Reputacija 5

  • Bodova 186.8
  • Analiza 176
  • Ocjena 653
  • Anketa 0

Analiza

Snoviđenja iz našeg i ostalih paralelnih svjetova

11.02.2017. 16:29, Što se krije iza afere 'Dnevnice' i kako će ona utjecati na SDP?

Najveći grijeh lopova nije prijevara, krađa ili razbojstvo, najveći njegov grijeh leži u činjenici da je uhvaćen (trenutak kad je uistinu postao lopov), i to je grijeh kojeg mu nijedan pošten lopov ne može oprostiti.

Komentirajući slučaj Saucha, Zoran Milanović je rekao da su premijerske i ministarske dnevnice u gotovini zapravo nepoštena stvar. „Meni je to potpisivala tajnica Hrvatske vlade, a dnevnica za premijera i ministre u gotovini je nepoštena stvar, jer te troškove nemaš kao premijer, ali to je dolazilo i dolazilo na moj stol, fizički, vjerojatno preko Sauchinog ureda, ali potpisnik mojeg ureda je bila Zorica Matković, tajnica Vlade. Ljude koje zatičete u Vladi ne poznajete, oni tamo prate svaku vladu, zato birate suradnike kojima vjerujete i to je itekako moja politička i moralna odgovornost, pravna nije“, te dodao - "To je sustav državne uprave koji smo naslijedili, s jedne strane ideš u fiskalizaciju, sve se digitalizira, međutim, ovdje i dalje postoji sustav u kojem netko napiše putni nalog, on se spušta dva-tri kata, vraća se kuverta, to se sravnjuje, nalog se zatvara i to je sve ono što zanima reviziju. Ovo je netko gledao svojim gladnim okicama i sad ćemo vidjeti čije su to oči".

Najveći grijeh političara Sauche nije što je krao (ako je krao), već što je uhvaćen (ako je uhvaćen) s rukama u medu u sustavu državne uprave kojeg je Milanović, pa onda i svi premijeri prije i poslije njega naslijedio, a nitko nije mijenjao. A to je grijeh kojeg nijedan pošten političar ne može oprostiti. Sauchi su danas svi njegovi prijatelji, sve njegove stranačke i saborske kolege (osim 'ludog' Pernara) okrenule leđa (i po kratkom postupku poslali u Remetinec), jer je razotkrio sustav koji nije doživio fiskalizaciju i digitalizaciju poput ostatka sustava običnog hrvatskog puka. Običan hrvatski puk tako ispada obična hrpa lopova kojoj treba fiskalizacija, digitalizacija i svaka druga mjera kontrole kojom se nadzire plaćanje poreza i izbjegavanje punjenja hrvatskog proračuna. Hrvatski političari pak žive u sustavu u kojem međusobnom potpisuju putne i tko zna kakve druge naloge, nalozi se spuštaju dva-tri kata niže, vraća se kuverta, sve se sravnjuje, nalog se zatvara, itd. iako znaju, kaže Milanović, kako je isplata dnevnica u gotovini nepoštena stvar, jer troškovi ne postoje.

Sustav državne uprave kojeg je Milanović naslijedio, a nije mijenjao, je nepošten i prema običnom hrvatskom puku, koji dnevnicu ili plaću u gotovini nije vidio tako odavno da se više i ne sjeća kako prava gotovina izgleda. Već sva primanja u koja su uključeni i postojeći redoviti troškovi, po sili zakona, prima preko računa, pa ako ima sreće, pokrije minus na računu, ako ne, samo ga smanji. Ali sam taj sustav državne uprave nije rudiment zaostao iz vremena prije fiskalizacije i digitalizacije svega što se fiskalizirati i digitalizirati može, već njen, pomno zaštićen, zakržljali ostatak, sasvim dobro smišljen da sasvim dobro služi. Trebamo li stoga vjerovati da je samo Tomislav Saucha imao gladne okice (ako je gladne okice imao), i da je on prvi koji se dosjetio i zadnji koji će se dosjetiti kako je lako, u sustavu državne uprave, potpisivati naloge i mijenjati ih za pune kuverte gotovine, na čiji pogled svačije okice postaju gladne, a sve u dubokoj sjeni sveprisutne fiskalizacije i digitalizacije.

Jesu li naši političari  lopovi? Ma nisu, oni su, poput običnog hrvatskog puka, obični ljudi. Dapače, naši političari su potekli iz tog poštenog hrvatskog puka, odnosno, iz sasvim običnog skupa lopova bez prilike, jer prilika čini lopova, pa kad je nema, svi smo pošteni. Jesu li naši političari ipak  lopovi? Ma jesu, ne zato što su takvi u duši, već zato što žive u sustavu prilika, prilika koje je netko omogućio, a nikome nije bilo ni na kraj pameti mijenjati. Jesu li naši političari nepošteni? Ma nisu, svačije su okice gladne pri pogledu na gotovinu, naši političari, potekli iz našeg hrvatskog puka, se po tom pitanju, od njega nimalo ne razlikuju. Jesu li naši političari ipak nepošteni? Ma jesu, jer sustav prilika pogleda na gotovinu, koju su sebi omogućili, nisu omogućili i običnom  hrvatskom puku, a to je, priznat ćete, ipak nepošteno.

Sustav državne uprave s političarima koji u njemu žive je svijet za sebe, u odnosu na stvarnost običnog hrvatskog puka, to je nekakav paralelni svijet, pa kad se ta dva svijeta, nekakvim metafizičkim zakonima kretanja, slučajno dotaknu, tada vidimo snoviđenja poput vilenjaka ili patuljka, vidimo aveti, duhove, NLO-e, vidimo čudovište Nessie iz istoimenog jezera, vidimo  bigfoota ili Sauchu (ako je to Saucha uopće bio), a ponekad, ako imamo puno, puno sreće, možda čak i gotovinu. Ali to su tek fatamorgane koje običnog čovjeka iz istog takvog hrvatskog puka, puno ne impresioniraju. Njega impresioniraju čudovišta koje njemu sliče, a opet ga nimalo ne razumiju, čudovište poput Pernara koji sliči na avet, ili bilo što drugo strašno, ali ne iz nekog paralelnog svijeta, već iz njegovog vlastitog, a to je uistinu previše, stoga budala neće dobiti naš glas.

6

5none5

Ocjene (10)


Respektira (7): Cro-Magnon, Instruktor, Grugru, viewer, Anyst, Laci, Interstellar


Slaže se (2): Instruktor, viewer


Ne slaže se (1): Laci


Komentari (13)


Kako Tuđmanovi nisu imali? Domovina, Kaptol banka, restorani, proizvodnja vafla za sladolede...none je u pravu. Sustav čini lopova u toj mjeri da ga permanentno dovodi u iskušenje. Isto tako istina je da je se uz malo dobre volje već mogao uvesti red viewer 0 0 0


Pa viewer, sve što si naveo za Tuđmanove je točno, ali to je 'bumo' rekli biznis, a to što je radio Saucha je ordinarni lopovluk. Vafli za sladoled nijemkrađa iz proračuna već od Todorića, koji je to nadoknadio drugačije. To je korupcija a ne krađa. Laci 0 0 0


Ako imate vremena i nacina, procitajte knjigu "Frikonomija" (Freakonomics), dio kada je u jednom danu 1987 nestalo 7 milijuna djece u Americi! Fenomenalno prikazuje vezu izmedju uloga, vjerovatnosti da se bude uhvacen, i proporcionalne napasti. Cro-Magnon 0 0 0


@Laci, ti znaš moj stav o svim nepodoštinama i krađama: sudit i zatvor. Ja sam samo htio reći da se to poduzetništvo, nakon Tuđmanove smrti, u potpunosti ugasilo. Znači, imalo je veze s njegovim autoritetom i vezama. Nisam govorio o kriminal u obitel viewer 0 0 0


Naravno viewer da j eimalo veze sa vezama, pa Todorić bi još prodavao cvijeće da nije imao veze, zar ne ? I braća Veselica su imali veze, pa se nisu okoristili njome, bar ne kao Saucha. Nisu svi potencijalni lopovi -- No way ! Laci 0 0 0

Analiza

Snoviđenja iz našeg i ostalih paralelnih svjetova

11.02.2017. 16:29, Što se krije iza afere 'Dnevnice' i kako će ona utjecati na SDP?

Najveći grijeh lopova nije prijevara, krađa ili razbojstvo, najveći njegov grijeh leži u činjenici da je uhvaćen (trenutak kad je uistinu postao lopov), i to je grijeh kojeg mu nijedan pošten lopov ne može oprostiti. Komentirajući slučaj Saucha, Zoran Milanović je rekao da su premijerske i ministarske dnevnice u gotovini zapravo nepoštena stvar. „Meni je to potpisivala tajnica Hrvatske vlade, a dnevnica za premijera i ministre u gotovini je nepoštena stvar, jer te troškove nemaš kao premijer, ali to je dolazilo i dolazilo na moj stol, fizički, vjerojatno preko Sauchinog ureda, ali potpisnik mojeg ureda je bila Zorica Matković, tajnica ... više >

6

5none5

  • 7
  • 2
  • 1
  • 13

Analiza

Kako je Most presjekao gordijski čvor

09.02.2017. 10:08, Što bi otvaranje arhiva značilo za Hrvatsku?

Izgleda da je u zemlji fašista i antifašista najteže biti ono što pokušava Nino Raspudić, i antifašist i anti-antifašist. Stavovi koji se s usana blagoglagoljivih i „dobronamjernih“ tumača naše bliske prošlosti definiraju kao otpor svim totalitarizmima, u stvarnosti se uvijek pretvaraju u relativiziranje kako ustaških, tako i partizanskih zločina. Jedni se tako opravdavaju borbom za tisućljetnom narodnom težnjom za nezavisnošću, i optužuju s punim pravom druge za zločin nad vlastitim narodom, dok se ovi drugi opravdavaju svojim dobrim namjerama (koje uvijek nekako nađu svoj put u pakao) u stvaranju pravednijeg društva, i optužuju protivnike za zločin iz mržnje (jer su valjda njihovi bili iz ljubavi). U zemlji fašista i antifašista povijest tako ostaje relativna ali bitna, a stvarnost zločina tek igra relativiziranja i moraliziranja u kojoj dugoročno svi gube. Kao i u svakoj igri gdje su ulozi veliki, katarza dolazi tek kad se karte polože na stol, kad se svi suoče s činjenicama koje oslobađaju dušu i dozvoljavaju povratak u stvarnost.

Gordijski čvor je sinonim za veliki problem koji se teško rješava, a Hrvati su ga spoznali na vlastitoj koži zamrsivši se, nimalo slučajno, u vlastitoj povijesti. U ovoj maloj govnarskoj državici u kojoj je često vladao pessimus dux Sclavorum, iz doba dok smo duxa imali, i kad smo silnicima ovog svijeta naplaćivali danak mira (tributum pacis), sve je krenulo naopako kad smo bez vlastitog duxa ostali, a prihvatili tuđeg koji nije brinuo naše brige, već svoje osobne, pa je u Hrvata vođenje svojih osobnih briga postao tisućljetni model vladanja.

Gordijski čvor nitko nije razriješio, pa nije to pokušao ni Most, već ga je presjekao kamom, oštricom iskovanom za punog mjeseca, i koja udara iznenada, iz potajice i odozdo, i onemogućava bilo kakvu obranu. Most je tako zatekao svoje žrtve, koje su u iznenadnoj promjeni pravila igre mogle samo nastaviti s onim što su oduvijek najbolje radile, s moraliziranjem i relativiziranjem. Mogli smo tako čuti da su Državni arhivi češljani i pročišćeni, a mogli smo čuti i V.d. ravnatelja Državnih arhiva, dr. sc. Marija Stipančevića, da nisu. Mogli smo čuti SDP-ovu prijetnju kako u HDZ-u ima 80 tisuća komunista, kao da je biti komunist nešto loše, a ako jest, onda nisu dobro promislili već sami sebi upali u usta. Mogli smo čuti „prijetnju“ HDZ-a kako, umjesto dopune, pripremaju potpuno novi zakon. Iz kojih pobuda i kad su se toga sjetili teško je reći, ali ako su oni ti koji ovim povodom žele ostati zapamćeni u povijesti, onda je za to prekasno. Iz usana svjetskih prvaka u moraliziranju i relativiziranju, mogli smo samo čuti daljnje moraliziranje i relativiziranje o tome kako su ti arhivi nebitni, kako država ima važnijih posla, kako treba nastaviti kurikularnu reformu, ulaganje u radna mjesta, spriječiti iseljavanje mladih, za koje je Pernar za saborskom govornicom, održao čak četiri minuta šutnje uz taktove Lijepe naše iz Culejevog mobitela. Mogli smo tako čuti na desetine izgovora umotanih u šareni papirić istine, ali istina je samo jedna i zove se prioritet. Pa kad čovjek slomi nogu, najprije mora doktoru, da kost namjesti a nogu imobilizira.

A Hrvati su od pustog moraliziranja i relativiziranja dobili disocijativni poremećaj identiteta, pa više ne znaju jesu li doktor Jackel ili mr. Hyde, niti tko je od te dvojce dobar a tko loš. Pa Hrvati prije suočavanja sa svim svojim životnim problemima moraju poštivati prioritet, i po preporuci psihijatra suočiti se s prošlošću i doživjeti katarzu. A katarzu smo mogli doživjeti i prije, da je HDZ smogao snage suočiti se s prošlošću svojih 80 tisuća bivših komunista, kao i s poviješću u režiji HDZ-a koja nastupa nakon i dalje tajnovitog razdoblja, 22. prosinca 1990. godine. Katarzu smo mogli doživjeti i u režiji SDP-a, koji bi rado rasvijetlio povijest pretvorbe i privatizacije, i kad bi se Državni arhivi mogli otvarati na preskok i po modelu kojim se relativiziraju prioriteti društva.

Ali sada, kad je gordijski čvor presječen, i kad prođe razdoblje od dva mandata koje HDZ redovito zasluži, a kad SDP dobije onaj svoj redoviti protestni mandat, moći će, ako je bez grijeha, narodu predočiti i to razdoblje i suočiti ga i s tom katarzom, pa da povijest stavimo ad acta i zaslužimo nove prioritete.

6

5none5

Ocjene (11)


Respektira (8): Interstellar, Daikan, Vlaho, Jung-fu, VeNLO, RepopeR, viewer, Alumnus


Slaže se (1): Laci


Ne slaže se (2): mihael, RepopeR


Komentari (17)


viewer nisam gledao Otvoreno na koju si skojevku mislio? msesar 0 0 0


Slažem se s Jung-fuom i podržavam donošenje tog zakona s kojim bi se 5none i slične ažurante promašene teme, ako ne utamničilo, a barem kaznilo nekako,hehe VeNLO 0 1 0


MOST se samo uglibljuje i nestat će u vlastitom blatu. Otvoriti arhive do 22.12.1990. a ne otvoriti sve arhive najcrnjeg našeg perioda privatizacije je prevara svih nas. Oni se bore za bolju prošlost a ne za budućnost. Sad ih je prešao i Barišić. mihael 0 0 0


mihael imaš pravo, ako se ne otvore arhive i za period nakon 22.12.1990. onda je jasno da se radi o skretanju pozornosti sa aktera pljačkaške privatizacije. Valentić, Gregurić, Škegro, barbić, Šeks, Pašalić, Todorić, Tedeschi, ...po cijenu Laci 0 0 0


života neće dopustiti otvaranje arhive za period nakon 22.12.1990., jer bi se pokazalo prljavo lice stvaranja hrvatske države, za razliku od svijetlog lica kojim su izašli našiu bojovnici iz rata - Jesu li nas prevarili ? pjeva Thompson ! Jesu ! Laci 0 0 0

Analiza

Kako je Most presjekao gordijski čvor

09.02.2017. 10:08, Što bi otvaranje arhiva značilo za Hrvatsku?

Izgleda da je u zemlji fašista i antifašista najteže biti ono što pokušava Nino Raspudić, i antifašist i anti-antifašist. Stavovi koji se s usana blagoglagoljivih i „dobronamjernih“ tumača naše bliske prošlosti definiraju kao otpor svim totalitarizmima, u stvarnosti se uvijek pretvaraju u relativiziranje kako ustaških, tako i partizanskih zločina. Jedni se tako opravdavaju borbom za tisućljetnom narodnom težnjom za nezavisnošću, i optužuju s punim pravom druge za zločin nad vlastitim narodom, dok se ovi drugi opravdavaju svojim dobrim namjerama (koje uvijek nekako nađu svoj put u pakao) u stvaranju pravednijeg društva, i optužuju protivnike za zločin iz mržnje (jer su ... više >

6

5none5

  • 8
  • 1
  • 2
  • 17

Analiza

U pismu koje je uputio Janeti Yellen, predsjednici Vijeća guvernera Sustava federalnih rezervi SAD, zamjenik predsjednika američkog Odbora za financijske usluge (Financial Services Committee) zastupničkog doma kongresa Patrick McHenry kaže: „Unatoč jasnoj poruci predsjednika Donalda Trumpa da daje prednost interesima Amerike u međunarodnim pregovorima, čini se da  Federalne Rezerve i dalje pregovaraju međunarodna pravila o regulaciji financijskih institucija s globalnim birokratima u inozemstvu, bez transparentnosti, bez odgovornosti za bilo koga, i bez ovlasti da to čine“. Pismo definira politiku koja Americi daje prioritet i u međunarodnim financijama, i propituje učešće SAD-a u tri međunarodna tijela, Bazelskom odbor za nadzor banaka, Vijeću za financijsku stabilnost i Međunarodnom udruženju osiguravateljnih nadzornih tijela. McHenry napominje da ta međunarodna tijela penaliziraju SAD u područjima kao što su kapitalni zahtjevi, osiguranju, derivatima, te upravljanju sistemskim rizicima i imovinom. McHenry također kritizira nedostatak transparentnosti tih organizacija, te očekuje od svih institucija da podržavaju američku ekonomiju i da propituju sve međunarodne ugovore koje prijete radnim mjestima u Americi.

Ovo pismo je važno iz dva razloga. Prvi je taj što stavlja američku centralnu banku na mjesto koje joj pripada, odnosno priznaje njenu neovisnost po pitanju monetarne politike, ali ne i u postavljanju američkih ciljeva, te spada u jedno od najjasnijih političkih direktiva jednoj centralnoj banci. Drugi razlog je njegova poruka, kako je doba (bar što se Amerike tiče) globalne financijske suradnje gotova, jer ako SAD-e budu smatrale da međunarodna financijska koordinacijska tijela više ne djeluju u interesu SAD-a, ove institucije će izgubiti na svojoj važnosti.

Postoji li sličnost između ovog pisma i predsjedničinog predstavljana preporuka njenog Vijeća za gospodarska pitanja? Naglašavajući kako cilj preporuka nije ulaziti u izvršne ovlasti Vlade Republike Hrvatske, već biti konstruktivan partner u postizanju zajedničkog cilja, Predsjednica je, između ostalog, preporučila i ulazak u eurozonu uz paralelni, postupni, dobrovoljni i tržišno stimuliran proces jačanja pozicije domaće valute u domaćem gospodarstvu. Također je naglašena važnost jačanja uloge domaće valute kroz aktivniju monetarnu politiku i monetarnu ekspanziju u granicama tolerirane umjerene deprecijacije kune u odnosu na euro za 2% godišnje u razdoblju od 5 godina. Pa ipak, Predsjednica nije ovom preporukom svog Vijeća ušla u izvršne ovlasti Vlade, već u neovisne ovlasti HNB-a i njenog guvernera Vujčića, čiji se sljedeći mandat, kao vrlo važno političko pitanje, već duže vrijeme razmatra u HDZ-u. Ako postoji sličnost u činjenici da ni Predsjednica ne želi ulaziti u pitanja neovisnosti HNB-a, već samo želi tu instituciju postaviti na „svoje mjesto“, a omogućiti da Vlada Republike Hrvatske postavlja ciljeve važnih za državu, oduzimajući tako HNB-u ulogu koja joj ne pripada, onda je možda i jasniji misteriozni put KGK u Ameriku, gdje se sastala s ljudima bliski Trumpu.

Kopirajući Trumpovu politiku „America First“, Predsjednica možda pokušava kopirati i njegovu politiku ekonomskog nacionalizma koja, zbog snažnog globalističkog pokreta, najvjerojatnije neće potrajati, ali bi ipak moglo potrajati puno duže nego što se Trumpovi oponenti nadaju. Ono što bi ipak moglo potrajati, kao Trumpovo nasljeđe, je smanjena uloga središnjih banaka, odnosno međunarodnih financijskih institucija koje preko centralnih banaka nameću svoju globalnu politiku suverenim državama. U tom cilju je guverner Vujčić, kao izrazit predstavnik tih međunarodnih financijskih krugova, postao smetnja, i trebalo bi ga zamijeniti s nekim iz vlastitih redova, s nekim tko možda sudjeluje i u radu Vijeća za gospodarska pitanja, kao na primjer gospođa Martina Dalić.

6

5none5

Ocjene (3)


Respektira (3): Grugru, VeNLO, Alumnus


Komentari

Analiza

U pismu koje je uputio Janeti Yellen, predsjednici Vijeća guvernera Sustava federalnih rezervi SAD, zamjenik predsjednika američkog Odbora za financijske usluge (Financial Services Committee) zastupničkog doma kongresa Patrick McHenry kaže: „Unatoč jasnoj poruci predsjednika Donalda Trumpa da daje prednost interesima Amerike u međunarodnim pregovorima, čini se da Federalne Rezerve i dalje pregovaraju međunarodna pravila o regulaciji financijskih institucija s globalnim birokratima u inozemstvu, bez transparentnosti, bez odgovornosti za bilo koga, i bez ovlasti da to čine“. Pismo definira politiku koja Americi daje prioritet i u međunarodnim financijama, i propituje učešće SAD-a u tri međunarodna tijela, Bazelskom odbor za nadzor banaka, ... više >

6

5none5

  • 3
  • 0
  • 0
  • 0

Analiza

Živi kao da će sto godina biti mir, spremaj se kao da će sutra biti rat, je mudrost starog Rima koju su nam pripadnici partije (danas prigodno nazvani „antifašisti“) desetljećima prodavali pod Titovu. Pa iako je ta mudrost u doba Jugoslavije važila, jer je trebala braniti državu (i sistem) koja je bila njihovih ruku djelo, danas im više ne važi, jer bi trebala braniti državu koju mrze više od nekadašnjeg klasnog neprijatelja.

Služenje vojnog roka je jedna od stupidnijih situacija koje mogu zahvatiti pojedinca u njegovom životu, osim naravno ako je ljubitelj Ramba i slične hollywoodske propagande pod patronatom Pentagona. Ali ono što je stupidno za pojedinca, ne mora biti i za državu. Živjeti i raditi kao da će sto godina biti mir, a spremati se kao da će sutra biti rat, je jedan od postulata zdrave pameti, postulat koji nam nalaže da radimo, proizvodimo i stječemo, a na kraju i osiguramo plodove svog rada od ugroza nad kojim nemamo kontrolu. Mišljenje pak, kako se radi o militarizaciji društva, koje širi ekipa proistekla iz partizanske borbe, i koja je iznimno cijenila militarizaciju društva u državi koja je bila njihovih ruku djelo, je odraz njihove „zdrave pameti“ kojom se želi spriječiti sposobnost obrane države i naroda, kojeg je oduvijek smatrala za svog neprijatelja.

Daljnji argument kojim se želi spriječiti sposobnost obrane Republike Hrvatske je pomanjkanje novca. I kako je bolje da se novac planiran za vojnu spremnost hrvatskog čovjeka usmjeri u školstvo, kurikularnu reformu, znanost i radna mjesta, ali bez objašnjenja zašto u sve te istinske potrebe društva nije ulagano u desetljeću bez troška obveznog vojnog roka. Za sam problem pomanjkanje novca treba, pak, priupitati ali i dovesti na red, sve one koji primaju saborsku plaću, sve one koji primaju saborsku mirovinu, i one koji takvu mirovinu tek očekuju. Naša država uistinu mora ulagati u školstvo, znanost i radna mjesta, ali kao i sve druge države, i u sposobnost hrvatskog čovjeka da je obrani. Ali ne samo da je obrani, već i u sposobnost države da se prehrani, sposobnost da hrvatski čovjek proizvodi mlijeka i jaja, prvenstveno za svoje potrebe, a što ostane za izvoz. Sposobnost države da se financira, jer iz financijske samodostatnosti proizlazi i financijska sigurnost, a iz nje sve ostale sigurnosti.

Hrvatska država ne može birati prioritete, jer sve nabrojeno spada pod hrvatske prioritete. Istinski prioriteti nastaju tek u izvanrednim situacijama poput rata, elementarnih nepogoda, velikih epidemija ili gladi. Ulaganje u vojsku ima stoga istu logiku i prioritet kao i sve o čemu ovisi hrvatska sigurnost, pitanje je samo koliko novaca se može izdvojiti i u što konkretno uložiti. U tom smislu, obvezni vojni rok je uistinu dimna zavjesa iza koje se krije nešto puno prozaičnije, jer netko mora zaraditi na opremanju vojske, na javnim nabavama i natječajima, u čemu su se SDP i HDZ odavno usavršili.

Kad se pogleda bez stranačke dioptrije, ne postoji istinski sukob vojnih doktrina i ulaganja između Krstičevića i Kotromanovića. Kotromanović želi kupiti novi sustav PZO kao odgovor na srpsku nabavu borbenih lovaca MiG 29. Osim što se u ovoj izjavi opet vrtimo oko Srbije, a ne oko utvrđene vojne doktrine, bitni dio je „kupiti“. Pa tako Kotromanović želi i investicije u eskadrile vojnih aviona, helikoptera i ostale moderne borbene tehnike. Krstičević na mala vrata uvodi light obvezni vojni rok, možda kao zadovoljavanje predsjednice Grabar-Kitarović koja je to najavila u svojoj predsjedničkoj kampanji, ali i vjerojatnije kao dimnu zavjesu, kojom se zamaskirala njegova izjava o potrebnih mlrd € za novu eskadrilu borbenih lovaca. Izjava koja je tako ostala bez ikakvih komentara u medijima, bez obzira na to što je dana u godini za koju nam je Miroslav Bago, u dnevniku Nove tv, izračunao da kao društvo moramo izdvojiti 10 mlrd € (75,2 mlrd kn.), na račun svih naših dugova, što ovu dimnu zavjesu čini jednu od najuspješnijih u hrvatskom XXI stoljeću.

Manija kupovanja je tako postala rak rana našeg društva, manija kojom ne želimo osposobiti našeg čovjeka da brani svoju državu, već kupovati vojnu opremu koja će to raditi umjesto nas. Ne želimo poticati hrvatskog čovjeka da proizvodi mlijeko i jaja za svoju državu, već želimo kupovati mlijeko u prahu i jaja sa salmonelom, ne želimo uspješnu industriju, nju ćemo prodati, a kupiti… (ali tu priču već znate), a kao parodija svega je svakako kupovina novca samog.

Što će Hrvatskoj obvezni vojni rok u doba kad se ratovi vode tehnologijom upravljanom putem joysticka, je jedno od pitanja koje postavljaju neinformirani ili zlonamjerni. Pravo je pitanje što će nama skupa eskadrila borbenih aviona? Hrvatska ne može imati u planu borbu protiv bogatije i nadmoćnije borbene sile, za to postoje vojni savezi poput NATO, čiji smo član, i kojem možemo i moramo pridonijeti tek u skladu sa svojim mogućnostima. Država Izrael je u svim svojim pobjedničkim ratovima protiv susjednih arapskih država najprije uništila neprijateljevu borbenu avijaciju, i to bi učinila u jednom jedinom danu, sve ostalo je bilo stvar borbene obučenosti i motiviranosti izraelskog vojnika. Kupovati stoga preskupu vojnu tehnologiju koja može biti uništena u par sati, a ne ulagati i obučenost i motiviranost hrvatskog vojnika, koji se nikako ne može uništiti u tako kratkom periodu, je svakako glupost. Rat u Vijetnamu je povijesna pouka za sva vremena, pouka koja kaže da vojna tehnologija ne može pobijediti motiviran i obučen narod, osim ako ima nesreću da živi u goloj pustinji, gdje je kao na dlanu izložen neprijatelju s joystickom u ruci.

Što može naučiti hrvatski ročnik u kratko vojnoj obuci? Apsolutno sve što treba. Može naučiti vojnu hijerarhiju i disciplinu, svoje obaveze i prava kao hrvatskog vojnika, može naučiti održavati i koristiti oružje, pucati iz puške i bacati bombu preko Čikole. S tom obukom imat će znanje i sposobnosti nekadašnjeg prosječnog hrvatskog ročnika, koju je stekao u bivšoj JNA, osim ako nije bio partijski motiviran da sazna štogod više. Kotromanović kaže da to razdoblje nije dovoljno da se obuči dobar tenkist ili posada topa, ali i Kotromanović zna da za to služe profesionalne jedinice, a ako one nisu dovoljne, kako to nije znao u doba kad je on bio ministar? Takva light obuka bi trebala biti dostatna jer bi se trebala obaviti bez vojne, političke i domoljubne demagogije koja je opterećivala JNA. Krstičević bi se stoga trebao ostaviti gluposti kako će ročnici saditi cvijeće. A Plenković kako Hrvat voli vojsku, što je na tren zazvučalo kao da će zapjevati onu njihovu „rado ide Srbin u vojnike“. Činjenica da Hrvat ne ide rado i nije ljubitelj vojske, je jedna od najljepših osobina mog naroda. Ali kad ode, onda je to vojnik kojeg respektiraju i narodi s vojnim joystickom u ruci.

5

5none5

Ocjene (12)


Komentari (24)


Bog ti pozlatio i blagoslovio riječi, volio bi dijeliti tvoj optimizam, ali što je tako sveto u interakciji da ne bi uključivalo i ubijanje? Ima li ona neko novo, meni nepoznato značenje? 5none5 0 0 0


Ako misliš da je ludilo koje dovodi do međusobnog ubijanje ljudi spada pod interakciju, onda imaš obrnuto proporcionalan doživljaj, jer rat je po svom učinku upravo egoistični nedostatak interakcije kod ljudi, to jest sve u svemu nedostatak uma. Jung-fu 0 0 0


Ma ne mislim ja ništa osim da pojam interakcija nema veze s moralom niti s osjećajem dobra i zla, interakcija je samo pojam koji opisuje naš odnos s drugim ljudima, kad izražavamo i svoju ljubav i svoju mržnju, ali naravno i ravnodušnost 5none5 0 0 0


nema veze s dobrim i zlim niti s moralom, ali izražava i dobro i zlo i ostale moralne osobine... ;) Jung-fu 0 0 0


„kad izražavamo!!“ uostalom nema smisla braniti kriv zaključak gradeći oko njega cijelu (uvijek dobrodošlu) pacifističku filozofiju, niti me zbog toga hvatati za riječ,,, peace ;) 5none5 0 0 0

Analiza

Sumnjam da su najnoviji rezultati Crobarometra bili i na kraj pameti premijeru Plenkoviću kad se sa saborske govornice osvetoljubljivo češao tamo gdje ga je živozidaš novog kova  Branimir Bunjac zasvrbio. Sumnjam da su ti rezultati navukli osmjeh na lice potpredsjedniku sabora Željku Reineru, kad je onako „akademski“ pohitao u izvršavanje naloga vlastitog predsjednika.

Možemo li rezultate Crobarometra sagledati u kontekstu nedavnih događaja, i u kontekstu rasta Živog zida, a ne pada Mosta? Ne da možemo, nego moramo, obzirom da se Most, s iznimkom zastupnika Bulja, utopio u opće sivilo saborske uravnilovke, i s koncepcijom rada koja toliko bogohulno asocira na dvadesetogodišnju saborsku povijest donošenja loših odluka, a koje su nas danas dovele do toliko očitih rezultata. Upravo kao što ništa novog ne možemo reći o radu SDP-a i HDZ-a, čiji je populizam obojen populizmom one ideologije koja ima moć štampanja novca, malo što se može reći i o ovakvom Mostu i njegovom padu rejtinga, a da se ne upetljamo u zamku besmislenog „što bi bilo kad bi bilo“ i ostale demagogije. No, ipak je taj i takav rezultat Mosta u okvirima statističke pogreške koja Mostovce možda može deprimirati, ali nikako i zabrinuti. Zabrinuti ih mora jedino izostanak rasta popularnosti.

Ako ikoga Plenkovićeva redovita izvješća o radu Europsko vijeća mogu iznervirati, onda su to zastupnici Živog zida. Živom zidu EU jednostavno ide na jetra, a od Plenkovićevih izvješća dobiju alergiju koja bi jednog dana mogla zaprijetiti anafilaktičkim šokom. Ako je itko stoga bio predodređen za razotkrivanje Plenkovićevih emocija skrivenih iza voštanih crta lica njegovih javnih nastupa, i njegovog ljudskog lica s frizurom otpornom na sve vremenske uvjete, onda su to bezbožni živozidaši koji se usude dirati u srž njegove vjere. A vjera je nezgodna stvar, vidjeli smo to kroz povijest kad je svako diranje u njene temelje vuklo za sobom prijetnju brisanja s lica zemlje, pogotovo ako su ti temelji, ujedno i temelji materijalnog bogatstva. Treba li nas onda čuditi neprimjerena reakcija bogobojaznog premijera, koji je zaprijetio izbiti populizam iz bezbožnih živozidaških glava? I reakcija prvog Plenkovićevog križara Željka Reinera, koja je uslijedila par dana kasnije?

Željko Reiner pokušava saborske rasprave voditi „akademski“, a kako je jedini te sorte u saborskim klupama, često ostaje neshvaćen. Na raspravi o ukidanju imuniteta saborskom predsjedniku Petrovu i njegovom stranačkom kolegi Bulju, Reiner je pokušao uvesti sasvim novi tip rasprave, rasprave bez konteksta. Ono što je uslijedilo pokazalo je da takav tip rasprave jednostavno neizvediv, a sami pokušaji nemoguća misija. Rasprava bez konteksta je bila nemoguća kako u raspravama po klubovima u trajanju od 20 minuta, tako i u pojedinačnim raspravama zastupnika u trajanju 10 minuta. Što ipak ne treba čuditi s obzirom na to da je bila neizvediva čak i u kratkim replikama, i u odgovorima na replike, jer bez konteksta, govornici se mogu samo deklarirati za ukidanje imuniteta ili protiv. Takav pristup vođenja sjednice, omogućioa je Reineru principijelnu destrukciju rasprave svih zastupničkih boja, ali i složnu i smirenu reakciju zastupnika koji su pokušavali objasniti predsjedavajućem da je rasprava bez konteksta besmislena. Reiner je međutim bio neumoljiv, što je u koncu dovelo do događaja koji već pomalo ulazi u noviju saborsku povijest.

Sasvim je jasno da tvrdnja, kako je postojala namjera u nastupu akademika Reinera, na jako dugom štapu, jer je iste osobine Reiner pokazivao i ranije, ali ako je postojala, svakako je bila uperena prema zastupniku za kojeg svi znamo da ima najkraći fitilj. Jer tolika upornosti, od čak tridesetak prekida govornika u relativno kratkom vremenu, te dugim i opetovanim očitavanjima bukvica svakom pojedinačnom govorniku. Pa na kraj i iskazana, a nikad prije viđena principijelnost u provođenju „poslovnika“, a sve u sjeni nedavne Plenkovićeve prijetnje Živom zidu, dovoljne su barem za sumnjičavo podizanje obrve.

Kakve su posljedice ovih događaja? Kao prvo sasvim je jasno da pripadnici Saborske straže, za koje ne znam tko su, a mogu samo pretpostaviti da dolaze iz redova policije ili neke slične službe, pogriješili u postupanju prema Bunjcu i Sinčiću. Te tako pokazali da osobe koji su odlučili zarađivati svoj kruh svagdašnji konfrontirajući se drugim ljudima, nisu osobe koji zaslužuju preveliku odgovornost. Spomenuti događaji su također izazvali dodatne reakcije skoro svih klubova, pa čak i HDZ-vog koalicijskog partnera Mosta, o tome kako je Reinerovo vođenje rasprave bilo netolerantno, i što se pokazalo istinitim kad je u sljedećoj saborskoj raspravi Reiner bio puno tolerantniji i to stalno sa smiješkom naglašavao. Priča je ovo koja je možda i dovela do navedenih crobarometarskih rezultata u vidu rasta Živog zida, jer su i Plenković i Reiner zaboravili da oni koji su glasali za Živi zid, glasali su upravo za ovakav Živi zid, a takvih glasača ima još, a kako stvari stoje bit će ih sve više, pa im je možda bolje da nešto slično više ne pokušavaju.

Nakon svega očiti je da, kad se Plenković nalazi u konfliktnoj situaciji, onda zaboravlja mnogo toga, pa tako i datum osnivanja EU, za koji bi očekivali da ga premijer slavi kao kakav Božić. Kad se Plenković „zaboravi“, onda daje i nesuvisle izjave, poput „Gospodine Bunjac, nisam vas primijetio ni 90-ih ni prošlog desetljeća, a 20 godina smo radili da ostvarimo članstvo u EU i NATO-u. Za vas niti sam tada čuo ni vidio, niti bilo koga iz Živog zida, niti jednog“. I to pitanje postavlja branitelju koji, osim što uopće nije zainteresiran za EU i NATO, je „svoje krvave gaće“ nosio tamo gdje ih je već nosio, što doduše nije bilo dugo, ali i sasvim u skladu s Bunjevčevim godinama i dužini njegovog školovanja. Iz čega proizlazi da konfliktne situacije Plenkoviču uistinu ne stoje, niti se u njima snalazi, pa bi mu bilo bolje da ih ubuduće izbjegava. Uostalom već smo utvrdili da osobe koje se vole konfrontirati, ne zaslužuju niti preveliko povjerenje, niti preveliko poštovanje, a kamo li preveliku odgovornost (zbog toga naravno, nitko ne želi ni Pernara i njemu slične za premijera).

Ne treba ovdje zaboraviti iskazati i stav mnogih zastupnika SDP-a i HDZ-a kako Pernarov istup ruši dignitet sabora, ali dignitet sabora je kompleksna i pomalo tužna hrvatska priča. Mnoge zemlje s puno dužom povijesti parlamentarne demokracije imaju jednak pristup prema dignitetu parlamenta kako i zastupnika u njemu, jer zastupnik predstavlja svoje biračko tijelo, odnosno narod, pa im nije na kraj pameti ograničavati ni vrijeme izlaganja, a kamo li temu kojom istupa. Nije stoga rijetkost u tuđim parlamentima vidjeti žestoke rasprave pa čak i fizičke obračune, jer budimo realni, svatko je sam nositelj svog digniteta. Kao što nije rijetkost vidjeti, čak i u Američkom Kongresu, zastupnike koji govore satima kako bi ispunili neki svoj politički cilj. Naš poslovnik se prema našim zastupnicima ponaša kao prema djeci koju je teško kontrolirati, pretvarajući sabor u beskrvni stroj za efikasno donošenje zakona i skrivanje nepoželjnih tema od naroda. Dignitet se stoga ruši sa svakom odlukom koja osiromašuje naše društvo, dignitet ruši SDP kad u svojim redovima ima zastupnika s jednom prigodnom posjetom saborskoj klupi. Dignitet ruši HDZ, držeći u svojim redovima bravara, policajca i zastupnika Stevu Culeja, koji možda može biti bravar, ako je izučio zanat i stekao praksu, ali je tužno za gledati svaki njegov istup u saboru, a sumnjam da bi itko poželio da ga takav tip, kao policajac, zaustavi u prometu.

 I da budemo do kraja jasni, dignitet saborskog zastupnika se iskazuje respektom prema biračkom tijelu kojeg zastupa, i što duplo više vrijedi za mandate osvojene preferencijalnim glasom. Pa bi Stevo Culej svoje krvave gaće trebao nabiti na nos svima onima koji su vodili Hrvatsku u ovih dva i nešto desetljeća, ali ne i prema „onom tko ga je (Pernara) doveo ovdje“ opsovavši tako sve nas koji si uzimamo za pravo da biramo. A dignitet samog sabora, stavom kako je sabor vrhovno zakonodavno tijelo iznad kojeg je samo Bog. A ne priprosti glasački stroj u službi tko zna čijih elita, koje nam rejting cijene novca i dalje drže na dva boda ispod ulagačkog, i mažu oči povećanjem izgleda u „stabilan“, pokušavajući tako održati „političku stabilnost“ koja njima odgovara.

5

5none5

Ocjene (6)


Respektira (5): Spektator, bereza, NEKOVARAZDIN, viewer, VeNLO


Slaže se (1): Laci


Komentari (8)


su oslobodili zavrate rukave i pokažu što znaju u realnom životu napraviti. Kako vidim iz "oslobođenih" krajeva se ljudi masovno iseljavaju, ili se nisu niti vratili, letargija i defetizam u svim porama a oni se i dalje kao paunovi kočopere, luda zem viewer 0 0 0


"oslobođeni"????? Alumnus 0 0 0


@viewer Kad spominjete "privilegirane branitelje", trebali biste spomenuti da su to privilegirani hadezeovski tzv. "branitelji". Zbog takvih spodoba mene je stid svake minute mog vlastitog braniteljskog staža. Od "privilegija" imam tek puno gorčine. bereza 0 2 0


@bereza, sorry, na njih sam i mislio. Jer se jedino oni eksponiraju i uvijek su u fokusu svih medija. Naravno da je tiha većina "odradila" dužnost prema svojoj domovini pošteno a sada radi bilo koji posao, kako bi preživjela. viewer 0 0 0


Dobar tekst 5none5, naročito dio o tome tko je već prije Pernara srušio dignitet Sabora. Pernar je 'pik zibner' u rušenju digniteta Sabora, u odnosu na Staziča, Milanovića, Sanadera, Pusićke, Šeksa, Marasa, Culeja, i pupovca. Laci 0 0 0

Analiza

Sumnjam da su najnoviji rezultati Crobarometra bili i na kraj pameti premijeru Plenkoviću kad se sa saborske govornice osvetoljubljivo češao tamo gdje ga je živozidaš novog kova Branimir Bunjac zasvrbio. Sumnjam da su ti rezultati navukli osmjeh na lice potpredsjedniku sabora Željku Reineru, kad je onako „akademski“ pohitao u izvršavanje naloga vlastitog predsjednika. Možemo li rezultate Crobarometra sagledati u kontekstu nedavnih događaja, i u kontekstu rasta Živog zida, a ne pada Mosta? Ne da možemo, nego moramo, obzirom da se Most, s iznimkom zastupnika Bulja, utopio u opće sivilo saborske uravnilovke, i s koncepcijom rada koja toliko bogohulno asocira na ... više >

5

5none5

  • 5
  • 1
  • 0
  • 8

Analiza

U prvih sto dana Vlade kojoj je Plenković predviđao vjerodostojnost, a što je ocjena koja se daje na kraju a ne na početku rada, prvo je stradala upravo ta njena vjerodostojnost. Od dvije najvažnije najave u početku ove Vlade, svakako ne možemo naći zamjerke u najavljenoj i donesenoj poreznoj reformi, a koliko je ta reforma dobra je za neku drugu analizu. Ovdje možemo samo ukratko iznijeti mišljenje da je svakako bolje porezno rasteretila bogatije i one s višim primanjima. Činjenica je, ipak, da je ministar Marić tu reformu pripremao godinu dana, pa je više djelo Oreškovićeve, nego Plenkovićeve Vlade. Druga, i zasigurno najbitnija najava ove Vlade je njen plan upravljanja javnim dugom, čije je trend smanjivanja započeo prošle godine, a za čije zasluge se prepiru čak tri Vlade, od Kukuriku koalicije, preko Oreškovićeve, pa do Plenkovićeve, koja se tako prezentira kao legitimna sljednica svega pozitivnog proizašlog iz prošle Vlade.

Vjerodostojnost je najprije zapela na kadroviranju Vlade, odnosno upravo tamo gdje zapne vjerodostojnost svih hrvatskih vlada. S ministrima Pavom Barišićem i Martinom Dalić, naša politička elita nastavlja s isticanjem plagijatora i osoba u sukobu interesa kao svojim intelektualnim vrhuncem. Kao da, gdje god se posegne za kadrom, ispliva jedan takav od njih deset, što u slučaju sukoba interesa i ne čudi toliko. Dapače, smatra se nekim slijedom logike rada svih političara, dok plagiranje ipak iznenađuje i pomalo poprima oblik zaraze naše društvene elite.

Pa ipak, u centru pažnje rada u ovih sto dana Plenkovićeve vlade, svakako se nalazi odluka repatrijacije INA-e. Kad govorimo o sumnji u vjerodostojnost, odluka o otkupu dionica INA-e svakako spada u sam vrh argumenta. Odluka o povratku ove strateške firme u hrvatske ruke nije bila najavljena ni u jednoj predizbornom obećanju kako HDZ-a tako i Mosta, pa ipak postala je centralna tema u radu prvih sto dana Plenkovićeve vlade. Možemo pri tome  smatrati da je Plenković ovom odlukom želio smanjiti šok u javnosti nakon, po Hrvatsku, negativne objave Arbitražnog suda. Odluka koja svakako nije negativna za bivšeg premijera i simbola političara u sukobu interesa Sanadera, koji nas s toga, s pravom pita „negativna za koga?“.

Ostaje ipak činjenica da je Karamarko s pravom unaprijed pretpostavljao odluku Arbitražnog suda, pa ako je on znao, kao to nisu znali ostali članovi Vlade u kojoj je on bio potpredsjednik? Kako nije znao tadašnji vrh HDZ-a, koji uglavnom i danas čini vrh te stranke i osnovnu strukturu Plenkovićeve vlade? Kolike su stoga šanse da Vladimir Šeks, kao alfa i omega cijelog HDZ-a, nije znao sve aktualnosti oko teme koja je HDZ-u već dugogodišnja noćna mora, a koja istovremeno privlači sve njihove političare sklone sukobu interesa, i kolike su šanse da to onda nije znao i Šeksov pulen Andrej Plenković? Ako je Plenković stoga pretpostavljao slijed događaja oko INA-e nakon što je preuzeo stranku, gdje je vjerodostojnost u najavi rada ove  Vlade, ako u predizbornom dobu nije bilo ni riječi o temi koja je toliko zaokupila njen rad u prvih sto dana?

Kad govorimo o repatrijaciji INA-e, Plenkovićeva vlada se drži vlastite vjerodostojnosti samo u djelu upravljanja javnim dugom, najavom da ga otkup dionica INA-e ne smije povećati, ali bez obzira koji se model iskoristi, sigurno je da će se puste milijarde kuna sliti iz Hrvatske u Mađarsku. Čudno je stoga planiranje odljeva tolikih milijardi kuna upravo u godini kad će se duplo više tih milijardi kuna sliti iz naše sirotinjske države, prema svim našim zajmodavcima diljem Europe. Zna li Plenković nešto što mi ne znamo? Upravo kao što je, vjerojatno, znao i za odluku Arbitražnog suda, i za njega imao pripremljen plan? Ako zna, blago nama. Jer, bez obzira otkupio INA-u ili ne, državi je najbitnije da Plenkovićeva vlada ostane vjerodostojna u planu upravljanja javnim dugom, koji do 2019. predviđa njegovo smanjenje na 75,3% BDP-a. Što bi nas, u godinama koje slijede, približilo kriterijima iz Maastrichta od 60% BDP-a i udaljilo od Hrvatske kao „novog lica korupcije u Europi“ po ocjeni Transparency Internationala. Upravo se zbog toga ocjena o vjerodostojnosti ne gata iz šalice kave, niti iščitava iz položaja planeta, već dolazi kao nagradna ocjena na kraju rada.

6

5none5

Ocjene (10)


Komentari (9)


čak ni oni uvjereni u dobre Martinine namjere, ne mogu iz principijelnih razloga zanemariti činjenicu da odlučuje o firmi u kojoj radi njen muž, a to je činjenica iza koje svaka rasprava prestaje 5none5 0 0 0


Ja možda nešto previđam, ali činjenica da ona odlučuje o vlasničkim odnosima u firmi u kojoj je zaposlen njen muž niti na koji način ne dovodi do sukoba interesa. Čak i da je ministrica energetike, taj bi sukob bio samo potencijalan i lako čitljiv. Spektator 0 0 0


Po mojem mišljenju u sukobu interesa bi bila u nekom od sljedećih slučajeva: da je muž (su)vlasnik Ine; da MD kadrovira po Ini; da Ina nije u državnom vlasništvu, a MD joj namješta poslove iz kojih bi njen muž mogao izvući materijalnu korist. Spektator 0 0 0


Mislim da je cijela tema postavljena ne do kraja točno. Radi se o prvih 100 plus 100 plus 100 dana na vlasti istih političkih stranaka pa toliko davanje popusta pravovjernim plesačima/kupcima INE/prodavateljima Končara nije fer. VeNLO 1 0 0


Pa dobro… mislio sam na kraj smislene rasprave, a i nisam znao da je Niko u sklopu političkog kadroviranja u INA-i, zaposlen tek kao radnik na pumpi 5none5 0 0 0

Analiza

Da je Donald Trump stand-up komičar, bio bi najgori stand-up komičar ikad. Trump jednostavno nije smiješan čak ni kad to želi biti. Da je Plenković stand-up komičar, bio bi najdosadniji komičar takve vrste ikad. Plenković jednostavno nije zanimljiv, bez obzira koliko umišljao da jeste. Trump je na inauguracijskom govoru rekao da 20. siječnja 2017. predstavlja dan kad se vlast vraća narodu i da su ljudi ponovo postali vladari, jer država postoji da služi građanima. Što je vjerojatno najgori američki politički vic u povijesti, te je mnoge zlonamjerne podsjetio na klasičan retorički obrazac diktatorskih režima. Premijer Plenković pak, na pitanje hoće li Hrvatska slijediti Ameriku u nametnutim sankcijama Dodiku, odgovorio je Europa još o tome nije raspravljala, i da ćemo još vidjeti. Što je izjava koja, iako polako prelazi u standardnu klasiku hrvatskih političkih poentiranja, također prijelazi u tešku dosadu, koja mnoge (zlonamjerne) podsjeća na hvalospjeve i zaklinjanja partijama proteklih vremenima. Ali ne govori to Plenković samo zato što je "briselski projekt", već zato što je dušom, srcem i džepom „pravi Europljanin“, a tek onda i premijer u zemlji koja čezne za državnikom, a redovno dobiva tek duhom stare hadezenjare i komunjare, kojima je Meka, zaklinjanja s popisom zahtijevanja koju neupućeni brkaju s molitvom, uvijek u pravcu iz koje izvire novac i moć.

Poruku koju posljednjih dana šalje Trump, kako Amerika zadnjih desetljeća širi industriju i pomaže vojske drugih zemalja, kako brani tuđe granice a odbija braniti svoje, kako milijune dijeli drugima, dok njihova infrastruktura propada, kako se tvornice jedna za drugom zatvaraju i ne misli se na radnike, i kako se zbog toga srednji sloj raseljava diljem svijeta, možda malo drugačijim riječima i malo drugačijim smislom, mogao bi izreći i Plenković, bez obzira na to što s Trumpom nema ama baš ništa zajedničko.

I Hrvatska desetljećima širi svoju industriju, njenu zaradu i njena radna mjesta diljem svijeta. Pa (kao što lijepo reče Milan Ivkošić) jednim pritiskom (ili naputkom) iz Bruxellesa ode jedna hrvatska banka, drugim pritiskom druga banka, trećim, četvrtim i petim INA, Pliva i Hrvatske telekomunikacije. Dok je danas briselskim projektom na redu HEP, jer cijela priča nema nikakve veze s gubitašem INA-om. Uostalom, ako želimo kupiti INA-u samo zato što je Hrvatskoj od strateškog značaja, što s ostalim odavno prodanim firmama koje su državi također od strateškog značaja? Firme koje nisu gubitaši, i zbog kojih, danas-sutra, nećemo morati prodati još 25% HEP-a radi sanacije.

I Hrvatska brani tuđe (schengenske) granice od izbjeglica, dok je na svojim dopustila žilet žicu čak i na vlastitom teritoriju. I Hrvatska s drugim dijeli vlastite milijune i milijarde, dok nam infrastruktura propada. I u Hrvatskoj se tvornice gase jedna za drugom, i nitko ne misli na radnike. I naravno, i u Hrvatskoj se, doslovno, svaki sloj društva raseljava diljem svijeta. Hrvatska je danas doslovno opljačkana jer su od sredine 90-ih do danas pretvorbom i privatizacijom, te preko stranih banaka, izvučene milijarde dolara i eura. A sve zahvaljujući političarima koji, gospodarstveno i politički, nemaju ama baš nikakve sličnosti s Donaldom Trumpom. Iz Hrvatske je, prema navodnim „američkim pouzdanim procjenama“ pomoću kriminalne pretvorbe, privatizacije i tajkunizacije opljačkano 23,2 mlrd $. Prema istraživanjima novinara Domagoja Margetića, samo Hypo Grupe je posljednjih desetljeća „izvukla“ 47,7 mlrd €. Prema "Panama Papers" iz Hrvatske se godišnje „izvuče“ 3,5 mlrd $. A sve te podatke možete naći tek na prvoj stranici Google-a, ako utipkate pojmove „Hrvatska, izvučene, mlrd“.

Radi gospodarskog oporavka nacije, Trump traži povratak proizvodnje u Ameriku i zapošljavanje američkog radnika. Kao njegova potpuna suprotnost, Plenković traži povratak gubitaša u Hrvatsku, novcem zarađenim zahvaljujući nekoliko dobrih hidrometeoroloških godina u HEP-u. Mnogi analitičari kritiziraju Trumpa kako će povratak proizvodnje u Ameriku povećati cijenu rada, te smanjiti dobit velikih kompanija, pa onda i njihove investicije. Drugi kritikama prema Trumpu uskaču sami sebi u usta, tvrdeći da niskim davanjima za školstvo proteklih godina Amerika više nema stručnog kadra za povratak proizvodnje, stoga, gdje su bile te investicije u proteklim bogatim godinama? Kako god bilo i kako god na kraju za Ameriku ispalo, Trump zna nešto što Plenković ne zna, i što nikad neće shvatiti, a to je da probleme ne možeš riješiti idejama i stavom koji su ih stvorili. Trump je zato krenuo novim putem, dok se Plenković, poput pijanac plota, drži starog.

Trebamo li se bojati što su Trumpovi prsti na okidaču nuklearnog oružja? Pa zar nije upravo Trump upozorio na opasnost da nas Hillary Clinton preko Sirije odvede u treći svjetski rat? Nije li Obama svojim posljednjim dahom u Bijeloj kući poslao američke vojnike širom Europe i provocirao Ruse na njihovim granicama? Trump je najavio jačanje američke vojske, što je svakako još jedan njegov loš vic, i zbog čega nikad neće biti uspješan stand-up komičar. Unatoč tim najavama, Trump je prvo napao najskuplji vojni projekt u povijesti SAD-a, avion pete generacije f-35, i traži jeftiniju varijantu u avionu četvrte generacije f-18 Super Hornet. Kao dobar gospodarstvenik, Trump vidi da su ti avioni jednostavno preskupi, a troškovi će samo nastaviti rasti s obzirom na mnogobrojne softverske nepouzdanosti i loša borbena svojstva. Mnogim protivljenjima iz vrha Pentagona, Trump će se suprotstaviti politički, pa je već izabrao Jamesa Mattisa (koji također javno podržava projekt f-35) za ministra obrane, pa će biti zanimljivo vidjeti kako će sve ispasti. Trump će možda jačati američku vojsku, ali će to učiniti na neki drugi način, kao na primjer povećanjem broja vojnika, za čime također čezne vojni vrh, i tako zamazati oči Pentagonu s pišljivih 30 milijuna $ koliko će takav projekt godišnje koštati, a ne novcem za najskuplji vojni projekt ikad. Jer kao dobar gospodarstvenik, shvaća da nema smisla ulagati u vojsku koju planira povući iz svijeta, i s kojom nema namjere voditi ratove stare administracije.

Trump navodno voli svoj narod, pa mu tepa da je od sada on pravi vladar Amerike. Iskrena ljubav ili još jedan loš vic lošeg komičara, tek je za vidjeti. Plenković pak smatra da mu je narod idiot, pa mu prigodno cure povjerljive diplomatske bilješke koje bi nas i dalje bez dokaza, trebale uvjeriti da je Kolindin put bio opravdan, i zaslijepiti činjenicom da je bila čak i u Pentagonu, bez odgovora na pitanje što ona tamo ima raditi? Imamo li Hrvatska veleposlanika u SAD-u, možda ministra vanjskih poslova ili obrane?

Bez obzira na to što će donijeti svijetu, hrvatskog čovjeka ne treba brinuti Trump, tek možda činjenica da njegov vic, kako njegovi ljudi imaju najveći IQ u odnosu na sve dosadašnje administracije, Plenković ne može ni u šali izgovoriti. Dok pobjeda Trumpa najavljuje pobjedu populizma u zapadnom svijetu, Plenković u obračunu s Branimirom Bunjcem, najavljuje uništenje tog populizma. Ako ipak populizam prevlada u Europi, za očekivati je da njegovi najveći zagovornici u Hrvatskoj, bude opet neka nova garnitura HDZ-a i SDP-a, uz svesrdnu podršku našeg biračkog tijela.

 Pametnog čovjeka ne brine koliko globalnom zatopljenju pridonosi činjenica što mu kuća gori, hrvatskog čovjeka stoga treba jedino brinuti što Plenkovićeva „administracija“ nema ni gram odgovornosti prema svom narodu. U Trumpovoj eri Hrvatska bi se pod hitno morala riješiti europskih dadilja koji vladaju zemljom, a Europa mora shvatiti da su američka tutorstva stvar prošlosti za najmanje četiri sljedeće godine, u kojima EU očekuje niz teških izazova, kao nasljeđe stare američke administracije, njenih arapskih proljeća i obojenih revolucija.

6

5none5

Ocjene (10)


Komentari (5)


Dobar tekst, None-:). Da se Hrvatska zeljela rijesiti europskog tutorstva, ne bi premijer bio briselski covjek , nego netko kao Orban. Netko tko srcem i dusom stiti interese svoje zemlje, a ne prodaje i ono zdravo sto ima Anyst 1 0 0


Svaka čast none, ma šta mislio o Trumpu, njegove 4 g. će pomoći EU-u da odraste ili ostane vječiti pubertetlija. S toga aspekta gledano možda nije ni loše da je ovaj "ludi" tip došao na vlast u USA. Mediji ga definitivno ne vole a narod? vidjeti će viewer 1 0 0


Možda hrvatskog čovjeka i ne treba brinuti Trump, već svi oni koji su protiv njega? Jer ako su novopečeni antipopulisti u pravu, crno nam se piše, i isto nam se piše ako nisu u pravu, zar ne? VeNLO 0 1 0


Ne mislim da je Bunjac uvrijedio Plenkija nazivajući ga briselskim projektom. Dapače, to je stvarnost naše politike, koja zbog svoje ovisnosti o milostinji drugih niti ne može voditi samostalnu politiku. Samo da nam dođe 50% manje Nijemaca na odmor viewer 0 1 0


već smo u prekomjernom deficitu. Iluzorno je očekivati da bi netko drugi imao više "balls" za vođenje drugčije politike. Mi si moramo jednostavno priznati da smo "junky", koji bez dopa ne može a za kupiti ga nema sredstava, zadužuje se i zalaže imo viewer 0 0 0

Analiza

Da je Donald Trump stand-up komičar, bio bi najgori stand-up komičar ikad. Trump jednostavno nije smiješan čak ni kad to želi biti. Da je Plenković stand-up komičar, bio bi najdosadniji komičar takve vrste ikad. Plenković jednostavno nije zanimljiv, bez obzira koliko umišljao da jeste. Trump je na inauguracijskom govoru rekao da 20. siječnja 2017. predstavlja dan kad se vlast vraća narodu i da su ljudi ponovo postali vladari, jer država postoji da služi građanima. Što je vjerojatno najgori američki politički vic u povijesti, te je mnoge zlonamjerne podsjetio na klasičan retorički obrazac diktatorskih režima. Premijer Plenković pak, na pitanje hoće ... više >

6

5none5

  • 9
  • 1
  • 0
  • 5

Analiza

Kad veliki padaju, padaju zbog nemorala. U osvit novih paradigmi čak se i Božja slika zasjenjuje pred pravednikom Jobom, te prisiljava Nietzschea da usklikne „Bog je mrtav!“. Job je svojom pravednošću uzdigao čovjeka na pijedestal božanstva, dok je Bog, okladom sa Sotonom, pokazao svoje nesavršeno ljudsko lice, a u cijeloj priči, jedino je Sotona ostao vjeran sebi. Tako se čovjek izdignuo iznad Boga i promijenio paradigmu vjere da štuje Bogočovjeka u liku Isusa Krista ili Bude. Kad moćnici ovoga svijeta padaju, padaju zbog nemorala. Liberalna paradigma koja štuje ekološki osviješten novac, koja brine o globalnu zatopljenju i ekološki osviještenom oružju, u potrazi za biorazgradivom municijom, na kraju svojih dana se, poput svih palih idola naše civilizacije, zapetljala u mrežu svojih laži i obmana, pa dobiva lekciju iz morala koja posramljuje.

Tko je Barack Obama možda nikad ne saznamo, koja mu je obiteljska povijest i iz kojeg kotla paklene kuhinje izašao, ostaje tajna. Da li upisuje politološki studij na Columbia University ili pohađa satove glume, da li diplomira na Harvard Law School, ili pohađa tečaj samouvjerenosti, samodopadnosti i ležernosti, nije ni bitno. Bitno je da su u 44-om predsjedniku SAD-a bijeli američki jastrebi dobili svoj političko korektni pandan. Politička, rasna, seksualna i svaka druga korektnost, zajedno s tamnoputim političkim Adonisom koji je širi u ritmu šarmantnog hollywoodskog orkestra, postaje tako neodoljiva mantra koju ponavljamo, uvijek iznova, sve glasnije i sve brže, kako nam stvarnost jače kuca na vrata.

A kad veliki padaju, padaju u suzama, gromoglasno optužujući sve, osim sebe. A Obama je pao, i zbog toga suze na oproštajnom govoru. Pao je dublje od nemoralnog Richarda Nixona, koji je svojim mandatom, preko Geralda Forda iznjedrio netipičnog Jimmya Cartera, koji u jatu američkih jastrebova uspio „otplesati tek jedno ljeto“. Jer Obamin zadatak je bio održavanje kontinuiteta „političke korektnosti“ u liku Hillary Clinton. Pa kad padaju, onda su svi krivi, a najviše Rusi koji su se upleli u nedodirljivu američku predsjedničku kampanju, zaboravljajući da su oni to isto učinili Rusima 1996., i još 81 puta u 45 zemalja širom svijeta od 1946. do 2000., među kojim višekratno i zemljama bivše Jugoslavije u razdoblju 1992-2000.

Pa kad lažovi padaju, padaju u svoj svojoj sramoti, jer su njima svi krivi, a najviše 35 protjeranih ruskih diplomata, unaprijed osuđenih od politički korektnog svijeta. Ali kad velikani padaju, mijenja se paradigma svijeta i njeni običaji, pa Putin poziva sve američke diplomate na Božić u Kremlj, jer nove paradigme se bude u novom moralu, pa Putin nježno tapša Obamu, dodirom koji bridi jače od najsnažnijeg šamara.

Iako je u slučaju Obame pomalo smiješno i vjerojatno nekorektno reći, ipak 'nije ni vrag tako crn!'. Obama se tijekom svog mandata pobrinuo da desetine milijuna Amerikanca dobije zdravstvenu zaštitu, zakonom kolokvijalno nazvanim Obamacare. Obama je također uspješno izvukao zemlju iz naslijeđene ekonomske krize, pa danas u Americi nezaposlenost pada 75 mjeseci zaredom. Ipak, za proslavljeni Obamacare nije trebalo imati inspirativnu viziju, već je bilo dovoljno pogledati kako je to odavno uredila Europa, a za spašavanje ekonomije, Obama je povećao fiskalne poticaje na 831 mlrd $, za što također nije trebala duboko smišljena gospodarska strategija, već dostupnost pustih milijardi dolara.

U izvješću Human Rights Watcha za 2016., organizacije koja ne prima novac nijedne Vlade, ali se 2010. bez problema zahvalila na 100 milijuna $ Sorosove donacije, krivi su svi. Od Hrvatske, Europe, Putina, Marine Le Pen, Xi Jinpingua do Bashara al-Assada, što zbog rasta populizma koje predstavljaju prijetnju ljudskim pravima, što zbog bombardiranje civila. Ipak najviše od svih kriv je Donald Trumpa koji po njima smatra "da javnost prihvaća kršenja ljudskih prava jer su ona navodno potrebna za osiguravanje zaposlenosti, izbjegavanje kulturnih promjena i sprječavanje terorističkih napada.“ Dok po njima „Nepoštivanje ljudskih prava zapravo nudi najizgledniji put prema tiraniji", a tiranija u zemljama zapada bi bila strašna jer „Zamislite Ameriku kao diktaturu, 1% stanovništva moglo bi posjedovati većinu bogatstva. Mogli bi pomoći bogatim prijateljima da postanu još bogatiji, snižavajući im poreze i jamčevine, kad kockaju i izgube. Mogli bi zanemariti potrebe siromašnih za zdravstvenom zaštitom i obrazovanjem. Mediji bi naizgled bili slobodni, ali, zapravo kontrolirani od strane jednog čovjeka i njegove obitelji. Mogli bi prisluškivati telefone. Mogli bi mučiti strane zarobljenike. Mogli bi varati na izborima. Mogli bi lagati o razlozima ratovanja. Mogli bi napuniti zatvore jednom određenom rasom i nitko se ne bi smio žaliti. Mogli bi koristiti medije za zastrašivanje ljudi s ciljem podržavanja politike koja je protiv njihovih interesa itd. (iz filma The Dictator)“. A tko bi tako nešto mogao zamisliti? Zar ne zvuči strašno upravo koliko i sablasno poznato? Ali u izvješću čuvara vjere novog svjetskog poretka, ni riječ o Obami, iako ni njegove bombe nisu diskriminirale glava na koje su padale, niti je Obama izbjegao, za prvog afroameričkog predsjednika, sramotne rasne prosvjede u vlastitoj domovini.

Ali mandat koji je započeo s laži, nije mogao završiti drugačije nego objavom njene tužne istine. A Obama je uistinu započeo mandat s Nobelom za mir, zbog navodnih „izvanrednih napora na jačanju međunarodne diplomacije i suradnje među narodima“, i nastavio misiju kao jedini američki predsjednik koji je ratovao, doslovno svakog dana svog mandata. Tužnoj istini kojoj stoga uopće ne trebamo pridodati podizanje tenzija s Rusijom i vraćanje klime hladnog rata.

Barack Obama ovog tjedna napušta Bijelu kuću, nakon godine u kojoj je na strane zemlje bacio 26.171 bombu, što je 3.027 bombi više nego 2015. godine. Kad stoga Obama pušta suzu na spomen svoje djece i svoje žene pri oproštajnom govoru, možda svjesno, možda nesvjesno, ali ipak simbolično pušta suzu zbog djece i žena u Siriji, na čije glave je prošle godine bacio 12.192 bombe. Zbog žena i djece u Iraku, 12.065 bombi, Afganistanu 1.337 bombi, Libiji 496 bombi, Jemenu 34 bombi, Somaliji 14 bombi i u Pakistanu 3. I zbog čega napušta Bijelu kuću s jedinom istinom koju nećete naći ni u jednoj njegovoj biografiji, istine u obliku počasti Pentagona koji mu je, na kraju mandata, dodijelio medalju za zasluge.

Kad stoga velikani padaju, padaju gromoglasno i s dokazom. Jer suvišno je pitati koje Obamine zasluge Pentagon nagrađuje, obzirom da su Pentagon i njegov vojno-industrijski kompleks, zahvaljujući politički korektno obojenom jastrebu, bili zaposleni doslovno svakog dana, kroz dugih osam godina. Za Obamu bi uistinu bila totalna suprotnost, da je mandat započeo s Pentagonovom medaljom za zasluge, a završio s Nobelom za mir, ali s ratničkim mandatom kojeg je odradio, nijedan mito, politički pritisak ili politička veza, ne bi komisiju za dodjelu Nobela, natjeralo da spomenutu nagradu dodjeli Obami.

Nietzsche je svakako bio u krivu, bogovi ne umiru jer su po definiciji besmrtni, herojski čin umiranja je blagoslov ljudi kojim posramljuju bogove, dok bogovi samo bivaju zamijenjeni a s vremenom i zaboravljeni. Ista sudbina očekuje i Obamu od trenutka kad je odlučio da ne želi biti prvi Afroamerikanac na čelu SAD-a, odnosno „čovjek!“, već mitološki tamnoputi Adonis, vrijedan nektara besmrtnosti iz kaleža božanskih časti.

6

5none5

Ocjene (12)


Respektira (9): Anyst, Jung-fu, Interstellar, Spektator, Zagorec, VeNLO, siouxica, Alumnus, Mac316


Slaže se (1): Laci


Ne slaže se (2): Losonsky, Mac316


Komentari (13)


Obama nije značajno odstupao od politike drugih američkih predsjednika, njegov glavni problem bila su prevelika očekivanja, posebno nakon Bushove kaubojske politike. Nema opravdanog razloga da se, u konkurenciji ostalih, baš njega posebno ocrnjuje Spektator 0 0 0


Moralni pad podrazumijeva prethodni moralni uzlet. No ja to nisam vidio, osim poltronske Nobelove nagrade za mir i nekih pokušaja koji su redom bili minirani od strane republikanaca: zatvaranje Guantanama, deblokada Kube, zdravstvena zaštita za sve.. Spektator 0 0 0


Ništa se značajno ne bi promijenilo da Amerika sutra napusti Afganistan, Irak, Siriju. Umjesto američkih bombi ubijanje bi nastavili lokalni warlordovi, možda i još žešće. Možemo ovdje govoriti o licemjerstvu Zapada, ali svaliti sve na Obamu ... Spektator 0 0 0


@ Spektator bio sam siguran (sad više nisam) da sam za sve okrivio američke jastrebe povezane s pentagonom, Obama je samo simbol „hollywoodudskog morala“ iza kojeg se kriju, nije stoga čudno da je pentagonovu medalju za zasluge dobio i Will Smith 5none5 0 0 0


zbog promoviranja američke vojske… 5none5 0 0 0

Analiza

Zarobljeni u dnevno-političkoj virtualnoj stvarnosti

12.01.2017. 09:29, Slobodna tema: Ovo ne smije proći nezapaženo...

Ljudi ne vide svojim očima već svojim mozgom, pa je mozak jedino mjesto u kojem postoji svijet za koje mislimo da nas okružuje. Vidni živac, koji izlazi iz stražnje strane očne jabučice, dovodi svjetlosne podražaje (električne signale)  centru za vid u zatiljnom dijelu mozga. Ljudski mozak je zaštićen unutar lubanje kao zaštitnim kućištem sastavljeno od ukupno 22 zajedno spojenih kostiju. Zašto ovo govorim? Opće je uvjerenje da su oči naš prozor u svijet, odnosno da naš mozak vidi svijet poput čovjeka koji stoji ispred prozora i promatra okolinu. Ali to je daleko od istine, mozak egzistira u potpunoj tami naše lubanje koju možemo zamisliti kao sobu bez prozora. Jedini vidni kontakt s okolinom ima stoga preko očiju, koje vidnim živcem šalje svjetlosne podražaje u centar za vid koji tumači sliku, i koji se nalazi u djelu lubanje (mozga) koji je na suprotnoj strani od očiju. Naš mozak stoga, u tamnoj samici naše lubanje, ima vidni kontakt s okolinom, nečim što sliči na kabelsku televiziju, u kojoj su oči odašiljač, vidni živac prijenosni kabel, a centar za vid, televizija koju mozak promatra. Potpuno ista stvar vrijedi za sva osjetila kojim mozak tumači okolinu.

Ljudski mozak sadrži otprilike stotinu milijardi neurona, svaki je sinapsama povezan s nekoliko tisuća drugih neurona, kojim komuniciraju putem protoplazmatskih vlakana pod nazivom aksioni, i koji prenose signale strujnih impulsa koji se zovu akcijski potencijal (ili bar tako tvrdi Wilipedija). Zašto je to bitno? Zahvaljujući činjenici da mozak komunicira električnim signalima, a električna struja je ultimativna energija koja pogoni zakone fizike (teorija električnog svemira), upravo objašnjenu svjesnost živih bića, te naravno kompjuter, pa smo tako, kao svjesna bića, kompatibilni  kako s našom okolinom tako i s našom visokom tehnologijom. Zbog te kompatibilnosti danas se radi na BCI (brain-computer interface), odnosno na direktnoj povezivosti kompjutera i mozga, a u cilju pomoći kod fizički hendikepiranih osoba, i u kojem je do sada uspostavljena samo jednosmjerna komunikacija, ali u oba pravca. U tom smislu, onako teoretski, mogli bi spojiti, preko nekog budućeg BC sučelja, sve osjetilne centra u našem mozgu, na igricu Super Marijo. Iako je mozak najmoćniji kompjuter koji trenutno egzistira, ipak je sva njegova logika ovisna o osjetilnim podražajima koje prima, kad bi ga stoga priključili na igricu Super Marijo, ta bi mu igrica bila jedina dostupna stvarnost. Brzo bi se tako promijenila logika naše stvarnosti, pa bi potrebu za preživljavanjem, hranjenjem, potrebu za duhovnošću ili razmnožavanjem, zamijenili željom da skačemo s gljive na gljivu, i savladavamo sve ostale prepreke u cilju spašavanja princeze Breskvice.

Ako je stoga našem mozgu (pa onda i nama samima), u samoći i tami vlastite „sobe“ i preko „strujnih kabela“, „televizija“ jedini kontakt sa svijetom oko sebe. I ako zanemarimo činjenicu da naše oko percipira samo uzak djelić elektromagnetskog spektra koji čini 0,005% materije i energije u poznatom svemiru (pa onda i oko nas). Ostaje činjenica da mozak barata tek s podacima koji su mu na raspolaganju, i s tim podacima stvara sliku svijeta i događaja oko nas, pa ako su ti podaci ograničeni, lažni ili iskrivljeni, takva je i percepcija naše stvarnosti.

Kako bi jasnije objasnili koliko se slika svijeta i razumijevanja mijenja u kontaktu s novim električnim impulsima koje zovemo informacija, podsjetimo se na nedavne analize s kojim smo razbijali glavu pitanjem, zašto siromašne države vode utrku u naoružanju? I pogledajmo kako se slika mijenja, kad naš „kompjuter“ obogatimo istraženim podacima.

Godina 2006-08 ugovorena je nabava 126 oklopnih vozila Patria, ukupne vrijednosti 180 milijuna eura. Sva su vozila isporučena do 2015, ali do danas je tek 73 u operativnoj upotrebi.

Tijekom 2014. godine Ministarstvo obrane, preko donacije SAD-a, nabavilo je 220 komada „modernih“ oklopljenih borbenih vozila, za koje je MORH platio 12,5 milijuna kuna PDV-a. Iako su do kraja prošle godine svi trebali biti u borbenoj funkciji, tek su 82 vozila naoružana teškom strojnicom 12,7 mm i koriste se u raznim segmentima vojske, ovisno o verziji vozila. Za ostale MORH ne želi dati podatke, tek se saznaje da više od četvrtine tih vozila trune u Remontnom zavodu na Jankomiru, zajedno s otpisanim tenkovima i topovima iz Domovinskog rata.

Svi se još sjećamo kako je prije dvije godine potpisan ugovor s njemačkim ministarstvom obrane, o kupnji 12 operativnih haubica PzH 2000 kalibra 155 mm. Pa da tu priču skratimo maksimalno, recimo da suprotno najavama, još nijedna nije u Hrvatskoj.

Što se doniranih helikoptera Kiowa tiče, obuka pilota i mehaničara je trebala započeti u kolovozu, ali naravno da nije, jer je navodno zbog štednje, MORH odbio obuku od američke vojske, što će tek biti sa školskom i bojevom municijom, tek je za vidjeti.

Kako bi ostavili šećer za kraj, recimo i da je u sklopu projekta VOGIS, MORH 2006 s tvrtkom Geofoto potpisao ugovor o izradi novih vojnih topografskih karata vrijedan 80 milijuna kuna. Iako je projekt trebao biti gotov do 2010., Geofoto je predao tek manji dio karata, ali i te su bile bez ucrtanih novih mreža autocesta. Unatoč skandalu, Geofotu projekt nije oduzet, ali je firma u međuvremenu otišla u stečaj, a MORH je ostao bez svoji karata.

Kad bi ove podatke nadopunili najavom naših vlasti o kupnje dodatne skupe visoko-tehnološke vojne opreme, i dali je mozgu priključenom na igricu Super Mario, svakako bi zaključio da ta virtualna stvarnost nema nikakvo uporište u logici, te može biti samo plod premaštovitih umova. I da je u toj „igrici“, cilj MORH-a postati najmoćniji čuvar tuđeg starog vojnog željeza na planeti, a sve o trošak poreznih obveznika. Mozak koji je priključen na stvarnost iz koje ove informacije dolaze, može samo to zaključiti. Ako vidimo da helikopteri ne lete, haubice ne stižu, borbena vozila se ne koriste, a MORH ne uspijeva pošteno prehraniti petnaestak tisuća profesionalnih vojnika, ako znamo da ozbiljna država ne najavljuje jačanje vlastitih oružanih snaga na naslovnicama dnevnih listova, već to radi potiho, i pokazuje neprijatelju tek s druge strane nišana, onda i znamo da Hrvatska i Srbija i dalje neće razmjenjivati (hvala Bogu) bojevu municiju, već samo verbalne gluposti koje skreću pažnju s jada ove naše stvarnosti. Također će, zbog očitog nemara iskazanog prema nabavljenoj vojnoj opremi, zaključiti da se radi o šopingholičarenju  (ne)odgovornih osoba koji se u svojoj ovisnosti ponašaju poput narkomana. Kad informaciju nadopunimo poznatim podatkom da za cijeli šoping ne postoji novac, onda je očito da se radi o opsesivno kompulzivnim poremećajem kojeg hitni treba tretirati.

Ako ipak cijela konstatacija nije točna, to samo znači da mozak nije zaprimio dovoljno podataka da sagleda cijelu sliku, a već smo spomenuli koliko je naš mozak ograničen osjetilnim organima na koje je priključen i pomoću kojih može dešifrirati tek dio stvarnosti. U popunjavanju slike o ponašanju naših (ne)odgovornih dužnosnika, pomogle bi nam dodatne informacije koje bi, na primjer, odgovorile na pitanje, dali naša Vlada prodaje HEP da bi kupila INA-u, ili kupuje INA-u da bi prodala HEP? Ili na nebitna pitanja, što naša Predsjednica radi u Americi? Ili još bolje, kojeg vrapca radi u Hrvatskoj? Ili za globalnu sigurnost važno pitanje, kako je moguće da Obama započinje mandat s Nobelom za mir, a završava kao predsjednik države koja je u prošloj godini, na druge zemlje, bacila 26.171 bombu, što iznosi 72 bombe dnevno, odnosno 3 na sat. Pitanja na koje mozak priključen na spomenutu stvarnost može nadalje samo slijegati ramenima, dok onaj priključen na igricu, samo nastaviti gromoglasni smijeh, zbog neuvjerljivosti cijele virtualne izmišljotine.

Problem stvarnosti koju umišljamo kao realnost je što u njoj odijelo čini čovjeka, pa svaka danguba može steći važnost čim postane ministar obrane ili Predsjednik. U alternativnoj stvarnosti super Marija, odijelo nema važnosti, zato Marijo cijelo vrijeme i bez kompleksa, skakuće okolo u radnoj robi, dapače, u tom svijetu on je i jedini vojnik vrijedan postojanja u bilo kojoj stvarnosti, vitez koji spašava djevu u nevolji.

Dok nas ciklon Luca tako politički nekorektno, a po američkom senatoru Rubiu, bogohulno smrzava usred globalnog zatopljenja, dušu bi lakše ugrijali mogućnošću da se BC sučeljem spojimo na neku realniju stvarnost. Jer mozgu je svejedno, obzirom da je cjelokupna „stvarnost“, njeni zvukovi, boje ili materija, samo različita frekvencija energije, koju naš mozak pretvara u električni impulsi a potom dekodira, što svaku „stvarnost“ čini virtualnom, ali nipošto manje realnom.

Treba li nas stoga sekirati kad skup podataka kojeg zovemo Predsjednica, kaže da je kritiziraju oni koji nisu skloni Hrvatskoj? I kad stoga takvu kritiku upućuje skupu podataka koji su puškom branili skup podataka koji se zove Hrvatska, u doba dok je ona svirala diple u skupu podataka pod nazivom HDZ? odgovor je i da i ne, jer sve je relativno i ovisi da li je naš mozak priključen na spomenutu virtualnu stvarnost, koja tada, čvrstim zagrljajem, postaje i jedina realnost, ili smo se iz te loše režirane virtualne igrice isključili, i uključili u drugu, u kojoj s anđelima na vrh neba igramo  raub, preferans i ajnc. 

5

5none5

Ocjene (13)


Respektira (10): Anyst, Zagorec, Jung-fu, VeNLO, Interstellar, viewer, NEKOVARAZDIN, bereza, siouxica, Alumnus


Slaže se (2): Laci, NEKOVARAZDIN


Ne slaže se (1): RepopeR


Komentari (14)


Neslaganje,ne što se ne slažem već da malo ukradem fokus.Eto to je princip koji se koristi.Naime,što želim reći:čovjekov mozak nezaštićen je pred dobrom pričom(ma koliko ona imala fulanaca).Npr.oko nije izdvojeni organ,već je oko zapravo dio mozga. RepopeR 0 0 0


Oko nikak nije projektor,a vidni živac uopće nisu nalik žicama koje vode struju.Struja kojom neuroni operiraju je potpuno drugačija i drugačijeg karaktera nego je iz ove gore(dobre)priče...Priča je odlična,ali to ne garantira da je sve ili dio iz nje RepopeR 0 0 0


uopće ispravan.Takvi smo mi ljudi zabezeknuti pred dobrom pričom,ali naknadno moramo upaliti spori dio našeg sivonje,jer ovaj prvi voli dobre priče.Svaka kompeticija pa i ona međudržavna utrka je i u pričama.Čija će priča bolje proći,to je danas RepopeR 0 0 0


supersonika,time se danas pobjeđuje. Priče kojima se omalovažava samog sebe,one su kod nas jako moderne i uvijek zelene(hrvatski evergreen).Kako mi s tim uspijevamo kroz desetljeća,nije mi jasno,to tek treba domisliti,ali pokazuje se uspješno. RepopeR 0 0 0


@none, lijepo pises, svidja mi se-:) Anyst 0 0 0

Analiza

Je li forma važnija od sadržaja?

07.01.2017. 08:22, U čemu je tajna Predsjedničinog puta u SAD?

Barbi se možda danas vrati iz Amerike, ali što je tamo radila, ne znamo. Ako ipak znamo gdje je bila, možemo li dokučiti i što je radila? Dakle, Barbi je bila u Americi koju je još kao dijete odredila za svoju domovinu. Pa da parafraziram, Barbi je bila kod kuće, upravo tamo gdje svi gastarbajteri pokušavaju doći u ove blagdanske dane.

U blagdansko su doba svi prijašnji Predsjednici bili iznimno aktivni, pa su obilazili  dežurne službe i rodilišta, a videolinkom su čestitali Novu godinu našim vojnicima u Mirovnim misijama, no naša Predsjednica za novogodišnje blagdane, po tvrdnji vlastitog Ureda, nema protokolarnih obaveza. Da bi misterij bio veći, naša Predsjednica već dvije godine odlazi u Ameriku, a da bi krešendo ove misterije dosegao svoj vrhunac, naša Predsjednica već dvije godine za redom u Americi doslovni nestaje na pet dana. Gdje je naša Predsjednica ne znaju ni sukreatori naše vanjske politike, pa nam premijer i ministar vanjskih poslova objašnjavaju da, iako su i oni sukreatori vanjske politike, ne moraju znati baš svaki potez i naum naše Predsjednice, te što god da radila, sigurno radi nešto dobro, moleći nas da ubuduće takva pitanja postavljamo direktno Predsjednici, perući poput Pilata ruke od nečega što, u medijima, očigledno ne žele ni štapom dirati.

Naša Predsjednica je nestala, trebamo li alarmirati naše tajne službe? Hrvatsku gorsku službu spašavanja?  Dali je naša Predsjednica oteta od kakvog neidentificiranog letećeg objekata? Ili moramo Americi poslati oštro pismo upozorenja i podići naše MiGove? Ne! Jer naša Predsjednica, po tvrdnji vlastitog Ureda, vodi tajne i povjerljive razgovore s dužnosnicima američke administracije. „Tajni i povjerljivi“ razgovori su se ipak vodili tijekom, misterijem obavijena pet dana, i o kojim i dalje na znamo ništa, nakon čega se „javno“ sastala s Marcom Rubiom.

Tko je Marco Rubio šira javnost nikad ne bi doznala da se o susretu s našom Predsjednicom nije pohvalio na svojem Twitter profilu, jer tu vijest nije objavio CNN, i jer američki političari smatraju da njihovi građani imaju pravo znati s kim se sastaju i što rade. Rubio je senator s Floride koji je od Trumpa izgubio u kampanji za nominaciju Republikanske stranke na predsjedničkim izborima. Da bi lakše shvatili važnost Kolindine diplomacije i njenih državničkih susreta u Americi, pa onda i inteligenciju razgovora koji su se tamo vodili, recimo da je Rubio u Americi iznimno poznat po svojim stavovima. Po kojim ni trudnice zaražene zika virusom nemaju pravo na abortus, i kojim se protivi politici smanjenja emisije CO2, jer je sam plan „protiv Božje volje“ i jer je globalno zatopljenje dobro, jer „Bog želi da zemlja bude toplija“. Ali i to je vjerojatno u skladu s Kolindinom nadom da će se Hrvatska modernizirati kao država, i da ćemo konačno shvatiti kako se radi politika, te kako se profilira vlastita država na međunarodnom planu.

Ako je naša Predsjednica po ičemu prepoznatljiva, onda je upravo po tome što se vrlo dobro prezentira, pa je svaki njen potez, svaka mužnja krava, svako kolinje u kojem dobro zasuče rukave, svako lijepljenje pločica, te svako njeno putovanje, dobro popraćen televizijskim kamerama, a svi se još sjećamo da su dubrovačka djeca, uz srpske čokoladice, dobili i njenu fotografiju. Tajnovitost novogodišnjih američkih nestanka, stoga izrazito iritira dio naše javnosti, pa će našu Predsjednicu, pri povratku na radno mjesto, dočekati i tri prijave kod  Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa. Naravno da se u cijeloj priči uopće ne radi o pukoj znatiželji, već o činjenici da su misterije oduvijek bile mamac za publiku, i jer misterij postoje da bi bili riješeni.

 Da li naša Predsjednica, novcem poreznih obveznika, odlazi na privatno putovanje iz nekih vlastitih interesa? Da li možda odlazi po „američke“ instrukcije za cijelu narednu hrvatsku godinu? Da li u potpunoj tajnosti pristupa mističnim masonskim novogodišnjim obredima/tulumima? Ili je jednostavno potpuni baksuz, pa drugu godinu zaredom postaje žrtvom NLO otmice (jer svi znamo da se, takve stvari, u Americi događaju!). Ili je možda, na kraju krajeva, cijela misterija puno prozaičnija, pa je našu Predsjednicu uhvatila blagdanska melankolija za kućnim ognjištem i zagrljajem starih znanaca u vlastitoj domovini.

Drugi dio naše javnosti, baš poput sukreatora naše vanjske politike, smatra da naša Predsjednica zasigurno radi nešto dobro, ali im smeta što to ne radi kao Predsjednica, jer smatraju da je u nastupu naše Predsjednice forma važnija od sadržaja. Po njima, naša Predsjednica, u svim svojim putovanjima izvan države, mora putovati kao Predsjednica. U posjetima stranim državama mora biti dočekana i tretirana kao Predsjednica, a ako je ikako moguće, upravo kao Predsjednica Republike Hrvatske, koja će sa svim počastima biti primljena u Bijelu kuću. Umjesto toga, Kolinda ispred Bijele kuće, gdje može doći svaki turist, državničkog stava zbunjene šiparice (izraz izveden iz engleske riječi sheep), daje intervju HRT-ovom dopisništvu u Washingtonu, a od nesuvislih izjava izdvojit ćemo samo jednu koja glasi: „To je službeni posjet SAD-u, a usredotočen je na to da se Hrvatska pozicionira kao čimbenik koji će aktivno sudjelovati u kreiranju američke vanjske politike. Mi uvijek slijedimo, nikada ne vodimo, to me osobito smeta“. Kad bi i prihvatili suludu mogućnost da je naša Predsjednica otišla u Ameriku kreirati njenu vanjsku politiku, trebali bi se zapitati, koja je to politika? Što ona Hrvatskoj donosi? I zašto za nju ne znaju ni navodni sukreatori hrvatske vanjske politike? Ponaša li se naša Predsjednica poput njene, kolegice po prijavi Povjerenstvu za sukob interesa, gospođe Dalić? Koja je po izjavi Mostovog ministra energetike Slavena Dobrovića, sama kreator ideje o prodaji jedne četvrtine dionica HEP-a i otkupu MOL-ovog dijela Ine.

Kako je „sadržaj“ njenog puta tajnovit, a „forme“ ni za lijek, sasvim je razumljivo da, osim najzagriženijih hadezeovca, veći dio javnosti zamjera Barbino putovanje (bez Kena), jer naivno sebe doživljava kao njenog poslodavaca i kao oni koji je plaćaju, pa imaju i pravo na njen radni izvještaj. Da li je stoga sastanak s „malim Marcom“ (kako je Trump  jednom nazvao Rubia), dovoljan da Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa, ustanovi kako Kolinda ipak bila na službenom putu, i kako nema sukoba interesa? Jer ako je tako, onda bi i onih pet tajnovitih dana trebalo definirati kao Predsjedničine pripreme za sastanak, čiju je važnost obznanio i sam Twitter. U suprotnom bi Povjerenstvo, kao i u slučaju novca kojeg je KGK dobila od države za naknadu promidžbe i uplatila HDZ-u, moglo biti optuženo za prekoračenje ovlasti, nakon što ju je optužilo za povrjedu obveze očuvanja svoje nepristranosti u odnosu na HDZ.

Prosinac je mjesec obitelji koji započinje došašćem, pa preko sv. Luce i Nikole, svoju kulminaciju doživljava na Božić i Novu godinu. Razdoblje je to zime, kad se osjeća potreba za obiteljskom toplinom, pa se Hrvati, raseljeni diljem svijeta u potrazi za poslom, vraćaju u domovinu, kako bi isprali gorčinu svoje sudbine. Isto se događa i našom Predsjednicom koja je u potrazi za poslom došla u Hrvatsku, ali u ovo blagdansko doba ćuti potrebu za odmorom u mjestu gdje joj srce miruje. Omogućimo stoga, na sljedećim predsjedničkim izborima, da se naša predsjednica više ne pati, i da se vrati svojoj domovini i svojim najmilijima, jer forma njenog mandata nam se ne sviđa, dok je sadržaj krajnje sumnjiv.

5

5none5

Ocjene (13)


Komentari (22)


Pa, mihael, sve si rekao u ovom komentaru, svakom pametnom to je dosta da shvati kako j ei sa ovim putem u USA Kolinda omanula ! Ali kakve savjetnike ima to i nije nikakvo čudo. Laci 0 0 0


Mogu li primijetiti da si s ovim člankom postao dio mainstreama? :) Šteta... mislim da je sve skupa "dublja priča", a odnosi KGK s USA, NATO itd. nisu bili nikakva tajna na predsjedničkim izborima. Štoviše... BorisTraljic 1 0 0


@BT nisam upoznat s dubljom pričom,, a volio bi biti… 5none5 0 0 0


najgora stvar u činjenici da sam postao dio mainstreama, je da sam to učinio besplatno, sve ostalo je nebitno, jer pisati na ovu temu ne ide drugačije 5none5 0 0 0


zbog toga i nema analiza i tekstova koji su pozitivni za KGK, a ni u hdz-u još nisu na čisto jeli posjet privatan ili služben (a kako bi i bili?) 5none5 0 0 0

Analiza

Povratak vrijednostima Domovinskog rata

03.01.2017. 13:36, Treba li Hrvatska kupovati novu eskadrilu ili treba ugasiti ratno zrakoplovstvo?

Možemo smisliti stotinjak razloga za kupnju preskupog šminkerskog oružja, od kojih će pola biti dobri i logični, dok će druga polovica biti u jednakoj mjeri loša i nelogična. Ali teško je smisliti i jedan povod za taj čin, koji u sebi ne bi zadržavao elemente kvazi-patriotskog militarizma kojim nesposobni političari hrane zaglupljen narod, i elemente straha kojim vojna industrija, konstantnim poticanjem sukoba i terorizma, hrani sve nas. Unatoč svim tim naporima, teško ćemo smisliti (bez obzira što Hrvatska to stalno radi) dobar i logičan razlog za trošenje novca kojeg nema. Za trošenje novca kojeg nema (dug), povod u gospodarskom smislu, može biti jedino investicija koja će taj novac oploditi, a u ratnom, samo neposredna opasnost od vojne agresije.

Državnici koji nisu savladali umjetnost vladanja samim sobom, danas na vojnom planu donose odluke kojim pokušavaju ispraviti vlastite greške iz prošlosti. Jedna od njih je svakako ukidanje obveznog vojnog roka koji je, iako na prvi pogled zastario sistem u svijetu vojnog profesionalizma, za male narode i dalje idealan. Krstičević je doduše u pravu kad kaže da nas budućnost ne smije zateći praznih ruku kao 1991., ali naš ministar obrane prešućuje važan element iz istog razdoblja, a taj važan element glasi da se oružje uvijek može kupiti, ali ratnika koji njime rukuje jako teško. Stoga je istina da se Hrvatska morala naoružati da bi prevladala u Domovinskom ratu, ali je još veća istina što je 1991. Hrvatska, zahvaljujući JNA i sistemu obveznog vojnog roka, imala osposobljeno stanovništvo za baratanje s kupljenim oružjem. Današnja hrvatska mladež je osposobljena samo za posjećivanje narodnjačkih klubova, a o rukovanju oružjem zna tek ono što je vidjela na filmu. Pa kad i morali ozbiljno shvatiti opasnost od eventualne srpske agresije, s kojom bi preko Dunava navalile horde slabo obrijanih Grobara i Delija, sa svim, od Rusije škartiranim tenkovima, koje su kupili ili dobili na poklon, sa svim naoružanim Hummerima koji su od SAD –a dobili kao donaciju, i sa svih šest Migova 29, što i dalje zvuči prilično smiješno, ipak teško da bi se obranili s petnaestak tisuća slabo uhranjenih hrvatskih profesionalnih vojnika.

Lijepo bi bilo imati sve što se zaželi, pa ako netko zaželi moćne avione i helikoptere, neka! Jer lijepo bi većini od nas bilo u garaži čuvati auto naših snova, u džepu najnoviji i najskuplji smartphone i na sebi samu robu s etiketom, stvari koje svojom markom i cijenom često označavaju i kvalitetu. Ali pametan čovjek najprije osigura osnovne uvjete za život i plati svoje račune, pa bi tako trebali i naši političari.

Lako je pomisliti da u svim tim javnim vojnim donacijama, Rusije prema Srbiji i SAD-a prema Hrvatskoj, netko zauzima strane, pa tako u Srbije traje višestoljetna vjera u nikad dokazanu pomoć ruske braće, vjera koja bi odgovorila na pitanje gdje su bili 1995.? Tako i u Hrvatskoj raste  bezrazložno uvjerenje kako nam je SAD saveznik. Iako vojne donacije marketinški služe i u tu svrhu, ipak cijela priča nikad nije bilo dalje od istine. Kao što smo već rekli, Srbija već ima dvadesetak borbenih Hummera doniranih od SAD-a, u 2017. dolazi ih još 30, također kao „velikodušna“ donacija SAD-a. Bez obzira na tvrdnje Kolinde Grabar Kitarović i ministra Krstičevića kako je legitimno pravo Srbije da se naoružava, zašto bi naš „saveznik“ naoružavao nekoga koga mi doživljavamo kao vojnu prijetnju? Kakav je to saveznik? Vjerojatno isti kao i Rusija Srbiji kad smo 1991. veliku količinu oružja nabavljali u Rusiji. Stoga su sve te priče o savezništvima i svrstavanjima, u nekom umišljenom budućem i eventualnom vojnom sukobu, priče za malu djecu, jer iz svega stoji ono jedino što je vojnoj industriji bitno, novac!

Ali ako je novac jedini bitan vojnoj industriji, čemu donacije, tko to išta daje džabe? Dakako da je daleko od istine da je itko išta dobio džabe jer sve donacije nose sa sobom dodatna ulaganja u remonte, školsko i bojno streljivo, obuku itd., ulaganja koja uvijek idu u smjeru donatora, a na račun nečega što su oni otpisali kao škart. Uz donacije često idu i tajni dogovori/ugovori o budućoj kupnji, što je najvjerojatniji povod za sve sulude najave kupnji helikopterskih i avionskih eskadrila, za koje ni premjer ni Predsjednica nemaju financijski plan kojim neće povećati dug i proračunski deficit. Pa ipak, ostanimo na pitanju, tko išta daje džabe? I odgovorimo protupitanjem, koji je narkomanski ovisnik prvi „šut“ platio? Nijedan (osim kakvog potpunog debila)! Sve ljudske ovisnosti su u početku bile besplatne, prva cigareta i prvi joint, prvo pivo pa i prvo seksualno iskustvo, koji potom svaki normalniji muškarac plaća brakom. Dapače, brakom plaćamo i ovisnost koju nam je besplatno podarila majka, kad nas je prala i kad nam je kuhala, i koja nas je ljubila i čvrsto stiskala na grudi kad smo se osjećali usamljeni. Svemu što je stoga besplatno, treba, kao konju, dobro pogledati u zube i vidjeti što se iza toga krije, tko nas to i zašto poput male djece, karamelama mami u nepoznat auto? Želi li netko od nas stvoriti ovisnike i dali je u tome uspio? Jer inače, ako nema tajnih dogovora i uvjeta, otkud nakon donacije Kiowa Warrior, odjednom silna želja za još helikoptera, aviona te svega i svačega što na sebi ima nišan?

I što su na kraju balade, osim troškova, zaslužili Srbija i Hrvatska za svoje pravovjerje u onom što zamišljaju da je realpolitika? Hoćemo li uspjeti ubrati kakve tantijeme od plana plinovoda Južni tok? Ne, jer je SAD uz svesrdnu pomoć EU spriječio njegovu izgradnju, zbog navodnog pravovjerja da Rusija ne smije zaobići ukrajinski plinovod u opskrbi južne i jugoistočne Europe. Istovremeno se šutke odobrava izgradnja Sjeverni tok kojim Rusija direktno dostavlja plin Njemačkoj, zaobilazeći pri tome i Ukrajinu, i Poljsku, i Slovačku, ali i sve baltičke zemlje, jer realpolitika koja važi za Balkan, istočnu i južnu Europu, nikako ne važi i za Njemačku i sjevernu Europu. Dapače, tantijeme  kojim se južna Europa nadala, pobrat će Njemačka najavom izgradnje Sjevernog toka 2, kojim će udvostručiti dostavu plina iz Rusije, i tako osigurati potrebe cijele, pa onda i južne Europe.

Hrvatska bi, u cilju jačanja nacionalne sigurnosti, trebala novac kojeg ima/nema ulagati u hrvatskog vojnika, i vratiti nekoj vrsti obveznog vojnog roka, koji ne bi iziskivao previše troškova. Mogle bi se tako organizirati vikend obuke na kojim regruti ne bi morali učiti vojni korak i ostale vojne gluposti, već se upoznavati s oružjem i izabranom vojnom doktrinom, upoznat se sa svojom jedinicom, dobiti uniformu i upute u slučaju mobilizacije. Što se profesionalnog kadra tiče, hrvatska bi se vojska trebala vratiti u, u Domovinskom ratu, dobro ustrojeni sistem profesionalnih gardijskih brigada, koje bi i danas imale svoje simbole i boje, svoje zastave, legende i heroje, i s kojim bi se mladi ročnici identificirati i ponosili, i koji bi među brigadama, baš kao i u Domovinskom ratu, stvorili zdrav antagonizam i kompeticiju u kvaliteti. Na taj bi način profesionalne brigade, s vrhunski obučenim, naoružanim i motiviranim vojnikom, ponovo kao i u Domovinskom ratu, bile udarna oštrica hrvatskih oružanih snaga.

5

5none5

Ocjene (10)


Respektira (8): Badu90, VeNLO, RepopeR, IDujas, Spektator, Jung-fu, siouxica, viewer


Slaže se (2): Laci, Spektator


Komentari (7)


Odlično! Ali smijemo li nabavku oružja i opreme smatrati samo troškom? Jeli netko razmislio o tome da tom može biti posao. Eskadrile aviona za gašenje požara potrebne su cijelom Sredozemlju pa zašto HV ne bi mogao pružiti takvu uslugu onima u potrebi IDujas 0 0 0


Na sličan način možemo se ponašati i pri nabavci nužne eskadrile borbenih aviona, koji bi se barem djelomice mogla pokrivati obukom pilota (nešto smo već pokušavali) ali za to moramo imati nužnu suvremenu opremu! Slažem se bez vojnika sve je besmis. IDujas 0 0 0


Respect,but nekoliko primjedbi. Južni tok je politički projekt.Na našem vlastitom LNGu zahtijevamo da bude isplativ i treniramo analitičnost,a tuđe političke gledamo kao neupitne.Hrvatska ima redovitu obnovu naoružanja,.nikako to stavljati u nove okv RepopeR 0 0 0


ire.Hrvatska svoje naouržanje obnavlja po svojoj logici(liferujući otpisanu USA željezariju),a na to se je nadovezala agresivna Ruska politika koja koristi nesvrstanu politiku Srbije da se još više uglavi(liferujući stare kante) u nitamonivamo Srbiju RepopeR 0 0 0


Odlično napisano, odlično i mkreatko analizirano stanje, odličan zaključak o tome da 'boj ne bije svijetlo oružje, već srce u vojnika!". A od ovih koji 'protestiraju' pred FFZ-om i njima sličnih, u slučaju stani-pani bilo bi malo koristi. Laci 0 0 0

Analiza

Zvuči skoro nevjerojatno da se, u godini u kojoj je po prvi put u novijoj hrvatskoj povijesti pala Vlada, u kojoj su poklekla dva politička mastodonta (Karamarko i Milanović), u kojoj smo po prvi put imali nestranačkog premijera, u kojoj se etablirala treća politička stranka (Most), i u kojoj se na velika (mala) vrata predstavila treća (druga) politička opcija Živog Zida & Company (Abeceda demokracije, Promijenimo Hrvatsku, SNAGA- Stranka narodnog i građanskog aktivizma), politički događaj godine zbio na Badnjak/Božić, odlukom arbitražnog suda u Ženevi, i reakcijom Vlade da otkupi dionice INA-e.

Ali zašto bi otkup dionica INA-e bio događaj godine? Možda zbog buđenja nacionalne svijesti pod parolom „hrvatska nafta u hrvatski tank“? Ili zbog dokazivanja da je rast BDP stvaran, pa sukladno tome i vjerodostojnost naših političara? Ili jednostavno naša Vlada, na krilima rasta prihoda od turizma, koji čini 20% udjela u BDP-a (posljedica neozbiljne države), i na krilima optimizma građana koji je povećao potrošnju, sad nakon bahatog državnog proračuna, pokušava iznaći i dodatan novac za ovako veliku investiciju (o kupovini novih eskadrila vojnih helikoptera i aviona, ovdje neće biti ni riječ, da ne bi ispalo da, poput Vlade, pretjerujem).

Ono što u prvim analizama i najavama o modelu otkupa INA-ih dionica bolno bode u oči, jeste već viđeni i višestruko reprizirani „hrvatski film“. Pa tako stoji najava da bi Vlada (u potrazi za novcem) mogla prodati 25% dionica HEP-a putem inicijalne javne ponude. Što je tu novog? Ništa! Taj film, kojeg bi nam Vlada mogla podvaliti kao cjelovečernji za doček Nove godine, je u biti višedesetljetna repriza koja je narodu, poput trilogije „Gospodar prstenova“, dosadila. Uostalom, nije li prodajom 25% dionica INA-e započela i ova hrvatska tragikomedija? I nakon što novcem profitabilnog HEP-a otkupimo devastiranu INA-u, što dalje? Kad nam uzmanjka novca za revitalizaciju INA-e, za modernizaciju rafinerija itd, hoćemo li prodati i dodatnih 25% HEP-a? A kad nam „strateški partner“ uništi i HEP (jer nitko ne voli konkurenciju), s čime ćemo, u novom vrtlogu nacionalne strasti, i pod parolom „hrvatska struja u hrvatske žarulje“, otkupiti HEP? S 25% Hrvatskih cesta? Voda? Šuma?

Ako u kontekstu ovakvog „događaja godine“, biramo najnegativnijeg političara, onda smo prisiljeni birati između velikog broja političara u vrlo oštroj konkurenciji. Dapače, ako bi u ovom kontekstu birali najnegativnijeg političara ove godine, učinili bi ogromnu nepravdu svim prošlim „političkim velikanima“, na čijim ramenima današnji „divovi“ političke misli, kulture i djela, stoje. U želji da izbjegnemo takvu političku nepravdu, trebamo odati priznanje za „životno djelo“ (čitaj; devastaciju Hrvatske) svim istaknutim predstavnicima HDZ-a i SDP-a (& njihova Company, sa svim krpeljima koji su im koalirali), koji su nas proteklih desetljeća zastupali.

Ako ipak netko umišlja da su razne političke igre, izbori, Vlade, padovi i usponi pojedinih premijera i čelnika stranaka, koji su nam ispunili političku godinu, upravo ono najzanimljivije što se u Hrvatskoj dogodilo, onda nama sumnje, političar godine je Božo Petrov! Problem je međutim što je Božo Petrov politički premlad, pa u svojem političkom radu još nije stekao dovoljno „iskustva“ da bi načinio dovoljno štete i bio proglašen (neki se neće složiti) najvećim političkim negativcem godine. S druge strane Božo Petrov se u kratkom roku uspio složiti i ne složiti, dogovoriti i ne dogovoriti, i sa SDP-om i s HDZ-om, a to je moguće samo ako su politički totalno kompatibilni. Zbog te kompatibilnosti, i u svjetlu ekonomske i gospodarske stvarnosti koju živimo, Petrov ne može biti ni najpozitivniji političar godine. Već jednostavno - političar koji je ove godine drmao političkom scenom, nametao politiku velikim strankama, rušio političke moćnike, i na kraju čak i vlastitu Vladu.

Ako se i nadalje držimo postavljenih parametra u biranju naj-političara, onda on nikako ne može biti iz vladajuće koalicije, a niti iz etabliranih stranaka oporbe, čije su politike stalnog povećanja duga svih proteklih godina, bile nezaobilazna sastavnica hrvatskog ekonomskog urušavanja. U svijetlu svega navedenog, naj političar može biti samo iz dijela politike koja se svim navedenim negativnim tendencijama protivila.

I što sad? Što sad kad moram izreći, većini mrsku tvrdnju, da naj političar može doći samo iz redova Živog Zida & Company? Što sad kad još moram nadodati da naj političar nikako ne može biti smireni i sramežljivi Ivan Vilibor Sinčić? Jer tihog i smirenog Sinčića, Sinčića koji poštuje proceduru i saborski Poslovnik, Sinčića koje će stoga neizmjerno ljubiti i najavljeni saborski etički kodeks, u Saboru nitko ne čuje, u narodu nitko ne čuje, a medijima je zanimljiv tek kad je u kakvim unutarstranačkim problemima.

I što sad? I što sad kad moram reći, većini mrsku činjenicu, da naj političar ne može biti nitko drugi do glasnog Ivana Pernara? Pernara kojeg čuju i preko granice, Pernara koji stalno ponavlja ne(!) svim politikama koje su nas devastirale, Pernara koji stalno tipka na mobitelu, koji u Saboru jede pizzu, koji snima i pravi selfije sa saborskim zastupnicima. Pernara koji nema živaca za Aleksandra Stankovića, koji se svađa po tramvajima, koji se hrani u studentskoj menzi. Ali i Pernara zbog kojeg su hadezeovi zastupnici manje bahati, više pokunjeniji i tiši, a esdepeovi puno oprezniji u povlađivanju hadezeu na bazi liberalnih vrijednosti koje s njima dijele. Ekscesni, često neozbiljni, po mnogima mlad i neiskusan, po drugima „čovjek koji mora još puno učiti“, ali po svima, uporni Pernar, je tako unio dozu opreza, koncentracije, ozbiljnosti, pa čak i dozu antiliberalne kompeticije (po kojoj je Maras postao Pernaru najbolji saborski friend) u istupima saborskih zastupnika.

Možda će neki pravovjerni analitičari ovo ocjenu smatrati neozbiljnom, jer takvom smatraju i političku osobu Ivana Pernara, ali i takvi se moraju složiti da je „neozbiljan političar“, sasvim prigodan naj-političar godine, za ovakvu neozbiljnu (zbog INA-e, helikoptera i aviona, ali rekli smo da nećemo o tome) državu.

5

5none5

Ocjene (8)


Respektira (7): Zagorec, msesar, Jung-fu, Laci, siouxica, VeNLO, Spektator


Slaže se (1): Laci


Komentari (7)


super tekst:) siouxica 0 0 0


Izgleda da smo ipak napredovali, od slučajne do neozbiljne države:) Koja mijenja golfa duju uz nadoplatu za golfa tricu. VeNLO 0 1 0


duja je zakon https://www.youtube.com/watch?v=jEST5pBp078 5none5 0 0 0


Super tekst 5none5, imaš pravo, ova kupovina devastirane INE uz prodaju zdravog HEP-a je film u režiji onih kojima je Hrvatska zadnja rupa na svirali, a hrvatski građani znače im manje od ništa. Uostalom uz toliko zaklinjanje u privatizaciju Laci 0 0 0


kakva je to ludost ići u podržavljenje dijela INE koji smo poklonili Mađarima ? INA je od strateškog zanačaja ? A vakcine za našu djecu neka nam isporučuju stranci, djeca nam nisu od strateškog značaja. Sramota, bezobrazluk i izdajništvo ! Laci 0 0 0

Analiza

Zvuči skoro nevjerojatno da se, u godini u kojoj je po prvi put u novijoj hrvatskoj povijesti pala Vlada, u kojoj su poklekla dva politička mastodonta (Karamarko i Milanović), u kojoj smo po prvi put imali nestranačkog premijera, u kojoj se etablirala treća politička stranka (Most), i u kojoj se na velika (mala) vrata predstavila treća (druga) politička opcija Živog Zida & Company (Abeceda demokracije, Promijenimo Hrvatsku, SNAGA- Stranka narodnog i građanskog aktivizma), politički događaj godine zbio na Badnjak/Božić, odlukom arbitražnog suda u Ženevi, i reakcijom Vlade da otkupi dionice INA-e. Ali zašto bi otkup dionica INA-e bio događaj godine? ... više >

5

5none5

  • 7
  • 1
  • 0
  • 7