Analiza

Referendum u Italiji, novi šokovi za europski establishment

25.11.2016. 19:40, Slobodna tema: Ovo ne smije proći nezapaženo...

Na bogatom kalendaru budućih traumatičnih europskih zbivanja, koja bi trebala kulminirati izborima u Francuskoj, na red dolazi na oko beznačajno, ali za budućnost Europske Unije izrazito važno pitanje talijanskoga referenduma. Referendum u Italiji, koji će se održati 4. prosinca, pokrenula je Vlada na čelu s premijerom Renzijem, njime se traži podrška talijanskoga naroda za ustavne promijene kojima bi se (kao najbitnije) ukinulo dosadašnje "dvodomno savršenstvo" talijanske političke konstitucije. Senat i Parlament su dva doma koji u Italiji imaju podjednake ovlasti po pitanju donošenja zakona, oba doma na neposrednim izborima biraju građani. Ako referendum prođe, novim bi se zakonom ukinule dosadašnje ovlasti Senata, odnosno pravo na donošenje zakona u cjelini bi pripalo Parlamentu. Senat bi opstao, ali bi imao značajno manje senatora, koji se više ne bi birali na razini države, već bi dolazili po ključu iz regionalnih sredina i čije bi ovlasti bile na tim razinama. 

S obzirom na to da je na snazi novi izborni zakon (dvije najjače stranke idu u drugi krug) po kojem pobjednička stranka osvaja min. 54% zastupničkih mjesta, pa je novom premijeru gotovo garantirana vladavina idućih 5 godina, mogućnost gubitka regulatorne uloge Senata izazvalo je kod štovatelja talijanskoga ustava žestoke reakcije. Talijanski ustav, koji počinje s 'Italija je demokratska republika utemeljena na radu, suverenost pripada narodu' diči se svojom demokratskom tradicijom zaštite čovjeka i rada, a za "dvodomno savršenstvo" se tvrdi da je doneseno iz razloga da se više nikada ne ponovi neki autokratski sustav, tipa fašizam, kojeg je nametnuo Benito Mussolini. 

 Kroz period ove javne rasprave, sol na ranu talijanskog demokratskog tradicionalizma obilato su posipale elite financijskog neoliberalizma. Za financijske elite Italija ima isuviše socijalističkih i antifašističkih stavki u Ustavu i zakonima, njih treba mijenjati da bi Italija lakše odgovorila na tražene strukturne reforme i štednje unutar javne potrošnje. Podrška promjeni ustavnog zakona došla je iz administracije predsjednika Obame i europskih institucija. U slučaju negativnog odgovora talijanskih birača, neke bonitetne kuće najavljuju pad rejtinga ispod trenutno minimalno investicijskog BBB-, što bi značilo da ECB više ne bi smjela kupovati talijanske državne obveznice. Taj scenarij bi potaknuo rasprodaju talijanskih državnih obveznica, što bi smanjilo njihovu vrijednost, odnosno povečalo kamate na javni dug. Klimavi talijanski bankovni sustav našao bi se u nezavidnom položaju, a spread bi navodno skočio u nebesa. Italija, bez vlastite valute, doslovno bi se našla na putu moguće krize izlaska iz eura, odnosno grčkog scenarija.

Već i površna analiza pokazuje kako bi Europska Centralna Banka trebalo pomno promisliti o uvjetima gdje bi talijanske obveznice prepustila spekulacijama. Italija je još uvijek jedna od najvažnijih članica eurozone, dovesti Italiju u položaj nelikvidnosti, kao što se dovelo Grčku, značilo bi povlačenje vraga za rep i potenciranje mogućnosti izlaska Italija iz eura, a to bi značilo konačni kraj eurozone. Premda u slučaju negativnog odgovora na referendumsko pitanje ozbiljni ekonomisti ne isključuju vjerojatnost financijske nestabilnosti, treba uzeti sa skepsom mogućnost da će se dopustiti spekulativni napad na Italiju. Italija nije Grčka i čuli su se veoma ozbiljni glasovi da bi u uvjetima gdje ECB na sekundarnim trištima više ne kupuje talijanske obveznice, gdje bi od toga odustale i talijanske banke, a gdje bi se onda Vlada podredila diktatima europskih elita, radilo zapravo o veleizdaji, pa bi onda "revolucija" postala nešto posve legitimno. 

U Italiji se trenutno odvija epski sukob klasične ekonomske škole s neoliberalizmom. Klasična škola tvrdi da je svo ekonomsko zlo započelo 1981. godine, odlukom kojom se država odrekla monetarnog suvereniteta, dok bi ova nova ustavna promjena trebala pokrenuti procese koji će taj gubitak učiniti nepovratnim. Suverenisti tvrde da je to jedini razlog što financijske elite podržavaju referendum. S druge strane, ekonomisti u Vladi premijera Renzija tvrde da je 1981. Italija izašla iz paradigme po kojoj svaki put kad bi Vladi nedostajalo novca za projekte (jer privatni sektor nije htio otkupiti sve ponuđene obveznice) ova bi zvrcnula telefonom Centralnoj banci koja bi ih otkupila. Tako, tvrde oni, nije bilo moguće izaći iz začaranog kruga javnih dugova. Pritom, na kontra argument i činjeničnu katastrofu da se nakon 1981. godine do danas, javni dug Italije zapravo više nego udvostručio, a da je ekonomska moć zemlje ostala na razini 1990., trenutni establishment  optužuje generacije koje su vladale prije njih, dakle političare prije 30-40 godina, koji su im navodno ostavili u nasljeđe toliko loše organiziranu zemlju. Međutim, premda je tada talijanska ekonomija doista bila predvođena državnom politikom, premda je bilo i korupcije i klijentelizma, osamdesetih godina prošloga stoljeća, ekonomska moć Italije dostigla je Veliku Britaniju i približavala se snazi Njemačke. Ove zaboravljene istine su talijanski suverenisti prenijeli na građane. Učinili su to velikim trudom na društvenim mrežama, jer su sve do nedavno, velike medijske kuće i televizije, suverenističke stavove ismijavali i predstavljali kao populističke ispade. 

Talijanski suverenisti danas imaju svoj veliki raspon u biračkom tijelu između prilično euroskeptičnog Pokreta 5 Zvijezda, totalno euroskeptične desne stranke Lega Nord i desnog centra Sivija Berlusconija. Kad bi se Pokret 5 Zvijezda i Lega Nord kakvim slučajem udružili (glavni ekonomist Lega Nord na to stalno poziva) valjda bi ostvarili dvotrećinsku većinu u parlamentu. Ali Pokretu 5 zvijezda to nije potrebno, jer sva trenutna istraživanja potvrđuju njihovu pobjedu u drugom krugu parlamentarnih izbora. Stoga i sva istraživanja vezana za referendum, prednost daju opciji Ne, i to od 2, pa sve do 6 postotnih bodova. 

Matteo Renzi je rezultat ovog referenduma vezao za svoju političku sudbinu. Ako odgovor bude ne, obećao je dati ostavku na premijersku funkciju, poslije je to porekao, pa onda opet rekao... Analitičari predviđaju da Renzi neće dati ostavku u slučaju da odgovor na referendumsko pitanje bude negativno. Bilo kako bilo to će biti kraj njegove politike. Ako da ostavku i uslijedi kakva politička kriza, Talijani, ako ništa drugo, imaju velikih iskustva u sastavljanju tehničkih Vlada, koje balansiraju zemlju do prijevremenih ili novih parlamentarnih izbora.

Ocjene (4)


Respektira (4): Laci, 5none5, Alumnus, Zenga2


Komentari (2)


Renzi u vezi EU više ne zna bi li piškio ili kakio 5none5 0 0 0


Dobra analiza , koja ukazuje na to kako države polako počinju shvatati kako su im EU unionisti "namjestili" prljavu igru gubljenja suvcereniteta. I sada su sve nervozniji kada se ne odvija sve kako žele. Boje se od naroda - i treba ! Laci 0 0 0