Analiza

     Do predsjedničkih izbora preostalo nam je još manje od deset dana, vrijeme u kojem na temelju dostupnih informacija, kandidatskih istupa i njihovih suočavanja, te na temelju vlastite prosudbe, trebamo izabrati osobu koja će simbolično stajati na čelu države slijedećih najmanje pet godina. Iako se čini da je ta funkcija svedena na manje- više protokolarnu razinu i da slijedom toga taj izbor i nije toliko bitan za budućnost nacije, tome ni izdaleka nije tako. Doduše, svaka inicijativa koju predsjednik namjerava pokrenuti može uspjeti samo uz suglasnost Sabora i vlade pa je samim time osuđena na impotenciju, postoji ipak mogućnost odlučujućeg djelovanja. Ona se nažalost manifestira samo u negativnom smislu. Ergo, predsjednik države nema moć učiniti mnogo toga pozitivnoga, ali je zato u prilici, ako mu je takva namjera, učiniti itekako mnogo toga negativnoga. Primjeri takvog negativnog političkog djelovanja ne moraju se dugo tražiti, oni su još dovoljno svježi da bismo ih svi dobro pamtili. Od dijeljenja najvažnijih državnih dokumenata svemu i svakome, preko posipanja pepelom za nepočinjene grijehe, prokazivanja vlastitih junaka, da navedem samo neke. Stoga nam je ovaj puta doista nužno dobro promisliti kako ne bismo nasjeli zaglušujućim propagandnim bubnjevima koji nas priječe da čujemo vlastitu pamet i vlastitu savjest.

      I gdje smo dakle danas, desetak dana do izbora? Karte su bačene na stol, pred nama leži poker asova. Pogledajmo koji as je koje boje i koliko koji vrijedi. Jer, ova četiri asa nemaju jednaku vrijednost.

      Počnimo sa tref asom, mladim predsjedničkim kandidatom Ivanom Sinčićem. Zašto tref as? Pa to je „najlakši“ simbol u kvartetu kartaških boja. Crn a prozračan, skoro bi se moglo reći – proziran. Tko je Ivan Sinčić? On je 25-godišnji inženjer elektrotehnike (nisam nigdje našao podatak je li dipl.inž. ili samo inž. ali recimo da to i nije toliko bitno) koji sam za sebe tvrdi da je "prije svega narodni prosvjetitelj". Ovaj aktivista udruge „Živi zid“ koji je navodno već „pet puta bio uhićen“ poznatiji je već od ranije, kada je zajedno sa već pomalo zaboravljenim Pernarom (koji je „odradio svoje“ i ubrzo potom nestao) bio jedan od vođa prosvjeda protiv vlade Jadranke Kosor. To je ustvari bio njegov početak bavljenja politikom.

      Bacimo sada pogled na ono bitno. Kakav je njegov izborni program? Svodi se na nekoliko bitnih točaka. U grubim crtama to su poništenje privatizacije i povrat imovine državi, trenutna zabrana svih ovrha i promjena Ovršnog zakona, devalvacija Kune, lustracija svih političkih sudionika koji su doveli državu u sadašnje stanje, poglavito svih ministara dosadašnjih financija, svih guvernera HNB te svih sudaca koji slučajeve ne rješavaju po 20 i više godina, istupanje iz NATO pakta i Europske unije. Kao da je program prepisan od moje kumice Barice sa placa! Nigdje objašnjenja kako bi to predsjednik države ostvario u okviru svojih ovlasti!? Ah, da, to bi ostvario „priopćenjima preko javnih medija i podrškom referendumima“, a lustraciju u sudstvu ostvario bi uz pomoć DORH-a, dakle samog sudstva. Sic! Treba li dalje? Ivan Sinčić se malo zaigrao izgubivši iz vida da za svoju igru u pijesku više nema onu vrstu podrške koju je imao kada se počeo igrati politike. Jer su se prilike bitno promijenile i tadašnja oporba je sada na vlasti. Dakle, on želi igrati jednu ulogu, a namijenjena mu je sasvim druga koje, čini se nije potpuno svjestan. A koja je njegova uloga? Pošto ORAH nema svog kandidata nego podupire predsjednika Josipovića a pošto je jasno da na lijevoj političkoj sceni ipak ima i onih koji su poprilično razočarani trenutnom politikom, Sinčić bi morao privući njihove glasove kako ne bi slučajno odlutali na desnu stranu. Ukoliko je točna ona izjava koja nam sugerira da je Ivan Grubišić poklonio svoje potpise Sinčiću onda bi to upućivalo na zaključak da je netko procijenio tko bi od njih dvojice mogao sakupiti više takvih glasova.

     Pik asa sam dodijelio Milanu Kujundžiću, priznatom liječniku koji osjeća kako je njegov pravi poziv i istinsko određenje, sudbina, da se bavi politikom (uvijek sam se pitao što to tolike liječnike tjera u politiku – Hebrang, Granići, Milinović, evo sad i Kujundžić). Pikov as je teški simbol, pun i crn. Tako reći temeljan. Temeljit i tradicionalan. Tvrd kao stijena. I nepomičan! Za onaj dio biračkog tijela kojem je srce na desnoj strani pravi izbor. Naravno, u slučaju da su njegovi motivi ljubav prema domovini, ljubav prema narodu, ljubav prema tradicionalnim vrijednostima. Ništa lošega u takvim vrijednostima nema, dapače. No bojim se da su motivi ipak malo drugačiji. Bojim se da je sila koja ga je pokrenula u predsjedničku kampanju povrijeđeni ego, povrijeđen neuspjehom u njegovoj bivšoj stranci HDZ-u, na stranačkim izborima koji su, ma što netko kazao, ipak bili demokratskiji od svih dosadašnjih unutarstranačkih izbora u bilo kojoj od hrvatskih stranaka u našoj kratkoj demokratskoj povijesti. A u što se takav ego može prometnuti u trenutku trijumfa iskusili smo u ne tako davnoj prošlosti, kada je jedan bivši otpadnik zasjeo u fotelju predsjednika države. Ništa zato što kuća gori, ja ću se ogrijati! Kujundžić naime vrlo dobro zna da su njegove šanse negdje na trećoj poziciji i da svojom kandidaturom ustvari samo rasipa glasove one opcije u koju se tako rječito kune. No nije taj ego nešto što je svojstveno samo njemu, to je bolest koja metastazira na kompletnoj hrvatskoj desnici.

      Karo asa vežem uz Ivu Josipovića. Prvenstveno zato jer je crvene boje, što njega sigurno veseli. Potom i zato jer je riječ o strogo geometrijski definiranom simbolu. Četverokutu. Kutevi tog četverokuta su partizani, ustaše, region i još jednom region! To je ujedno i njegov program, pa tko voli nek izvoli. Nema tu mjesta za državništvo, za EU, za diplomaciju, a ponajmanje za ono u čemu ima najveće ovlasti – sigurnost i obranu teritorijalnog integriteta i suvereniteta države! Ili možda netko pamti neki njegov državnički nastup negdje gdje se promiču interesi Hrvatske? Ne. Sve se svodi manje- više na BiH i Srbiju. Čovjek bi rekao da se cijeli region ustvari i sastoji samo od te dvije zemlje. Plus Hrvatska. Njegovo prokazivanje „ustaških zmija“ u izraelskom Knesetu vrhunac je neukusa. Što se pak oružanih snaga tiče, kojima je on vrhovni zapovijednik, devastaciji i urušavanju cijelog sustava usprkos, iz njegovih usta nije potekla niti jedna jedina riječ, čak ni uzdah. O smjenama koje je mogao i morao poduzeti da se i ne govori. I to u trenutku kada nam na dvadesetak kilometara od jedne granice Rusija i Srbija zveckaju oružjem, a neposredno iza druge granice neki bradati ljudi šalju djecu u džihad i kuju paklene planove protiv zapada. Ah, da, on je toliko uronjen u region da ni ne primjećuje da u taj zapad spada i Hrvatska.

      Na koncu nam još ostaje herc as. Mislim da ga je primjereno dodijeliti Kolindi Grabar Kitarović. Mada sam u ozbiljnoj dilemi ne odgovara li njoj ipak hercova dama, jedna nešto slabija karta. Jer, budimo sasvim iskreni, što u stvari znamo o njoj? Da je bila ministrica vanjskih poslova i europskih integracija (ono što je danas Vesna Pusić) u vrijeme kada je država bila pod tihim diplomatskim sankcijama, da je bila veleposlanica u SAD-u, gdje je zasigurno tijekom svog mandata izgradila neke diplomatske veze koje mogu biti od izuzetne koristi za Hrvatsku u određenim trenucima. Da je potom bila pomoćnica glavnog tajnika NATO-a za javnu diplomaciju, gdje su joj zbog toga sva vrata širom otvorena, što vjerojatno može pomoći u konsolidaciji naših oružanih snaga, možda čak i osiguravanju vojne prisutnosti na našem vlastitom nebu. Niti činjenicu da je, zahvaljujući svojoj poziciji unutar NATO pakta, bila prisutna sastancima trilaterale, ne treba gledati nužno u negativnom svjetlu. Ta valjda je i tamo imala priliku reći štogod u interesu Hrvatske. Što se pak njene kampanje i predizbornog programa tiče, započela je na, usudio bih se reći, vrlo odmjeren, gotovo diplomatski način. Je li ju njezin, čini se prilično nekompetentni izborni stožer, potpuno nepotrebno nagnao, videći koja sve obećanja ostali kandidati bacaju na stol, da se i ona upusti u istu retoriku, ostati će zagonetka. Jer, njezino diplomatsko iskustvo moglo je biti ustvari najjači adut u borbi za službu koja u najvećoj mjeri traži upravo takvu kvalifikaciju. Svejedno da li u svrhu rješavanja unutarnjih ili vanjskih izazova. Naravno, ukoliko se želi biti integrativni faktor ove toliko dezintegrirane zemlje.

     Na koncu valja još reći zbog čega su izbori za predsjednika države bitni. Bitni su ustvari samo zbog dvije činjenice. Jedna je da, kao što sam rekao, predsjednik nema moć stvarno učiniti nešto uistinu bitno u pozitivnom smislu, ali zato može učiniti i previše štete. Druga je da su ovi izbori indikator trendova za one puno važnije, parlamentarne. Oni mogu dodati još vjetra u jedra HDZ-u ili predstavljati kočnicu SDP-ovom vlaku koji juri nizbrdo.

      Netko će upitati – a kakvo je tvoje mišljenje, za koga ćeš ti dati svoj glas? Zadržati ću svoje demokratsko pravo da takvo pitanje prečujem. Jedino što mogu reći je da znam koji obrazac i koju politiku ne želim ni na koji način podržavati. A eventualni neizlazak na izbore bio bi upravo to. Zato, svi na izbore! To je naša dužnost, ali i naše pravo! Ne dajmo da nam ga netko ukrade!

2

Django

Interakcija

 
UČINIO -> 255 21 24 365
PRIMIO <- 248 43 10 432

Dostignuća

Vingd 253.00
Bodovi 126.7
Prijedlozi 4 8.00
Analize 38 239.00
Ankete 77

Od istog autora

Ocjene (5)


Respektira (5): ivan94, siouxica, draxy, damir_pacek, visitor


Komentari (3)


odlična analiza!..sviđa mi se kad pišeš ozbiljno :) visitor 1 0 0


Pridružujem se. Odlično. I jako dobro napisano! Čestitke! damir_pacek 0 0 0


0 da, jako mi je drago što si odlučio napisati i ozbiljnu analizu, ide ti jako dobro. veselim se tvojim novim tekstovima:) siouxica 0 0 0