Analiza

Zašto je javni dug postao problem?

04.10.2016. 12:45, Slobodna tema: Ovo ne smije proći nezapaženo...

Da postoji problem javnoga duga ne treba nikoga uvjeravati, svima su nam napunili glavu o veličini i opasnostima javnoga duga, kojega treba smanjiti. Ali manje su poznati razlozi zašto uopće postoji javni dug, odnosno, koje su bile klasične postavke mehanizma javnoga duga i zašto je u Europskoj Uniji on postao toliki problem? Nije se stoga na odmet prisjetiti da je unutar ekonomije zapadnoga svijeta, financijski mehanizam javnoga duga, zamišljen i stvoren naprosto zbog sigurnosti štednje.

Ako zamislimo državu koja više ne bi emitirala javni dug, već bi naprosto emitirala samo gotov novac, onda bi oni koji ostvaruju profit, svoju gotovinu morali držati ispod madraca. Ili bi kapital naprosto trpali u bolje čuvane sefove banaka. Pritom, obzirom da nema duga, nitko im ne bi mogao garantirati očuvanje vrijednosti novca.  Da bi se očuvala vrijednost štednje, stvoren je mehanizam javnoga duga. Osnovni princip je jasan, država, u zamjenu za višak prihoda nad rashodima, nudi državne obveznice. One bi na godišnjoj razini trebale garantirati prinos jednak godišnjoj inflaciji. Da bi se ekonomija razvijala, i garantirala samu štednju, na godišnjoj razini mora postojati određena stopa inflacije. Inflacija je zapravo svojevrstan ispuh ekonomskog procesa. Inflacija u svakom slučaju znači da novca dovoljno cirkulira, što u uvjetima povećane potražnje može poticati rast cijena - a što onda štednji oduzima od vrijednosti. Dakle, klasična postavka javnoga duga je da država pokriva gubitke koje inflacija nanosi štednji. Po tom ekonomskom mehanizmu država ne bi trebala ništa gubiti, niti bi štediše išta zarađivati. Klasični princip javnoga duga bio je očuvanje vrijednosti ušteđenog novca. 

 Tamo negdje osamdesetih godina prošloga stoljeća počelo se čačkati po osnovnim mehanizmima klasične ekonomije, što je u Europi kulminiralo razvodom Centralne banke od Ministarstva financija. Nova Centralna banka (ECB) dobila je status neovisnosti, po ugledu na Bank of England, ili američki Fed, ali za razliku od pomenutih kod ECB se radi o krnjoj neovisnosti, jer joj je unutar novostvorenog statusa bilo zabranjeno kupovanje državnih obveznica. Bank of England, po svom statutu, nije obvezna kupovati državne obveznice, ali je ona po potrebi to radila, kao što to radi i Fed ili Bank of Japan, stoga te ključne Centralne banke danas drže značajni dio javnoga duga svojih država. 

Po novom ustroju untar EU, državne obveznice je mogao kupovati samo financijski sektor. Inflacija je pritom proglašena kao najveće ekonomsko zlo, što je velika većina prihvatila zdravo za gotovo. Financijska industrija je usput deregulirana pa je počela sama proizvoditi virtualni novac (derivati), pri čemu je financijski sektor izgubio svoju klasičnu ozbiljnost.

Rezultat promjena u klasičnim mehanizmima ekonomije izražen je u rastu prinosa na državne obveznice, odnosno u općoj eksploziji javnoga duga. Drugim riječima, štednja se više nije zadovoljavala očuvanjem svoje vrijednosti, već je počela tražiti profit. (slični procesi su svojedobno u SAD doveli do Velike depresije) 

U mehaničkom smislu, ispuh ekonomskoga procesa premošten je s klasične inflacije na virtualni balon koji se pumpa dugovima. Ekonomski motor, koji je u svemu preslika motora s unutrašnjim izgaranjem, više nije mogao funkcionirati normalno, došlo do poremećaja osnovnih funkcija. U društvenoj sferi to se odrazilo u jačanju nejednakosti. Deregulirani kapital uporno se penje ka bogatijima, koji postaju još bogatiji, dok siromašni postaju još siromašniji. Uslijed pada prihoda većine, smanjuje se potražnja, stoga zakonomjerno dolazi do deflacije ekonomskog procesa, to jest do gubitka radnih mjesta i smanjenja poreznih prihoda.

Kako su se promijenile klasične postavke ekonomskog procesa, tako je i štednja dobila na značaju, ona je postala baza na osnovu koje se multipliciraju virtualni financijski proizvodi, štednja je dakle počela generiratri dugove. Svi koji su mogli, počeli su štedjeti. Postalo je isplativije ulagati novac u vrijednosne papire nego u realnu ekonomiju, tim više što su ključne Centralne banke počele pokrivati gubitke koje ta virtualna industrija stvara, dok su države i realna ekonomija stavljene pod žestoku presiju kompeticije. Ali kako se skakalo iz krize u krizu, a ponajviše nakon kolapsa Lehman Brothers-a (gdje je država morala sanirati veliku eksploziju dužničkog balona), na koncu su svjetski monetaristi (kao i nakon velike depresije) priznali da se ekonomski proces ne može ispuhivati u balon duga, jer to očigledno uvijek rezultira vrhunskim kaosom.  Stoga je 2015. godine, uz priličan zaostatak za ostalim ključnim Centralnim Bankama, i ECB donijela mjere kojima je napokon (posredno) počela kupovati državne obveznice, uz iskazane namjere da se ekonomski ispuh vrati u klasični utor inflacije.  

Klasična uloga Centralne banke mogla bi se definirati kao "neinteresni ulagač". Centralna banka nije obična banka, koja u svojim bilancama od nekog potražuje a nekome duguje, Centralna banka nikome ne duguje jer ona naprosto stvara novac, ona je u klasičnoj keynesianskoj europskoj tradiciji zamišljena kao "otkupiteljica posljednje instance", što je Mario Draghi i učio kod svog profesora Federico Caffe-a.  Europska Centralna Banka je do danas otkupila više od bilijuna (cirka tisuću i sto milijardi eura) državnih obveznica eurozone. Kreditni sustav je valjda trebao postati likvidan, ali je u nekakvom grču neizvjesnosti, novac se ne troši jer je povjerenje u sustav očito slabo, stoga je i stopa inflacije još uvijek mizerna. Bilo kako bilo, Europska Centralna Banka sada, kao prava klasična Centralna banka, posjeduje određen dio duga eurozone. 

Ovdje možemo pokušati demaskirati dogme javnoga duga uz pitanje: - zašto Mario Draghi sada, kada je novcem stvorenim ex nihilo otkupio toliko državnih obveznica, naprosto ne likvidira sav taj dug? Što bi se desilo kada bi Europska Centralna Banka klikom na tipkovnici 'delitirala' sav javni dug kojega je otkupila? Pa eto, desilo bi se samo to da bi javni dug unutar eurozone (proporcionalno) bio umanjen, što bi naravno bilo ljekovito za ukupnu ekonomiju Europe.

Da se ovdje ne radi o znanstvenoj fantastici govori i izvještaj analitičara Pictet Group (jedna od vodećih svjetskih bankarskih grupa specijaliziranih za upravljanje imovinom) a koji su svom tiskanom izdanju prenosi i komentira talijanski financijski mainstream Sole 24 ore. Radi se o hipotezi brisanja javnoga duga, koju bi kao svoj konačni obračun s deflacijom, učinila Japanska Centralna banka. Svima je poznato kako je Japan "najzaduženija zemlja na svijetu", ali malo kome je poznato da Japan s time nema problema jer ono što se stvarno računa nije nominalni javni dug, nego neto javni dug. Grafikon McKinsey Global Institute, sintetizira analizu koja pokazuje kako je 2014. Japan imao javni dug u visini 234% BDP-a, ali da je od toga neto dug bio u stvari 94%. BDP.  Razliku je zapravo otkupila Centralna banka, koja tu imovinu drži u svojim bilancama. Govori se o otkupu obveznica od strane BoJ u visini koja prelazi 4000 milijardi dolara. 

I što bi se sada desilo kad bi BoJ otpisala državi recimo okruglu sitnicu od desetak tisuća milijardi yena (cirka 88 milijardi eura)?  Pa eto, komentira analitičar Pictet Group: "Japanska CB poslala bi izrazito snažnu poruku i tržištu i javnosti, jer bi tom akcijom, sustavno opterećenje dugom u visini od 10.000 milijardi jena, zamijenila s isto tolikom injekcijom likvidnosti". Ovdje se mora priznati da je obrat kopernikanski. U omjeru izbrisanog duga, profitirao bi kompletni ekonomski sustav bez da itko gubi. Japanska Vlada bi mogla pritom smanjiti deficit proračuna, odnosno poboljšati opću kreditnu klimu u zemlji. Pa zašto se onda do sada to nije napravilo? Ovdje se u osnovi radi o svojevrsnom čisto "filozofskom" problemu, koji doduše ima svoje tehničke konotacije. Naime, Centralna banka, koja bi likvidirala otkupljene državne obveznice, tehnički bi postala insolventna. Razlog opet možemo naći u neoliberalnom čačkanju po klasičnim elementima monetarne politike, gdje je centralna banka iz razvojne filozofske definicije "otkupiteljice posljednje instance", preimenovana u  "zajmodavca posljednje instance". Promjena definicija sugerira da bi, po svojim bilancama, Centralna banka trebala nalikovati običnoj banci. U realnosti, međutim, svi znaju kako stvari funkcioniraju, kompetentna Centralna Banka nije obična banka, za koju su predviđeni testovi solventnosti, ona stvara novac, određuje monetarnu politiku i pritom nikome ne duguje. Jer kako bi inače jedna ECB, sa temeljnim kapitalom od nekih desetak milijardi eura, mogla "posuditi" ukupnom sustavu na tisuće milijardi eura?

Da bi Japan mogao biti prva zemlja koja će premašiti takve dogmice javnoga duga doznajemo iz podosta relevantnih izvora. Nedavno je u gostima guverneru Haruhiko Kurodi i premijeru Shinzo Abe-u, bio ex predsjednik Fed-a, Ben Bernanke, koji je podržao takve ideje (ideje koje idu u pravcu 'helicopter money'). 

Slično brisanje javnoga duga unutar Europe za sada nije praktički zamislivo zbog ugovora kojima je podložna Europska Centralna Banka, ali, učini li to Japan, to će svakako biti jedna potpuno nova situacija. 

Uz klasično ekonomsko učenje koje govori da svaki dužnički instrument monetarne politike dugoročno proizvodi neodrživost (elementi održivosti mogu postojati samo kratkoročno), te da će na koncu svaka dužnička ekonomija zakonomjerno rezultirati krizom, mi se moramo nadati da će neoliberalne teorije (koje su tezama o 'svemoćnom slobodnom tržištu' htjele isključiti javnu regulaciju ekonomskih procesa) otići u čuvenu ropotarnicu povijesti.

Ocjene (9)


Respektira (7): viewer, Losonsky, Zenga2, Niksodus, 5none5, siouxica, VeNLO


Slaže se (1): Zenga2


Ne slaže se (1): RepopeR


Komentari (15)


Moje min. ekonom.znanje kaže da CEbanke izravno ne stvaraju novac već to rade komercijalne banke.CEbanke čak ni ne određuju direktno kolilčinu novca.Štednja nije "baza iz koje se multipliciraju virtualni fin.proizvodi".Novac koji uplatimo banci nije RepopeR 0 0 0


(štednja)nešto što povećava mogućnost kom.banke da stvara novi novac,posebno nekakav virtualni(to je valjda pežorativno kako bi ga se negativno označilo).Stvar je još gora naša štednja je na istom kontu iz koje banke plaćaju zaposlenike,managere,zgra RepopeR 0 0 0


de,imbecilne reklame,... QE/helicopter money(btw Miltonova kovanica),ali ne utječu na mogućnost davanja kredita(WTFtko štedi u HBORu).KadCEbanka otkupi dug onda ona na svojoj bilanci ima dug kao imovinu,što se u pasivi vidi kao povećanje rezervi na RepopeR 0 0 0


strani pasive,ali to ima utjecaj i na komercijalne banke koje povećavaju svoje rezerve na strani aktive i depozite na strani pasive.Taj nije otpis duga već mehanizam koji bi omogućio novi poticaj banci jer ima kamatu napovećanu aktivu. RepopeR 0 0 0


Komercijalnim i investicijskim bankama omogućeno je povezivanja (pa i sa osiguravajućim kućama) 1999. god. ukidanjem Glass-Steagall Act, od tada sve u svemu postoji interbankarski sustav. Ali sve to uglavnom nema veze s tekstom kojeg sam napisao. Jung-fu 0 0 0