RBR Ime Riječ Broj Graf
1

Ocijenite sposobnost i kvalitetu političara

2

Kolinda Grabar Kitarović - političar

sposoban upravljati županijom
4.5
3

Tihomir Orešković - političar

sposoban voditi ključne nacionalne projekte
6.3
4

Tomislav Karamarko - političar

sposoban upravljati županijom
3.9
5

Božo Petrov - političar

sposoban samostalno upravljati ministarstvom
5.4
6

Zoran Milanović - političar

sposoban samostalno upravljati ministarstvom
4.6
7

Zlatko Komadina - političar

sposoban upravljati županijom
3.8
8

Tonino Picula - političar

sposoban samostalno upravljati ministarstvom
4.9
9

Davor Bernardić - političar

sposoban glasovati o zakonima u Saboru
3.0
10

Andrej Plenković - političar

sposoban samostalno upravljati ministarstvom
5.3
11

Milijan Brkić - političar

sposoban upravljati županijom
3.8
12

Sanja Putica - političar

sposoban glasovati o zakonima u Saboru
2.5
13

Milan Bandić - političar

sposoban upravljati županijom
3.6
14

Radimir Čačić - političar

sposoban upravljati županijom
4.0
15

Krešo Beljak - političar

sposoban glasovati o zakonima u Saboru
3.0
16

Ivan Vilibor Sinčić - političar

sposoban voditi lokalnu zajednicu
2.2
17

Drago Prgomet - političar

sposoban upravljati županijom
4.1
18

Vesna Pusić - političar

sposoban upravljati županijom
4.2
19

Ivan Vrdoljak - političar

sposoban glasovati o zakonima u Saboru
3.4
20

Željka Markić - političar

sposoban glasovati o zakonima u Saboru
3.1
21

Mirela Holy - političar

sposoban glasovati o zakonima u Saboru
3.4
22

Marijana Puljak - političar

sposoban upravljati županijom
3.5
23

Jadranka Kosor - političar

sposoban glasovati o zakonima u Saboru
3.3
24

Ivo Josipović - političar

sposoban upravljati županijom
4.4
RBR Ime Riječ Broj Graf
25

Ocijenite kvalitetu i sposobnost stranaka

26

HDZ - stranka

sposobni voditi ministarstvo
4.6
27

SDP - stranka

sposobni voditi ministarstvo
4.7
28

MOST - stranka

sposobni voditi ministarstvo
4.8
29

Milan Bandić - 365 stranka rada i solidarnosti - stranka

sposobni sudjelovati u radu Sabora
2.6
30

HNS - stranka

sposobni sudjelovati u radu Sabora
3.2
31

Narodna stranka - reformisti - stranka

sposobni voditi lokalnu zajednicu
2.2
32

Živi zid - stranka

sposobni voditi lokalnu zajednicu
1.5
33

ORaH - stranka

sposobni voditi lokalnu zajednicu
2.0
34

HSS - stranka

sposobni sudjelovati u radu Sabora
2.8
35

HSP AS - stranka

sposobni voditi lokalnu zajednicu
1.6
36

U ime obitelji - projekt domovina - stranka

sposobni sudjelovati u radu Sabora
2.6
37

Hrvatska konzervativna stranka - stranka

sposobni voditi lokalnu zajednicu
2.2
38

Hrvatski laburisti - stranka

sposobni voditi lokalnu zajednicu
2.3
39

Pametno - stranka

sposobni voditi lokalnu zajednicu
2.3

Analiza

Kritika (neo)liberalne ekonomije III - filozofsko-teološka podloga

23.05.2016. 14:32, Slobodna tema+anketa: Ocijenite stranke i političare...

(4.dio)

U zadnjem postu ove serije bavimo se analizom filozofije, ili bolje rečeno, teologije na kojoj se sustav slobodnog tržišta temelji. Ovo smatram iznimno bitnim, jer u ovoj zemlji koja se smatra većinski katoličkom u zadnje vrijeme se pojavljuju oni koji uvjeravaju sebe i sve ostale kako je liberalni sustav slobodnog tržišta posve kompatibilan s nekim konzervativnim, katoličkim svjetonazorom.

I malom je djetetu jasno da ekonomski sustav koji apsolutizira ljudsku pohlepu, ograničenu samo tuđom pohlepom u vječnoj tržišnoj borbi, ne može baš biti kompatibilan s novozavjetnom filozofijom milosrđa, požrtvovnosti i zajedništva, pa niti sa starozavjetnim sustavom strogog autoriteta i detaljnog moralnog zakona. Kristovo "Ne možete služiti Bogu i bogatstvu." (Matej 6, 24) nekako baš i ne ide ruku pod ruku sa "Greed is good!", motom neoliberalnog junaka Gordona Gekka, kojeg je Michael Douglas utjelovio u filmu "Wall Street". Niti se racionalni samointeres slobodnog tržišta baš primjećuje kad starozavjetni prorok grmi: "Jao pastirima Izraelovim koji napasaju sami sebe!" (Ezekiel 34, 2)

Katolički socijalni nauk formirao se u 19. stoljeću upravo kao reakcija na širenje liberalne ekonomije iz Engleske. Vrlo je znakovito da su među njegovim prvacima bila dva Nijemca: biskup Wilhem Ketteler i isusovac Heinrich Pesch. Prvi je bio "nevidljiva ruka" iza čuvene papinske enciklike Rerum Novarum iliti "O pravima i dužnostima rada i kapitala", koja se obično smatra temeljem modernog socijalnog nauka Katoličke crkve. Sam je papa Leon XIII, koji je dao objaviti tu encikliku 1891., biskupa Kettelera nazivao svojim velikim pretečom u ekonomskim i socijalnim pitanjima. Drugi je pak bio profesionalni ekonomist koji je započeo karijeru kritikom slobodnog tržišta Adama Smitha. Pescha je kod Smitha naročito iritiralo što on pokušava ekonomiju opisati nekakvim univerzalnim, prirodnim zakonima, kao da je tu riječ o gibanju planeta a ne o ljudskim djelatnostima, temelj kojih moraju biti moralni zakoni.

Ti pioniri katoličkog socijalnog nauka bili su također izrazito zabrinuti zbog širenja marksizma u Njemačkoj, koji su vidjeli ne kao protivnika ekonomskog liberalizma, nego kao nešto što iz njega nastaje. Liberalizam i marksizam za njih su bile naprosto dvije strane jednako pokvarenog novčića. Ako su postavke liberalne ekonomije istinite, rezonirali su oni, onda marksizam kao reakcija nužno slijedi. Napokon, i Smith i Marx utemeljili su svoje sustave na filozofiji posve bezdušnog materijalizma, reducirajući ljudska bića maltene na životinje koje samo slijede bazne nagone i djeluju pod pritiskom izvanjskih sila. Ali ono što je bilo još očitije, barem u ona vremena, jest da se u liberalnoj ekonomiji katolicima pod znanost zapravo prodavao protestantizam. I tu je bila srž problema!

Kada je Reformacija planula u 16. stoljeću, glavno teološko pitanje raskola između Katoličke crkve i prvih protestanata bilo je: što točno treba za čovjekovo spasenje, dobra djela ili vjera u Boga? Katolici su oduvijek vjerovali da je potrebna neka kombinacija i jednog i drugog. Protestanti su pak smatrali da samo vjera spašava, a da ljudska dobra djela nikako ne mogu čovjeka opravdati pred Bogom. To je prvo načelo protestantske teologije, sola fide ("Samo vjerom").

A ako ljudi sami ne mogu sami učiniti apsolutno ništa da se spase, to onda automatski vodi k vjerovanju u predestinaciju, tj. predodređenost. Jer ako je jedini faktor u spasenju samo ono što se Bogu hoće, a Bog je svemoguć i sve zna, onda je već unaprijed određeno tko će se spasiti, a tko neće. Dakle sve je podređeno jedino Božjoj milosti. To je drugo načelo protestantizma, sola gratia ("Samo milošću").

Treće je pitanje bilo tko ima pravo definirati što se u kršćanstvu uopće treba vjerovati. Katolici su oduvijek vjerovali da je to Crkva, te da se Biblija ne može interpretirati izvan tradicije crkvenog učiteljstva. Protestanti su međutim smatrali da je Biblija sama po sebi jedini autoritet, te da ju svaki vjernik osobno može čitati i interpretirati kako se njemu čini ispravnim. Ovo se načelo zove sola Scriptura ("samo Pismom") i dovelo je do toga da su prvi protestanti koji su se bunili protiv crkvenog autoriteta, kao recimo Martin Luther, pod stare dane doživjeli da se već treća generacija protestanata buni protiv njih samih.

I četvrto načelo protestantizma jest solo Christo ("Samo Kristom"), koje veli da je Krist jedina spona između Boga i ljudi i da je Crkva sa svojim svećenstvom posve nepotrebna. Ovo naravno znači da ni sakramenti koje to svećenstvo dijeli nemaju nikakvog smisla, što u konačnici vodi tome da glavnina protestantskih sljedbi ne poznaje ispovijed. Jer nema nikakvog ljudskog čina kojim bi se ljudi mogli opravdati pred Bogom, pa prema tome u protestantizmu ne postoji nikakva definirana metoda za oprost grijeha.

Preslikajmo sad ova četiri protestantska načela iz teologije u ekonomiju i dobit ćemo liberalni sustav Adama Smitha. U tom sustavu, ljudska dobra djela ne znače ništa: nema nikakve garancije da će ljudi svojim radom osigurati prosperit (sola fide). Neki će uspjeti, neki će propasti a to u konačnici ovisi samo o milosti i nemilosti tržišta (sola gratia). Ne postoji nikakav autoritet, nikakva tradicija, nikakva zajednica, samo hrpa atomiziranih individualaca koji svaki za sebe interpretira stanje na tržištu i onda se vođen vlastitim interesima sukobljava sa svima ostalima (sola Scriptura). Nema nikakve ljudske regulacije (svećenstvo), nikakve strukturalne pomoći u tom sustavu (sakramenti) i, naravno, oprost dugova (ispovijed) je nezamisliv.

Oni kojima se ovo preslikavanje teologije u ekonomiju čini nategnutim, mogu proučiti autore s početka prošlog stoljeća poput njemačkog sociologa Maxa Webera koji je još tada ustvrdio da je protestantska teologija stvorila sustav liberalnog kapitalizma. Samo za razliku od Webera, koji je i sam bio kalvinist pa logikom "svaki cigo svoga konja hvali" smatrao to nečim jako dobrim, ja baš nisam siguran koliko to služi protestantima na čast. Sam Jean Calvin u 16. je stoljeću bio poznat kao zagovornik lihvarenja: jest da je u Bibliji zabranjeno, pisao je, jest da vodi u prijevaru koja vodi u tiraniju, ali što ne bismo tu i tamo probali? Prvi kalvinisti bili su mahom švicarski bankari koji su smatrali da Bog mrzi sirotinju zato što je lijena i ništa ne radi, dok njih pak blagoslivlja bogatstvom zato što su predodređeni za spasenje. U Francuskoj je kalvinizam postao religijom feudalne oligarhije, kojoj su njegove antiautoritativne doktrine došle kao bogomdani izgovor za oružanu pobunu protiv monarhije. U Engleskoj je pak kičma protestantizma bila zloglasna Whig stranka, potekla od plemića koji su se tijekom Reformacije bajoslovno obogatili na pljački crkvene imovine pod Henrikom VIII. Do konca 17. stoljeća postali su toliko moćni da su mogli zbaciti katoličkog kralja Jamesa II i dovući si na vlast nizozemskog protestanta Vilima III Oranskog. Apolget te urote bio je otac liberalne filozofije (ali ne još i ekonomije) John Locke, koji je osmislio političku teoriju po kojoj je država zapravo samo društveni ugovor između hrpe pojedinaca, pa ako nam se ne sviđa kako funkcionira, lako možemo taj ugovor raskinuti a zemlju prodati strancu. Whigovi su zahvaljujući toj smjeni vlasti početkom 18. stoljeća uspjeli preuzeti Britansku istočnoindijsku kompaniju i osigurati joj državni monopol. Adam Smith bio je na njihovom platnom spisku, a prije nego se bacio u ekonomiju, bavio se etikom. "Nikad nisam doživio da ljudi koji se puno trude oko općeg dobra naprave puno dobrog!" cinično je zapisao u svom Bogatstvu naroda, otkrivajući tako svoj fatalistički mentalni sklop izrastao iz protestantske teologije.

I to je isto jedan od temeljnih razloga zašto laissez faire ekonomija ne funkcionira: zato što se ne temelji ni na kakvom znanstvenom, objektivnom, logičnom sagledavanju činjenica, nego na čistoj vjeri. Proponenti ideologije slobodnog tržišta naprosto žele vjerovati da je ona istinita. I ako se stvarnost ne poklapa s njihovim vjerovanjima, onda je za to redovito netko drugi kriv: ili država koja se u sve petlja, ili komunjare koje sve upropaste, ili lijena sirotinja koja ništa neće raditi, bilo tko ili bilo što, jedino je sama ideologija uvijek nepogrešiva i bogomdana. To je čista pseudoznanost, poput kreacionizma ili astrologije i kao takva može biti vrlo, vrlo opasna. Istina, svaki čovjek ima pravo vjerovat što god hoće, ali državna politka ne bi se smjela temeljiti ni na čijoj osobnoj vjeri, nego na nekim nacionalnim interesima i objektivnim činjenicama. Napokon, katolički vjernici - ili oni koji se predstavljaju kao takvi - trebali bi se valjda držati onoga što naučava Katolička crkva, a to je katolički socijalni nauk - ne protestantske doktrine zamaskirane u znanost! Završavam ovu seriju postova citatom iz enciklike pape Franje "Radost evanđelja":

"Neki ljudi i dalje brane teorije koje prepostavljaju kako će ekonomski rast, potaknut slobodnim tržištem, neizbježno dovesti do veće pravednosti i uključivosti u svijetu. Takvo mišljenje, koje nikad nije bilo činjenično potvrđeno, izražava grubo i naivno povjerenje u dobrotu onih koji gospodare ekonomskom moći te u sakralizirane procese prevladavajućeg ekonomskog sustava. U međuvremenu, odbačeni i dalje čekaju."

Interakcija

 
UČINIO -> 15 6 5 59
PRIMIO <- 94 27 9 235

Dostignuća

Vingd 117.00
Bodovi 89.7
Analize 19 117.00
Ankete 19

Ocjene (3)


Respektira (2): siouxica, 5none5


Slaže se (1): Laci


Komentari (6)


5n5 je već sve rekao... respekt za trud i sadržaj, ali 5 nastavaka je stvarno previše, potpuno neprimjereno za ovaj format. teško i za čitati (samo za krenut čitati treba osloboditi pola dana:)), a s uredničke str potpuno nemoguće za 'baratati'. siouxica 1 0 0


ubuduće, pls, drž se radije uobičajenih 10 tisuća znakova, dokazano u praksi da unutra stane sve bitno i da postiže puno bolji efekt:)) siouxica 1 0 0


Istina, baš sam se raspisao, nisam imao osjećaj da će izići na toliko, htio sam maksimalno tri dijela. No, što je, tu je zasad, bitno je da je rukavica bačena onima koji zauzimaju suprotna stajališta glede ove teme :) kbunjevac 1 0 0


Alternativa ili bolje rečeno konkurentni liberalizmu pa i ekonomskom dijelu su neka od (već viđenih)jednoumlja,a ovako fino i prostojno raspravljanje i sučeljavanje jednino još on omogućava.Dakle nema razbijenih glava,logora,gulaga ili je to utopija? RepopeR 0 0 0


hvala kbunjevac za ovakvu obradu teme, koju "škegrovski" ekonomisti "obrađuju" lakonski sa - 'neoliberalizam je dokazano dobar, jer je komnizam u Rusiji propao'. Zaista znanstveni arument. Jadni papa Franjo to ne razumije...:-) :-):-) Laci 0 0 0

Analiza

Kritika (neo)liberalne ekonomije III - filozofsko-teološka podloga

23.05.2016. 14:32, Slobodna tema+anketa: Ocijenite stranke i političare...

(4.dio) U zadnjem postu ove serije bavimo se analizom filozofije, ili bolje rečeno, teologije na kojoj se sustav slobodnog tržišta temelji. Ovo smatram iznimno bitnim, jer u ovoj zemlji koja se smatra većinski katoličkom u zadnje vrijeme se pojavljuju oni koji uvjeravaju sebe i sve ostale kako je liberalni sustav slobodnog tržišta posve kompatibilan s nekim konzervativnim, katoličkim svjetonazorom.I malom je djetetu jasno da ekonomski sustav koji apsolutizira ljudsku pohlepu, ograničenu samo tuđom pohlepom u vječnoj tržišnoj borbi, ne može baš biti kompatibilan s novozavjetnom filozofijom milosrđa, požrtvovnosti i zajedništva, pa niti sa starozavjetnim sustavom strogog autoriteta i detaljnog moralnog ... više >

  • 2
  • 1
  • 0
  • 6

Analiza

Kritika (neo)liberalne ekonomije II - ekonomski aspekti (2)

23.05.2016. 14:24, Slobodna tema+anketa: Ocijenite stranke i političare...

(3. dio)

6) MISTIFIKACIJA NOVCA

Usko vezano uz to jest da liberalna ekonomija ne shvaća ili ne želi shvatiti pravu narav novca. Na kramarovom pultu, gdje se sva ekonomija svodi na trampu ja-tebi-ti-meni, novac je naprosto još jedna u nizu roba ili proizvoda koji se mjenja za sve ostalo. Stoga liberalni ekonomisti imaju tendenciju pripisivati novcu nekakvu inherentu ili univerzalnu vrijednost, pa otud imbecilne parole poput "otkud državi pare za sve to?" Kao da su te pare neki dukati zbog kojih rudari moraju danima crnčiti u rudniku da iskopaju i istale zlato!

Novac nema nikakve vrijednosti osim one koju država koja ga izdaje odredi da ima. Realan trošak tiskanja jedne novčanice od 1000 kuna jest vjerojatno par desetaka lipa. Novac dakle nije vrijednost. On je jamstvo države da će se negdje, nekad, nekako stvoriti vrijednost za koju će se taj novac moći zamijeniti. Novac je naprosto portabilni dražvni dug! Stoga je njegova vrijednost upravo inverzna realnoj vrijednosti dobara i usluga. Ako na tržištu imate veću potražnju za dobrima i uslugama, onda se vrijednost novca smanjuje. Primjer je Weimarska republika 1920-ih, gdje je jedna šturca kruha koštala 100 milijardi maraka. S druge strane, ako na tržištu imate manju potražnju za dobrima i uslugama, vrijednost novca raste. To je u načelu situacija u kojoj smo mi danas, kad ljudi rade za kikiriki i prodaju obiteljsko srebro samo zato da zgrnu koju paru.

Cijela poanta regulacije makroekonomije jest kako pogoditi pravi omjer između količine novca i količine dobara i usluga. Obzirom da je svrha ekonomije, rekosmo, ta da dobijemo što više stvarnih dobara i usluga, onda se mora stvorit situacija u kojoj će novac vrijediti manje od dobara i usluga, pa će svi htjet raditi da ih stvore još. A to znači da novca mora ukupno biti više od dobara i usluga, kako bi potražnja za njim bila manja. A kako novac nije drugo nego državni dug, onda to znači da ukupna količina dugovanja u državi uvijek mora premašivati ukupnu realnu vrijednost dobara i usluga koja ta država trenutno posjeduje. I ovo pokazuje koliko je ideja da se ide kresati proračun kako bi se uštedile pare u svom korijenu idiotska: jer, država u kojoj se nekog boga i radi imat će budžet u deficitu. Deficit državnog proračuna znači naprosto da mi kao društvo jamčimo da će naš rad jednog dana stvoriti više vrijednosti nego što ih imamo sada! Obrnuto, država u kojoj se smanjuje deficit u budžetu, ili je budžet balansiran, ili joj budžet ide u plus je u gadnoj banani. Jer to znači da se stvarna vrijednost dobara i usluga smanjuje na račun fiktivne vrijednosti novca. Dakle mi kao društvo prestajemo s radom i proizvodnjom novih vrijednosti, gledamo samo kako da sve to prodamo, zgrnemo neku paru i strpamo je u čarapu.

Sve je ovo špansko selo za veliku većinu liberalnih ekonomista. Njima je jedino bitno da s ove naše strane kramarskog pulta bude više krame nego s one druge. Takav je mentalitet legendarni Držić izvrsno opisao u liku svojeg starca Skupa, koji živi kao zadnja sirotinja dok si u grobu čuva blago nad kojim samo jamra: "Tezoro, tezoro!" Sva logika liberalne ekonomije i balansiranja budžeta ide upravo prema tome da smanji, a ne poveća stvarnu vrijednost na nivou države, da se prekine sav rad i proizvodnja, a ljude učini ovisnim o novcu za koji više ništa neće moći nabaviti, osim naravno onog što im "tržište" isporuči iz stranih zemalja.

7) NESHVAĆANJE ULOGE POREZA

U liberalnom sustavu oporezivanje se prikazuje maltene kao državna pljačka, jer to dođe kao da kramaru netko pod prijetnjom sile uzima novce s one strane pulta. No pogledamo li stvar iz perspektive monetarno suverene države, postavlja se naravno banalno očito pitanje: kog će vraga državi novci? Novce si ona sama tiska i onda ih emitira u ekonomiju, pa zašto ih onda treba kupiti natrag kroz poreze? Ako joj baš toliko silno trebaju, pa nek si ih naprosto uzme kolko hoće, odmah u tiskari, dok su još friški.

Poanta je, naravno, da državi ne trebaju novci, nego rad, dobra i usluge koje njeni stanovnici proizvode i mijenjaju za novac koji država proizvodi. Kako smo gore rekli, ako si država hoće stvorit još više dobara i usluga, mora prvo naštampat još više novaca. E sad, to naravno stvara opasnost od inflacije, to jest, da vrijednost novca toliko oslabi da do vremena kad se ta nova dobra i usluge naprave, nitko ih više neće moći kupiti za te pare. Stoga, da ne bi baš ljudi s novčanicama brisali noseve, država povisuje poreze kako bi stvorila umjetnu potražnju za novcem i tako mu održala vrijednost stabilnom dok se nova dobra i usluge ne stvore. Ovo je naprosto logika vožnje automobilom: hoćemo vozit brže (povećat količinu dobra i usluga u opticaju) moramo dodati gas (upuhat novce u sustav). No da nam ne bi makina pregorila (nastala inflacija) moramo istovremeno šaltat u višu brzinu (povećat poreze).

Druga svrha poreza jest, naravno, da država njima regulira što hoće da joj ljudi rade. Kockanje, pornografija, financijske špekulacije i slične fakinarije nisu baš neke djelatnosti koje dugoročno pridonose boljitku društva, pa stoga, ako nećemo da cvjetaju nauštrub nekakve produktivne, realne ekonomije, poreznom presijom smanjimo njihov opseg i preusmjerimo poslove odande na nešto što je društveno korisno. I ovdje leži glavni razlog zašto je potrebno bogataše oporezovat do grla: da ih se natjera da svoje bogatstvo reinvestiraju natrag u produktivnu ekonomiju! Ljudi koji imaju hrpe para ne trebaju ništa radit, mogu se samo po cijele dane luftat na svojim 500-metarskim jahtama u društvu harema Ukrajinki, a njihovo bogatstvo samo miruje u bankama, na burzi ili u nekretninama. Treba te ljude natjerat da te pare ulože natrag u produktivnu ekonomiju, tako što će im se pošten komad tog bogatstva oporezovat.

Imamo, recimo, direktore ili menadžere koji su u svojim kompanijama na pozicijama moći da sami sebi određuju plaće. I što sad njih sprečava da izvuku sav profit iz tvrtke, isplate si ga kroz bonuse i kompenzacije, pa onda to sve spiskaju na lake žene i teške droge negdje na Bahamima? Pa sprečava ih, recimo, porezna stopa od 90% koju će im država udarit na godišnja primanja od bogznakoliko milijuna. Ako znaju da ih to čeka čim iznesu pare iz tvrtke, onda je puno vjerojatnije da će ih zadržat u njoj, reinvestirati u daljnje širenje proizvodnje i razvoj tehnologija, a možda čak i dići plaće radnicima!

8) NEPOŠTIVANJE SINDIKATA

Zagovornici slobodnog tržišta sindikate ne mogu smisliti i otvoreno ili prikriveno promoviraju njihovo dokidanje. Što je glupost čak i iz njihove vlastite perspektive, jer temeljna logika slobodnog tržišta trebala bi kao biti pregovaranje. Dvije strane trebale bi kao postić nekakav optimalan dogovor, vođene ničim drugim nego vlastitim interesom. Sad se naravno postavlja pitanje: kako se točno čistačica Barica može dogovoriti oko svoje mizerije od plaće s multinacionalnom kompanijom koja obrće nebrojive milijarde? Barici je ta crkavica koju dobiva pitanje gole egzistencije, dok kompanija upošljava još na tisuće takvih radnika i neće ni trepnut ako neke baci na cestu. Jedini način na koji se i egzistencija kompanije može dovesti u pitanje jest da se svi ti radnici povežu i zaprijete blokadom cijelokupne proizvodnje: pa ili ćemo svi skupa ostat bez posla, ili ćemo svi skupa postić neki dogovor od općeg interesa! Liberalni ekonomisti žive u nekom svijetu snova, gdje na tržištima sa tisućama radnika i šačicom poslodavaca, svaki radnik ponaosob kao može birati kod kog će i pod kojim uvjetima raditi. Plus što poslodavci mogu biti povezani u kartel, što zbog nekog vraga liberalna ekonomija nikad ne želi vidjeti, ali ako se radnici nasuprot njih povežu u sindikat, to je odmah komunizam, katastrofa, apokalipsa!

Drugi i još bitniji razlog zašto sindikati moraju postojati jest da je to jedini tip organizacije koji efektivno sprečava nastanak diktature. Za nekoga kome je navodno stalo do slobodnog, otvorenog društva, ovo bi valjda trebala biti bitna stavka. Preporučam svim zagorovnicima liberalne ekonomije da si pročitaju Machiavellijeve Diskurse o povijesti Rima, te naročito obrate pozornost što taj stari firentinski lisac ima za reći o ulozi pučkih tribuna u Rimskoj Republici. Rimski su se pučani znali organizirati i izboriti za svoja prava tako što bi si izabirali svoje vlastite vođe - tribune - koji su branili njihove interese u senatu i na sudovima, suprotstavljajući se samovolji vladara i pohlepi plemstva. Tribuni su služili kao instucionalni klin koji je držao vlast i plemstvo razdvojenima, te tako omogućavao da se neki opći interesi pučanstva proguraju kroz politički sustav republike. Onog trena kad su tribuni izgubili svoju moć, Rim se iz republike transformirao u diktaturu! Ista priča dogodila se u Europi u prvoj polovici 20. stoljeća: svaki totalitarni režim modernog doba imao je kao svoj prvi cilj dokidanje sindikata, bilo da ih uništi (fašizam), bilo da ih oslabi pretvorivši ih u državne službe (komunizam). I to je bitna uloga koju sindikati imaju u društvu, da služe kao protuteža interesima što vlade, što krupnog kapitala. Ako sindikati nestanu, ili naprosto budu dovoljno oslabljeni da više nisu faktor u toj priči, onda će ili krupni kapital preuzeti vladu (fašizam) ili će vlada preuzeti krupni kapital (komunizam). Diktatura je zajamčena u oba slučaja!

Naravno, uzevši u obzir da su glavni propnenti laissez faire ekonomija u 20. stoljeću ujedno bili i proponenti diktatura, onda baš ni ne čudi što ih sindikati toliko žuljaju.

(5. dio)

Interakcija

 
UČINIO -> 15 6 5 59
PRIMIO <- 94 27 9 235

Dostignuća

Vingd 117.00
Bodovi 89.7
Analize 19 117.00
Ankete 19

Ocjene (2)


Respektira (2): VeNLO, 5none5


Komentari (11)


Dakako, posljedica toga jest strašan i stalan rast našeg duga, jbg,uvijek je iznos kojeg treba vratiti bankama veći od emitiranog duga/kredita.Ne, nema nam spasa, roblje smo.Otud i porez na nekretnine, kako bi nam sutra bila pravno oduzeta sva imovin VeNLO 1 0 0


Svi koji to ne žele shvatiti ili nisu u stanju zbog mentalnog sklopa/programa, nehotični su psi čuvari bankarske vladavine nad cijelim svijetom. VeNLO 1 0 0


Slažem se, Venlo, ovo je pak bila više općenita analiza bez ulaženja u partikularne detalje glede monetarnog suvereniteta pojedine države. No možda se u budućnosti i tu nešto promijeni. Island već radi na tome. kbunjevac 1 0 0


Neće se promijeniti.Banda je spremna radi očuvanja svoje robovlasničke pozicije sve nas gurnuti u rat, bilo kakav, a Island je premali pa je vjerojatno i zato pušten da radi po svom, bar nakratko. Dugoročno će ga opet pokoriti. VeNLO 0 0 0


Pa je izglednija opcija da će se sustav urušiti u jednom jedinom trenu sam od sebe:) VeNLO 0 0 0

Analiza

Kritika (neo)liberalne ekonomije II - ekonomski aspekti (2)

23.05.2016. 14:24, Slobodna tema+anketa: Ocijenite stranke i političare...

(3. dio) 6) MISTIFIKACIJA NOVCAUsko vezano uz to jest da liberalna ekonomija ne shvaća ili ne želi shvatiti pravu narav novca. Na kramarovom pultu, gdje se sva ekonomija svodi na trampu ja-tebi-ti-meni, novac je naprosto još jedna u nizu roba ili proizvoda koji se mjenja za sve ostalo. Stoga liberalni ekonomisti imaju tendenciju pripisivati novcu nekakvu inherentu ili univerzalnu vrijednost, pa otud imbecilne parole poput "otkud državi pare za sve to?" Kao da su te pare neki dukati zbog kojih rudari moraju danima crnčiti u rudniku da iskopaju i istale zlato!Novac nema nikakve vrijednosti osim one koju država koja ga ... više >

  • 2
  • 0
  • 0
  • 11

Analiza

Kritika (neo)liberalne ekonomije II - ekonomski aspekti (1)

23.05.2016. 14:21, Slobodna tema+anketa: Ocijenite stranke i političare...

(2. dio)

U prošla dva posta analiziran je povijesni razvoj ekonomskih škola slobodnog tržišta i zaključeno je da je riječ o čistoj subverziji i sabotaži. Imajući dakle na umu da je taj sustav stvoren tako da ne funkcionira, sada se može iznutra analizirati zašto točno ne funkcionira. U ova dva posta glavnina nekoherentnosti i nefunkcionalnosti laissez faire ekonomske škole uobličena je u nekih osam vrlo konkretnih problema.

1) MIKROEKONOMIJA UMJESTO MAKROEKONOMIJE

Kako Friedrich List lijepo veli u svojoj kritici Adama Smitha, čitav sustav slobodnog tržišta u osnovi se svodi na "ekonomiju kramara". Imamo s jedne strane prodavača (ponudu), s druge kupca (potražnju) a između njih pult (tržište) i to je to! Svatko od njih ima svoj interes i svoje vlasništvo. Ništa drugo u tom sustavu ne postoji, ili se ne razmatra: niti društvo, niti vlada, niti moćni pojedinci i grupe, niti potrebe gladnih i sirotih, niti neki nacionalni interesi, niti javno dobro, niti tehnološki razvoj, ništa! Smith je naprosto mikroekonomski sistem računovodstva podvalio pod makorekonomski sistem upravljanja nacijom. Njegovom se logikom možda može voditi knjigovodstveni servis, ali se sigurno ne može voditi država.

2) EKONOMIJA KAO PRIRODNA ZNANOST

Smith i njegovi sljedbenici ekonomiju pokušavaju predstaviti kao prirodnu znanost, koja opisuje sustav prirodnih zakona, nepromjenjivih i bogomdanih poput zakona gravitcije fizici - ili u slučaju austrijske škole, još rigidnije: sustavom aksioma i teorema kao u matematici - na koje ljudi nemaju i ne mogu imati apsolutno nikakva utjecaja. Ekonomija je, međutim, društvena znanost, koja proučava društvena zbivanja i tu, kao ni u povijesti ili sociologiji, ne može biti govora o nekakvim "zakonima" kakvi postoje u prirodnim znanostima poput matematike, fizike i kemije. Ljudi su razumna bića sa slobodnom voljom te uvijek mogu donekle djelovati izvan okvira nekakvih prirodnih datosti. Zamislite koliko bi apsurdno bilo da neki povjesničar proglasi da je otkrio nekakve "zakone" koji upravljaju cijelokupnom ljudskom poviješću, pa potom iz toga, temeljem nekih statističkih podataka napravi matematički model kojim će predviđati kako će ljudsko društvo izgledati u budućnosti. Takvog Nostradamusa ili vidovitog Milana znanstvena bi zajednica odmah ismijala kao šarlatana. No u slučaju ekonomije, svima su puna usta o "zakonima tržišta", na temelju kojih se onda izrađuju matematički modeli i rade neka predviđanja ljudskih aktivnosti koja, za divno čudo, gotovo uvijek ispadnu pogrešna u stvarnom svijetu.

3) IDOLOTARIJA TRŽIŠTA

Liberalni ekonomisti o tržištu govore maltene kao da je to neko božanstvo čiju volju može interpretirati samo pomazana kasta ekonomskog svećenstva upućena u njegove misterije ("tržište predviđa...", "zakoni tržišta nalažu...", "ako ne napravimo to i to, tržište će..."). Realno gledajući, nikakvo tržište zapravo ne postoji. To je samo naziv za nekakvu post-factum, statističku aproksimaciju određenih ljudskih djelovanja. Zbog toga tržišta sama po sebi nisu nikad ništa napravila: ona su naprosto posljedica djelovanja pojedinaca kroz neke već postojeće društvene strukture. A te društvene strukture, s nekakvim donekle sređenim sustavom zakona i procedure kroz koje pojedinci donekle mogu djelovati, obično se zovu države.

Da je sve bilo podređeno "zakonima tržišta", recimo, ne bi nikad došlo do izgradnje željeznice u 19. stoljeću. Tržišta ne bi nikad pokazala nikakvu potražnju za prugama i vlakovima: svi bi i dalje ulagali samo u razvoj i prodaju potkova i sedla, najnoviji model, s dvije dodatne zakovice - besplatno! Željezničku infrastrukturu u 19. stoljeću izgradile su ex nihilo nacionalne vlade, vođene nekom svojom politikom nacionalnih interesa. Tek su na temelju te državne intervencije onda nastala posve nova tržišta za posve nove proizvode i nova radna mjesta.

Liberalni ekonomisti, međutim, konstantno osporavaju državama mogućnost da naprave išta, a kamo li išta korisno u sferi gospodarstva. Jao si ga državi koja pokuša intervenirati u ekonomiju i ogriješi se o zakone tržišta - navući će propast na sve nas! Riječ je o zbilja krajnje okultnom iracionalizmu koji se prodaje pod znanost. Nekakva realna, smislena društvena struktura kroz koju se nešto i može donekle napraviti, blokira se, a sve se prepušta nekoj posve apstrahiranoj ideološkoj utopiji. Upravo je ironično koliko je sustav koji samog sebe stalno naziva liberalnim zapravo podređen fatalizmu.

4) ILUZIJA KONKURENTNOSTI

U sustavu slobodnog tržišta, ljudi i organizacije svedeni su na biljarske kugle koje se stalno sudaraju i odbijaju pod utjecajem nekih vanjskih sila. Dvije ili više kugli se naravno nikad ne mogu dogovorit da među sobom namjeste ishod biljarske igre, pa otud iluzija da firme stalno moraju konkurirati jedne drugima na tržištu, te će se tako naravno rušit cijena, dić kvaliteta, povećat proizvodnja, poticat inovacija i, jednom riječju, događat čudesa! Realno gledajući, u nekoj stvarnoj tržišnoj ekonomiji konkurencija praktički i ne postoji.

Imate dvije tvrtke koje proizvode isti proizvod i prodaju ga na istom tržištu. Jedini način da one jedna drugoj konkuriraju jest da svaka proizvodi čim više i prodaje za što manju cijenu. Drugim riječima, svaka od njih mora si stvarati dodatne troškove i trpjeti dugoročne gubitke da onu drugu izbaci iz posla. Sad se naravno postavlja pitanje: zašto bi itko normalan to radio?! Zašto bi ijedna od tih tvrtki bila voljna riskirat vlastiti bankrot samo da onu drugu izbaci iz igre? Ne bi li bilo puno bolje za njih obje da se organiziraju u kartel, podijele tržište među sobom, te dogovore peterostruku cijenu proizvoda ispod koje niti jedna neće ići? Nema dodatnih troškova, nema dugoročnih gubitaka, samo profit!

U sustavu slobodnog tržišta kartelizacija i monopolozacija su apsolutno najnormalnije pojave i jedini koji tu ne vide šumu od drveća su liberalni ekonomisti. Konkurentnost na tržištu može postojati samo u vrlo kratkim razdobljima, i to gotovo isključivo na vrlo novim i vrlo mladim tržištima. I zbog toga karteli naravno ne trpe nikakvu inovativnost i zapravo guše razvoj novih tehnologija koje omogućuju otvaranja novih tržišta te razvoj potencijalne konkurencije. Jednom kad se tvrtka ili grupa tvrtki etablira na nekom tržištu štitit će stečene pozicije kao ličke medvjede i aktivno raditi na suzbijanju bilo kakve potencijale konkurencije. I tada u taj kartel mora intervenirati država kao neka viša sila te natmetnuti tim tvrtkama neke regule i zakone od općeg interesa: da, npr. ne proizvode šrot, ne sprečavaju druge da proizvode bolje, ne naplaćuju deseterostruke cijene, ne spuštaju plaće svojim radnicima, ne sele proizvodnju u druge zemlje, itd. Na takav se način onda može formirati neka relativno normalna nacionalna industrija. U protivnom, ako država ne intervenira, ili je naprosto preslaba da nadjača kartel koji se formirao na njenom teritoriju, stvari mogu postati jako, jako gadne.

Hoćete tržište posve oslobođeno državnih intervencija? Pa, promislite si onda malo kako izgleda globalno tržište narkotika, u čiju proizvodnju i prodaju sigurno ne intervenira nikakva javna vlast. I koji je rezultat toga? Apsolutna i potpuna dominacija kartela, koji doslovce ubijaju svaku moguću konkurenciju.

5) KRIVA PODJELA EKONOMIJE

Advokati slobodnog tržišta stalno govore o antagonizmu privatnog i javnog sektora u ekonomiji. No to je posve promašena analiza. Stvarni antagonizam jest između proizvodnog i financijskog sektora. Glavni problem ekonomije danas nije dominacija javnog nad privatnim, niti privatnog nad javnim, glavni je problem dominacija financija nad proizvodnjom. Neoliberalni ekonomisti profesionalno su nesposobni uočiti razliku između to dvoje: oni naprosto ne mogu shvatiti da opipljiva, stvarna, materijalna dobra kao što su recimo ceste, bolnice, škole imaju neku vrlo realnu vrijednost, dok novci, obveznice, dionice i slične financijske umotvorine imaju posve iluzornu vrijednost. Njima sve to dođe jedno te isto, pa zato i samo gledaju kom će prodati autoceste da namire rupu u budžetu, ili kako razbucat imovinu tvornice da se namire krediti banci, a radnike na ulicu. To je otprilike logika čovjeka koji si proda kuću za milijun kuna zato da bi mogao tjedan dana živjeti u superluksuznom hotelu.

Cijela poanta ekonomije kao znanosti jest da ustroji društvo na takav način da se mogu zadovoljiti sve ljudske materijalne potrebe. Novce se ne može jesti, niti njima odijevati, niti ih koristiti za išta drugo osim da ih se zamijeni za neku stvarnu vrijednost - koje naravno neće biti ako netko ne uloži vrijeme i rad da ju proizvede. Veliko povijesno postignuće modernih nacionalnih država, nastalih u Europi od 15. stoljeća pa nadalje, bilo je upravo u tome da je centralna vlast počela promovirati interese cehova i manufaktura nasuprot interesima bankara i lihvara. Tako su i nastale prve industrije, kada je financijski sektor, što zakonima, što silom, potčinjen interesima proizvodnje. I to mora biti temeljna uloga države u regulaciji ekonomije: da se bori protiv bankara, sprečava lihvarenje, otpisuje dugove gdje je to potrebno, te osigurava da novci stalno teku u proizvodnju novih vrijednosti, dobara i usluga, a ne da se cuclaju iz nje.

(4. dio)

Interakcija

 
UČINIO -> 15 6 5 59
PRIMIO <- 94 27 9 235

Dostignuća

Vingd 117.00
Bodovi 89.7
Analize 19 117.00
Ankete 19

Ocjene (1)


Respektira (1): 5none5


Komentari (2)


Po liberalnoj teologiji ništa ne može (poput kakva božanstva) uspjeti bez Nje, bez obzira što u njoj više firmi propade nego li uspije 5none5 1 0 0


po toj istoj teologiji državne firme bi trebale propasti dan nakon što su osnovane, ali ipak ih mi danas (na našu žalost) prodajemo upravo zato što su konkurentne 5none5 1 0 0

Analiza

Kritika (neo)liberalne ekonomije II - ekonomski aspekti (1)

23.05.2016. 14:21, Slobodna tema+anketa: Ocijenite stranke i političare...

(2. dio) U prošla dva posta analiziran je povijesni razvoj ekonomskih škola slobodnog tržišta i zaključeno je da je riječ o čistoj subverziji i sabotaži. Imajući dakle na umu da je taj sustav stvoren tako da ne funkcionira, sada se može iznutra analizirati zašto točno ne funkcionira. U ova dva posta glavnina nekoherentnosti i nefunkcionalnosti laissez faire ekonomske škole uobličena je u nekih osam vrlo konkretnih problema.1) MIKROEKONOMIJA UMJESTO MAKROEKONOMIJEKako Friedrich List lijepo veli u svojoj kritici Adama Smitha, čitav sustav slobodnog tržišta u osnovi se svodi na "ekonomiju kramara". Imamo s jedne strane prodavača (ponudu), s druge kupca (potražnju) ... više >

  • 1
  • 0
  • 0
  • 2

Analiza

Kritika (neo)liberalne ekonomije I - povijesni pregled (2)

23.05.2016. 14:15, Slobodna tema+anketa: Ocijenite stranke i političare...

(1. dio)

Ironija u cijeloj toj povijesti jest da su Englezi do polovice 19. stoljeća polako počeli pušiti vlastite laži: zaboravljajući na vlastitu tradiciju ekonomskog nacionalizma i protekcionizma, počeli su vjerovati kako je liberalizam Adama Smitha zaista temelj gospodarske moći njihova imperija. Stoga je sir John Barnard Byles 1849. preventivno objavio knjigu naslovljenu "Sofizmi slobodne trgovine", jednu od najboljih i najopširnijih kritika laissez faire ekonomije ikad napisanu. Iz pera britanskog lorda, za njegova britanske sunarodnjake, da ih podsjeti kako se britanska gospoda ne spominju na isti način doma i po svijetu. Prosim lepo! Na žalost ili na sreću, to nije funkcioniralo: britanska propagandna mašinerija koja je potpala utjecaj uskog kruga financijaša iz londonskog Cityja, bila je toliko moćna da je na kraju ostatak nacije uspjela uvjeriti da je dan noć. Kad je njima samima voda počela dopirati do grla, britanski su lordovi u parlamentu počeli posve otvoreno govoriti o tome kako je cijeli sustav bio osmišljen da ga se implementira u drugim zemljama, a nikako ne u Britaniji. Da citiramo dio govora koji je gospodin Robertson održao u Parlamentu 22. listopada 1831.:

"Druge nacije, kao i časni lord nasuprot meni i oni koji su surađivali s njim, dobro su znale da smo mi pod slobodnom trgovinom podrazumijevali ni manje ni više nego to da, pomoću značajnih prednosti koje smo uživali, zadobijemo monopol nad tržištima tih nacija, te ih spriječimo, jednu po jednu, da ikada i same postanu industrijske nacije."

Nakon Prvog svjetkog rata, liberalnu ekonomiju u SAD-u uskrsava obitelj Rockefeller. Problem s kojim su se Rockefelleri i njihovi pajdaši monopolisti u Americi suočavali bio je kako zašprehati Amerikance da prepuste više-manje cijelo svoje gospodarstvo njihovim dinastijskim kartelima, čija su sumnjiva bogatstva vjerojatno vukla podrijetlo iz raspadajućeg britanskog imperija. Odgovor je, naravno, ležao u istoj staroj engleskoj demagogiji: zabrani vladi da se petlja u gospodarstvo, a monopole i kartele potom prozovi tržištem!

Kako su Amerikanci bili poznati po tome da Britance nisu mogli smisliti, liberalnu ekonomiju su Rockefelleri preko bare isporučili u neutralnom austrijskom pakiranju, financirajući rad dvojice austrijskih ekonomista: Ludwiga von Misesa i Friedricha Hayeka. Hayek je bio bivši austrijski socijalist koji je u SAD-u objavio knjigu "Put u ropstvo", u kojoj slobodno tržište poistovjećuje sa slobodnim društvom i zaključuje da bilo kakvo interveniranje vlade u gospodarstvo neizbježno vodi stvaranju totalitarne tiranije. Nešto stariji Mises, koji se kao smatra utemeljiteljem te "austrijske škole", bio je pak otvoren simpatizer i suradnik fašističkih režima u Europi, o kojima i sam lijepo veli:

"Ne može se poreći da fašizam i slični pokreti koji pokušavaju stvoriti diktature u Europi imaju najbolje namjere, te da je njihova intervencija zasad spasila europsku civilizaciju. Postignuća koja je fašizam izborio živjet će stoga vječno u povijesti."

Sad se naravno postavlja pitanje: kako s jedne strane može ići priča o nužnosti diktature za spas civilizacije, a s druge priča o slobodnom društvu koje se grozi državne tiranije? Takva je shizofrenija otprilike bila stanje uma većine američkih bogatuna u međuratnom razdoblju: oni su naprosto htjeli mirno i slobodno poslovati s fašističkim diktaturama u Europi i grozili se vlastite vlade koja ih je htjela uvuć u rat protiv Hitlera. Pa da, ode brate biznis! Popis svih američkih kompanija koje su financirale i surađivale s fašistima i nacistima zahtjevao bi vlastiti članak, a nekima su njihove veze s Hitlerom bile toliko mile da su sabotirali i američku vojnu proizvodnju u Drugom svjetskom ratu. Kroz tu se priču obično provlače i neka vrlo poznata imena. Drugim riječima, ponovno se cijela priča o slobodnom tržištu ispostavila kao peta kolona za sabotiranje neprijateljske ekonomije: i to više ne čak u skrivenom gospodarskom, nego u otvorenom općem ratu!

Urođene simpatije prema fašizmu ostale su prisutne kod većine liberalnih ekonomista i poslije rata. Hayekov i Misesov mlađi suradnik bio je američki ekonomist Milton Friedman, začetnik neoliberalne škole u Chicagu. Oni i njegovi "dečki" svoje su ekonomske ideje testirali u laboratorijima malih i mladih latinoameričkih država, gdje je američka vlada 1970-ih redovito podupirala vojne hunte i fašistoidne diktatore. Zbog nekog razloga, slobodno se tržište puno lakše realiziralo u korumpiranoj i krvavoj diktaturi, nego u ičemu nalik slobodnom i demokratskom društvu. Sam Hayek to je otvoreno priznao, ponavljajući stavove svog mentora Misesa u komentaru o Pinochetovoj diktaturi u Čileu:

"Diktatura može biti nužan sistem u tranzicijskom periodu... Osobno preferiram liberalnu diktaturu naspram demokracije bez liberalizma."

Pa tko živ, tko mrtav, dok taj tranzicijski period ne prođe! Jedan od onih koji nisu živi izašli iz takvih 'liberalnih diktatura' bio je i salvadorski nadbiskup Oscar Romero, veliki protivnik neoliberalne ekonomije i „šok terapije“ koju je u njegovoj zemlji provodila vojna hunta financirana od SAD-a. Romero je ubijen 1979. pod još uvijek nerazjašnjenim okolnostima, a katolici u Salvadoru danas ga štuju kao mučenika i sveca.

Neoliberalne eksperimente iz latinoameričkih radionica prenijeli su početkom 1980-ih u SAD i Britaniju Ronald Reagan i Margaret Thatcher. Cijela poanta te geopolitičke igre, kao i 200 godina ranije u doba Adama Smitha, bila je da uvali kukavičje jaje glavnoj konkurentskoj velesili, u ovom slučaju SSSR-u! Raspad SSSR-a i ekonomska "šok terapija" koja mu je uslijedila bila je poprilična katastrofa za većinu bivših sovjetskih republika. Smjena marksizma neoliberalizmom svodila se na onu narodnu: sjaho Kurta, uzjahao Murta! Teško da je potrebno podsjećati na što je ličila situacija u Rusiji 1990-ih, kada su obični ljudi doslovce umirali od gladi i hladnoće, Jeljcin slao tenkove na parlament, mafija se nakotila u svim porama društva, a šačica korumpiranih oligarha preko noći preuzela glavninu bogatstva zemlje. Možda najindikativniji primjer te katastrofe su malene baltičke države Estonije, Latvije i Litve, koje su od 1989. do danas izgubile oko 20% svojeg stanovništva! Staljin nije u njima uspio izazvati toliku depopulaciju! Hrvatska i Bosna uz rat i agresiju 90-ih nisu uspjele izgubiti toliki postotak stanovništva! Kad neoliberalni ekonomisti onda vele kako su ti 'baltički tigrovi' primjeri uspješnih tranzicija iz socijalizma u neoliberalizam, čovjek onda ne želi ni pomišljati kako izgledaju neuspjele tranzicije!

Da zaključimo: liberalna ekonomija slobodnog tržišta, u kojoj god inkarnacija da zaživjela, jedna je velika prijevara. Oduvijek je bila prijevara i nastala je kao prijevara – kao ekonomsko oružje koje, ako se uspješno implementira, omogućava da se stranu zemlju osvoji i opelješi bez otvorenog rata. To je ekonomski sustav koji je ciljano osmišljen da ne uspije! Liberalna ekonomija nema nikakve veze s kapitalizmom, dapače, kao što je rečeno, sve kapitalističke velesile izgradile su svoje nacionalne ekonomije po principima apsolutno suprotnim školi slobodnog tržišta. Kapitalizam kao ekonomski sustav teži rastu kapitala, tj. povećanju bogatstva u društvu, dok slobodno tržište vodi upravo u siromaštvo, u propast, u porobljavanje. Liberalna ekonomija nema nikakve veze niti sa slobodnim, demokratskim i civiliziranim društvom: njeni propnenti su više-manje otvoreno zagovarali diktatorske režime i nametali ih gdje god i kad god su mogli. Oni koji su kroz povijest imali najviše koristi od slobodnog tržišta mahom su bili robovlasnici, šverceri droge, fašistički kolaboratori, vojne hunte, mafijaški oligarsi... jednom riječju, šljam ljudskog roda!

I naposlijetku: danas je praktički pa nemoguće išta reći o marksizmu, a bez da se odmah ne povuku konotacije o Staljinovim gulazima, krvavim revolucijama, nebrojenim žrtvama komunističkih režima i svim ostalim zlima koje je isti uzrokovao. Tom logikom, želimo li biti doslijedni, liberalnu se ekonomiju slobodnog tržišta mora smatrati odgovornom za opijumske ratove, irski pomor glađu, latinoameričke vojne hunte, rusku mafiju i mnoge slične zločine u recentnijoj ljudskoj povijesti.

(3. dio)

Interakcija

 
UČINIO -> 15 6 5 59
PRIMIO <- 94 27 9 235

Dostignuća

Vingd 117.00
Bodovi 89.7
Analize 19 117.00
Ankete 19

Ocjene (2)


Respektira (2): 5none5, VeNLO


Komentari (1)


„mnoge slične zločine u recentnijoj ljudskoj povijesti“ u koje svakako spada i genocid liberalnog zapada kojem upravo svjedočimo u arapskom svijetu, i čija je posljedica aktualna izbjeglička kriza 5none5 1 0 0

Analiza

Kritika (neo)liberalne ekonomije I - povijesni pregled (2)

23.05.2016. 14:15, Slobodna tema+anketa: Ocijenite stranke i političare...

(1. dio) Ironija u cijeloj toj povijesti jest da su Englezi do polovice 19. stoljeća polako počeli pušiti vlastite laži: zaboravljajući na vlastitu tradiciju ekonomskog nacionalizma i protekcionizma, počeli su vjerovati kako je liberalizam Adama Smitha zaista temelj gospodarske moći njihova imperija. Stoga je sir John Barnard Byles 1849. preventivno objavio knjigu naslovljenu "Sofizmi slobodne trgovine", jednu od najboljih i najopširnijih kritika laissez faire ekonomije ikad napisanu. Iz pera britanskog lorda, za njegova britanske sunarodnjake, da ih podsjeti kako se britanska gospoda ne spominju na isti način doma i po svijetu. Prosim lepo! Na žalost ili na sreću, to nije ... više >

  • 2
  • 0
  • 0
  • 1

Analiza

Kritika (neo)liberalne ekonomije I - povijesni pregled (1)

23.05.2016. 13:53, Slobodna tema+anketa: Ocijenite stranke i političare...

Ne može se čovjek boriti protiv simptoma a bez da se dotakne same bolesti. Sulude ideje poput mjera štednje, rezanja proračuna, odricanja od monetarnog suvereniteta i bezuvjetne privatizacije sveg živog, imaju svoj korijen u ekonomskoj teoriji klasičnog liberalizma, te njenih kćeri, libertarijanizma (austrijska škola) i neoliberalizma (čikaška škola). Mislim općenito na gospodarsku doktrinu laissez faire, što u slobodnijem prijevodu znači otprilike "dopusti sve", a podrazumijeva neograničenu slobodu tržišta, ograničenu ili nikakvu ulogu države u ekonomiji, apsolutnu svetost privatnog vlasništva, te, naravno, ograničavanje državne potrošnje i investicija.

Riječ je o žestokoj i poprilično očitoj demagogiji, a kritiku iste razdijelit ćemo na pet postova: prva dva se bave povijesnim pregledom, treći i četvrti ekonomskim aspektima, te peti filozofskom podlogom iste. Prva dva se dijela dakle bave poviješću i razvojem liberalne ekonomije, od njenog začeća u 18. stoljeću do njenih reinkarnacija u ovim našim vremenima.

Engleska je bila prva zemlja u povijesti koja je se industrijalizirala, a taj razvoj ima zahvaliti politici strogog protekcionizma, državnog intervencionizma i nacionalnog bankarstva koje je prakticirala od 17. stoljeća. Engleske kompanije oduvijek su bile u najužoj sprezi s kraljevskom vlašću koja ih je štitila od bilo kakve strane konkurencije carinama i subvencijama za razvoj domaćeg poduzetništva. Tijekom vladavine Georgea I (1714-1727) sve kompanije koje nisu imale kraljevsku povelju stavljene su izvan zakona, a kolonijama je zabranjen izvoz gotovih proizvoda u Englesku. Svaku naznaku strane konkurencije domaćoj industriji vlada je promptno likvidirala. I još debelo u drugoj polovici 18. stoljeća engleski su se lordovi u parlamentu pjenili da uvoz i jednog jedinog stranog čavla znači izdaju kraljevstva!

Ploča se pak okrenula do 1775. kada su kolonije u Americi digle revoluciju protiv ovakve drakonske politike i izborile se za samostalnost od Londona. Vidjevši da je vrag odnio šalu i da će ostati i bez drugih kolonija ako ne promjene priču, Englezi tada pokušavaju prikriti svoju politiku ekonomskog nacionalizma, a kolonijama i drugim zemljama uvaliti kukavičje jaje kojim bi ih spriječili u razvoj konkurentskih industrija. I tu u priču ulazi Adam Smith, škotski računovođa s vezama u Britanskoj istočnoindijskoj kompaniji. Njegov je zadatak bio osmisliti bilo kakvo opravdanje da se strane vlade uvjeri kako je njihov najbolji nacionalni interes skinuti gaće i prepustiti se silovanju britanskog kapitala.

1776. Smith objavljuje svoju čuvenu knjigu "Bogatstvo naroda", temelj liberalne ekonomske misli koja u osnovi tvrdi da bogatstvo zemalja ne proizlazi iz razvoja proizvodnje, infrastrukture i tehnologije, nego iz trgovine. Države stoga trebaju dokinuti sve barijere slobodnoj trgovini - kao što su npr. carine za stranu ili subvencije za domaću proizvodnju - i općenito se ne miješati u ekonomska pitanja, prepuštajući svo gospodarstvo inicijativi privatnih pojedinaca i kompanija. I kad se već sve podređuje logici trgovca, država također ne bi smjela trošiti više nego što privređuje, nego mora težiti balansiranoj potrošnji (ako već ne može imati budžet u plusu). Zaboravite na ulaganja u infrastrukturu, obranu, administraciju, što će vam to, nego si hajde lijepo pustite ljude da spiskaju i zadnju paru na britansku robu.

Neki bi sad postavili pitanje: što će točno spriječiti nekoga, recimo - ne znam, Engleze? - da zloporabe takav sustav u koji država ne samo da se ne smije miješati, nego je i dobrano oslabljena luđačkom košuljom u koju si je sabila javnu potrošnju? Pa, objašnjava Smith, sustav slobodnog tržišta čarobno regulira nevidljiva ruka koja se uvijek brine da sve ispadne baš super i u redu, ali samo ako država ne gleda i ne miješa se u ekonomiju! Jer ako država makar malo škicne, nevidljiva ruka više ne funkcionira, a tržište ode k vragu i ništa više ne valja!

Smithova cijela ekonomska teorija idiotska je upravo kao što i zvuči. Većini je ljudi onomad bilo kristalno jasno o čemu se radi: o ekonomskoj subverziji u ime gospodarskog rata koji je britanski imperij vodio protiv ostatka svijeta. I većina je ljudi tada bila dovoljno pametna da Smithove umotvorine otkanta. Američki revolucionari koji su upravo izborili svoju neovisnost od Londona nisu htjeli ni čuti o slobodnom tržištu u kojem su jasno vidjeli najveću prijetnju njihovoj neovisnosti, odmah nakon otvorenog rata. U Europi pak i Aziji nove nacionalne ekonomije 19. stoljeća (Njemačka, Rusija, Japan) sve su odreda potpomagale svoje mlade industrije carinama na uvoz, sustavom nacionalnog bankarstva i masovnim ulaganjima u infrastrukturu. Drugim riječima, posve su ignorirali sve što im je Engleska savjetovala da rade, a radili su isto ono što i Engleska stoljeće prije njih.

Čuveni američko-njemački ekonomist toga doba, Friedrich List, najbolje je to objasnio u svojoj kritici Adama Smitha, naslovljenoj "Nacionalni sustav političke ekonomije":

"Vrlo česta i lukava varka kad netko dosegne vrhunac veličine sastoji se u tome da odbaci ljestve kojima se sam uspeo, kako bi drugima onemogućio da se uspnu za njim. U tom leži tajna kozmopolitske doktrine Adama Smitha...
Bilo koja država koja carinama na uvoz i kontrolom plovidbe digne svoju industrijsku proizvodnju i svoju mornaricu do takvog stupnja razvoja da joj niti jedna druga država više nije konkurencija, ne može učiniti ništa mudrije nego odbaciti ove ljestve vlastite velebnosti i početi drugim narodima popovati o blagodatima slobodne trgovine...
Da su Englezi sve prepustili tržištu - 'Laissez faire, laissez aller', kako to njihova popularna ekonomska škola preporuča - trgovci iz Stalhofa i dalje bi prodavali u Londonu, Belgijanci bi i dalje proizvodili pamuk za Engleze, a Engleska bi i dalje služila za ispašu ovaca Hanzetskoj Ligi..."

U zemljama koje su prihvatile, ili bolje rečeno, kojima su Englezi nametnuli ekonomiju slobodnog tržišta, rezultati su bili genocidni. Jedan od primjera je Irska, koja je 1800. sjedinjena s Ujedinjenim Kraljevstvom Velike Britanije. Zbog toga, kada je 1845. došlo do loše žetva krumpira, vlada u Irskoj nije naprosto mogla napraviti redistribuciju hrane gladnom stanovništvu, kako je to činila u proteklom stoljeću. Ne, ne, ne, to bi značilo mješanje države u ekonomiju i povredu svetih zakona tržišta! Engleski su trgovci stoga nastavili izvoziti otprije ugovorene pošiljke krumpira u London, a Irsku je poharala glad zbog koje je izgubila oko četvrtine svoje populacije - što pomrlo, što emigriralo!

U Kini je pak carska vlast smatrala kako nije baš zgodno da im Englezi u zemlju švercaju opijum. Kineske su vlasti smatrale da prodaja droge nije gospodarska grana koja bogznakako pridonosi nekom općem dobru i razvoju društva. Ali jasno da ne može država određivati što je dobro a što je loše u gospodarstvu, to se mora prepustiti sudu tržišta! Stoga su Britanci u ime slobodnog tržišta poveli dva krvava rata protiv Kineza kako bi ih natjerali da prihvate uvoz opijuma. Rezultat do druge polovice 19. stoljeća bio je skoro pa potpuni kolaps Kine plus britanska aneksija Hong-Konga, koji je postao glavna točka unosa droge u kinesko društvo. U tu svrhu je osnovana "The Hongkong and Shanghai Bank" koja se i dan-danas, kada je poznata kao megakorporacija pod akronimom HSBC, ne ustručava prati novac raznih narko-kartela. Ovo je, inače, vjerojatan razlog zašto su mnogi moderni libertarijanci toliko zaluđeni idejom legalizacije lakih droga: bit će da još pamte kakav su to dobar biznis njihovi ideološki pradjedovi napravili trujući Kineze.

Jedno mjesto gdje je britanska ideologija slobodne trgovine prihvaćena sama od sebe bio je američki Jug. Naime, južnjačkim se robovlasnicima jako svidjela ideja da se država nema što petljati u ekonomiju, jer onda naravno neće ići zabranjivati ni ropski rad. Srećom po crne robove, u to su vrijeme Republikanci s Lincolnom na čelu bili državni intervencionisti da im nije bilo ravnih, te su do 1865. potukli Jug u Američkom građanskom ratu. Taj se rat nije vodio toliko zbog silne američke ljubavi prema crncima (mo'š mislit!), koliko zbog čiste nacionalne sigurnosti. Sjevernjaci su jasno vidjeli što Englezi rade okolo po svijetu i shvaćali su da će im južnjački robovlasnici doći maltene kao britanska peta kolona. Liberalna ekonomija slobodnog tržišta i ropski rad na južnjačkim plantažama kresali su cijene rada i proizvoda i na sjeveru, te tako efektivno gurali kajlu u razvoj nacionalne industrije.

(2. dio)

Interakcija

 
UČINIO -> 15 6 5 59
PRIMIO <- 94 27 9 235

Dostignuća

Vingd 117.00
Bodovi 89.7
Analize 19 117.00
Ankete 19

Ocjene (2)


Respektira (2): 5none5, VeNLO


Komentari (1)


odlično!! budućnost svih tih liberalizma je upravo u robovskom radu za one koji su starim klasičnim ekonomija dosegle vrhunce pa sad izmiču ljestve 5none5 1 0 0

Analiza

Kritika (neo)liberalne ekonomije I - povijesni pregled (1)

23.05.2016. 13:53, Slobodna tema+anketa: Ocijenite stranke i političare...

Ne može se čovjek boriti protiv simptoma a bez da se dotakne same bolesti. Sulude ideje poput mjera štednje, rezanja proračuna, odricanja od monetarnog suvereniteta i bezuvjetne privatizacije sveg živog, imaju svoj korijen u ekonomskoj teoriji klasičnog liberalizma, te njenih kćeri, libertarijanizma (austrijska škola) i neoliberalizma (čikaška škola). Mislim općenito na gospodarsku doktrinu laissez faire, što u slobodnijem prijevodu znači otprilike "dopusti sve", a podrazumijeva neograničenu slobodu tržišta, ograničenu ili nikakvu ulogu države u ekonomiji, apsolutnu svetost privatnog vlasništva, te, naravno, ograničavanje državne potrošnje i investicija.Riječ je o žestokoj i poprilično očitoj demagogiji, a kritiku iste razdijelit ćemo na pet ... više >

  • 2
  • 0
  • 0
  • 1

Analiza

Koliko je domoljublja u Domoljubnoj koaliciji?

18.05.2016. 14:43, Slobodna tema+anketa: Ocijenite stranke i političare...

Svatko od nas bi znao odgovoriti na pitanje Što je domoljublje. Vjerojatno bismo se u odgovorima razlikovali tek u nijansama. Koji god odgovor za sebe izabrali, u konačnici moramo vidjeti da je domoljublje isključivo. Jer ljubav čini domoljublje. A ljubav je isključiva, plač i mač je. Isključuje zloću, mržnju, potcjenjivanje drugih, ponižavanje nemoćnih, potkradanje, parazitiranje na račun drugih. Mogli bismo i za opis domoljublja citirati ovdje Hvalospjev ljubavi. I reći da ljubav prašta, ali i kažnjava. Priječi zlu da nadvlada. Priječi neprijatelju da otima, pljačka, pali, ubija.

Koliko domoljublja se nalazi u Domoljubnoj koaliciji, pokazat će vrijeme. Kao što će pokazati i u slučaju da je njihovo domoljublje krinka. Laž. Suprotno od onoga za što se predstavlja. Mnogi od nas su razočarani hrvatskom zbiljom, frustrirani od svakodnevne navale negativizma, što od vijesti, što od realnog stanja stvari. Uistinu nismo toliko loši da ne bismo imali šansi postati boljima. Opterećeni smo grijesima otaca, a svakom od nas su i naši grijesi preteški. No, niti možemo, niti smijemo pobjeći od vlastite povijesti. Morat ćemo kao društvo pronaći način za nadrastanje svega onog što danas predstavlja unutarnji sukob u naciji. Jer smo domoljubi i to želimo ostati.

Domoljublje, iako isključivo po svojoj naravi, ne isključuje i sve druge u Hrvatskoj koji nisu Hrvati. Mnogi Srbi, Muslimani, Bošnjaci, Rusini, Česi, Nijemci, Mađari i pripadnici drugih nespomenutih manjina također ljube svoju jedinu domovinu Hrvatsku. I to su pokazali svojim sudjelovanjem u Domovinskom ratu. Pokazali su svima nama i cijelom svijetu snagu i veličinu hrvatskog naroda, vrijednost hrvatskog ozemlja i bitnost postojanja hrvatske državnosti. One koja će svakoj manjini garantirati sva nacionalna, vjerska, manjinska prava. Nekomu može zazvučati tek kao isprazna retorika tvrdnja kako manjine u Hrvatskoj obogaćuju Hrvatsku i Hrvate, čine nas jačim. Ali ne smijemo dopustiti da to ikad bude manje od stvarnoga. Ma koliko zapjenjenih prosvjednika morali umiriti.

U jeku rata između Bošnjaka i Hrvata u BiH, hrvatska država je zbrinjavala skoro 700 000 bosanskih izbjeglica bivajući tako jedan od rijetkih primjera u povijesti. Da skrbimo o pripadnicima naroda koji se bore protiv našeg naroda u drugoj državi.

Dok napredna Europa govori o slomu multikulturalizma, dok se njihove Vlade muče s bujanjem ekstremne desnice, a narod trpi smanjenje građanskih prava zbog fobija od terorističkih napada, mi u Hrvatskoj slavimo 100. obljetnicu pravnog i institucionaliziranog islama. Predsjednik Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj muftija dr. Aziz efendija Hasanović, čovjek koji je iz poštovanja prema kršćanstvu diplomirao i teologiju na hrvatskom Katoličkom bogoslovnom fakultetu kaže – 'Mi (muslimani u Hrvatskoj) ne govorimo o suživotu, već živimo život'. Hrvatska je doista dosegla takvu razinu vjerskih i nacionalnih sloboda da danas može biti primjer cijelom svijetu.

A u tom svijetu, koliko god glasno vrištale naslovnice njemačkih i inih novina o ustaštvu po dojavama domaćih šaptača nezadovoljnih ikakvom Hrvatskom, ti standardi su prepoznati. Danas hrvatska predsjednica može sa svojim prekrasnim osmijehom s ponosom predvoditi hrvatske delegacije u posjetima muslimanskom svijetu. Ovih dana je na čelu izaslanstva u kojem se nalaze i brojni gospodarstvenici u Iranu. Primljena je na najvišoj razini.

Iran nakon višegodišnjih sankcija Zapada zbog optužbi za širenje nuklearnog programa, danas je nakon ukidanja sankcija gospodarski mamac za mnoge zemlje. Iran je treća najmanje zadužena zemlja na svijetu, dvije trećine stanovništva (od cca 70 milijuna) je mlađe od 30 godina, uvozi roba i usluga u vrijednosti od preko 60 milijarda eura, ima razvijenu automobilsku industriju, potražuje izgradnju preko 2000 ribarskih brodica. Iranski turisti godišnje troše skoro 20 milijarda dolara na putovanja. Ukidanjem međunarodnih sankcija je Iranu oslobođeno oko 150 milijarda dolara koji su bili blokirani po raznim računima. Hrvatska ima moralno pravo i obavezu intenzivirati gospodarsku i svaku drugu suradnju s Iranom.

U hrvatskom gospodarskom izaslanstvu se ističu predstavnici Končara i Podravke. Po riječima dr Esada Prohića, bivšeg hrvatskog veleposlanika u Iranu, Končar je vrlo cijenjen brand u Iranu, čak toliko da u raznim natječajima zna stajati 'transformator tipa Končar'. Podravka pak posjeduje halal certifikat, što znači da je osposobljena (zahvaljujući hrvatskom Islamskom centru koji dodjeljuje taj certifikat) za tržišnu utakmicu u islamskom svijetu. Podravka ostvaruje ukupni godišnji promet od skoro 4 milijarde kuna, prošle godine je rasla za 7,8% i ostvarila rekordnu dobit od 398 milijuna kuna. Končar ima vlastiti razvojni institut, preko 1000 zaposlenih s fakultetskom diplomom, više od 20 doktora znanosti. Očito je kako imamo što ponuditi Iranu, kao i oni nama. Suradnja je moguća u brodogradnji, turizmu, prehrambenoj industriji, energetici. Geostrateški smo izuzetno zanimljivi i tu svoju prirodnu vrlinu moramo konačno početi koristiti. A Iran, kao jedan od najvećih proizvođača nafte i plina na svijetu ima i te kakvih gospodarskih aspiracija prema zemljama EU.

Iako smo dio EU, dužni smo ponajprije brinuti o nacionalnim interesima. Kako smo to učinili u izgradnji multikonfesionalnog i multietničkog društva, tako možemo učiniti i na drugim nivoima – gospodarskim, prometnim, pravosudnim, ekološkim, monetarnim.

Domoljubna koalicija i njena Vlada sklopljena s Mostom nam ovih dana podvaljuju svoju nestrategiju i upravo spominju Podravku i Končar na svojoj listi za odstrijel – predaju tih strateških poduzeća stranim 'investitorima'. Moramo li ići u Iran kako bismo vidjeli veličinu i značaj tih tvrtki za Hrvatsku? Sve ono što moramo napraviti, što je u nacionalnom interesu Vlada RH mora argumentirano predstaviti i razjasniti narodu u čije ime upravlja zemljom. Ne smije ostaviti ni trunke sumnje o političarskom pogodovanju stranim korporacijama na našu štetu jer se u tom slučaju ne radi samo o pogodovanju, već o veleizdaji zemlje i naroda. Nitko nas ne sili na slijepo slušanje 'autoriteta' sa strane jer radi se o našoj zemlji, našoj sudbini i našoj djeci. Stoga moramo omogućiti natjecanja u idejama, poticati ih i odabrati najbolje. Ako nam to ova Vlada, ova politika priječi, naše je pravo i obaveza zamijeniti ih drugima.

Svijet je poprilično veliko mjesto i Hrvatska u njemu zauzima jedan od najljepših komadića. Taj komad Zemlje smo sačuvali zahvaljujući domoljublju. Iz njega izrasta naša snaga i garancija je našeg trajanja. I da, ljubav svih hrvatskih građana prema domovini Hrvatskoj će prije ili poslije rezultirati i gospodarskim uspjesima.  

Verbalno izražavanje domoljublja vladajućih u trenutku kad premijer bez ikakve rasprave slaže svoju listu strateških tvrtki, kad njegov potpredsjednik politički spašava glavu jer je uhvaćen s rukama u MOL-ovom pekmezu, a drugi potpredsjednik blefira uznemiravanjem javnosti o novim izborima, je iritantno. Kad bismo sami sebe prosuđivali samo po tim bitkama vladajućih za svoje sebične interese i one  stranih korporacija, bili bismo doista europska tuga s juga. Međutim, cjelovitu sliku o nama možemo vidjeti tek u percepciji drugih. Koliko ćemo znati iskoristiti tu svoju cjelovitost, vidjet ćemo i u daljim odnosima s Iranom.

6

VeNLO

http://pokretpatriot.com/

Interakcija

 
UČINIO -> 980 37 100 1,639
PRIMIO <- 1,567 315 112 2,997

Dostignuća

Vingd 2,070.00
Bodovi 193.3
Analize 256 2,064.00
Ankete 1

Ocjene (8)


Respektira (5): 5none5, RepopeR, siouxica, viewer, Refamolitelj


Slaže se (3): Anyst, sufit, Laci


Komentari (12)


Moguce je da cemo se kao inv. banka natjecati za savjetnicki mandat kod buducih privatizacija (ako ih bude). Laci, hocete se jako ljutiti ako frknemo Koncar?:):) supersuper 0 0 0


Domoljublje je prilično okaljano,a nije ni blizu nekih drugih vrsta motivacija.U državama BDP-a do nekoliko tisuća$ temelji se na ekstrinzičnim motivacijama,dok su države sBDPima od više desetaka tisuća$ utemeljeni na intrinzičnim oblicima motivacije RepopeR 0 0 0


Ne samo to,nego najveći globalni business-i u svojim temeljima imaju intrinzične elemente.Lokalna domoljublja jednostavno su preuska(da en velim klaustrofobična) i nemaju globalne perspektive,a što je presudno danas. RepopeR 0 0 0


Domoljublje smo ofucali precestom uporabom. Kad mi netko prica kako je veliki domoljub, malo mi je sumnjivo, jer se neke stvari podrazumijevaju. Naglasavanje domoljublja kod mene uvijek izaziva podozrivost i ukazuje na skrivene namjere. Anyst 0 0 0


odlično! dok sam čitao složio sam u glavi desetak komentara... pa onda bolje ništa ;) 5none5 1 0 0

Analiza

Zbog čega Bandić prodaje Vodoprivredu?

16.05.2016. 21:29, Slobodna tema+anketa: Ocijenite stranke i političare...

Starogrčki filozofi smatrali su vodu početkom svega, a moderna znanost tvrdi da se živa bića najvećim dijelom sastoje od vode (50 do 90%). Voda kao osnovni preduvjet života, nastanka i razvoja civilizacije predstavlja vrijednost nemjerljivu materijalnim dobrima. Naša je prioritetna obveza i odgovornost sačuvati zdravu i pitku vodu za generacije koje dolaze.

Ovako dobrodošlicu na svojoj web stranici izražava članica Zagrebačkog Holdinga pod nazivom Vodoopskrba i odvodnja. To je ona firma kojoj se uvijek možemo žaliti, zasmeta li nam što, ma gdje bili. Ali samo kao sretnici koji plaćaju  15,2887 kn po m3 potrošene vode. Ta cijena je dobivena zbrojem slijedećih usluga: opskrbe pitkom vodom (4,21 kn) plus odvodnje otpadnih voda(1,00 kn) plus usluga pročišćavanja (1,28 kn) plus PDV (0,8437 kn) plus naknada za korištenje voda(2,85 kn) plus naknada za zaštitu voda (0,405 kn) plus naknada za razvoj voda (0,30 kn) plus naknada za razvoj odvodnje (0,70 kn) plus naknada za razvoj pročišćavanja (3,70 kn).

Što se od tih naknada, usluga zbraja kako bi se na kraju svakog tjedna skupila suma od 10 milijuna kuna znaju u Zagrebačkom Holdingu. Upravo toliko moraju svakog tjedna uplatiti poduzeću Zagrebačke otpadne vode (ZOV) za usluge pročišćavanja voda ili godišnje fiksnih 420 milijuna kuna. Iako to poduzeće u svom imenu sadrži pridjev 'zagrebačke', ono je u 97% vlasništvu njemačkih tvrtki RWE Aqua i WTE Wassertehnick iz njemačkog Essena. Ostatak od 3% je u vlasništvu poduzeća Vodoprivreda Zagreb. U skladu s ugovorom između grada Zagreba i ZOV-a o koncesiji za obavljanje usluge pročišćavanja voda iz 2000 g, potpisan je i još jedan ugovor -  za Projekt infrastrukturnih objekata za potrebe gradnje centralnog uređaja za pročišćivanje otpadnih voda. Cijena osnovnog ugovora koji obuhvaća cjelokupno projektiranje, izgradnju pročistača i pripadajućih objekata, financiranje i upravljanje uređajem do 2028. godine, kada bi trebao biti predan Gradu Zagrebu, iznosila je 180,3 milijuna eura. Umjesto 180 milijuna eura, potrošeno je ukupno 400 milijuna eura, odnosno čak 220 milijuna eura više nego li je to određeno prvotnim ugovorom.

Je li u tom investiranju bilo lopovluka, mita, korupcije, znaju u USKOKU koji je u ožujku ove godine privodio direktore involviranih tvrtki na ispitivanje, a neke i pritvarao. No, ono što znamo jest da će ZOV do kraja 2028. inkasirati oko 5 milijarda kuna ubranih od Zagrepčana. Dio tog novca će sjesti i na račun poduzeća Vodoprivreda Zagreb. Prosječna dividenda temeljem njenog udjela u vlasništvu ZOV-a  je oko 10 milijuna kuna godišnje s porastom udjela svakih pet godina.

Eh, ali i Vodoprivreda Zagreb je većinski privatna firma. Privatizirana, bolje rečeno. Suvlasnici su Grad Zagreb s 37,61% i Milan Večković s 52,46%. Kako je pisao Večernji list: Milan Večković svoj prvi udjel od oko 15 posto dionica u Vodoprivredi otkupio od malih dioničara, a od Hrvatskih voda dodatnih 15 posto, nakon vrlo sumnjivih okolnosti. Naime, predviđeno je da pravo prvokupa na taj udjel imaju mali dioničari, no kako nisu imali novac, raspisan je natječaj u kojem je dvostruko više novca ponudila tvrtka Jedinstvo. No navodno zbog politike HDZ-a njihov ulazak nije odobren.

U četvrtak, 19.svibnja 2016. na dnevnom redu sjednice Zagrebačke gradske skupštine bit će i odluka o prodaji udjela u Vodoprivredi Zagreb. Svih 37% vlasništva za cca 15 milijuna kuna.  Prodajom velikog udjela u Vodoprivredi Grad Zagreb se odriče upravljanja i dobiti iz pročistača od oko 200 milijuna kuna, izračunao je Davor Bernardić koji smatra kako je to štetna odluka.

Općem političkom kontekstu, kojeg je naznačila Vlada RH odlukom s telefonske sjednice o brisanju nekih poduzeća s liste strateških te pripremi istih za prodaju, pridružuje se i Grad Zagreb sa svojom prodajom 'nestrateških' poduzeća. Točnije, čelnik stranke Bandić Milan 365 – Milan Bandić. Onaj koji već tjednima prijeti preslagivanjem saborske većine.

Obrazac je isti – tvrtku u posjedu Grada ili Države, koja većinu svojih prihoda ubire na temelju obavljanja komunalnih usluga koje se naplaćuju izravno od građana – predati privatnim 'investitorima'. Kao što je onomad SDP-ova Vlada 'prodala' 60% Croatia osiguranje za 120 milijuna eura u trenutku kad je ova imala na računu 100 milijuna eura.

Možda smo svi mi uistinu tek isfrustrirani  promatrači inficirani samoupravnim socijalizmom, ali to ne znači da nam političari ovog ili onog ranga ne bi morali podastrijeti jasne činjenice, razloge zbog kojih grad, država moraju prodavati NAŠU imovinu, što s tim dobivamo, što gubimo. I kakva nas to sila tjera na rasprodaju?

Je li grad Zagreb pred bankrotom pa mora u paničnu prodaju? Ili smo doista svi u Hrvatskoj taoci par stotina ljudi koji malo po malo preuzimaju našu imovinu, dijele je između sebe, a nas drže zatočene u politikama stabilne kune kako bismo svojom preostalom imovinom i radom garantirali zamjenjivost njihovih profita za eure?

Tko zna koliko će ovakvih 'prodaja' biti obavljeno dok se mi budemo zabavljali saborskim kvorumima, konzultanticama? Koliko toga će se delati ispred naših očiju, koliko žive love će nam oteti na 'mrtvim kapitalima'?

6

VeNLO

http://pokretpatriot.com/

Interakcija

 
UČINIO -> 980 37 100 1,639
PRIMIO <- 1,567 315 112 2,997

Dostignuća

Vingd 2,070.00
Bodovi 193.3
Analize 256 2,064.00
Ankete 1

Ocjene (10)


Respektira (9): Niksodus, Refamolitelj, 5none5, Jung-fu, Dirk15, RepopeR, Anyst, siouxica, Spektator


Slaže se (1): Laci


Komentari (9)


Porez na dobit plaća svaki gospodarski subjekt, ako je državni, onda država odlučuje hoće li dobit povući iz svog poduzeća ili će ga ostaviti u poduzeću za dalji razvoj. VeNLO 0 0 0


drustvenog vlasnistva je u tome, ili da budes socijalno osjetljiv, tamo gdje imas monopol, ili da stvaras dobit, tamo gdje imas konkurenciju. U oba slucaja je potreban top management. Quasi-argumenti sluze samo kao opravdanje za politicka kadroviranj viewer 0 0 0


Pogodak! Idemo delat dok još ima vremena(do izbora). A kada budu blizu siguran sam u pojeftinjenje parkinga u 7-oj zoni za 2 lipe komunalnih usluga za cijelu Kunu. I tko ne bi znao za koga glasati. Poslije izbora će doći na red zamjene zemljišta idr Refamolitelj 0 0 0


@vi državno vlasništvo je kao i Dinamo.Po definiciji ne mogu biti uspješni,vlasništvo odnosno dobar nogometni klub.Ako bi u Dinamo netko i zaigrao,bio bi prodan,u uspješnom vlasništvu država bi"stvorila"toliko radnih mjesta da bi se vratilo na staro. RepopeR 0 0 0


Ako je direktor lopov ili glup, reztultat je isti i u privatnoj tvrtki, i u državnoj tvrtki ! Isto je i ako je pošten i pametan. Problem je ne trpjeti loše direktore i menadžere ! A tokar jednako tokari i u državnoj i u privatnoj firmi. Laci 0 0 0

Analiza

Zbog čega Bandić prodaje Vodoprivredu?

16.05.2016. 21:29, Slobodna tema+anketa: Ocijenite stranke i političare...

Starogrčki filozofi smatrali su vodu početkom svega, a moderna znanost tvrdi da se živa bića najvećim dijelom sastoje od vode (50 do 90%). Voda kao osnovni preduvjet života, nastanka i razvoja civilizacije predstavlja vrijednost nemjerljivu materijalnim dobrima. Naša je prioritetna obveza i odgovornost sačuvati zdravu i pitku vodu za generacije koje dolaze. Ovako dobrodošlicu na svojoj web stranici izražava članica Zagrebačkog Holdinga pod nazivom Vodoopskrba i odvodnja. To je ona firma kojoj se uvijek možemo žaliti, zasmeta li nam što, ma gdje bili. Ali samo kao sretnici koji plaćaju 15,2887 kn po m3 potrošene vode. Ta cijena je dobivena zbrojem ... više >

6

VeNLO

http://pokretpatriot.com/
  • 9
  • 1
  • 0
  • 9

Analiza

Croexit zbog izmjene zakona o HNB-u?

13.05.2016. 14:41, Slobodna tema+anketa: Ocijenite stranke i političare...

Nije mi ovdje namjera pisati niz analiza (iako to nije loša ideja) koje bi bile nekakav popis argumenta i povoda za Croexit, jednostavno se tako dogodilo, jednostavno se razlozi i povodi nameću sami od sebe, a što je često obilježje stvari i situacija koje postaju zrele, spremne i pogodne za konzumaciju, ako ničega drugog, a ono u javnoj raspravi.

Želja Mosta da, s 45 potpisa vladajućih i sitne pomoći oporbenih stranaka, pokrene izmjenu zakona o HNB-u, koji bi dozvolio ulazak revizije i kontrolu trošenja novca naše središnje banke, ovih je dana naletjela na prepreku u vidu ugovornih obaveza koje je Hrvatska potpisala s EU.  Po osnovi tih ugovornih obaveza, čiji bi sažetak bio kako europsko zakonodavstvo ima prvenstvo nad nacionalnim, iz Europske središnje banke (ESB) nam poručuju kako su se naša nacionalna tijela dužna savjetovati s njima po svim pitanjima koja su u njihovoj nadležnosti, što svakako uključuje monetarnu politiku i HNB. Iako se predlagatelji opravdavaju kako zakon ne zadire u monetarnu politiku, što ukazuje kako su svjesni da hrvatska monetarna politika i HNB više nisu hrvatska prćija, u ESB ipak žele da njihovo mišljenje bude zatraženo, kako bi bilo na uvidu Hrvatskom saboru prilikom donošenja odluke, a što ukazuje na mogućnost da je malo suverenosti, pa i one monetarne, Hrvatskoj ipak ostalo. Iako zakon još nije donesen, ESB smatra da je došlo do povrede ugovornih obaveza, te je o svemu obavijestila europsku komisiju (EK)  koja može (a vjerojatno i hoće) tražiti očitovanje hrvatske strane, EK po tom pitanju može Hrvatskoj čak i odrediti visoku novčanu kaznu.

Nada u malo suverenosti možda ipak ima jer se kaže „Hrvatska narodna banka može predložiti Vladi Republike Hrvatske da predloži Hrvatskom saboru donošenje zakona koji su vezani uz ostvarivanje cilja i zadataka Hrvatske narodne banke ili koji su općenito vezani uz djelokrug rada Hrvatske narodne banke, uključujući monetarnu politikušto bi trebalo značiti da Hrvatski sabor još ima nekakvu nadležnost po pitanju monetarne politike. Ali kako EU nije veslo sisala, o savjetodavnoj ulozi ESB se poručuje „Prijedlozi zakona i drugih propisa koji se odnose na područje iz nadležnosti ESB-a dostavljaju se na mišljenje ESB-u sukladno članku 127. stavku 4. i članku 282. stavku 5. Ugovora o funkcioniranju Europske unije i odredbama Odluke Vijeća (EZ) br. 98/415/EZ“, te ispada da smo u nekakvoj besmislenoj petlji po kojoj „Hrvatska može“ ako joj EU dopusti, te je svemu najbliža jednostavna istina kako „Hrvatska narodna banka članica je (od 1997)  Banke za međunarodne namire (BIS), a „Hrvatska“ tek toliko da zamaže oči, pa BIS-u HNB podnosi izvješća svaka dva mjeseca dok Hrvatskom saboru tek dva puta godišnje.

Rashodi u proračunu za 1994. iznosili su 22,6 mlrd kn dok je država uprihodila 23,2 mlrd kn pa je država proračunsku godina završila u plusu od 0,6 mlrd kn. Možemo ovdje reći (ono što mnogi smatraju) kako je Valentić najbolji premijer kojeg smo imali, ili kako smo u to doba još uvijek imali niz profitabilnih poduzeća u svome vlasništvu, ali je isto tako istina da smo tada imali vrlo male rashode na ime kamata na dug. Gubitkom monetarne suverenosti i rasprodajom najvrijednijih poduzeća rastao je deficit hrvatskog proračuna, pa su 2014. rashodi iznosili 130,6 a prihodi 117 mlrd kn. čime smo zabilježili minus od 13,6 mlrd kn. Možemo ovdje reći (a kako mnogi misle) da je Milanović jedan od najgorih premijera koje smo imali, ili da nam je privreda zbog privatizacije propala, ili rasprodana pa višak profita ostvaruje u korist novih vlasnika, ali ipak ostaje činjenica da bi bez kamata na dug, Hrvatska i dalje bilježila proračunski plus na kraju godine. U proračunu za 2016. planirani prihodi iznose 114,9 a rashodi 122,4 mlrd kn što čini deficit od 7,5 mlrd kn odnosno 2,2% BDP-a. Ako stoga znamo da će ove godine Hrvatska na ime kamata na dug izdvojiti 11,2 mlrd kn, jasno je da je dug upravo zbog kamata rak rana hrvatskog društva. Kamata na dug je stoga bit hrvatskog problema jer je to onaj dio novca kojeg nismo posudili, pa ga stoga i nemamo.

Pristup Europskoj Uniji nije sam po sebi krivac za situaciju u kojoj smo se našli, jer ideja o slobodnoj trgovini i kretanju ljudi sama po sebi ne može biti loša. Pa izuzmemo li laži političara i njihove osobne i partijske razloge za pristupanje, ostaje činjenica da je narod ulazak u EU smatrao pozitivnim pomakom, ali nažalost iz čiste naive i viđenju kako je „njima dobro“, pa će biti i nama, zaboravljajući pouku S. Kulića kako nitko (pa tako ni Hrvatska) ne može opstati na tuđoj moći, a najmanje onoj ekonomskoj. Krivca svakako možemo vidjeti u jedinstvenoj valuti, za koju eurofili kažu da predstavlja uspjeh koji je olakšao trgovinu i putovanje za skoro sve stanovnike Europe, a dodatno je stabilizirao ekonomiju našeg kontinenta. Ipak jedinstvena valuta zahtjeva jedinstvenu monetarnu politiku koja ne može u jednakoj mjeri odgovarati različitim državnim ekonomijama. Pa tako očigledno ne odgovara ni Hrvatskoj koja zahvaljujući čvrstom vezivanju kune uz euro ne mora ni biti dio eurozone da bi osjećala posljedice, dok smo zahvaljujući pristupnim ugovornim obavezama, za bilo kakve promjene sami sebi vezali ruke.

A situacija bi mogla biti još i gora. Zbog niskih kamata, niske cijene nafte i loših kredita, zbog ukupne gospodarske krize i bahatosti financijske oligarhije koja želi vladati sudbinama pojedinca, čitavih ekonomija i cijelih država, te zbog krize dionica, mnoge su europske banke prošle godine izgubile na vrijednosti. U prva četiri mjeseca ove godine Deutsche Bank je izgubila 33% svoje vrijednosti a Credit Suisse 35%. Tržišna vrijednost Unikredita se prepolovila a Erste banke i Intesa Sanpolo pala za četvrtinu. Svaka gospodarska kriza u povijesti je bila kriza koju je generirao financijski sektor, pa će tako biti i u svim budućima. Prepuštajući monetarnu (ali i svaku drugu) suverenost u ruke EU, Hrvatska je ostala bez alata s kojim se od takvih kriza može obraniti. Europa će s druge strane zaštititi ona gospodarstva koja su joj bitna i koja čine Europu onim što jest, jer svi ostali su samo potrošači. Zemlje koje su, za razliku od Hrvatske, bolje ispregovarale svoj status u Uniji i koje nisu ušle u eurozonu, zaštitit će same sebe, a dotle će Hrvatska Vlada skidati s popisa strateške firme kako bi iz krize ipak izašli i mi, prodajući hrvatske vrijednosti da bi smanjili, za koji milijun, dug koji se računa u milijardama (ukupni hrvatski dug je 291 mlrd kn.), a sve zbog „genijalnog“ plana da ćemo se izvući iz krize kad budemo u mogućnosti jeftinije se zaduživati.

Ali daleko od toga da, kao narod, nismo i sami krivi. Možemo do besvijesti kriviti sve Hrvatske Vlade od kojih bi, nasumičnim bacanjem 20 kamenčića na bilo kojem hrvatskom stadionu, slučajno u glavu pogodili 20 boljih članova. Ipak ostaje činjenica da je hrvatski čovjek želio nešto više, što doduše možemo opravdati ljudskom prirodom, ali u ovoj igri smo svi izgubili. Hrvatskom čovjeku tako nje bio dovoljan minimalac od 3,500 kn što ga svrstava među 16% najbogatijih na svijetu, danas da bi Hrvat imao taj minimalac mora biti zaposlen, što u Hrvatskoj odavno nije mala stvar. Hrvatskom čovjeku nije bilo dovoljno što, ako je vlasnik stana ili kuće, a u čemu Hrvati prednjače u Europi i svijetu, u materijalnom smislu spada među 1% najbogatijih na svijetu. Igrali smo i izgubili, pa su nam danas deložacije svakodnevne. Budućnost hrvatskog čovjeka je stoga u sudbini mobilnog nomada bez doma,  vječnog podstanara koji će se školovati za potrebe svog poslodavca i za njega raditi dok ne uvene.

Trebalo bi stoga poručiti, onima koji žele živjeti američki ili bilo koji drugi san, da mogu uvijek otići u Ameriku (ili bilo gdje drugdje). Onima pak koji je hrvatski dovoljan i koji se očitava u sigurnom radnom mjestu i vlastitim krovom nad glavom, neka uzmu kamenčiće i na nove izbore krenu na bilo koji stadion, trg, sajam ili bilo koje veće okupljalište ljudi i neka biraju, jer slučajni odabir nikako ne može biti gori od već dokazanog lošeg. Croexit možda nije najidealnije rješenje jer biti u EU ima svoje prednosti, ali ni stalne krize, stalni rast duga koji generira stalni proračunski deficit i koji nanovo generira nova zaduženja, nove rasprodaje, pad nataliteta i zaposlenosti, stalno iseljavanje itd itd, u nekoj petlji bez konca i kraja, također nije rješenje. Hrvatska je trebala ući u EU po prihvatljivim uvjetima i u tome bi uspjela da joj se, iz nekog čudnog razloga, nije žurilo. Ako smo si ugovornim obavezama definitivno vezali ruke za ikakav popravak statusa u Uniji, onda Croexit nema alternativu. Sam pojam nas, dapače, uopće ne bi trebao šokirati, Britanci će o svom Brexitu glasovati u lipnju, a ispitivanja su pokazala da 45% ljudi u Belgiji, Njemačkoj, Mađarskoj, Italiji, Poljskoj i Švedskoj želi isti takav referendum. Da li svima njima smeta slobodna trgovina i protok ljudi i dobara? Sumnjam, vjerojatnije da im smeta neprilagođena monetarna politika, pa Talijani žele nazad svoju liru, Nijemci svoju marku, a Britancima koji imaju svoju funtu je već puna kapa svega. Oni su uostalom oduvijek željeli imati svoje carstvo a ne poput njihovog mitološkog kralja Artura, biti ravnopravni među jednakima. 

5

5none5

Bedževi

Interakcija

 
UČINIO -> 555 61 37 1,278
PRIMIO <- 920 164 56 1,791

Dostignuća

Vingd 1,021.00
Bodovi 186.8
Prijedlozi 6 37.00
Analize 176 983.00

Od istog autora

Ocjene (10)


Respektira (8): Laci, Spektator, Jung-fu, Dirk15, Refamolitelj, siouxica, VeNLO, RepopeR


Slaže se (1): Laci


Ne slaže se (1): RepopeR


Komentari (31)


5none5, dao si jednu od najboljih analiza o tome da j eulazak u EU bila greška, i to velika. Bilo je čito da nama ulazak u EU neće donijeti ništa, a EU "gazdama" služimo kao novi potrošači, koji im povećavaju profite. Ali da smo mi kao narod Laci 0 0 0


ikada bili "najbogatiji" u bilo čemu (kako navodiš) je statistička floskula a ne istina. Nije narod zadužio državu, već političari koji već dvadeset godina lažu narodu o nemanju alternative van EU-a ! EU tržište je 400 milionsko, a svjetsko Laci 0 0 0


7 000 milionsko ! Jasno je bilo od početka da se nećemo moći usrećiti izvozom u Njemačku, Francusku, Englesku, Italiju, Švedsku, Ho,andiju, Belgiju, Austriju, Dansku, Norvešku, ali imamo velike šanse ako s eorijentiramo svoje gospodarstvo Laci 0 0 0


prema Azijskim Afričkim, Južno Američkim zemljama, te Australiji, Rusiji, Kini, Indiji. To su ogromna tržišta, EU je u odnosuna njih bezznačajno tržište. Mi smo se vezali za EU radi laži političara, ako se još vežemo i za TTIP definitivno Laci 0 0 0


ćemo moći zatvoriti "butiku" i "šeniti" čekajući "kosti" koje će nam dobacivati naši zapadni gospodari. Tko još misli da nam Zapad želi dobro, taj je ptimist bez razloga ili drugačije rečeno "nepopravljiva budala" ! Croexit nije loš prijedlog Laci 0 0 0

Analiza

Bura dere, most se zatvara, Dalmacija stenje, a investitori trljaju ruke

09.05.2016. 21:44, Slobodna tema+anketa: Ocijenite stranke i političare...

Oni koji znaju ući u metafizičko kažu da Zemlja zvuči u F duru. I to bi zapravo bila vesela vijest jer znači da je jaka, čvrsta, moćna. Bojao bih se saznanja da Zemlja prelazi u recimo tužnjikavi A mol. Neki zvukovi doista izazivaju jezu. Sustigne li nas putem kakva sirena, policijska, vatrogasna, hitne pomoći, sustići će nas istovremeno i jeza, strah, a reagirat ćemo naknadno. Život u suvremenom svijetu je stresan. Izlaskom iz jedne stresne situacije ulijećemo u drugu. No, najviše potencijala za izazivanje stresa nije u katastrofičnim zvukovima. Do jučer poput vjesnika proljeća, manekena tv reklama za domaćice, danas naš poštar postaje aliensko biće, najstrašniji izazivač straha u onima koje posjećuje. Što li danas nosi, pisma više nitko ne piše, razglednice ne šalje – pitanje je sad tko ovrhu šalje? Više od 320 000 ljudi više ne strepi od ovrhe jer su im svi računi odavno blokirani. Oni preostali, još neovršeni zato imaju razloga strahovati. Dok im poštar donese obavijest o ovrsi, već su im svi računi blokirani. Tako nalaže Zakon, tako radi FINA.

Ovrha nije više samo predizborni S-400 sustav iz arsenala Živog zida. Niti najrašireniji uzročnik smrtnosti u Hrvata. Zahvaljujući zadnjoj varijaciji Ovršnog zakona, ovrha je postala predmet čežnje ilegalnih krijumčara heroina, kokaina i ostalih zabranjenih supstanci. Dok oni riskiraju po nemirnim morima, oceanima plove u neadekvatnim plovilima, u rizičnoj skupini poput sirijskih izbjeglica u turskim gumenjacima, tu u domovini se stvara Eden za obrazovane, pametne, pristojne stručnjake. Jer Hrvatska je zemlja znanja i oni koji imaju znanje profitiraju. Aktovka, fascikl, javnobilježnički ovjerena ovrha, dva minuta čekanja u redu  u poslovnici FINE i milijuni će biti u džepu. Prije toga je valjalo doduše izvršiti neke predradnje u skladu s investicijskim makrookruženjem kojeg je stvorila hrvatska zakonodavna i izvršna vlast. Pronaći kakvog očajnika među Hrvatima (relativno lagan posao) ili još bolje Srbina, Albanca, imenovati ga za direktora pravne osobe pa onda tek u demonstraciju ideja malog i srednjeg poduzetništva. Potom se čeka insajderska dojava o državnim plaćanjima određenim tvrtkama, u pravilu oko 50-60 milijuna kuna u komadu. Onda slijedi izrada ovrhe na osnovu neplaćenih i nikad postojećih potraživanja ove naše novoosnovane tvrtke prema tvrtci partneru države, ovjerava se (lažno ili ne,svejedno) javnobilježnički ta ovrha, odnosi na FINU, ona automatizmom blokira račun ovršene tvrtke i prebacuje iznos ovrhe na račun naše malopoduzetničke tvrtke. Još samo otići na banku i preuzeti zasluženi novac. Svih pa recimo 7-8 milijuna eura.

Toliko se neda zaraditi niti za prošvercani kontejner trave. Ili nekoliko paleta bijeloga. FINA ne kontrolira osnovanost ovrhe, niti ima pojma je li ovršenik i ovrhovoditelj u ikakvom poslovnom odnosu. To i nije njen posao. To ne mora znati ni javni bilježnik. Ako mu se podastru izmišljeni neplaćeni računi ispostavljeni određenoj tvrtci, on će udariti štambilj na ovršni zahtjev (izgleda da po novomu neće trebati ni pečat), FINA će blokirati, kriminalac će pokupiti tuđi novac.

Istina je da se preko ovršnog trnja može dospjeti do trilateralnih zvijezda, ali sumnjam da je to krajnji cilj mozgova iz ovršne mafije. Zasad imamo ove čimbenike u zapletu: Ovršni zakon, ovršnu mafiju, FINU. To je dostatno za teror nad sitnozubima. Za pravu priču je najbitniji njen četvrti stup: firme kojima se novac skida s računa na temelju lažnih ovrha.

Kad bismo imali u bilo kojoj varijanti naših USKOKa (policijskih, DORH-ovih ili onih od Porezne uprave) nekakav CSI odjel za financijsku forenziku, zasigurno bi netko od forenzičara vidio očito: novac mafija skida s računa tvrtki koje grade vjetroelektrane, potom  prodaju struju HEP-u koji im tu struju plaća po povlaštenoj cijeni. Povlaštena cijena pak proizlazi iz cijene električne energije koju plaćaju krajnji korisnici (to smo svi mi ostali), uvećanu upravo za iznos koji se prebacuje tim tvrtkama s obnovljivo-energetskim postrojenjima. Otud ti pusti milijuni na računima tih tvrtki. A netko dojavljuje Našoj stvari iznose i datume uplata kako bi Ovršni zakon funkcionirao i u izvedbi s lažiranim dokumentima.   

Vidimo dakle na djelu sustav koji otima siromašnima da bi dao bogatima. Sustav kojeg je kreirala, zakonski osposobila i provedbeno osigurala naša, o nama neovisna, država Hrvatska. Taj sustav, u nedostatku onog za navodnjavanje, vrši prelijevanje našeg novca (da bismo ga uopće imali, morali smo prije platiti svu silu poreza) na račune 'investitora' koji su nahrupili zbrda-zdola i načičkali dalmatinska brda apokaliptičnim rekvizitima zvanih vjetroelektrane. Bura dere, most se zatvara, Dalmacija stenje, a investitori trljaju ruke. Jer vjetar pogoni njihovo financijsko brodovlje. Mi plaćamo.

Sve to koordiniraju Hrvatski operator tržišta energije d.o.o. (HROTE) i Hrvatska energetska regulatorna agencija (HERA), u skladu sa Strategijom energetskog razvoja RH koja će kako kaže 'osigurati financijsku potporu za provedbu mjera energetske učinkovitosti i poticati inovativne načine financiranja'. Valja primijetiti da svaka 'financijska potpora' i svaki 'inovativni način financiranja' proizlazi iz porezne presije prema svakom od nas poreznih obveznika.

Nitko nas nije pitao želimo li financirati izgradnju vjetroelektrana i solarnih elektrana (i s tim povećavati naš ukupni vanjski dug, zajedno s trgovinskim deficitom prema inozemstvu) pa ipak je do 10.srpnja 2015. plan za gradnju vjetroelektrana do 2020 premašen gotovo dvostruko, dostignut je za solarne i elektrane na bioplin, a blizu je za biomasu. Znatno zaostaju male hidroelektrane. Ukupno je u pogonu 1.183 postrojenja u sustavu poticaja, instalirane snage 423,254 MW. Da smo tako premašivali Planove u drugim područjima, danas bismo bili bogatiji od Luxembourga. Ali nismo pa su zato 'naši' investitori bogatiji u siromašnoj Hrvatskoj nego što bi mogli biti u Luxembourgu.

Ne uzima država svakom od nas samo za povećanje profita tim investitorima, uzima nam i za sufinanciranje nabavke električnih i hibridnih vozila. Dosad oko 35 milijuna kuna. Koji su dakako pretvoreni u eure i prebačeni u inozemstvo. Vjerojatno se svatko od nas osjeća sretnim što je svojim poreznim davanjima mogao osigurati subvencije od 70 000 kuna onima koji imaju novca kako bi se vozili u elektromobilu strane proizvodnje.

Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost, kojeg na godišnjoj razini punimo s oko 1,5 milijardu kuna jest slijedeći institucionalni izraz naše ekološke svijesti. Taj Fond prihoduje godišnje od kamata, trgovine novcem oko 16 milijuna kuna, pozajmljuje općinama, gradovima, oročava, kamatari. Oko 235 milijuna kuna nam godišnje uzme na tehničkom pregledu vozila. No, trudi se ipak na godišnjoj razini potrošiti sav prikupljeni novac, mada ne uspijeva (o čemu svjedoči i prihod od kamata i pozajmica).

S druge strane nam zdravstveni sustav stvara gubitke u iznosu od 2,5 milijarde kuna. Koliki dio tog gubitka biva pretočen u ekstraprofit dobavljača, a koliki je stvaran, teško da ćemo skoro saznati. Možda je vrijeme da nas netko pita želimo li iz Proračuna (iz našeg poreza) plaćati manjkove u zdravstvu kad nas već nije pitao želimo li plaćati profite vlasnicima vjetro i solarnih elektrana. Pa da konačno kaže svatko od nas je li mu prioritet zdravlje i dostupnost zdravstvene usluge ili poticanje investicijskog okoliša. Prijetnje novim porezima u velikom reformskom planu (tzv Plan nacionalnih reformi) su evidentirane i poslane u Bruxelles. Jedino nije definirano što ćemo mi dobiti kao kontrauslugu za povećanje poreza. Veću cijenu dopunskog zdravstvenog osiguranja?

Ipak, ne trebamo brinuti toliko o plaćanjima, za to će se pobrinuti Ovršni zakon, FINA, a nama će obavijest o ovrsi donijeti poštar.

5

VeNLO

http://pokretpatriot.com/

Interakcija

 
UČINIO -> 980 37 100 1,639
PRIMIO <- 1,567 315 112 2,997

Dostignuća

Vingd 2,070.00
Bodovi 193.3
Analize 256 2,064.00
Ankete 1

Ocjene (9)


Komentari (6)


odlično! 5none5 1 0 0


Respektiram otvaranje teme, ali kako bi rekla sio... premalo argumenta , a previše naklapanja, kao da je ovrha najrašireniji uzrok smrtnosti u nas . Laci 1 0 0


Je, sve mi zvoni od naklapanja, poklapanja i sličnoga. A ovo o uzrocima smrtnosti, zezao sam se.Život je najrašireniji razlog za smrt. VeNLO 0 0 0


Broj neobrađenih trilateralnih itd ovršenika je sve manji pa i prihodi. Kad zvijer pojede laki ulov mora loviti veće/opasnije da bi preživjela. Velike nove ovrhe i skupi sudski procesi su znak potrage za hranom gladne zvijeri - nestalo sitnozubih. Zagorec 1 0 0


Pogodak, a ako netko sumnja u postojanje HR-ovršne mafije, imao je veliku sreću da ga nije dokačila. I još pogodak-zdravstvo dužno milijarde i to godinama, a svi dobavljači na nogama i dalje posluju s istim. Dirni u njih ako smiješ. Refamolitelj 0 0 0

Analiza

Bura dere, most se zatvara, Dalmacija stenje, a investitori trljaju ruke

09.05.2016. 21:44, Slobodna tema+anketa: Ocijenite stranke i političare...

Oni koji znaju ući u metafizičko kažu da Zemlja zvuči u F duru. I to bi zapravo bila vesela vijest jer znači da je jaka, čvrsta, moćna. Bojao bih se saznanja da Zemlja prelazi u recimo tužnjikavi A mol. Neki zvukovi doista izazivaju jezu. Sustigne li nas putem kakva sirena, policijska, vatrogasna, hitne pomoći, sustići će nas istovremeno i jeza, strah, a reagirat ćemo naknadno. Život u suvremenom svijetu je stresan. Izlaskom iz jedne stresne situacije ulijećemo u drugu. No, najviše potencijala za izazivanje stresa nije u katastrofičnim zvukovima. Do jučer poput vjesnika proljeća, manekena tv reklama za domaćice, danas ... više >

5

VeNLO

http://pokretpatriot.com/
  • 9
  • 0
  • 0
  • 6

Analiza

O suradnji premijera i Vlade

09.05.2016. 16:26, Slobodna tema+anketa: Ocijenite stranke i političare...

Ovaj tjedan bio je jedan od nezaboravnih političkih tjedana u povijesti Hrvatske. Politička kakofonija i destrukcija poprimile su nikad viđene oblike pa se ne mogu sjetiti primjera takvog niza paradoksalnih izjava, podmetanja, spinova, otvorenih napada, pucanja u vlastite redove i destrukcija koji bi ličili političkoj svakodnevici onih koji su odgovorni za državu.

I čini se da o Hrvatskoj, hrvatskim interesima i hrvatskim građanima zapravo nitko više i ne brine. Svaki dan otvaraju se novi obračuni među vladajućima koji ne ostvaruju obećano i nužno nego otvaraju nove i nove i nove frontove. Tutnji s Pantovčaka i iz Banskih dvora, ali udaraju žestoko i iz redova vladajućih zastupnika i klubova u Hrvatskom saboru. Tko je s kim u koaliciji i suradnji i tko u ovom trenutku nosi odgovornost za funkcioniranje institucija, nikako ne bi mogao razabrati neupućeni stranac koji bi banuo u Hrvatsku i tjedan dana pomno pratio izjave političara po novinama, televizijama i portalima.

Cijeli ovaj politički tjedan dodatno je osvjetlio pukotine i provalije, ali i poražavajuću nemoć vladajućih u provođenju malobrojnih odluka. Zato što tih, zajedničkih, čvrstih i nedvosmislenih odluka o bilo čemu, na bilo kojoj razini, zapravo i nema. Sva nemoć sklepane vlasti u Vladi, uz pritiske, pomoć i paktiranje s Pantovčakom, izašle su baš u svoj svojoj punini pod svjetlo dana.

Vladajući zastupnici u Saboru nisu glasali za prijedlog T. Oreškovića i K. Grabar Kitarović iako su Oreškovića baš oni birali, a za Grabar Kitarović navijali u kampanji. Na Odboru za nacionalnu sigurnost za Markića nije glasao ni prijatelj Ante Gotovine koji je o Markiću pak rekao sve najbolje pa ga tako posredno i preporučio. Oni, koji se prigodno uvijek rado slikaju s Gotovinom, nisu dakle glasali za Markića iako je on bio prijedlog i Grabar Kitarović koja se također u kampanji slikala s Gotovinom pa bi njegove lijepe riječi o predloženiku trebale sva domoljubna vrata otvarati.

U mučnim obrazloženjima zašto članovi Domoljubne koalicije nisu glasali za Markića, najjadnija je ona uvaženog zastupnika Hrebaka iz HSLS-a kojem je smetalo i francusko državljanstvo gospodina Markića, iako je Oreškovića (kojem u CV piše da je Canadian), zdušno podupro i za njega glasao u Saboru. Zašto je tada glasao? Zato što je izbor Oreškovića za premijera u Saboru značio ostanak i opstanak vladajućih zastupnika u Saboru. Da nisu izabrali Oreškovića kojeg je niotkuda doveo tada budući prvi pp Vlade, ne bi bilo Vlade pa bismo išli na nove izbore i tužni Hrebak opet bi morao strepiti nad svojom političkom sudbinom.

No, Oreškovića su izvukli iz šešira jer je Petrov nastojao biti dosljedan pa je tražio nestranačkog premijera. Iako je 6. 11. 2015. ovjerio kod javnog bilježnika da neće ni s kim, ni s lijevima ni desnima. Eto, danas baš obilježavamo šest mjeseci od tog politički povijesnog potpisa i jamstva o ostavkama ako bi Petrov i njegovi koalirali bilo s kim. Potpis kod javnog bilježnika ovjeren je, naravno, pečatom pa je povijesna koincidencija da je od svih najavljenih reformi Vlada provela samo tu o ukidanju pečata. A da to nikad i nisu obećavali.

Takav Petrov i takav Most bili su odlični partneri Domoljubnoj k. sve dok se činilo da će mostaši biti tek zbor metkovskih, omiških i inih mališana, zapravo zamišljenih malih od kužine koji će izvršavati što im gazda, koji nije mogao postati premijer, kaže. To da se veže političkog konja gdje gazda naredi, očekivalo se i od Oreškovića, nestranačkog premijera koji nije bio na izborima, koji ništa nije znao o Hrvatskoj, koji nije sudjelovao u obrani Hrvatske, ali je onima koji nas dijele na one koji vole i one koji ne vole Hrvatsku, bio najbolji kandidat za premijera kad se već drugačije nije moglo do vlasti.

Trebala je to biti vesela lutkarska predstava, ali su se lutke na svim brdima i u svim dolinama otele kontroli, tekst se izgubio, a režisera i dirigenata je sve više pa svi lupaju iz sve snage, svaki vođen svojom političkom zvijezdom vodiljom (koja, jasno, nije petokraka).

Prvi put imamo vladajuću većinu koja ne može izglasati zakon oko kojeg su se ipak uspješno dogovorili, ali se u međuvremenu nešto dogodilo pa evo, dva petka za redom vladajuća većina u Saboru ne vlada i ne donosi odluku da se Stipi Mesiću konačno oduzme ured. To je onaj isti Stipe koji je tada bio šef sadašnjem prvom pp Vlade kad se osvajao Pantovčak i kad su se pričali vicevi o Tuđmanu. Kvorum, naime, da bi glasali o zakonima i drugim odlukama, moraju uvijek osigurati vladajući zastupnici pa je politički nepametno za nedostatak kvoruma optuživati oporbene političare. Svaka vlast u Saboru budno, kao na zjenicu oka svoga, pazi uvijek na svoje i prebraja većinu u svakoj minuti svog postojanja.

Za nelagodu Sabora koji ne obnaša ulogu zakonodavca već drugi tjedan za redom, razlozi se pronalaze u činjenici što “ministri Alibegović i Marić nemaju još zamjenike” pa umjesto njih nema tko nazočiti glasanju u ime predlagatelja, tj. Vlade. To smo čuli od šefa najjačeg kluba među onima koji moraju osigurati nazočnost većine. Izvlačenje iz nelagode, isprika a zapravo otkriva još veću golotinju. Za gotovo četiri mjeseca, u osobito važnim ministarstvima još nisu izabrali zamjenike! A kad će, ne zna se. Tako se ne može raditi.

Mali partneri u Domoljubnoj k. sve više i sve češće otvoreno napadaju premijera ali i Most u cjelini. Još uvijek novi šef HSS-a prejasno šalje Oreškovića u Kanadu, Špika iz BUZ-a konsterniran je što ništa nije znao o odlasku u mirovinu sa 67 godina, resorna ministrica kaže da će to pogoditi tek našu djecu, ministar zdravstva najavljuje poskupljenje svega pa onda danas reterira i sve odgađa za jesen, a partneri mrmljaju. Neki, poput I. Kovačića iz Omiša jasno kažu što bi partneri i prijatelji trebali raditi dok D. Kosor izlazi iz partnerstva s Bandićem u Zagrebu, ali ostaje u partnerstvu na državnoj razini.

Vara se svatko tko misli da je moguće funkcionirati tako da se na lokalnoj razini ratuje, a na državnoj ljubuje. I malo veći ljubavnici su stradavali u takvim ratovima jer kad se tuče, tuče se do istrebljenja.

U svemu tome premijer ne vidi ništa što bi ga trebalo uzbuniti. On smatra da je normalno što jedan dio onih koji njega podupiru nisu glasali i za njegov prijedlog za šefa tajnih službi pa to on zove “demokracijom”. I normalno mu je da su za Markića onda glasali oni koji nisu glasali za njega kad se biralo premijera. On i danas tvrdi da nema nikakvih spoznaja o tome da je Lozančić prekršio zakon iako ga je KGK za to prozvala u furioznom monologu na javnoj televiziji.

Građani i dalje ne znaju zašto je Lozančić bio prisiljen otići, kršenje zakona nije dokazano, postupak protiv njega nije pokrenut, a premijer mu obećava mjesto u nekoj javnoj tvrtki kad je već odustao da mu bude savjetnik. Jer mu to nije dozvolila stranka koja ga je dovela pa ga sad članovi te stranke javno upozoravaju da se ne igra premijera jer da se tako nisu dogovorili. “Nema suradnje između premijera i Vlade”, rekao je naime zastupnik Dilber. Takvo što se još u povijesti hrvatskih Vlada nije čulo. Da premijer ne surađuje s Vladom kad premijer Vladu i vodi. Kad padne premijer, pada i Vlada.

Za to vrijeme više od 70% građana misli da Hrvatska ide u pogrešnom smjeru, nakon samo više od 90 dana. Ali, koga briga. Premijer će se ovih dana dobro provesti u Splitu (čitam baš da je rekao kako je biti premijer “fantastično”), B. Petrov je valjda u Metkoviću, KGK u Budvi (“jugoistočno susjedstvo”), a za prvog pp se ovih dana i ne čuje. Tako je to u Hrvatskoj politici gdje se gotovo sve dovodi do apsurda. Tako da i braniteljski šator, preseljen u Vukovar, neki od poklonika šatora otvoreno uspoređuju s istovarenim smećem. A najdomoljubniji među dužnosnicima nisu bili ni u Okučanima ni u Borovu selu, ali tome ni mediji ni branitelji nisu prigovorili.

U svakom slučaju, sve što nas politički okružuje i tišti, baš je rijetko frustrirajuće. Ipak, nema nikog, dovoljno hrabrog, tko bi sve zbrojio i oduzeo i rekao: “Budimo pošteni prema građanima. Dame i gospodo, vrijeme je za istinu. Ovo nije good.”

I tu ću stati. Prigodno.

3

JKosor

Nezavisna saborska zastupnica, premijerka Vlade RH 2009-2011

Interakcija

 
UČINIO -> - - - -
PRIMIO <- 15 6 11 62

Dostignuća

Vingd 19.00
Bodovi 55.2
Analize 3 19.00

Od istog autora

Ocjene (2)


Respektira (1): VeNLO


Ne slaže se (1): Laci


Komentari (9)


Ova analiza jednostavno nije na nivou. Previše je tu emocije, a premalo argumentacije. Kritika je odlična stvar ako je argumentirana i pogotovo ako dolazi uz prijedloge rješenja. Ovo previše liči na ono što smo navikli slušati u Saboru. sthagon 0 0 0


Klasično kafansko naklapanje. Kada to 70% građana nije mislilo da država ide u pogrešnom smjeru? Možda kada je autorica teksta dobila premijerluk u ruke? Svaka Vlada je laka meta pljuvanja. Vi ste to ili zaboravili ili...? Alumnus 0 0 0


Nismo navikli na pravu više-stranačnost pa je nova realnost (mosta) šokantna kako za izravne sudionike,tako i za širu javnost.Puno je lošija varijanta bila isključivo izborna koalicija,koja bi se zatim pretvorila u samovolju jednog ili jedne. RepopeR 0 2 0


Ako je Lozančić osobno i 1%zaslužan za raskrinkavanje sramnog Arbitražnog sporazuma sa Slovenijom,g.Lozančiću treba skinuti šešir i zahvaliti od srca,neovisno o tome što je ekskluzivno i na štetu drugih radio s Milanovićem,što i mnogi SDPovci nisu. RepopeR 0 0 0


Ne moűe netko zamjeriti Petrovu potpis kod javnog bilježnika tko je svojevremno Klicao- kud Ivo tud i ja ! prvo treba objasniti taj poklič, pa možda i to da smatra da je Ivo i danas najbolji možda ! Alumnus ima pravi komentar ! Laci 0 0 0

Analiza

O suradnji premijera i Vlade

09.05.2016. 16:26, Slobodna tema+anketa: Ocijenite stranke i političare...

Ovaj tjedan bio je jedan od nezaboravnih političkih tjedana u povijesti Hrvatske. Politička kakofonija i destrukcija poprimile su nikad viđene oblike pa se ne mogu sjetiti primjera takvog niza paradoksalnih izjava, podmetanja, spinova, otvorenih napada, pucanja u vlastite redove i destrukcija koji bi ličili političkoj svakodnevici onih koji su odgovorni za državu. I čini se da o Hrvatskoj, hrvatskim interesima i hrvatskim građanima zapravo nitko više i ne brine. Svaki dan otvaraju se novi obračuni među vladajućima koji ne ostvaruju obećano i nužno nego otvaraju nove i nove i nove frontove. Tutnji s Pantovčaka i iz Banskih dvora, ali udaraju ... više >

3

JKosor

Nezavisna saborska zastupnica, premijerka Vlade RH 2009-2011
  • 1
  • 0
  • 1
  • 9

Analiza

"Za dom spremni, gospodine!" - Saga o hrvatskim papagajima

09.05.2016. 00:00, Slobodna tema+anketa: Ocijenite stranke i političare...

Da se netko danas probudi iz višegodišnje kome ostao bi, u najmanju ruku, neugodno iznenađen. U Hrvatsku naime, prema pisanju raznih slobodnih medija, odlučno koračaju fašisti. Na to upozoravaju brojni neprijeporni dokazi – od svastike na Poljudu i ustaških grafita po gradovima, gušenja slobode medija, relativizacije ustaških zločina, a vidimo da čak i svećenici brane NDH. Pored svog tog zla čovjeku bi sigurno došlo da ga uspavaju na još koju godinu, dok partizani ponovno ne oslobode državu.

Hrvati, kako to obično biva, su slijepi i ne vide ustašku zmiju koja polako gmiže prema hrvatskom vrhu, pa se zato angažiraju i neka poznata lica da nam otvore oči. U tu su svrhu Mile Kekin i Rene Bitorajac objavili svoje budnice za modernu Hrvatsku u kojima pjevaju o raznim aktualnim temama, primjerice o Drugom svjetskom ratu. Nadalje, strani ambasadori su duboko zabrinuti stanjem slobode medija u Hrvatskoj, američki državni tajnik otkazao je sastanak s našim ministrom vanjskih poslova zbog gušenja slobode medija, a čak su i naši susjedi izrazili zabrinutost zbog fašizacije Hrvatske i dobrosusjedski nam predložili da priznamo ustaške zločine.

Čitatelji će vjerojatno primijetiti da se i u naslovu ovog teksta nalazi zloglasni ustaški pozdrav, te će neki pogrešno pretpostaviti da je autor ovog teksta jedan ustaški sljepić koji gmiže skupa s ostalim ustaškim zmijama po Hrvatskoj. Međutim, radi se o citatu iz serije Duga mračna noć, konkretno iz scene kada ustaški podnarednik uhićuje Ivu u njegovom dvorištu. Zatim u dvorište ulazi mladi ustaša Mata, kojega je taj podnarednik u doba Kraljevine Jugoslavije (tad je bio žandar) stalno tlačio i privodio, ali sada ga skrušeno pozdravlja – Za dom spremni, gospodine! To je svakako nezaboravna scena, kao i radnja cijele serije. S razlogom spominjem tu seriju, naime, smatram da je povijest vrlo dobro prikazana u toj seriji – prikazani su i zločini fašista i zločini antifašista. Cijeloj toj priči je tu trebao biti kraj.

Međutim, kod nas u visokoj politici vrijedi pravilo slično onome na Državnoj maturi – Ako ne znaš, zaokruži c). Neznatno prilagođeno za naše političke prilike to pravilo glasi – Ako ne znaš, okrivi ustaše. Najdegutantniji primjer te prakse nisu ni Stjepan Mesić, Ivo Josipović, Zoran Milanović pa čak ni Nenad Stazić, već Tomislav Nikolić. Dakle, taj si ratni huškač i četnički vojvoda daje za pravo da od Hrvata zahtjeva da priznamo ustaške zločine u Drugom svjetskom ratu. Ako je za vrijeme kada su predsjednica i premijer izričito osudili ustaške zločine Nikolić imao paradajza u ušima, pa nije čuo, svejedno stoji činjenica da te zločine nitko u Hrvatskoj ne osporava. A s druge strane, u državi četničkog vojvode, fašista je pun parlament. Ne samo da premijer i predsjednik Srbije potječu iz zloglasnog fašističkog pokreta Vojislava Šešelja, nego je i sam Šešelj ušao u parlament. Također, ja nisam čuo da je Nikolić ili bilo koji drugi srpski političar priznao velikosrpske zločine u Hrvatskoj u doba Domovinskog rata, a to je ipak za mene referentna točka za daljnji razgovor.

Ali vratimo se ipak malo u Hrvatsku, gdje postoji jedan zloglasni ministar koji je sigurno fašist, i koji guši slobodu medija. O Hasanbegovićevoj ustaškoj kapi već sam pisao, i cijeli taj pokušaj etiketiranja ministra fašistom mi je tragikomičan. Dapače, smatram da je većini građana RH puna kapa tih priča koje su osporene svaki puta, ali to ne spriječava mnoge hrvatske antifašističke papagaje da nas podsjećaju na to. No kad smo već tu, vrijedi se zapitati kako to ministar guši slobodu medija?

Prema Deklaraciji Ujedinjenih naroda iz 1948. svatko ima pravo na slobodu mišljenja i izražavanja, i širenja informacija i ideja putem bilo kojeg medija. Kada se govori o slobodi medija uglavnom se podrazumijeva da neka Vlada cenzurira pojedine vijesti u medijima, te da zabranjuje iznošenje nekih podataka. Možda sam ja naivan, ali ja bih pretpostavio da bi Vlada RH, kada bi kontrolirala medije, cenzurirala štalicu bivšeg ministra Crnoje, ili diplomski rad nesuđenog ministra Brkića, ili svakodnevne svađe unutar vladajuće koalicije. Ali ne – Vlada se bavi nečim puno važnijim – ukidanjem financiranja neprofitnih medija direktno su udarili na slobodu medija, iako konkretno te medije nitko ne čita. Meni je logično da onaj tko financira neki medij određuje kakav sadržaj taj medij smije objavljivati, tako da je ukidanje financiranja medija svakako korak prema višem standardu slobode medija.

Papagaji će reći da je američki državni tajnik odgodio sastanak s našim ministrom Kovačem zbog gušenja slobode medija u Hrvatskoj. I dok to pišem ne mogu se suspregnuti od smijeha. Ja, za razliku od novinara Jutarnjeg lista, nisam vidovit pa ne znam zašto je odgođen predmetni sastanak, ali ako konstatiram da je razlog odgode sastanka protest zbog ležećih policajaca na zagrebačkim ulicama, imat ću jednako dokaza za svoju tezu kao i Jutarnji list za svoju (ako ne i više).

Ako to sve uzmemo u obzir, možemo zaključiti ne samo da su mediji u Hrvatskoj potpuno slobodni, nego su dapače neskloni Vladi i općenito desnim političkim opcijama. Tako recimo čitam neki dan u jednim dnevnim novinama, koje neću imenovati (Jutarnji list), da se neki drznik usudio u Jasenovcu objesiti transparent na kojemu daje počast žrtvama jasenovačkog logora od '41. – '51. Naslov članka glasio je „Skandalozan transparent“, dok su počinitelji prozvani „poricateljima ustaških zločina“ i „revizionistima“. Jer, kako bi rekla kandidatkinja za glavnu tajnicu UN-a Vesna Pusić, partizani su u logorima ubijali samo ustaše, a nisu bili u školi kada se učila UN-ova Ženevska konvencija. Očito nije ni Vesna Pusić. Ali nema veze, i to je dio slobode medija.

Što onda reći na one budnice Kekina i Bitorajca? Kekin u svojoj pjesmici između ostalog kaže „Moji su pobijedili 45-e“. Zar bi se sinovi i unuci ustaša i domobrana trebali sramiti reći da su njihovi izgubili 45-e? Mislim da danas, 70 godina nakon tih nemilih događaja, možemo otvoreno razgovarati o tim temama bez ikakvih kompleksa. Pa zamislite samo da netko traži od Angele Merkel da se ograđuje i ispričava zbog zločina nacista.

S druge strane Bitorajac kaže da njegova šahovnica počinje crvenim poljem, što bi valjda trebalo značiti da fašistima šahovnica počinje s bijelim poljem. Nemam nakanu sada ovdje tumačiti povijest hrvatskog grba, tako da ću samo reći da takve izjave pokazuju duboko nepoznavanje povijesti Hrvatske i njezinih državnih simbola. Motivi Bitorajca vrlo su brzo izašli na vidjelo, i jednaki su motivima Kulturnjaka 2016. – novac.

Međutim, slobodne medije više brinu financije Crkve, nego financije kulturnjačkih uhljeba. Ne samo financije, već i izjave pojedinih fašističkih svećenika na Svetoj misi. Da se razumijemo, kao vjernik sam izričito protiv korištenja Svete mise za političke poruke, međutim mediji su (slučajno ili namjerno) potpuno krivo prenijeli poruku fra Luke Prcela. Hrvati u svojoj tisućljetnoj povijesti imaju jednu mrlju, a to je NDH. Mi sada možemo diskutirati o tome šta bi bilo da smo se suprotstavili Hitleru, i svima je jasno da nam se ne bi pisalo dobro, ali činjenica stoji da nam to ostaje kao neizbrisiva mrlja. Amerikanci, s druge strane, koji za sebe drže da su moralna vertikala cijeloga svijeta pobili su samo u Japanu najmanje 250.000 nedužnih civila. A da ne pričamo o ostalim ratovima koje su vodili i još uvijek vode. Prema tome, zašto bi se jedna predsjednica Republike Hrvatske danas ispričavala i osuđivala zločine NDH s kojima Republika Hrvatska nema apsolutno nikakve pravne veze. Totalni nonsens.

Naši antifašistički papagaji neodoljivo podsjećaju na rimskog senatora Marka Porcija Kantona (234 pr.Kr.-149 pr.Kr.) koji je svaki svoj govor u rimskom Senatu završavao riječima: „Ceterum censeo Karthaginam esse delendam“. Kako je taj rimski političar u svakom svojem govoru našao mjesta i za poziv na uništenje Kartage, tako i naši današnji političari uvijek nađu malo mjesta za ustaše. Čega ćemo se još sve naslušati ako prođe prijedlog Mosta o obaveznom dolasku na saborske sjednice?

Na kraju ćemo im još svima plaćati da ne dolaze u Sabor…

Bedževi

Interakcija

 
UČINIO -> 34 31 2 17
PRIMIO <- 51 17 3 99

Dostignuća

Vingd 58.00
Bodovi 74.5
Analize 10 58.00
Ankete 136

Ocjene (10)


Respektira (8): RepopeR, Anyst, Refamolitelj, msesar, 5none5, siouxica, Alumnus, IDujas


Slaže se (1): Laci


Ne slaže se (1): Losonsky


Komentari (11)


Hvala na komentarima, vidim da nisam jedini kojem idu na živce razni moderni partizani... kreso202 0 0 0


A bogme ni moderni ustaše... , i uostalom nije čovjek koji nije spreman da brani svoj dom, a sve ostalo je baljezganje, jer nema više ni pravih ustaša, fašista i partizana. Protiv koga su tobožnji antifašisti ? I tobožnje ustaše ? Protiv boljitka Laci 0 0 0


u Hrvatskoj ? Hrvatski lešinari (papagaji) koji nema puno više od cca 1000, su zreli za smješta o državnom trošku u neki azil za političke duševne bolesnike. Da bi miostali mogli normalno živjeti i raditi za opže i vlastito dobro. Laci 0 1 0


Laci, daj uoči razliku između ustaša i antifašista. Postoji bitna razlika među njima. Ustaša nema. A antifašisti su se digli na zadnje noge. Nostalgija za ustaše ili NDH ? Glupost na kvadrat. Ustaša nema, a nezavisnu hrvatsku državu imamo: RH. Boljunac 0 1 0


Ma, Boljunac koju razliku da uočim ? Točno je da ustaša nema, ali je točno i da antifašista nema. Jer ovi koji se nazivaju antifašisti us zapravp antihrvati odnosno antihrvatski kreteni, koje treba "uremetinčiti" ! Slažeš se ? Laci 0 1 0

Analiza

"Za dom spremni, gospodine!" - Saga o hrvatskim papagajima

09.05.2016. 00:00, Slobodna tema+anketa: Ocijenite stranke i političare...

Da se netko danas probudi iz višegodišnje kome ostao bi, u najmanju ruku, neugodno iznenađen. U Hrvatsku naime, prema pisanju raznih slobodnih medija, odlučno koračaju fašisti. Na to upozoravaju brojni neprijeporni dokazi – od svastike na Poljudu i ustaških grafita po gradovima, gušenja slobode medija, relativizacije ustaških zločina, a vidimo da čak i svećenici brane NDH. Pored svog tog zla čovjeku bi sigurno došlo da ga uspavaju na još koju godinu, dok partizani ponovno ne oslobode državu. Hrvati, kako to obično biva, su slijepi i ne vide ustašku zmiju koja polako gmiže prema hrvatskom vrhu, pa se zato angažiraju i ... više >

  • 8
  • 1
  • 1
  • 11

Analiza

Croexit zbog drniškog pršuta

06.05.2016. 19:04, Slobodna tema+anketa: Ocijenite stranke i političare...

Ima li boljeg razloga za razmišljati o Croexitu od drniškog pršuta? Pričajući o drniškom pršutu, jedan stariji Drnišanin je kazao kako ga je uvijek bilo u kući, ali da ga se kao dijete nije najeo jer su bili sirotinja pa su ga morali prodavati, danas ga se zato ne može dovoljno najesti pa će ga jesti dokle mu Bog dade, napomenuvši pri tome da je drniški najbolji. Ima naravno tu i malo lokal patriotizma, uostalom moja žena, kao ljubiteljica pršuta, kaže da nije bitno čiji je, već je bitno da je pršut. Budimo stoga realni, u ovo globalizirano doba kad bi neki Hrvati htjeli biti veći Amerikanci od samih Amerikanaca, neki veći Rusi od samih Rusa, a neki jesu veći Srbi od samih Srba, malo kome potekne suza za domovinom po bilo kojem pitanju nacionalnog suvereniteta, ali ona iskrena s ruba usana, na svaki spomen ili pogled na drniški (ili bilo koji) pršut.

Ovih dana je Strikoman snimio jednu od svojih milenijskih fotografija, složivši Drnišane u figuru pršuta (kažu da je bio pljunuti Drniški), ta bi slika, stoga, mogla konkurirati za novi simbol hrvatskog jedinstva (vole ga i mlado i staro, i lijevi i desni i Srbi i Hrvati, a brat-bratu i apolitični pijanci). Simbol koji bi mogli staviti na naš povijesni crven-bijeli-plavi barjak, umjesto već otrcanog hrvatskog grba kojeg je neki „Srbin“ prozvao „šahovnica“, a neuka masa to pospugala (posaugala). Hrvatski grb koji jednim započinje s bijelim, drugim s crvenim poljem, dok bi treći poželjeli da uopće ne započinje.

Kao podijeljen narod pola se čitatelja do ovdje već složila, a pola naravno ne, ali svi se vjerojatno pitaju kakve veze sa svime time ima Croexit?

Ovih se dana otkrilo da drniški pršut ne spada među stotinjak zaštićenih europskih proizvoda koje, prema tajanstvenom TTIP sporazumu, SAD-e neće moći klonirati, drugim će riječima Amerikanci moći proizvoditi drniški pršut od svojih bolesnih pajceka i s burom u spreju (sol će biti ista). Nema sumnje da je to veća uvreda našeg, po pršutu, ujedinjenog i složnog naroda, od one kad je Američki državni tajnik John Kerry odbio primiti hrvatskog ministra vanjskih poslova Miru Kovača. Razlozi ovog diplomatskog nesporazuma su čisto mafijaške prirode koji s poštenim narodom nema nikakve veze, dok su nesporazumi oko drniškog pršuta za narod esencijalni, i diraju u naš ponos jednakom snagom kao i u naše nepce. Ako stoga EU neće propasti zbog Grexita, zbog Brexita ili zbog eura koji istom monetarnom politikom ne može odgovarati različitim ekonomijama, neka propadne zbog Croexita i drniškog pršuta.

I dosad smo znali da je sporazum TTIP prijetnja svim europskim narodima zbog cilja pregovora da se uklone preostala ograničenja u trgovini između EU i SAD.a, kako bi se iznad svega zaštitila ulaganja. Američka strana stoga u pregovorima traži smanjenje socijalnih standarda na području zdravstva i zaštite potrošača, što bi u konačnici rezultiralo transferom demokratske moći s ljudi (naroda i nacija) na velike korporacije.

Dokument koji je objavio Greenpeace Nizozemska i koji zadrži pola nacrta iz travnja 2016, odnosno 3/4 do sada "konsolidiranog teksta" (donekle usuglašeni, uzajamno prezentirani i bliski stavovi) nije stoga izazvao šok zbog novih detalja, već zbog potvrde već prije izraženih sumnji, te zbog toga što su prvi put predočeni nedvosmisleni stavovi SAD-a.

Dok neki u TTIP duboko sumnjaju, drugi iskreno vjeruju i tvrde da će donijeti otvaranje novih radnih mjesta, napredak i ekstra zaradu. Najveću korist mogućeg sporazuma vide za malo i srednje poduzetništvu, u definiranju boljeg okvira zaštite ulaganja, te u područjU mobilnosti. Za pristaše sporazuma u Europi, TTIP je projekt koji će povećati proizvodnju dobara za 120 milijardi eura, što bi prosječnoj obitelji podiglo standard za 545 eura godišnje. Ipak europski aktivisti koji se protive sporazumu, zabrinuti su upravo zbog mogućeg porasta nezaposlenosti, što je potvrdio i Bruxelles koji je lani priznao da TTIP može uzrokovati, značajne razine nezaposlenosti, te dao državama članicama savjet kako da se s tim nose.

Tajnovitost pregovora, koja izaziva toliku sumnju, pobornici sporazuma opravdavaju, potrebom očuvanja određenog stupnja diskrecije i povjerljivosti, koja je toliko nedostajala u propalim pregovorima Zone slobodne trgovine dviju Amerika (FTAA). Skeptici ipak smatraju da pregovarači žele udovoljiti željama međunarodnih korporacija kad je u pitanju GMO, privatizacija javnih i uslužnih djelatnosti, smanjenje prava radnika. Upravo zbog toga su pristup radnom dokumentu imali tek 500 korporativnih savjetnika dok je javnost većim djelom isključena.

Dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju Joseph Stiglitz na seminaru za ekonomska pitanja, kojeg su u Londonu 2 ožujka 2016 organizirali Laburisti, izjavio kako bi za Britaniju bilo bolje da istupi iz EU ako TTIP stupi na snagu. „Mislim da će restrikcije nametnute od TTIP biti tolika prepreka radu budućih Vlada, da zbog toga nanovo promišljam jeli uistinu članstvo u EU bila dobra ideja“ rekao je Joseph, napominjući da je TTIP, zbog nedostatka javne rasprave, jedno opće prepisivanje (američkih) pravila. Ipak najveću opasnost za europske države smatra njihovu eroziju suvereniteta, jer će sporazum omogućiti velikim korporacijama da, zbog „klauzule rješavanja sporova između investitora i države“ (ISDS) tuže državu koja im ugrožava zaradu.

Podaci UN pokazuju da su američke tvrtke već zaradile milijarde  dolara tužeći nacionalne Vlade. Samo od 2000 godine, na temelju ugovora o slobodnoj trgovini, tužili su njene članice 130 puta, te svim tim Vladama vezali ruke u donošenju pozitivnih propisa zaštite potrošača, radnika i državnih interesa. Joseph Stiglitz ipak hvali EU zbog pojedinih članica poput V.Britanije ili Švedske, odnosno dio bloka kojem je uspjelo zadržati zasebna pravila, pledirajući na europske čelnike da se oslobode eura a zadrže jedinstvo. Brexit ipak nema veze sa TTIP-om jer je Cameron jedan od njegovih većih pristaša, a Ujedinjeno Kraljevstvo je već potpisala niz bilateralnih sporazuma o slobodnoj trgovini koja sadrže ISDS, pa je moguće da bi u eventualnim samostalnim pregovorima sa SAD prošla još i gore.

Hrvatskoj su ove prekooceanske perspektive jednostavno preširoke i presložene, te se očitavaju u Milanovićevim riječima „to s nama nema veze“ te provincijalno promišljamo da će se veliki, misleći na sebe, posredno izboriti i za nas. Ali „Ako sporazum, koji guraju moćne lobističke organizacije s obiju strana Atlantika stupi na snagu, označit će efektivni kraj mogućnosti formuliranja državnih politika u oblastima trgovine, zaštite potrošača i okoliša te financijske regulacije – i to pod prijetnjom drakonskih penalizacija za “neposlušne” države“ kaže u jednoj svojoj analizi Le Monde Diplomatique, a mi bi još dodali da hrvatska privreda u TTIP vodama ima jednake šanse kao i kosovski nogomet u europskim, nakon primanja u članstvo UEFA-e.

Drniški pršut nije samo simbol ugroženog hrvatskog proizvoda koji nam je toliko drag, već i cjelokupne hrvatske proizvodnje, simbol domaće zdrave hrane kojoj prijeti nestanak. Simbol hrvatskih, ali i europskih socijalnih, zdravstvenih i ekoloških standarda koje smo stoljećima stvarali i koje su odraz, koliko naše kulture toliko i našeg europskog bitka. Transatlantski trgovinski i investicijski sporazum koji bi regulirao trećinu svjetske razmjene i koja čini polovinu svjetskog BDP-a, te utjecao na 800 milijuna stanovnika EU-SAD-a,  je u službi onih (korporacija) koji imaju čime trgovati i koji mogu investirati, nije stoga čudno da ga predlaže visoko-industrijalizirani SAD-e (tek 18% Amerikanaca podržava TTIP), a u EU decidirano prihvaća ista takva Njemačka (17% Nijemaca misli da je TTIP dobra stvar), dok (više-manje) svi ostali, mogu biti tek njihovi slabi ili totalno nekonkurentni potrošači.

5

5none5

Bedževi

Interakcija

 
UČINIO -> 555 61 37 1,278
PRIMIO <- 920 164 56 1,791

Dostignuća

Vingd 1,021.00
Bodovi 186.8
Prijedlozi 6 37.00
Analize 176 983.00

Od istog autora

Ocjene (9)


Respektira (8): Anyst, siouxica, Alumnus, IDujas, Spektator, Dirk15, VeNLO, Jung-fu


Slaže se (1): Laci


Komentari (11)


Nisam baš toliki optimista, pritisci će biti veliki jer Njemačkoj treba novo otvoreno tržište kakvo su dugo pokušavali nametnuti na istoku, imaš li link za ovu Hollandovu izjavu? 5none5 0 0 0


Ovih dana su Talijani u Rijeci na Korzu izlagali i prodavali svoje autohtone delicije. Cijene su dva do tri pita više negoli u nas. Ima čak i pisanica divljih svinja kao suhomesnati proiz. Cijena 350 kn /kg. mortadele, sirevi i svašta ... Boljunac 0 0 0


evo ti mainsteream La Repubblica ... http://www.repubblica.it/economia/2016/05/03/news/la_francia_dice_no_al_ttip_stati_uniti_all_angolo-138997701/?rss naši mediji nisu baš prenijeli zanimljivost Jung-fu 0 0 0


Mislim da bi zakonski trebalo zabraniti uzgoj stoke radi klanja i da ne bismo smjeli ubijati živa bića da bismo živjeli, ali što ćeš, manjina sam, nesavršen jer još jedem meso,ali svakako ću to prestati činiti:) VeNLO 0 0 0


Za Hrvatsku je TTIP izrazito štetan. No, kako se od naših sluganskih političara nemamo čemu nadati, jedina je nada da će nas spasiti neke druge članice EU. Spektator 0 1 0

Analiza

Croexit zbog drniškog pršuta

06.05.2016. 19:04, Slobodna tema+anketa: Ocijenite stranke i političare...

Ima li boljeg razloga za razmišljati o Croexitu od drniškog pršuta? Pričajući o drniškom pršutu, jedan stariji Drnišanin je kazao kako ga je uvijek bilo u kući, ali da ga se kao dijete nije najeo jer su bili sirotinja pa su ga morali prodavati, danas ga se zato ne može dovoljno najesti pa će ga jesti dokle mu Bog dade, napomenuvši pri tome da je drniški najbolji. Ima naravno tu i malo lokal patriotizma, uostalom moja žena, kao ljubiteljica pršuta, kaže da nije bitno čiji je, već je bitno da je pršut. Budimo stoga realni, u ovo globalizirano doba kad ... više >

5

5none5

  • 8
  • 1
  • 0
  • 11

Analiza

Može li se pisati i govoriti i o nečem dobrom i lijepom ?

06.05.2016. 16:42, Slobodna tema+anketa: Ocijenite stranke i političare...

Mislim da će se svi složiti da su naši mediji, pa tako trenutačno i barometar.hr, pretežno pun otužnih tema, tema u kojima se vrte priče o neuspjehu, neradu, neznanju, nezakonitostima i nezadovoljstvima, a malo je tema o nečem dobrom, lijepom i uspješnom. Naravno da pri tome mislim da u sektoru vrhunskog sporta, i to samo u njemu ima puno dobroga i lijepoga, ali nažalost to su isključivo individualni dosezi, i nemaju mikakove veze sa općim stanjem u našem društvu, pa od toga što naprimjer Luka Modrić dobro igra, i dobro zarađuje u Realu, nitko ovdje doma nema nikakove koristi, ni na koji način.

No ima ipak dobrih ilijepih stvari koje se dešavaju na polju  gospodarstva, na polju međunacionalnih odnosa, u na polju angažiranosti intelektualaca na općedruštvenim pitanjima, ali o kojima se malo piše, malo govori, a još manje razmišlja. Pokušati ću 'ekipi' predočiti nekoliko takvih stvari, koje bi nas trebale osokoliti da nije sve baš tako crno i beznadno, kako se čini kada posmatramo dobrano turobnu svakodnevnicu,  puno medijskog crnila (opravdanog), bez  imalo medijskog ohrabrenja da ima nade za bolje.

Prvi primjer da nije sve obeshrabrujuće, i da nisu svi obeshrabreni je slučaj sestara Anastazije (26) i Andree(25) Sabo iz Karanca u Baranji. Anastazija je diplomirala vinarstvo, a Andrea marketing, ali su nakon studija zakoračile u obiteljski posao. pa su preuzele vinariju i četiri i pol hektara vinograda  od oca Atile. Beru grožđe, voze traktor i brinu za obiteljsko gospodarstvo umjesto da se žale da nema posla u gradu za njih. Godišnje proizvode 8000-10 000 litara vina, te čak dočekuju goste iz Amerike. Kad su diplomirale pomislile su - par zar smo se za ovo školovale ? Ali dobro je, ne trebamo sve dobiti na dlanu, govore sestre Sabo. Lijepo je što su se nakon školovanja uhvatili realnog posla, poduzetništva, a ne tražile "uhlebljenje" u nekoj državnoj službici, a dobro je jer su dokazale da se može i u toj Slavoniji, za koju se po medijima  govori da propada i nema budućnosti, poslovati uspješno i živjeti pristojno. A dodao bih još i to da, mada one o tome ne govore, nisu osjetile nesnošljivost prema sebi, mada su nacionalna manjina tojest Mađarice.

Drugi primjer da nije sve onako kako se od nekih medija, političara i onih kojima Hrvatska nije draga pokušava predstaviti, je Veselin Vujović trener rukometnog kluba Zagreb, koji je unatoč tome što je kod Stankovića rekao "nema većeg jugoslovena od mene", i unatoč tome što je jugoslovenska rukometna legenda, nije u Zagrebu doživjeo nikakve neugodnosti, dapače pozdravljaju ga čak i dok hoda ulicom. Pa tim svojim dobrim i lijepim primjerom pobija tvrdnju da su u nas nacionalne manjine ugrožene s nesnošljivošću prema njima.

Rimac Auromobili su treći dobar i lijepi primjer za to, da svi oni koji govore da su najveći razlozi za situaciju u kojoj jesmo naša neinventivnost, nepoduzetnost, nestručnost i 'lijenost', u krivu. Jer "naš" čovjek je u uvjetima bez neke velike vanjske podrške, s vlastitom pameću i inovativnošću, razvio električni automobil kome se dive i oni koji se proizvodjom automobila bave već decenijama i imaju resurse na koje se ovdje nije moglo ni pomisliti. Naravno da nije dovoljno imati samo nekoliko takvih poduzetnika, ali i ovakvi pojedinačni primjeri pokazuju da se ima pameti u nas, da se može razviti konkurentni proizvod. No pokazuje i to koliko je nerazumijevanje za domaći razvoj proizvodnje, i mala podrška za razvoj inovativnih proizvoda, bez obzira radi li se o državnom ili bankarskom sektoru.

Djelatnice koje su izgubile radna mjesta u Kamenskom dobar su i krasan primjer da se u nas proizvodno gospodarstvo uništavalo namjerno i bezrazložno, jer su nakon što su ostali bez radnih mjesta, bez radnog prostora i bez opreme za rad, ipak uspjele upornošću i znanjem ponovno krenuti u proizvodnju u vlastitoj 'režiji'. Ne u tolikom obujmu kao nekadašnje Kamensko, i ne uz toliko radnih mjesta kao u nekadanjem Kamenskom, ali su ipak uspjele da pokrenu proizvodnju od koje zarađuju svoj kruh svakdanji.Naravno uz pomoć sa više strana, i od onih koji su vjerovali u njih. A takva vjera u sebe same nedostaje u ovoj državi na svim razinama.

Profesor emeritus Igor Čatić je pak dobar i lijep primjer intelektualca koji se uporno i ustrajno bori riječju i djelom protiv brojnih nelogičnosti i nesuvislosti koje se dešavaju na stručnim poljima vezanim za problematiku odnosa prema plastici, stručnom nazivlju i prodoru stranog jezika u hrvatski stručni i govorni jezik. Čini to oduvijek, a čini to i sada u poodmaklim godinama, za razliku od puno intelektualaca sa raznih visokoškolskih ustanova, institucija i instituta, koji društvena i stručna događanja posmatraju šutke, bez javnog očitovanja. Profesor Čatić dokazuje i pokazuje da se intelektualac može i treba očitovati svaki put kada misli da može nešto reći ili učiniti da se stvari poprave ili isprave.

I konačno, daleko od toga da sam time iscrpio sve dobre i lijepe teme, ali nepoznate u Hrvatskoj, i sam barometar.hr je jedna od tih lijepih i dobrih  stvari koje dokazuju da u nas ima dosta ljudi koji imaju što reći mada nisu etablirani "solitelji" pameti javnosti, te da bi često političarima bilo pametno da poslušaju ono što mogu pročitati na barometru.hr.

Ovim tekstom sam htio ukazati na to da ima u nas dobrih stvari, lijepih događanja i ima što i koga za pohvaliti, ali se naši mediji drže one zapadne maksime da je najbolja vijest loša vijest, da je najbolja priča ona o nečem lošem, a ne o nečem dobrom.

6

Laci

Samo je glupost beskonačna

Bedževi

Interakcija

 
UČINIO -> 758 753 258 4,036
PRIMIO <- 1,016 240 72 2,589

Dostignuća

Vingd 1,250.00
Bodovi 176.1
Prijedlozi 23 6.00
Analize 468 1,216.00
Ankete 330

Ocjene (6)


Respektira (5): Alumnus, Refamolitelj, sufit, Dirk15, 5none5


Slaže se (1): Spektator


Komentari (1)


Evo, bar jedan komentar teme o dobrom. Primjeri su dobri, a naročito kaj je uključen i barometar- često se upitam zašto neki od " barometrovih" analitičara nisu išli u novinare-komentatore iliti kolumniste. Inteligentno bez autocenzure (obaveza). Refamolitelj 0 0 0

Analiza

Može li se pisati i govoriti i o nečem dobrom i lijepom ?

06.05.2016. 16:42, Slobodna tema+anketa: Ocijenite stranke i političare...

Mislim da će se svi složiti da su naši mediji, pa tako trenutačno i barometar.hr, pretežno pun otužnih tema, tema u kojima se vrte priče o neuspjehu, neradu, neznanju, nezakonitostima i nezadovoljstvima, a malo je tema o nečem dobrom, lijepom i uspješnom. Naravno da pri tome mislim da u sektoru vrhunskog sporta, i to samo u njemu ima puno dobroga i lijepoga, ali nažalost to su isključivo individualni dosezi, i nemaju mikakove veze sa općim stanjem u našem društvu, pa od toga što naprimjer Luka Modrić dobro igra, i dobro zarađuje u Realu, nitko ovdje doma nema nikakove koristi, ni ... više >

6

Laci

Samo je glupost beskonačna
  • 5
  • 1
  • 0
  • 1

Analiza

Lozančićeva ostavka nakon tri mjeseca otkriva puno toga

03.05.2016. 02:59, Slobodna tema+anketa: Ocijenite stranke i političare...

Vijest da je Dragan Lozančić podnio ostavku na dužnost ravnatelja SOA-e vjerojatno će imati značajan odjek sljedećih dana.

Ostavka je stigla u trenutku kad je ponovno došlo do svojevrsne pat-pozicije nakon što je prevladana prošla, gotovo dvomjesečna blokada što je nastala unilateralnom odlukom Predsjednice o razrješenju ravnatelja Agencije a završila kada je Premijer supotpisao prijedlog naimenovanja novog ravnatelja. Do novog zastoja je bilo došlo odbijanjem novog predsjednika Saborskog odbora za unutarnju politiku i sigurnost Ranka Ostojića da sazove sjednicu Odbora prije nego što dobije odluku o razrješenju starog ravnatelja, Lozančića. Iako je nominalno "glavni" HDZ-ovac za pitanja nacionalne sigurnosti Miroslav Tuđman izrazio veliko nezadovoljstvo takvim Ostojićevim stavom  i najavio poslovničko prevladavanje zastoja uz pomoć predsjednika Sabora, do toga ipak nije došlo.

Vjerojatno zato što se u HDZ-u osjetilo da im argumentacija nije baš jaka. Ostojićeva u biti jednostavna teza bila je da je potrebno donijeti formalno rješenje o razrješenju, koje očito podrazumijeva i adekvatno obrazloženje. Članak 66 Zakona o sigurnosno-obavještajnom sustavu precizno navodi razloge za razrješenje ravnatelja prije isteka mandata, tako da bi se kroz obrazloženje razrješenja napokon dala jasna podloga za utemeljenost same odluke. Treba li posebno naglašavati da upravo izbjegavanje donošenja ovog rješenja jasno ukazuje na to da je utemeljenost razrješenja upitna? Tuđmanovo objašnjenje kako je zahtjev za razmatranje novog kandidata upućen od strane za to ovlaštenih osoba (Predsjednica i Premijer) sam po sebi dovoljan za rad odbora nije čak ni utemeljen u zakonu: u petom stavku istog članka spomenutog zakona navodi se da kada postupak razrješenja pokreću Predsjednica ili predsjednik Vlade oni "mogu" - što znači i ne moraju - zatražiti mišljenje Sabora prije donošenja rješenja o razrješenju. Ali time ujedno Zakon izrijekom nalaže da se rješenje mora donijeti!

U takvoj situaciji očito su ostale samo dvije mogućnosti: ili donijeti rješenje o razrješenju ili da Lozančić sam podnese ostavku. Ovdje nam nije teško zaključiti: da je za razrješenje postojao pravi, dostatan temelj, ono se još davno moglo bez problema donijeti. Čak ni argument da bi takvo rješenje eventualno sadržavalo podatke bitne za nacionalnu sigurnost nimalo "ne pije vode" jer bi se takvo rješenje moglo klasificirati kao tajni podatak, a to može prema Članku 13 Zakona o tajnosti podataka napraviti sama Predsjednica! I dostaviti ga samo onima koji ga moraju imati, poput članova spomenutog Odbora te Premijera. Zanimljiv je i Članak 16 istog zakona, koji nalaže vlasniku tajnih podataka obvezu procjene razmjernosti između prava na pristup informacijama i zaštite vrijednosti (koja se štiti tajnošću podatka - nap. a.). Postoji, dakle, zakonska odgovornost za onoga tko je ovlašten za klasificiranje informacija, a ona je osobito naglašena u slučaju kad je pitanje prava na pristup informacijama bitno - a mi imamo situaciju koja privlači ogroman interes cijele demokratske javnosti.

Iz ovoga se čini sasvim jasnim da je donošenje rješenja o razrješenju ravnatelja SOA-e bilo zakonski obvezno i neizbježno, te da se izbjegavanjem donošenja tog rješenja, razjašnjavanja cijelog postupka i provedbe postupka po zakonskim uzancama "muljalo" cijeloj javnosti s gotovo izvjesnom namjerom da se zataška možebitna zakonska neutemeljenost ili bar velika dvojbenost samog razrješenja. Tako da je Lozančićeva "dragovoljna" ostavka po svemu sudeći ostala jedinom mogućnosti da se cijeli proces vrati u "normalnu" zakonski bar formalno potpuno utemeljenu kolotečinu.

Ali tu očito nije i ne može biti kraj priče. Da je Lozančić osjećao odgovornost i potrebu dati ostavku, on, sasvim je jasno, ne bi s odlukom oklijevao dva mjeseca. Treba li uopće sumnjati da je kroz cijelo to razdoblje on bio izložen tko zna kakvim pritiscima i uvjeravanjima? Ako se vratimo na spomenuti Članak 66, najbenigniji razlog za razrješenje ravnatelja je onaj kad on sam to zatraži. Kako zakon od ravnatelja u takvoj situaciji ne traži obrazloženje, slučaj se doista može staviti ad acta. U svim drugim slučajevima razrješenje se provodi zbog nekog "skrivljenog ponašanja" ravnatelja - povrede Ustava, zakona, zloporabe položaja, prekoračenja ovlasti... gdje bi svako od takvih nedjela neminovno povlačilo i pravosudni progon.

Da je Lozančić podnio ostavku odmah nakon predsjedničke odluke o razrješenju i da je nakon toga slučaj zatvoren, bez ikakvog njegova daljnjeg gonjenja, u javnost bi se lako mogla proturiti priča kako je zapravo implicitno priznao krivnju, ali da mu je, eto, dopušteno da se izvuče od progona. Nasuprot tome, višemjesečnim odbijanjem ostavke Lozančić je javnosti poslao jasnu poruku da se ne osjeća krivim, a sama činjenica da se izbjeglo donijeti rješenje koje bi na takvu krivnju ukazalo i na nju se pozvalo - jasno ukazuje na to da nitko u ovoj cijeloj priči ne smatra Lozančića doista za nešto krivim. Gordijski čvor je, dakle, presječen, ali mrlja ostaje na Predsjednici i njezinoj po svoj prilici ishitrenoj odluci, gdje su emocije bile jače od bilo kakvog racionalnog rasuđivanja. Tu se jednostavno nameće pitanje - koliko je takva emotivnost dopustiva za osobu koja obavlja i dužnost vrhovnog zapovjednika oružanih snaga?

Je li se ovim trakavica s ravnateljom SOA-e konačno završila? U svojem komentaru o budućem mišljenju saborskog Odbora za nacionalnu sigurnost o imenovanju pretpostavljenog budućeg ravnatelja Markića, Miroslav Tuđman daje čudnu izjavu: da će podrška HDZ-ovih članova u Odboru Markiću ovisiti o tome hoće li on provoditi HDZ-ov program.

Izjava je čudna zbog toga što spominjani Zakon o sigurnosno-obavještajnom sustavu već u Članku 3 navodi da smjernice rada ravnatelju daje Vijeće za nacionalnu sigurnost. Kad se u Članku 4 pogleda sastav tog Vijeća, prebrojavanjem se može vidjeti da od 12 članova Vijeća HDZ po sadašnjim funkcijama ima "sigurna" tri člana (član Vlade zadužen za nacionalnu sigurnost, te ministri obrane i vanjskih poslova). Predsjednica, uz svoj glas ima i svog savjetnika u Vijeću. To čini ukupno pet od dvanaest članova, ako bismo uzeli da će Predsjednica biti "sklona" HDZ-ovom programu. Ako se uzme da bi načelnik Glavnog stožera Oružanih snaga i predstojnik Ureda bili kako-tako neutralni članovi Vijeća, to znači da HDZ ima solidnu premoć u Vijeću koje zapravo definira program rada ravnatelja.

Kako u tom kontekstu shvatiti navedenu Tuđmanovu izjavu? Je li riječ o znaku nepovjerenja HDZ-a u Predsjednicu, tj. nedostatku vjere da će ona podržati njihov program, ili je riječ o osobnom nezadovoljstvu Tuđmana vlastitim položajem u HDZ-u i važnosti koju mu pridaju u pitanjima nacionalne sigurnosti, za koje je nesumnjivo stručan?

Ovdje treba naglasiti da sami čin HDZ-ovih članova Odbora, eventualna odluka da daju negativno mišljenje o Markiću ne znači ništa, čak i da prevagne na glasanju Odbora, jer Predsjednica i Premijer nisu dužni postupiti po toj odluci. Ali eventualno šalje jasnu i snažnu poruku o nezadovoljstvu HDZ-a!

Nijedna od navedene dvije mogućnosti ne može se čvrsto odbaciti - vidimo da u cijeloj trakavici oko ravnatelja Predsjednica po svemu sudeći baš i nije konzultirala HDZ ni pri odluci o razrješenju Lozančića niti pri odluci o imenovanju Markića. To bi mogli biti sasvim dovoljni razlozi da nastane nepovjerenje između njih.

S druge strane vidimo Miroslava Tuđmana, nesumnjivog eksperta za pitanja nacionalne sigurnosti, kako neuvjerljivo brani ishitrenu predsjedničku odluku, iako argumentaciju koju smo ovdje naveli, zakonske odredbe koje razotkrivaju slijed što ukazuje na neutemeljenost odluke - iako on tu argumentaciju sasvim sigurno izvrsno poznaje. Tuđman mora da nije bio sretan s takvom ulogom drvenog advokata koji žmiri s oba oka na činjenice koje jasno vidi. Isto tako, on sasvim sigurno nije sretan ako se HDZ-ovom programu nacionalne sigurnosti, na kojemu je po svoj prilici dosta radio, ne pridaje dovoljna pozornost čak ni unutar HDZ-a, a nije nemoguće ni da je nezadovoljan i komunikacijom unutar HDZ-a, te količinom informacija koje sam dobiva. U takvoj situaciji ne treba odbaciti mogućnost da kroz svoju ulogu i utjecaj u Odboru za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost on želi izraziti vlastito nezadovoljstvo i frustraciju.

Uza sve te mogućnosti, neriješene sporove i otvorene probleme moramo se zapitati - hoće li se trvenja oko ravnatelja SOA-e uskoro razriješiti ili će se samo preseliti na novo bojno polje - u Vijeće za nacionalnu sigurnost!?

6

Dirk15

Bedževi

Interakcija

 
UČINIO -> 466 13 13 1,127
PRIMIO <- 870 178 96 2,274

Dostignuća

Vingd 1,302.00
Bodovi 208.4
Prijedlozi 2 8.00
Analize 126 1,294.00
Ankete 286

Ocjene (8)


Respektira (7): mahawayne, BorisTraljic, msesar, Anyst, Spektator, siouxica, Laci


Slaže se (1): mihael


Komentari (5)


Respekt za tekst, i napomena da je "cirkus" oko Loznačića i Markića pokazuje da ovo nije ozbiljna država, već cirkus u kome politički klaunovi izvode neslane šale na račun građana. jer tko se boji SOA još ? Pa "eluta" !!! Zato je žele ! Laci 0 0 0


Sigurnost Hrvatske nikad lošija - ljudi iseljavaju, ne vjeruju u vlast i napredak, Predsjednica frustracijom ruši temelje države, 'stručnjak za sigurnost' šuti, gospodarstvo uništeno, nacionalizam s fašizmom buja, mediji ugušeni. Katastrofa do neba. mihael 0 0 0


Slažem se mihael, a što bi drugo čovjek mogao reći nego ono što si rekao ?! Laci 0 0 0


Tekst je odličan. Međutim, bojim se da kao društvo ne idemo pravim smjerom, pomalo je shizofreno sve oko razrješenja Lozančića. Predsjednica ne bi smjela sebi dopustiti ovakve gafove , od ovog se ne može oprati nikako Anyst 0 1 0


Još jedan detalj. Pametan čovjek može i pogriješiti (errare humanum est), nakon toga se ispriča ili barem šuti. Predsjednica je svoj bijes desetak dana kasnije javno potvrdila rekaši kako neće promijeniti odluku. Time se još jače zakopala! mihael 0 1 0

Analiza

Lozančićeva ostavka nakon tri mjeseca otkriva puno toga

03.05.2016. 02:59, Slobodna tema+anketa: Ocijenite stranke i političare...

Vijest da je Dragan Lozančić podnio ostavku na dužnost ravnatelja SOA-e vjerojatno će imati značajan odjek sljedećih dana. Ostavka je stigla u trenutku kad je ponovno došlo do svojevrsne pat-pozicije nakon što je prevladana prošla, gotovo dvomjesečna blokada što je nastala unilateralnom odlukom Predsjednice o razrješenju ravnatelja Agencije a završila kada je Premijer supotpisao prijedlog naimenovanja novog ravnatelja. Do novog zastoja je bilo došlo odbijanjem novog predsjednika Saborskog odbora za unutarnju politiku i sigurnost Ranka Ostojića da sazove sjednicu Odbora prije nego što dobije odluku o razrješenju starog ravnatelja, Lozančića. Iako je nominalno "glavni" HDZ-ovac za pitanja nacionalne sigurnosti Miroslav ... više >

6

Dirk15

  • 7
  • 1
  • 0
  • 5