišljenja, ne druge rase ili vjere, nego drugačijeg mišljenja. Košnica kod Celja ! Je ti to poznato. To su stratišta altroke Jasenovac. Sve zbog drugačijeg mišljenja i uvjerenja ! Ti zapeo za Židove Boljunac 0 0 0


Židovi se jako dobro znaju skrbiti o sebi. I kod svoje ponovno osvojene domovine i u svijetu. Veličanstveni pogreb Simona Peresa. Zapadno-europska kultura ima izvore u grćkoj filozofiji, rimskom pravu i državi i židovskoj tradiciji. Boljunac 0 0 0


Divim se Židovima na njihovoj sposobnosti preživljavanja. Košnica kod Celja je jedna od manjih lokacija. Imam mapu u kojoj sam sakupio materijale o žrtvama koje za desetak puta premašuju jasenovačke žrtve. Zašto se nikada nije istražilo Jasenovac ? Boljunac 0 0 0


Jer, kad se počelo iskapati naišlo se na dokaze o komunistićčkim zločinima - nakon završetka rata. Je li ti to poznato ? Nekih tri puta su počeli iskapat - pa odustajali. Ha, zašto ? Lakše je fabricirati lažne popise. Boljunac 0 0 0

Analiza

Kampanja, umjesto stručnjacima, prepuštena cyber ratnicima

08.09.2016. 10:57, Nakon chata: Tko je odradio najbolju kampanju za izbore i hoće li zbog toga profitirati?

Kao PR stručnjak, nije neobično da je gost barometrovog chata Krešimir Macan nezadovoljan kampanjom, odnosno nesposobnošću ili nevoljkošću stranaka da organiziraju nešto što bi sa stajališta struke moglo biti ocijenjeno kao dobro osmišljena i vođena kampanja. S druge strane, svrne li se fokus na stanje na terenu, lako je doći do zaključka da vodstva stranaka i nisu imala nekog pretjeranog motiva ili prostora do li da se oslone na svoje cyber-ratnike. Drugim riječima, kampanja se dobrim dijelom prelila na dnevne portale i društvene mreže gdje stranačke mladeži troše energiju i maštovitost u vulgarnom izražavanju kako bi ocrnjivanjem protivnika učvrstili vlastite kako stavove, tako i birače.

U atmosferi stalne društvene krize i svojevrsne apatije, nimalo nije neobično da su biračima i kratkotrajne kampanje zamorne i nezanimljive, odnosno da su skloni stranke sve više doživljavati navijački. Ovo osobito vrijedi za dvije velike stranke. Nije li lako nekom stanovniku Gospića, Zadra, Vukovara ili Slavonskog Broda doživljavati sebe kao hrvatsku korijeniku, obiteljskog čovjeka koji drži do ispravnih vrijednosti, ali i pamti burne događaje 90-ih, pa kao mjeru svega glasovati za onu, naravno hrvatsku i demokratsku zajednicu koja je omogućila da Hrvatska bude hrvatskom i koja će jednom maknuti sve one koji su se 1991. sakrili u podrum, a sada od nas žele napraviti raj za nadrogirane LGBT osobe poglavito iz Srbije? Ne laska li nekomu iz Varaždina, Čakovca, Pule ili Rijeke što mu mediji svako jutro uz kavu ili svaku večer u nekakvoj kontakt emisiji tepaju kako je urban, napredan, obrazovan samim time što glasuje za partiju koju se medijski veže za nekakav imaginarij bezbrižnih 80-ih čiju su idilu pokvarili (i to ponovno žele) nekakvi mračni fašisti i klerokatolibani?

Nema te kampanje koja će prijeći ta dva zida ili ukazati na to da su ljudi s obje strane crveno-plave linije razdvajanja kudikamo sličniji nego li si to žele priznati. To dokazuje i ono što bi se moglo okarakterizirati kao dosada najveći gaf - očito samo navodno sporne izjave Milanovića o susjednim nam zemljama, kao i o pozdravu oko čije se datacije i porijekla ne možemo složiti. I nakon što je rekao da mu se "fućka" za ZDS, napadi na Hasanbegovića kao fašista nisu prestali. Da mediji na izborni dan smiju intervjuirati glasače o tomu za koga su i zbog čega glasovali, sigurno bi po Rijeci ili Trešnjevci bilo puno onih koji bi to pravdali strahom od onih "koji bi uveli ustaški pozdrav" ili "fašizam u kulturu." Ukratko, fućka im se za ono što govori Milanović (a osobito trabanti oko njega) bitan je njihov status "urbane" i "bolje" Hrvatske "koja raste." 

HDZ začudo nije imao tolikih gafova. Culejevo prozivanje Kajtazija ma kako sramotnim bilo, ipak je ostalo ekscesom, a ne očekivanim pravilom. Dapače, HDZ kao da se trudio u punoj mjeri ispraviti ranije medijske prigovore. Plenković je tek došavši na čelo stranke i usred - obzirom na brojnost interesa i interesnih skupina - nimalo jednostavnog sastavljanja izbornih lista ispunio davnašnju Milanovićevu (i medijsku) želju i izišao na debatu nakon koje su mediji požurili predsjednika SDP-a proglasiti pobjednikom "za prsa", ali koja nije završila debaklom predsjednika HDZ-a kako se očekivalo u ranijim slučajevima. Osim toga, Plenković je povukao još jedan potez o kojemu se malo govorilo u odnosu na ranije prvake HDZ-a. Odlučio je izaći na izbore u I. izbornoj jedinici u kojoj će prema svim anketama izgubiti dvoznamenkastom postotnom razlikom. Sjetimo se da su i Sanader, ali i Kosor i Karamarko birali neku od jedinica s jakom biračkom podrškom, premda ondje nisu stanovali. Napokon, uz kozmetički dodatak HSLS-a, Branka Hrga i HRAST-a bez spornog Ladislava Ilčića, HDZ na izbore izlazi samostalno i sudeći prema anketama uz minimalan gubitak glasova, vjerojatniji zbog biračke ocjene osmomjesečnog sudjelovanja u vladi, nego li nestanka sinergijskog učinka.

Osim debate Milanović-Plenković, organiziran je i niz "manjih", među kojima je koliko-toliko pažnju privukla ona između "apostola mira, ljubavi i tolerancije" Bojana Glavaševića i "mračnog fašista" i "najgoreg ministra" Zlatka Hasanbegovića. Općenito su napadi na Hasanbegovića (u kojima se Glavaševića nastojalo prezentirati kao poželjnu alternativu) predstavljali vjerojatno jedinu koliko-toliko razrađenu strategiju Narodne koalicije gdje se tijek kampanje nastojao svesti u tokove kulturnog rata "mi ili oni", prostora gdje se Milanović najbolje snalazi (i gdje je očito našao vjernog oponašatelja u Krešimiru Beljku!). Usprkos boljoj startnoj poziciji, Glavašević se nije snašao, pa je čak i po riječima nekih Hasanbegoviću sve samo ne sklonih medija zagrebački povjesničar pokazao bolju pripremljenost i jaču argumentaciju. Odmah je dobio prostor i na televiziji N1, ali ni ondje nije rekao ništa što bi se - po običaju kad se radi o njemu - moglo iskrivljeno prezentirati kao nekakav povampireni fašizam. Međutim, zbog čvrsto postavljenih uskih okvira kampanje, HDZ i Hasanbegović osobno svoj dobar nastup neće moći adekvatno naplatiti. Dapače, medijska naklapanja sugeriraju Hasanbegovićevu marginalizaciju od strane samog HDZ-a nakon izbora.

Nikada kao ranije nije bila ovoliko izražena trka za najjačeg trećeg. MOST je u nju ušao s pozicije onih čijom je dosljednošću pao najomraženiji političar Tomislav Karamarko, ali su osjetili prevrtljivost medijske scene. Kampanja im u bitnom nije pretjerano različita od prethodne. Reforme, dosljednost, novi smjer, čestitost, dezideologiziranost... sve kao i ranije (osim famoznog javnog bilježnika), ali sada uz kudikamo kritičniji osvrt medija od kojih su se brojni otvoreno uključili u pokušaje rušenja MOST-a. Sve ono zbog čega su ranije bili hvaljeni, sada im se predbacuje, predstavlja ih kao kočničare, prevrtljivce, produljenu ruku Crkve ili napokon nesposobnjakoviće. Usprkos svemu, ankete sugeriraju ponovnu presudnu ulogu MOST-a što pokazuje da su dijelu birača uspjeli iskomunicirati svoje poruke. Koliki će to realno dio biti, vidjet ćemo u nedjelju.

Osim "urbanih" i "Hrvata-katolika" u Hrvatskoj je vremenom porastao broj onih kojima se etablirana politika kao takva gadi i koji traže nove smjerove i nove ljude. Takvi MOST-u zamjeraju sudjelovanje u vlasti, pa se sada okreću Živom zidu koji rezolutno odbija ikakvu suradnju s HDZSDP-om. Kritičari tvrde da je program ove koalicije prepun nedosljednosti i potencijalno opasnih rješenja. Neki upozoravaju na veliku mogućnost kolizije ega i fragmentaciju Jedine opcije. Međutim, kako izgleda da je njihovim biračima najbitnija dosljednost u odbijanju suradnje, ŽZ bi mogao povećati svoju prisutnost u Saboru.

Uz slične ideje o nepriklanjanju ni jednima ni drugima, uz dapače više ili manje neuvijen elitistički samodojam velik medijski prostor dobiva i Pametno. Stranka je to koja medijsku naklonjenost formalno duguje navodno vrlo ingenioznom programu, nečem neviđenom na hrvatskoj političkoj sceni, premda su mogućnosti provođenja tog programa više nego upitne. Osobito stoga što i vodstvo stranke u nastupima rezolutno odbija ikakvu primisao sudjelovanja u vlasti, premda između redova daju naslutiti da bi pružili ruku Milanoviću ukoliko bi mu baš bila potrebna. U srazu s MOST-om i ŽZ-om to im sigurno odbija možda i presudan dio glasova, premda će vjerojatno nešto profitirati na onomu malom dijelu "urbanih" kojima diskurs o šaki jada ipak predstavlja pitanje osobnog integriteta.

Spretno koristeći svoj položaj zagrebačkog gradonačelnika izrazito populističku kampanju vodi i potencijalni gradonačelnik Hrvatske Milan Bandić i ukoliko je vjerovati posljednjim anketama to mu daje rezultata. Kada bismo je procjenjivali, lako bismo uvidjeli da se radi o kampanji na tragu 90-ih s puno obećanja i izigravanja kandidata bliskog malom čovjeku. Takvo nešto vjerojatno ne veseli PR stručnjake, ali pokazuje da postoje birači koji na to još uvijek pozitivno reagiraju.

IDS će zadržati svoja tri mandata, ali vjerojatno smo svi s nestrpljenjem pratili facebook stranicu Borisa Miletića nakon objave Milanovićeve snimke. Ovaj put nismo dočekali istarsku putovnicu, ali načelo je načelo, a moguća vlast je moguća vlast. Na istoku zemlje prognoze su sve manje povoljne za HDSSB koji očito gubi svoj raison d'etre

Po vlastitom sudu jedina prava desnica je u jednoj koaliciji uspjela nakratko pomiriti likove kao što su Pero Ćorić, Anto Đapić ili Miroslav Rožić koji su se svi u nekom trenutku optuživali za udbaštvo, izdaju i ostale atribute iz pravaškog arsenala. HSP-AS očigledno čeka bolan povratak u anonimnost. U njoj je već dulje vremena pravi HSP koji ide sa svojom vlastitom koalicijom. Usprkos zamjetnom trudu preko društvenih mreža, njihove poruke o lustraciji i izlasku iz EU zasad ne nalaze put do hrvatskih birača. Potpuno je nestala i Ruža Tomašić.

U ropotarnicu prošlosti vrlo vjerojatno odlazi i anketno gledano najpopularniji hrvatski političar svih vremena Ivo Josipović koji je pokazao da nije dorastao operativnom djelovanju, a kamo li izgradnji stranke od temelja. Za njim će i nekadašnje medijske zvijezde ORaH i Laburisti.

 Kampanja je dakle slijedila biračku dinamiku koja pokazuje grupiranje u tri dijela, dva navijačka i jedan u startu opozicijski na kojemu se moglo očekivati najizraženije nadmetanje. Nakon što smo u predsjedničkoj kampanji bili izmaltretirani velikim brojem sučeljavanja, ovom smo prilikom ostali lišeni istih, premda je očekivati da bi ona bila najzanimljivija upravo među trećeputašima. Izbore će, prema svemu sudeći ponovno presuditi ne programi nego sposobnost stranaka u mobilizaciji svojih navijača.

5

Alumnus

Regnum regno non praescribit leges.

Ocjene (8)


Respektira (6): Zenga2, Dirk15, siouxica, Laci, 5none5, BorisTraljic


Slaže se (2): Mac316, Spektator


Komentari (5)


Suglasan sam uz kometar da tzv. treći put čine samo Most i ŽZ. Pametno je intelektualno naprednija i uglađena verzija SDP-a, a o BM365 mogu samo reći sapienti sap. Nažalost, ako je vjerovati Ipsos anketi mogao bi biti ključan za sastavljanje vlade, Spektator 0 0 0


što se tiče prepucavanja mladeži, HDZova tu odnosi ogromnu pobjedu nad SDPovima jer su im se došetali do sjedišta, uručili poziv na sučeljavanje, a ovi su kao p...e to odbili pod nekakvim šonjavim izgovorima Mac316 0 0 0


Izvrsna analiza uz, ako mi dopustiš jednu primjedbu, nedostatk što nisi uočio da je velika šteta da se MOST, Živi zid i Pametno ne žele ili ne mogu nikako dogovoriti o zajedničkom nastupu pri formiranju Vlade, jer bez njih to neće ići. Oni ako će Laci 0 0 0


se nekome "priklanjati" nakon izbora, onda bi to trebali činiti zajednički, a ne dijeliti se na podršku i jednima i drugima.- Kakvi god da su, oni su trenutačno realno nešto što nagoveštava neki novi, ako ne i treći put ! Laci 0 0 0


jako dobro, svaka čast! siouxica 0 0 0