Analiza

Pravo je čudo kako Severina nije zamijetila taj pogled ispod obrva. Nije to uspjelo ni finskom sudu i to samo zato jer ga nije zanimao pogled ispod obrva, već ono što se događalo ispod stola. A nedvojbeno je utvrdio kako su se ispod stola dijelile provizije za kupnju Patrijinih vozila i to - upravo vođi našeg izaslanstva na gospodarski skup u Moskvu.Vidimo kako shvaćanje predsjedničkih ovlasti može biti prilično široko. Široko kao očinski osmijeh s kojim je Stipe Mesić, o njemu je naime kao doživotno bivšem predsjedniku riječ, udijelio savjet zbunjenom Aleksandru Vučiću (čovjeku istog imena koje nosi i dijete koje je zabavljao na nekoj predstavi još jedan doživotni bivši), srpskom premijeru u šetnji zagrebačkim Gornjim gradom - Uvijek kad činiš ono što je najbolje za narod, svi te napadaju pa evo i mene napadaju zato što idem u Moskvu.

Finski sud ga sigurno zbog toga ne napada. Osim ako se i tamo ne kriju ustaške guje. Međutim, u Moskvi se ne kriju istinski antifašisti, tamo žive javno. Tamo će Stipe Mesić biti svoj na tuđemu jer kao što znamo iz njegovih samohvala, Mesić doživotno govori i ruski jezik, osim ako ga nije zaboravio, poput događaja ispod stola radi kojeg se kaju zaposlenici finske Patrie. Najprije će se kajati s godinom i osam mjeseci zatvora uvjetno, a onda i s 297 000 eura kazne koju moraju platiti. Iznos koji nekako posebno podsjeća na ona 2 milijuna kuna koje je Mesić prijavio kao pozajmicu od odanog prijatelja s kojom je, kao da je rodom iz poplavljene Gunje, morao riješiti stambeno pitanje. Pa kupio stan-dva.

Mockba. Drug Staljin i drug Lenjin u mauzolejima, spomenici pretopljeni. Internacionala. Sjecište i neizostavna stepenica u karijeri svakog hrvatskog ultraburžuja. Tamo se kalio čelik i kalili su se redom zvijezde hrvatskog neba kojim više ne lete ni ruski MIG-ovi(Ukrajinci ih nisu znali popraviti). Štern, Franjo Gregurić, INA Bijele noći, Astra International i Milanovićeva uzdanica iz DUUDI-ja Mladen Pejnović. U Mockbi se negdje iza neprobojnih stakala nalaze i suvlasnici MOL-a koji su suvlasnici INE, negdje blizu su i financijeri Todorićevog Agrokora kojima duguje 600 milijuna eura. Zato je valjalo u Moskvu poći. Mesić posjeduje istančan instinkt za obrate. Za dlaku je spasio Gadafija, već pripremio šator (navodno su se upravo tog šatora poslije domogli prosvjednici i montirali ga u Savskoj ulici). Nekako smo uspjeli saznati što se dogodilo sa suvlasništvom kojeg je libijski fond imao u Unicreditu, posljedično i u Zagrebačkoj banci, što se dogodilo s vlasništvom istog fonda u talijanskoj naftnoj industriji, Juventusu, FIATU i ostalom, je li privatno vlasništvo svetinja koje se valja dokopati svim sredstvima ili ono kojeg valja braniti svim sredstvima. O tomu udžbenici ekonomije ne progovaraju. Tek smo vidjeli kako funkcionira pravna država u Europskoj Uniji kad je talijanska država jednostavno svu tu imovinu zaplijenila, kao ratni plijen.

Hrvatska država se pozicionirala izvan ruske sfere, maleni je NATO distrikt (onaj isti NATO radi kojeg je Mate Granić, ne htijući buditi Tuđmana, bio prislijen odlučno odlučiti da smije prelijetati hrvatsko nebo s bombama za Beograd), koji je primoran poštovati sankcije protiv Rusije, iako su u stvarnosti to sankcije Hrvatske protiv Hrvatske. Doći u Moskvu iz tog distrikta je vjerojatno šok. Samo u prošloj godini, moskovski trezori su postali bogatiji za 300 tona zlata, tu su u viškovi od prodaje nafte i plina od kojih 500 milijarda dolara, rublje nisu postale donje rublje, unatoč američkoj namještaljci s cijenama nafte radi kojih su sami amerikanci morali u svom dvorištu gledati štrajkove radnika iz naftne industrije. Tamo je Putin koji u rukama drži tužbu s kojom radi neisporuke plaćenih nosača helikoptera može Francusku baciti na koljena kad se sjeti. Francuskoj ne bi pomogle ni sve one milijarde dolara s kojima kamatare svoje afričke kolonije koje to na papiru više nisu (dosad su ih iskamatarili za nekih 500 milijarda dolara,a kamatare ih i dalje pa je afričko siromaštvo i gladovanje dobrim dijelom zasluga Francuske),a u stvarnosti jesu i te kako.

S čime će onda momčad kojoj je Mesić vođa puta doći pred Putina? Ono što Hrvatska ima, a Putina zanima, to ne smije ni ponuditi. Hrvatska je idealan nosač aviona za ruske MIG-ove, Jadransko more idealno za rusku flotu. Idealna nam je granica za postavljanje obrambenog raketnog štita, sličnog onom kojeg NATO-idi imaju namjeru staviti u Ukrajinu. A to je sve ono na što ne smijemo ni pomisliti. Već smo sve to prodali ni za što SAD-u, NATO-u i EU. Kao što smo i sve kalašnjikove prodali sirijskim pobunjenicima.
Merkel i Hollande, koji jesu EU i koji donose sve bitne odluke u EU sami, su zbog isforsiranih sankcija po američkom nalogu već zažalili. Putin ih je u svemu nadigrao.

A Mesić bi trebao nadigrati Merkel, Obamu, Hollanda i Putina zajedno!?! Pa ispod obrva, ispod stola, ispod sankcija progurati hrvatske gospodarske interese. Kao da gospodarski i politički interesi nisu dvije sestre blizanke rođene u ponoć? Američki veleposlanik u Hrvatskoj je već zalijepio šamarčinu inicijatorima tog posjeta. Ali nije ponudio kompenzacije jer je njegova natoidna ekipa navikla od Hrvatske sve dobijati besplatno.

Budući da znamo kako Mesić nije samo doživotni bivši predsjednik jedne države, već da je jedinstveni, za Guinessovu knjigu, doživotni bivši predsjednik dviju država, kojemu u poznim godinama bez ikakve garancije neki prijatelji pozajmljuju velik novac, možda ovaj moskovski izlet i uspije u svojoj prvotnoj namjeri - blefirati amerikancima o rusko-hrvatskim poslovima kako bi onda iskamčili kakvu nisku kamatu na dolare, koji reprogram duga i kakav minimalni skok na kreditnim rejting ljestvicama kojima ovi upravljaju.

Svoje mogućnosti za neko novo pozicioniranje u međunarodnim okolnostima Hrvatska je potrošila onog trenutka kad je izvršena EU aneksija. Svaki novi pokušaj našeg izvrdavanja obaveza koje proizlaze iz članstva u EU će završiti loše po nas, po naš standard i naše gospodarstvo. Ono što sebi mogu dopustiti Italija, Njemačka i Francuska, ne može Hrvatska. Zato nam nije potrebno nekakvo zakulisno igranje igara, već otvoreni razgovori s gazdama u EU i NATO-u. Tamo nam je ovakvima tražiti bolju budućnost. Iako smo izabrali krivu stranu. Koju svatko može potiskivati sa svojim polugama. Bilo preko Sberbanke, bilo preko Hypo banke. I tako će i ostati sve dok se ne sjetimo kako možemo živjeti i od svog rada, od svog novca, makar se taj novac zvao kuna.

6

VeNLO

http://pokretpatriot.com/

Interakcija

 
UČINIO -> 980 37 100 1,639
PRIMIO <- 1,567 315 112 2,997

Dostignuća

Vingd 2,070.00
Bodovi 193.3
Analize 256 2,064.00
Ankete 1

Ocjene (12)


Respektira (9): Analyst, Panter, ivan94, Gospon_Fulir, 5none5, siouxica, Cogito, visitor, Django


Slaže se (2): Laci, 5none5


Ne slaže se (1): Django


Komentari (26)


Hrvatskoj bi u sadašnjoj ekonomsko-političkoj situaciji u svijetu bilo najbolje lukavo balansirati poput akrobata na žici i iz svega izvući maksimalnu korist al nam za to trebaju ljudi široko otvorenih očiju a ne neki pogledi ispod obrve 5none5 1 1 0


Jako dobra analiza. Mislim da su se Mesić i društvo malo zaigrali. Kad bi ovo bio blef da se motivira SAD i EU da nam malo otvore kesu sa investicijama, skinuo bi im kapu do poda. Ali bojim se da je ovo potez očajnika sa vrlo upitnim ishodom. Gospon_Fulir 1 1 0


Imaš pravo VeNLO , iako smo anektirani i "Iako smo izabrali krivu stranu." , trebamo se potruditi živjeti od svoje pameti i svojih kuna. A sve što se gradi EU ili amer novcem se vraća njima kroz plaćanje njiovih usluga iopreme, a nama samo Laci 1 0 0


ostaju krediti za otplatu o lihvarskim kamatama, baš kao što Francuzi gradili u Africi. Za siću smo prodali obraz da ne kažem što još....., 90 % EU kredita ims eduplo vraća, kroz obvezatno kupovanj e kod njih i kroz otplatu kredita ! Laci 1 0 0


@Laci, tvrdnju o "obvezatnom kupovanju kod njih" bi ipak trebalo i dokazati. Najbolje kroz analizu. @5none5, još je Strossmayer kazao da u nas Hrvata ima previše lavova a premalo lisica. Na žalost. Django 0 1 0

Analiza

Pravo je čudo kako Severina nije zamijetila taj pogled ispod obrva. Nije to uspjelo ni finskom sudu i to samo zato jer ga nije zanimao pogled ispod obrva, već ono što se događalo ispod stola. A nedvojbeno je utvrdio kako su se ispod stola dijelile provizije za kupnju Patrijinih vozila i to - upravo vođi našeg izaslanstva na gospodarski skup u Moskvu.Vidimo kako shvaćanje predsjedničkih ovlasti može biti prilično široko. Široko kao očinski osmijeh s kojim je Stipe Mesić, o njemu je naime kao doživotno bivšem predsjedniku riječ, udijelio savjet zbunjenom Aleksandru Vučiću (čovjeku istog imena koje nosi i dijete ... više >

6

VeNLO

http://pokretpatriot.com/
  • 9
  • 2
  • 1
  • 26

Analiza

Packa primjerena političkim podjelama

14.02.2015. 17:04, Kako se trebamo postaviti prema kritikama SAD-a zbog gospodarskog foruma u Rusiji?

Nekad su ljudi živjeli kao plemena, na svojim teritorijima koji su se preklapali  bez čvrstih granica. Povijest kaže da  otkako su drevni Sumer i Egipat među prvima zacrtali svoje čvrste državne granice započela je politika. Uz politiku je nastalo neslaganje i sporovi, a oni postaju glavna preokupacija vladara, kraljeva, osvajača, diktatora.. politika je postala kompleksnija i kompliciranja. U moru samozadanih pravila s kojima se svijet suočava sve više ponašamo izvan tih pravila. Svijet nije uređen kako bi trebao. Prešli smo točku povratka, i jedino što možemo na kraju konstatirati je: "E, sve je to politika!"

Stoga je uzaludno u moru političkih previranja pokušavati tražiti nekakvu stvarnu i ljudsku pravdu. Jer ako ćemo iskreno, ni jedan čovjek ne bi trebao umrijeti nasilno od strane drugog čovjeka. Svaka pogibija, ako je namjerna, je kršenje naravnog zakona o pravu na život. Ljudi u Ukrajini ginu na obje strane (kao i drugdje), događa se destrukcija koja se protivi bilo kakvom razumnom nepolitičkom razmišljanju. Ubiti nekoga je postalo pravo. Ljudske slobode su zamagljene.

Svaki ljudski život bi treba biti zaštićen bezuvjetno, ali kad je politički tako aljkavo vrednovan (iako se deklarativno politika bori za njega, čak do ukidanja smrtne kazne najokorjelijim zločincima), onda se ne treba čuditi da u verbalnim sukobima i nadmudrivanjima vlada zapravo totalna anarhija.

Četiri važne političke osobe ne spavaju tri dana da bi dogovorom zaustavili sukobe i umiranje ljudi, pokušavaju utvrditi što tko želi i napraviti nekakav kompromis. Na kraju se 12. veljače dogovore o prekidu vatre, ali(!)... prekid vatre će prema dogovoru početi 15. veljače, za tri dana! Zbog partikularnih interesa vjerojatno se nije moglo dogovoriti bolje. Ljudski interes, normalni ljudski interes, bi očekivao da ako želimo prekinuti svađu i zaustaviti ubijanje, onda prekid vatre treba početi sad, odmah, istog trenutka. Jer ovako smo dogovorili da se više nećemo svađati i da će biti mir, ali tek za tri dana, a do onda ćemo se još malo ubijati. Tko je ovaj dogovor licitirao ljudskim životima?

Onaj tko ubije ljude nakon dogovorenog prekida vatre, ogriješit će se o sporazum i biti odgovoran je za sijanje smrti. Ali tko je odgovoran za sve poginule u tri dana od dogovora i potpisivanja sporazuma o prekidu vatre do njegovog stupanja na snagu? E, to je politika. Prestrašno je biti svjestan da jedna ekipa na rubu šume praši iz VBR-ova i uništava: "Samo deri, imamo još vremena, prekid vatre je tek u nedjelju!". Iako je odgoda prekida vatre od tri dana daleko bolja nego da je uopće nema, ovo je vrhunsko licemjerje za čovječanstvo i pokazuje svu brutalnost i izopačenost dosega ljudske civilizacije pogonjene politikom i političkim interesima.

Da bi politika prisilila one kojima treba tri dana za prekid vatre da na njega pristanu trenutno ili da ga berem poštuju, postoje i politički pritisci. Rusija je dobila sankcije SAD-a i EU. Blokiraju se računi bogatim Rusima. Zaustavlja se uvoz i izvoz roba iz Rusije, koji izravno čini štetu i onima koji su sankcije postavili. Koliko Rusija "pati" zbog tih sankcija vidi se i po tome što su i oni sa svoje strane postavili sankcije prema SAD i EU. I tako za sada prekid gospodarskih suradnji trpe i Rusija i EU, a jednim manjim dijelom i SAD koji doduše situaciju kontrolira s druge strane oceana.

Hrvatska je politički svrstana na jednu stranu jer smo tako sami odlučili. I sad se od nas očekuje lojalnost tom savezu. No, možemo li mi izdržati sankcije koje i mi kao članica EU, namećemo Rusima? Možemo li mi u tim uvjetima trajati jednako dugo kao i Njemačka ili Francuska, a da ne kažem SAD koji nam daje packu zbog sudjelovanja na gospodarskom summitu u Moskvi. Packu smo dobili zbog određene povrede principa, to je jasno. No, problem je u tome što nitko ne pita što je s malim zemljama koje su sudjelovale na ruskom tržištu i koje su zbog sankcija to tržište privremeno izgubile. Lijepa naša ima dvostruko manje stanovnika nego jedan New York, čak i da jesmo gospodarski snažni bili bismo mrvica. Mi naravno ne ovisimo samo o ruskom tržištu, niti nam ono sudbinski utječe na gospodarstvo, čak niti ovaj summit za nas nužan u smislu da će značajno utjecati na gospodarsko stanje u Hrvatskoj.

Zbog političkih odluka velikih ostali smo bez južnog toka. I to je nama u redu, i to je politika. Sad će Amerikanci zauzvrat izgraditi kod nas plinski terminal. Da, i svakako će nam ga "pokloniti", gratis, nek mu se veselimo. Možda smo mi njima jednako interesantni kao što im je interesantna Srbija. Pa će veliki možda utjecati da i Srbija uđe u NATO i EU, a u duhu toga mogli bi malo bušiti naftu na Jadranu pa je onda prerađivati u Srbiji. I nama će i to biti u redu, jer mi nemamo svoju jedinstvenu politiku. Branit ćemo nacionalnu politiku dok nam veliki ne kažu drugačije. Mi imamo dvije politike i to na lokalnoj razini, i njima se bavimo kad nemamo drugog posla. Ali u međunarodnoj politici nemamo dobar stav. Očekuje se, a to očekuju i mnogi u Hrvatskoj, da mi i ne trebamo imati svoj stav već trebamo biti slijepi poslušnici saveza u koje smo ušli i kod kojih smo preuzeli obvezu.

Što će biti s našim izvoznicima koji izvoze u Rusiju? Koliko te naše tvrtke mogu izdržati sankcije u kojima sudjelujemo? Ukupan je izvoz u prvih devet mjeseci prošle godine prema Rusiji je bio približno 20 milijuna eura ili oko 150 milijuna kuna. Možda je beznačajno za državu, ali je značajno za Plivu, JGL, Belupo, Ericsson Nikola Tesla, Omco Croatia, Podravku, Končar, AD Plastik, MIV, Tondach Hrvatska, Klimaoprema, Aluflexpack, Dok-Ing... A svakako je beznačajno za SAD.

Što će biti s našim tvrtkama i štedišama, klijentima Sberbank-a? Sberbank je najveća ruska banka koja drži gotovo trećinu ukupne aktive ruskog bankarskog tržišta. Osnivač i većinski vlasnik Sberbanke je Središnja banka Ruske Federacije s vlasništvom nad 50% + 1 dionicom s pravom glasa. Ostale dionice banke u vlasništvu su domaćih i stranih malih dioničara (pravnih i fizičkih osoba, te institucionalnih ulagača). Banka upravlja najvećom mrežom poslovnica u Rusiji, s više od 18.000 poslovnica u 22 zemlje svijeta.  Poslovnice u Hrvatskoj ima aktivu od 1.2 milijarde eura. I ovo je beznačajno za SAD.

Hrvatska baš i nije u poziciji razmetati se svojim gospodarstvom, te sama sebi ukidati i ono malo izvoza što ga ima. Iako kao i drugi poštujemo sankcije i zbog toga trpimo više nego jake zemlje, u sankcijama nigdje ne piše da ne smijemo ni s kim razgovarati. Ako je vjerovati naporima Merkel i Hollandea o postizanju mira, onda pretpostavimo da će doći i do ukidanja sankcija, a kad se to dogodi naše tvrtke bi trebale biti spremne nastaviti poslovanje s Rusijom.
Ako Merkel i Putin mogu dogovoriti primirje koje će početi s odgodom od tri dana, zašto hrvatski gospodarstvenici ne bi mogli dogovoriti daljnju gospodarsku suradnju koja će započeti nakon ukidanja sankcija?

Ova packa iz SAD je samo pokušaj pokazivanja njihovog prava za pozivanje na red. No mi nismo nekakav značajni faktor koji će utjecati na sukob SAD-Rusija. Niti nas SAD doživljava kao iole utjecajan faktor na daljnji razvoj događaja. Da jesmo nekakav faktor, tj. da smo im toliko važni onda nas ne bi šamarali zbog odlaska u Rusiju već bi nam dali upute da iskoristimo ovaj summit da i sami u Rusiji plasiramo poruke o potrebi postizanja mira u Ukrajinskom sukobu te na taj način barem malo vanjsko-politički pomognemo zajedničkim interesima mira. Umjesto toga dobili smo "Sjedi i šuti!". Jednako nam se događa i s druge strane gdje nas prozivaju i šamaraju jer je osam naših građana otišlo pucati u Ukrajinu.

Nema smisla kriviti SAD ili Rusiju, oni vode brigu o svojim interesima. A naš stav...ispada da smo posebna šaka jada. Nama su u fokusu cijele priče "nesposobni" Vrdoljak, "britanka" Pusić, te nikad prežaljeni Mesić. S druge strane se potajno  divimo Syrizi koja se usudila prkositi EU, unatoč posljedicama koje će Grčka vjerojatno pretrpjeti.

Nitko u slučaju ruskog summita ni jednom riječju nije spomenuo ni Plivu, ni Ericssona, ni Dok-ing, ni Sberbank, ali su nam u dnevnoj politici puna usta naših domaćih krivaca. Karamarko je mudro izjavio, da Hrvatska treba surađivati sa svim zemljama na gospodarskom planu, ali ovo je specifičan trenutak pa sad ne treba. On je za, ali je protiv. S druge strane, ni Pusić ni Vrdoljak ne mare previše za to jer vrte svoj film, i ne pada im na pamet da možda i u Karamarkovoj govorničkoj bravuri ima barem jedan dio istine o kojem bi trebalo promisliti. A gospodarstvenici koji se spremaju u Rusiju? Njima pak je svejedno hoće li ih tamo odvesti oni koji su za ili koji su protiv i što o tome misle Putin ili Obama. Oni su gospodarstvenici, a ne političari. Krajnje vrijeme da se prestanemo baviti "specifičnim trenucima" kao povodom za dvostruka mjerila i da se svi zajedno okrenemo makar pokušaju utvrđivanja što je naš nacionalni interes.

Ako netko, možda Grabar Kitarović, ne uspije pomiriti sve koji su prijepodne za, a poslijepodne protiv, kao što sama za sada najavljuje, onda nam nema druge nego da nas, nejedinstvene, šamaraju i jedni i drugi i da u svjetskim razmjerima političke utakmice budemo tek lopta, i to zahvaljujući pretežno linijskim sucima.

Bez obzira na šamaranje od strane SAD-a i Rusije, ne možemo nikuda doći ako u borbi za samostalnost postajemo ovisnici o drugima, ako moramo misliti što drugi misle, i ako vanjsku politiku vodimo na način da ujutro ne vidimo dalje od večeri. To se zove dnevna politika. U nas tjedna, mjesečna godišnja ili desetljetna niti ne postoji. Postoji u tragovima jedino četverogodišnja, od izbora do izbora, kad se vadi novi špil karata.
SDP, HDZ, "treći putevi", Mesić, Milanović, Pusić, Karamarko, Vrdoljak, Šuker...(nastavite niz), svi zajedno su jedno – neučinkovita, sama sebi dovoljna, hrvatska politika koja je postala svjetska vijest.

6

Cogito

Interakcija

 
UČINIO -> 167 1 1 106
PRIMIO <- 224 31 9 229

Dostignuća

Vingd 296.00
Bodovi 142.9
Prijedlozi 6 18.00
Analize 33 258.00
Ankete 69

Ocjene (5)


Respektira (4): Laci, draxy, Panter, siouxica


Slaže se (1): Laci


Komentari (2)


super tekst. a bio bi mi još bolji da si preskočio tri uvodna pasusa i krenuo odmah u glavu:)) siouxica 1 0 0


super tekst... a rečenica "A naš stav...ispada da smo posebna šaka jada." je sublimirana hrvatska stvarnost. Laci 0 0 0

Analiza

Packa primjerena političkim podjelama

14.02.2015. 17:04, Kako se trebamo postaviti prema kritikama SAD-a zbog gospodarskog foruma u Rusiji?

Nekad su ljudi živjeli kao plemena, na svojim teritorijima koji su se preklapali bez čvrstih granica. Povijest kaže da otkako su drevni Sumer i Egipat među prvima zacrtali svoje čvrste državne granice započela je politika. Uz politiku je nastalo neslaganje i sporovi, a oni postaju glavna preokupacija vladara, kraljeva, osvajača, diktatora.. politika je postala kompleksnija i kompliciranja. U moru samozadanih pravila s kojima se svijet suočava sve više ponašamo izvan tih pravila. Svijet nije uređen kako bi trebao. Prešli smo točku povratka, i jedino što možemo na kraju konstatirati je: "E, sve je to politika!" Stoga je uzaludno u moru ... više >

6

Cogito

  • 4
  • 1
  • 0
  • 2

Analiza

Sjedenje na dvije stolice: gospodarski upitno, a politički štetno za Hrvatsku

14.02.2015. 00:46, Kako se trebamo postaviti prema kritikama SAD-a zbog gospodarskog foruma u Rusiji?

Poznata je definicija kako se politička sposobnost ne dokazuje željama i planovima već umijećem ostvarenja mogućega u postojećim okolnostima. U tom smislu, sjedenje na dvije stolice ili barem pokušaj istoga nužno traži i pokriće u stvarnosti na kojemu se takav manevar može realizirati. U kolikoj mjeri je mala Hrvatska sa 0.2-0.5% ukupnog EU BDP-a poželjna udavača za oba globalno suprostavljena tabora, i radi li se u slučaju najave Rusko-hrvatskog gospodarskog foruma, pod vodstvom ministra Vrdoljaka i bivšeg predsjednika Mesića, o osluškivanju šireg geopolitičkog bila i promućurnosti dotičnih ili neizvjesnoj igri na slijepo sa vrlo visokim ulogom, ostaje nam za vidjeti.

Načelno govoreći, Hrvatska bi kao članica euroatlantskih integracija trebala slijediti strateške smjernice nadnacionalnih sustava na što se obvezala pristupanjem, u smislu spremnosti na suradnju, poštivanje ideje liberalne demokracije i njegovanje civilizacijskih dosega zapadnog kulturnog kruga. Odnosi se to, između ostaloga, i na određenje prema Putinovoj politici i ukrajinskoj krizi. Međutim, u situaciji gdje ne možemo govoriti općenito o postojanju, a kamoli o dosljednoj provedbi jedinstvene i koordinirane vanjskopolitičke strategije članica EU i NATO-a, diskutabilno je govoriti radi li se u slučaju dogovaranja Rusko-hrvatskog foruma prvenstveno o "bizantinskom" vjerolomstvu, što je postojeća vlada već demonstrirala kroz tzv. Lex Perković, ili pak o legitimnom realpolitičkom postavljanju spram partikularnih interesa najmoćnijeg aktera euroatlantizma, gdje bi potez hrvatskih vlasti bio tek jedan u postojećem nizu iskazanih neslaganja u stavovima europskih država spram predloženih planova službenog Washingtona. U tom smislu nepravedno bi bilo moralizirati i izražavati osude zbog namjere "okretanja leđa", kada mnogi već neko vrijeme iskaču iz vagona ili barem najavljuju slično.

Neuskladiv jaz između deklarativne slobodarske i zajedničarske retorike europskih političkih elita na kojoj se pod okriljem Fukuyamina "kraja povijesti" gradila ujedinjena Europa nakon pada Berlinskog zida s jedne, te pragmatičnog očuvanja nacionalnih interesa i ekonomskih probitaka s druge strane, upravo se eklatantno ispoljava na problematici sankcioniranja Rusije. Spomenute sankcije i ukrajinska kriza doveli su u pitanje supstancu europskog integriranja ka idealu superdržave i samog obrambenog saveza europskih zemalja sa SAD-om do te mjere da se pred hegemonističku američku geopolitičku prisutnost u Europi mora staviti upitnik. Stoga i reakciju američkog veleposlanika Mertena treba promatrati isključivo sa pozicije kontekstualnog okružja kojeg je aktualna rastuća diskrepancija između antiputinističkog i suverenističkog bloka proizvela u vidu javno izraženih neslaganja sa stavovima američkih vlasti na međunarodnoj političkoj sceni. I imati za nju razumijevanja, naročito ako se uzme u obzir status Hrvatske u očima službenog Washingtona.

Naime, protumačili reakciju gosp. Mertena prikladno odrađenom preventivnom prosvjednom notom ili čak znakom lagane nervoze američke administracije zbog razvoja prilika u Ukrajini i "neposluha" europskih partnera, činjenica je da je Hrvatska u američkim strateškim planovima vezanima uz istočnu Europu kotirala prilično visoko, bilo kroz dosad realiziranu konkretizaciju uske suradnje na vojno-sigurnosnom planu ili ambiciozno najavljivane planove glede pokretanja LNG terminala na Krku i povezivanja putem energetske osovine Baltik-Jadran sa poljskim terminalom Swinoujscie. Zemlja od koje se očekivala dokazana bliskost i pouzdanost, i koja je u vizijama kreatora NATO-ove politike figurirala kao "energetsko čvorište 21. st." putem kojega će se slabiti ovisnost srednje Europe o uvoznom ruskom plinu, ovim potezom je dala naslutiti da joj nije mrsko približavanje krugu onih na čijem je prosuverenističkom držanju američki pokušaj ovladavanja situacijom u srednje-istočnoj Europi i doživio zastoj - Mađarskoj, Slovačkoj, Češkoj, Njemačkoj, Italiji i Austriji. Utoliko, uzimajući gore navedeno u obzir, dosadašnja praksa razvijanja vrlo kvalitetnih bilateralnih odnosa sa SAD-om, s kojima su se glede visoke razine kooperativnosti u nekim pitanjima mogli mjeriti samo oni poljsko-američki, otvara pitanje uopće dugoročne isplativosti ovog poteza. 

Špekuliranju o tome hoće li se i kako problematizirani "nestašluk" odraziti na rad Vlade i političku scenu u Hrvatskoj, između ostaloga, možemo pristupati putem dvije zasebne linije.

Prije svega, jedna od tih linija djelovanja je institucionalnim putem, posredstvom korektivnog djelovanja predsjednice. Sudeći po profesionalnoj pozadini K. Grabar-Kitarović moglo bi se očekivati da dotična bitno veže svoje političko djelovanje uz planove NATO pakta, te se preko kabineta Predsjednika RH pokuša utjecati na poteze vlade Zorana Milanovića i forsirati njegovo izjašnjavanje na dualističkom modelu "SAD ili Rusija?". Razlog tomu je što njena predsjednička uspješnost i potencijali emancipacije iznad svega ovise upravo o konkretnoj podršci američkih krugova, i rušenjem mostova za sobom  dovela bi se u poziciju osamljenika na vjetrometini. U tom smislu, i najava dolaska ukrajinskog predsjednika Porošenka na nedjeljnu inauguraciju vrlo je znakovit čin.

Drugi aspekt reflektiranja ovog poteza mogao bi se odraziti na političke interese HNS-a, stranke koja je iznjedrila obojicu glavnih protagonista gospodarskog foruma, Stjepana Mesića i Ivana Vrdoljaka. I  dok je za bivšeg predsjednika odavno razvidno kako posjeduje dobre veze s Rusijom i inim zemljama ex-komunističkog sustava, te ima sklonosti nuđenja sebe kao medijatora sa "zločestim dečkima" (sjetiti se samo slučaja s Gadafijem), za Vrdoljaka bi se moglo reći da je usljed ambicioznosti brzopleto zagrizao zalogaj kojega ne može progutati ni probaviti. Tim više što njegova politička budućnost ovisi o stranci koja u ovom trenutku ne može skupiti dovoljnu podršku unutar biračkog tijela za nastavak parlamentarne participacije, i koja po secesiji Reformista djeluje kao barka "što pušta na sve strane". Iz spomenute stranke, usput budi rečeno, dolazi i ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić. Svojevrsno pokajničko opravdavanje državnog vrha za odluke i čine pojedinih građana, sadržano u reakciji ministrice, te ujedno i podilaženje ofanzivnoj retorici ruskih vlasti glede traženja da se zabrani odlazak dobrovoljaca u Ukrajinu, a naročito poziv na povratak koji je uslijedio odmah potom, nisu karakteristika politike kakva bi se morala voditi između dvaju subjekata međunarodnog prava poput Hrvatske i Rusije. Ako je itko pozvan dovoditi u pitanje dobrodošlicu hrvatskim građanima na teritoriju Ukrajine, to su isključivo legalne ukrajinske vlasti. Ni Putin, ni Pusić.

4

TomoZD

Bedževi

Interakcija

 
UČINIO -> 32 14 - 28
PRIMIO <- 71 8 7 80

Dostignuća

Vingd 95.00
Bodovi 92.6
Analize 12 90.00
Ankete 11

Ocjene (6)


Respektira (6): Laci, siouxica, Django, visitor, draxy, Panter


Komentari (3)


Prvo bi EU trebala prestati kupovati ruski plin. Pravila kao i uvijek vrijede samo za "male" ali ne i za one koji ih pisu. bambam 0 0 0


Što ovo - "poštivanje ideje liberalne demokracije i njegovanje civilizacijskih dosega zapadnog kulturnog kruga." - uopće znači ? Je li to zavrijeđuje odustajanja od nacionalnih interesa ? Jesu li "rastureni " Irak i Libija slka liberalne demokr Laci 0 0 0


acije ? Zar je Big Mac kulturni doseg a Čajkovski i Boljšoj teatar ništa ? jesu bombe pubjene osiromašenim uranom kulturni doseg ? Što fali Švicarcima što se ne svrstavaju nigdje ? Laci 0 0 0

Analiza

Sjedenje na dvije stolice: gospodarski upitno, a politički štetno za Hrvatsku

14.02.2015. 00:46, Kako se trebamo postaviti prema kritikama SAD-a zbog gospodarskog foruma u Rusiji?

Poznata je definicija kako se politička sposobnost ne dokazuje željama i planovima već umijećem ostvarenja mogućega u postojećim okolnostima. U tom smislu, sjedenje na dvije stolice ili barem pokušaj istoga nužno traži i pokriće u stvarnosti na kojemu se takav manevar može realizirati. U kolikoj mjeri je mala Hrvatska sa 0.2-0.5% ukupnog EU BDP-a poželjna udavača za oba globalno suprostavljena tabora, i radi li se u slučaju najave Rusko-hrvatskog gospodarskog foruma, pod vodstvom ministra Vrdoljaka i bivšeg predsjednika Mesića, o osluškivanju šireg geopolitičkog bila i promućurnosti dotičnih ili neizvjesnoj igri na slijepo sa vrlo visokim ulogom, ostaje nam za vidjeti. ... više >

4

TomoZD

  • 6
  • 0
  • 0
  • 3

Analiza

Odlazak neke gospodarstvene misije iz Hrvatske na neku destinaciju s ciljem dogovora obimnih poslova i ulaganja, predstavlja već uobičajeni dio politikanstkog folklora. Javnosti se time demonstriraju trud i volja, mediji odrade svoj dio posla prezentirajući potencijalnu zemlju-partner kao gospodarstvo u silnom uzletu, zavrti se priča o neslućenim potencijalima zemlje s "najčišćim i najplavljim morem" i "najplodnijom zemljom" koji predstavljaju fokus interesa bogatih ulagača, a u konačnici od svega ne bude ništa. Uz neizostavni Katar (i kojekakve druge šeikate), upravo su Rusija i zemlje proizašle iz SSSR-a (osobito -stanovi) zorna potvrda maloprije iznesene tvrdnje. O ruskim ulaganjima, prodoru Hrvatske u Kazahstan ili Turkmenistan u više-manje pravilnim razmacima se govori makar od kraja ratnih zbivanja, ali je za ukupnu sliku zbivanja bolji primjer priča o Južnom toku u koji je Hrvatska vječito kasnila ili servis MIG-ova u Ukrajini, nego li nedavno saznanje - uslijed sankcija - da su makar hrvatski proizvođači mandarina našli put na golemo i potentno rusko tržište. Idu izbori, bilo bi zgodno ponovno zavrtiti priču o suradnji s Rusijom. Bude li puno slikanja, u svjetlu nastupajućeg rusko-ukrajinskog primirja mogao bi se pustiti i spin o tome kako upravo hrvatsko gospodarstveno izaslanstvo predvodi otopljavanje odnosa na liniji EU-Moskva. "Hrvatska se dokazuje kao značajan čimbenik u međunarodnim odnosima, potpuno posvećena rješavanju razmirica iskrenim dijalogom i otvorenošću" već mi negdje zvoni u ušima izjava nekog PR-djelatnika. Od spomenutog izaslanstva neće - razlozi su slojeviti i spadaju u drugu priču - biti ništa, kao što to nikada nije ni bilo. Hrvatska ne može privući ni sredstva iz EU-fondova koja su joj stavljena na raspolaganje, kamo li će ruski kapital, osobito u situaciji gdje je normaliziranje odnosa Moskve i EU još uvijek upitno. (A o spremnosti hrvatskih političkih elita da igraju suprotno od stava glavnih zvjerki u asocijacijama kojih smo članovi dovoljno je podsjetiti na gospodarske gubitke koje INA trpi u Siriji!)

Veći naglasak, dakle, treba staviti na "dvojakost poruke" kao zamjerku koja u suštini stoji kao eufemizam za "dvoličnost." Kakvo god blokovsko svrstavanje da netko od nas preferirao u hrvatskoj vanjskoj politici, lako bismo se složili da je svih ovih četvrt stoljeća koliko ćemo uskoro biti neovisni nikada nije krasila neka konzistentnost. Hrvatska je lutala od službenog Berlina, preko Washingtona do Londona kao svojih glavnih vanjskopolitičkih partnera (čitaj tutora), s tim da su određene strukture (naslijeđene iz bivše države i sustava) uvijek jednim okom gledale na Moskvu ili nekadašnje kompanjone iz nesvrstanih. Čak i sveti ciljevi - ulazak u EU i NATO - koji su većinu političkih struktura okupljali na makar deklarativno istoj strani, dubljim bi se i preciznijim detaljiziranjem mogli raščlaniti kao nastojanja koja su polazila s često vrlo različitih polazišta.  

Dakako, Hrvatska je samostalna i suverena država, koja ima bogato naslijeđe opstojanja na granici više civilizacija bivajući stjecištem njihovog susreta i kao takva, te u skladu sa pravodoljubivošću, otvorenošću i multikulturanosti svojih građana, na tragu humanizma i tekovina antifašističke borbe odbija sudjelovati i u kakvoj blokovskoj podjeli svijeta, zalažući se za vrijednosti dijaloga, tolerancije i miroljubive koegzistencije. Lijepo zvuči, čak i da se kaže jednostavnije: spremni smo na suradnju sa svima, osobito ukoliko je u našem interesu. Međutim, Hrvatska je izabrala. Možda toga nije ni svjesna, ali je izabrala - biti u NATO-u, biti u EU, a članstvo, osim prava, nosi i obaveze. 

Naravno, Hrvatska nije ušla u NATO zbog toga da bi bila protiv Rusije (ili Kine ili nekog trećeg), naše članstvo u EU ne shvaćamo kao izraz protivljenja bilo komu ili obvezu da prekinemo sve druge odnose, ALI ulaskom u spomenuta članstva trebamo se sjetiti pacta sunt conservanda. Hrvatska se vanjska politika, pak, još uvijek ponaša kao da smo dio pokreta nesvrstanih (PN).

O PN-u postoji svojevrsni mit raširen u dijelu javnosti kako je Jugoslavija važila kao svojevrstan lider istog i da je PN u najmanju ruku bio tek nešto manje značajan od dvaju hladnoratovskih blokova. To uostalom draška našu sujetu da smo i mi bili bitan čimbenik svjetske politike, ktome i moralniji u odnosu na preostala dva bloka koji su se vječito gledali preko nišana. U tom kontekstu se Jugoslavija mogla predstavljati kao sinteza u hegelijanskom dijalektičkom lancu koja je uzela "najbolje od oba bloka." Tijekom predsjednikovanja S. Mesića ovakva je interpetacija dobivala i svoju službenu potvrdu oličenu u njegovom prijateljevanju s libijskim i kubanskim državnim poglavarima i (pre)naglašavanju podrške nesvrstanih u nekim hrvatskim vanjskopolitičkim uspjesima kao što je primjerice članstvo u Vijeću sigurnosti UN-a. Vlade su, ipak, vodile nešto realniju politiku usmjerenu prema dosezljivim ciljevima. 

Uloga Jugoslavije u PN-u, a osobito korist koju je ona imala od toga je - kao i mnogošto drugo iz tog perioda - šarena laža. Kao prvo, Nesvrstani su bili sve samo ne nesvrstani i režimi brojnih država članica su bili u više ili manje otvorenom savezništvu s Moskvom ili Washingtonom. Kao drugo, PN nije bio sposoban ni riješiti sukobe između svojih članica (Irak-Iran, Indija-Pakistan) ili unutar njih - broj građanskih ratova je bio izrazito golem (Etiopija, Pakistan prije podjele, Kamerun) o vojnim udarima i pučevima da se ne govori. Kao treće, do neke gospodarske suradnje većih razmjera između Jugoslavije i ostalih članica nije nikada došlo. Daleko od toga da je nije bilo. Međutim, nada u jeftiniju nabavku sirovina za pokretanje industrije se nikada nije ostvarila. 

Iluzija o nesvrstanosti se, izvjesno je, mnogi u hrvatskoj politici nisu nikada odrekli. No, čak i ako bismo ovu tezu - koja je podložna raspravi - prihvatili kao općeprihvaćenu, opet bismo trebali govoriti o njoj kao jednom od pokazatelja, a ne uzroka nekonzistentnosti hrvatske (ne samo) vanjske politike. Američke su primjedbe na predstojeći hrvatsko-ruski "summit" u takvom kontekstu u znatnoj mjeri utemeljene i opravdane.

Ovime ne želim reći da je za Hrvatsku proamerički vanjskopolitički smjer najbolje rješenje. Nedvojbeno je, međutim, da odgovorne elite nisu do kraja svjesne konsekvenci preuzetih članstvom u dvama paktovima. Namjerno koristim tu riječ, kako bih naglasio da su i EU i NATO prije svega interesne asocijacije, a ne nekakve idilične Arkadije iz predizbornih spotova kojima smo bili šopani uoči plebiscita oko pristupa EU. Ostavljam svakome da procijeni je li za Hrvatsku u slučaju nekakvog novog rata bolje biti članica NATO-a ili samo UN-a. A možda bi nam i najbolji saveznici bili Rusi, samo što bi to onda zahtjevalo drastičan zaokret.

U drugom stoljeću pr. Kr. istočnim Sredozemljem dominirao je sukob između Rimske Republike i dviju država nasljednica Aleksandra Velikog: Makedonije i Seleukidske države. Na prostoru Grčke i Male Azije nalazile su se i neki manji politički entiteti među kojima su se isticali Etolski i Ahajski savezi gradova te Pergamsko kraljevstvo. Spomenuti su savez odlučili igrati politiku visokog stila, pa su najprije uz pomoć Rimljana htjeli dokinuti dotadašnju dominaciju Makedonije, a potom iskoristiti Seleukide da se otresu Rimljana. S druge strane, pergamski su vladari od početka shvatili kako su Rimljani onaj čimbenik koji ima najveće izglede da odnese konačnu prevagu i neumorno su podržavali njhovu politiku, štiteći svoje interese - svakom novom rimskom pobjedom njihov se teritorij povećavao. Ratovi su konačno završili 146. pr. Kr. divljačkim razaranjem Korinta od strane Rimljana i pretvaranjem Grčke u rimsku provinciju Ahaju. Teško je sjediti na dvije stolice.

Nažalost, nije uvijek ni lako igrati na istu kartu. Pergamski je kraj 133. pr. Kr. neimajući nasljednika ostavio svoje kraljevstvo i njegovu bogatu riznicu Rimu. Došlo je do pobune i 129. Pergam je također pretvoren u rimsku provinciju. Ipak, izbjegao je razaranje i preživio je sve do dolaska Osmanlija tisućljeće i pol kasnije.

Vlatko Maček možda nije bio u pravu kad je rekao kako je "malima mjesto pod stolom", ali je zasigurno znao da nije lako biti vol kojemu ne dolikuju iste stvari kao i Jupiteru.

4

Alumnus

Regnum regno non praescribit leges.

Bedževi

Interakcija

 
UČINIO -> 572 55 36 528
PRIMIO <- 584 89 20 1,155

Dostignuća

Vingd 722.00
Bodovi 154.4
Analize 73 722.00
Ankete 179

Od istog autora

Ocjene (6)


Respektira (6): Laci, siouxica, draxy, Panter, TomoZD, Django


Komentari (1)


Stisnuo sam Respekt radi otvaranja ove tem, ali mi nije jasno koji je tvoj stav o tome - trebamo li pod stol, jesmo li volovi (što je djelomično točno) ili se možda tebamo "švicarizirati" ? Laci 0 0 0

Analiza

Odlazak neke gospodarstvene misije iz Hrvatske na neku destinaciju s ciljem dogovora obimnih poslova i ulaganja, predstavlja već uobičajeni dio politikanstkog folklora. Javnosti se time demonstriraju trud i volja, mediji odrade svoj dio posla prezentirajući potencijalnu zemlju-partner kao gospodarstvo u silnom uzletu, zavrti se priča o neslućenim potencijalima zemlje s "najčišćim i najplavljim morem" i "najplodnijom zemljom" koji predstavljaju fokus interesa bogatih ulagača, a u konačnici od svega ne bude ništa. Uz neizostavni Katar (i kojekakve druge šeikate), upravo su Rusija i zemlje proizašle iz SSSR-a (osobito -stanovi) zorna potvrda maloprije iznesene tvrdnje. O ruskim ulaganjima, prodoru Hrvatske u Kazahstan ... više >

4

Alumnus

Regnum regno non praescribit leges.
  • 6
  • 0
  • 0
  • 1