Analiza

Priča o američkim predsjedničkim izborima 1960. je odavno obrađivana u svim društvenim znanostima, a kampanja koja im je prethodila predstavlja prekretnicu u predizbornom marketingu. Sučelila su se dva kandidata, republikanac Richard Nixon i demokrat John Fitzgerald Kennedy. Prema svim pokazateljima Nixon je vodio. Ono što je prosječni Amerikanac mogao pročitati u novinama ili čuti na radiju - to su još uvijek bili glavni mediji plasiranja poruka - većinu je privlačilo prema Nixonu čije su poruke i programi izgledali dosljedniji, održiviji, realniji i ostvariviji.

No, onda se upetljao novi medij - televizija. Nixon je - kaže priča - odbio da ga napudraju. Kako je tekla debata, osjećao je sve jači pritisak reflektora, počeo se znojiti, glas mu je zapinjao, izgledao je nelagodno i zvučao isto tako. Kennedy je, pak, bio nasmiješen, opušten, a kao mlađi ispao je i šarmantniji i ljepši. 

Čak i tada je kod onih koji su debatu samo slušali na radiju Nixon prošao bolje. Ali Amerika koja je sve gledala na TV-u se naprosto zaljubila u Kennedyja koji je nakon toga dobio momentum i uspio u onomu što Alu Smithu nije uspjelo 30-ak godina ranije. Postao je prvim katolikom i najmlađim izabranim predsjednikom ikada. Njegova izjava, sada već opća sentencija o tomu kako "ne treba pitati što zemlja može učiniti za pojedinca, nego što on može učiniti za svoju zemlju" predstavlja vjerojatno jednu od najpamtljivijih rečenica ne samo američke, nego i svjetske povijesti.

Ubojstvo u Dallasu i susljedna teoretiziranja o tomu je li se radilo o uroti i kolikih je ona razmjera bila zapečatili su Kennedyjevo mjesto u svijesti javnosti kao mladog, šarmantnog i uspješnog predsjednika i kao jedne od ikona cijelog stoljeća. No, kakav je zapravo bio saldo njegovog predsjednikovanja?

Eskalacija rata u Vijetnamu i totalni fijasko u Zaljevu svinja, pokušaju da se svrgne Castro s jedne, odnosno rješavanje kubanske krize predstavljaju dvije krajnosti pri čemu dosta ovisi o kutu gledišta na koju će se staviti naglasak. 

Ovdje se valja još jednom sjetiti i Nixona koji je 1968. napokon uspio postati predsjednikom da bi 1972. ostvario reizbor s jednom od najvećih izbornih razlika ikada. Nixon je dovršio američku invaziju u Vijetnamu, pobijedio Sovjete u trci na Mjesec, dovršio emancipaciju Afroamerikanaca, dokinuo dominaciju izolacionista u Republikanskoj stranci i prihvatio realnost komunističke Kine počevši time politiku detanta. U njegovo vrijeme SAD su doživjele i gospodarski oporavak koji je ponešto načela naftna kriza 1973. Pa ipak, uspomena na Nixona je pretežno negativna. On je prvi i jedini predsjednik koji je morao podnijeti ostavku zbog zataškavanja afere Watergate. 

Kennedyjev "legacy" usprkos svemu ne čini njegova pripadnost katoličkoj vjeri. Činjenica da je bio prvi (i za sada jedini) katolik se, dakako, ne može ispustiti, ali niti jedna njegova biografija nije napisana iz tog kuta niti je konfesionalno pitanje igralo ikakvu ulogu u njegovom predsjednikovanju. Dapače, 60-godine su bile doba medenog mjeseca tadašnje američke ljevice i Katoličke crkve koja se izrazito bila angažirala u prilog dokidanja rasne segregacije. (Kada je Pavao VI. donio 1968. donio encikliku Humanae vitae, nastupio je kraj tog idiličnog perioda, a Crkva je dobila epitet šovinističke i homofobne nemani koji uživa do danas.)

Obama je također "prvi", a sama činjenica da se i u naslovu teme u sklopu koje se ova analiza postavlja ističe njegova rasna pripadnost, ukazuje da bi njegov primarni legacy mogao postati upravo taj, a nisam siguran koliko bi sam Obama to želio. 

Obama kao "prvi Afroamerikanac" je na mnogo načina posljedica onoga što je započelo s Kennedyjem - priče o dojmu i prezentnosti. Na račun toga Obama je dobio Nobelovu nagradu za mir prije nego li je napravio ikakav korak u tom pravcu. Priča o Libiji ili Siriji i ulozi Obamine administracije u tomu je već odavno prežvakana. Igre s ruskim diplomatima i raspoređivanje vojske po Srednjoj Europi ga pokazuju kao dureće dijete, a ne osobe koja je trebala donijeti svjetski mir.

Upravo na propast osuđeni "Obamacare" mogao je predstavljati onaj jači legacy - Obame kao borca protiv socijalne nejednakosti, protiv socijalne neosjetljivosti, protiv socijalnog isključivanja onih koji "nemaju." Sigurno da će Obamini obožavatelji u budućnosti nastojati na tomu izgraditi glavno naslijeđe njegove politike, ali sama činjenica da u tomu planu nije uživao unisonu podršku čak ni svojih Demokrata, te pitanje koliko su upravo rasprave oko toga utjecale na postupno republikansko osvajanje oba parlamentarna doma, ali i intervenciju Demokratske stranke u to da nominaciju ne dobije socijalno osjetljiviji Bernie Sanders ukazuju da bi "Obamacare" brzo mogao u povijesnu ropotarnicu.

Obama će sigurno ostati ikonom kulturalne ljevice zbog svog dosljednog zalaganja za prava LGBT populacije u čiju je korist nadredio federalnu razinu onoj zakonodavstvu pojedinih država koje su (pa čak i Kalifornija) pokušavale i referendumima ograničiti brak na onaj između jednog muškarca i jedne žene. Premda se doima da je Obamina administracija po tom pitanju donijela konačnu pobjedu, kulturalni rat ni izdaleka nije gotov. U isto vrijeme dok se ljevica iživljavala na Sjevernoj Karolini gdje su Deutsche Bank i Paypal odustali otvoriti svoje podružnice i otvoriti radna mjesta, na svjetlo dana je izašla znakovita činjenica da oboje posluju u Saudijskoj Arabiji zemlji koju je i Obamina administracija držala za jednog najznačajnijih strateških partnera na Bliskom Istoku. Na to se nadovezuje i relativno mlaka reakcija nakon pucnjave u Orlandu zbog čega je Obama primio znatne kritike i iz redova spomenute zajednice.

Napokon, za procjenu njegovog naslijeđa nužno je i osvrnuti se na rezultate izbora za njegovog nasljednika. Koliko je Obamina kako vanjska, tako i unutarnja politika utjecala na to da predsjednikom postane Donald J. Trump? 

Ljevica i njoj skloni komentatori požurili su na svaki način omalovažiti kako Trumpovu inauguraciju, tako i govor koji je održao. Premda su, primjerice u studiju HRT-a, svega pola sata prije nego li će Trump stati za govornicu, još uvijek svi najavljivali da će održati pomirbeni govor u kojemu će se zahvaliti i pozvati na zajedništvo, 45. predsjednik je ostao vjeran sebi. 

Dok u medijima još uvijek vlada mješavina čuđenja i rezignacije kako je Trump uopće mogao pobijediti, jasno se profiliralo i očekivanje da će se "sabrati" i da će SAD i svijet dobiti svog Andreja-kampanja-je-jedno-vladanje-drugo Plenkovića. Za (pr)ocjenu politike kakvu će Trump voditi treba pričekati još neko vrijeme, ali je sasvim jasno da je u komunikološkom pogledu još uvijek u prednosti pred svojim oponentima.

Trumpa se izrugivalo (a to će se tek nastaviti) zbog osebujne frizure i općenito pojave kojom se ne uklapa u trend estetski izuzetno prezentnih političara novog kova kakvi su Obama, kanadski premijer Justin Trudeau, bivši britanski Cameron, naši Plenković i Milanović, ali i Trumpovi bivši takmaci za republikansku nominaciju Marc Rubio, ali i Ted Cruz. Također, nije mogao ni na koji način igrati na nekakvu manjinsku kartu, kao recimo Obama čija ga ukupna biografija u kojoj su majka i njezina obitelj igrali kudikamo veću ulogu u većoj mjeri otkriva kao WASP-ovca, nego li da se radi o nekakvoj tipičnoj holivudskoj "od geta do zvijezda" priči. 

U sklopu toga, Trump je nedvojbeno procijenio da plenkovićevskom pričom ne bi izborio ni nominaciju, a kamo li pobjedu. Igrao bi na protivničkom terenu, prema njegovim pravilima. Slanje tradicionalnih političkih poruka i bez estetske prezentnosti teško, ali ipak, može proći samo ljevici. (Primjera ima i na našoj političkoj sceni. Neka čitatelj zamisli kako bi parola "Anka je Mrak" zvučala da dotičnoj uz ime stoji akronim HDZ ili HSP).

Rezignacija i osporavanje do kojih je doveo Trumpov izbor nužno ga moraju usporediti s Lincolnom. Premda se "Abe" učvrstio na svim ljestvicama kao najveći američki predsjednik svih vremena, dok se od Trumpa očekuje da bude najgori, valja se ovdje podsjetiti da je i njegov izbor bio po mnogočemu prijeporan.

Lincoln je, a to se zaboravlja, bio prvi republikanac koji je postao predsjednikom, dakle bio je novina u establishmentu koja je popunila vakuum nastao raspadom vigovske stranke. Njegovo podržavanje abolicionizma je dovelo do secesije najprije 7, a nakon njegovog poziva na oružano gušenje još 4 (i pokušaja u još dvije) saveznih država i do građanskog rata - najkrvavijeg sukoba u povijesti SAD-a. U sklopu njega je Lincoln proveo dokidanje ropstva, ali da se radilo o osjetljivoj stvari za koju nije uživao tako široku podršku čak ni u svojoj biračkoj bazi svjedoči što je čuvena Proklamacija o emancipaciji oslobodila samo one robove koji su se još uvijek nalazili na područjima pod kontrolom Juga, drugim riječima Lincoln nije oslobodio robove koje je realno mogao. Reizbor 1864. je ostvario zahvaljujući tomu što je general Sherman zauzeo Atlantu uoči izbora donijevši time potreban impuls kampanji u kojoj je Lincoln jako slabo stajao. Ukratko, malo je nedostajalo da ostane zapamćen kao jedan od najneuspješnijih predsjednika ikada.

Sviđalo se nekomu ili ne, ali na toj tankoj liniji se nalazi i Trump. Dobio je izbore usprkos, a ne zahvaljujući medijskoj eliti i bit će zanimljivo pratiti hoće li voditi i takvu politiku. Ukoliko to bude slučaj, SAD i svijet će doista ući u novo doba o čijem se razvoju tek može nagađati. U tom će se slučaju mnoge stvari morati vrednovati iz drugačijih očišta. Danas malo tko zna kako se zvao neposredni Lincolnov prethodnik. Obami se to neće dogoditi samo zato što je bio prvi, ali sigurno nije htio da ga pamte po tomu.

Bedževi

Interakcija

 
UČINIO -> 572 55 36 528
PRIMIO <- 584 89 20 1,155

Dostignuća

Vingd 722.00
Bodovi 154.4
Analize 73 722.00
Ankete 179

Od istog autora

Ocjene (8)


Respektira (7): Boljunac, Jung-fu, siouxica, 5none5, VeNLO, Spektator, Interstellar


Slaže se (1): Interstellar


Komentari (5)


Hm, hm, Alumnus, niste li po pitanju,Obamina afroameričkog identiteta malo " plagirali" Mariju Selak? 😊 Inače, što se tiče privlačnosti naših političara, iz moje ženske perspektive najprivlačniji na hrvatskoj političkoj sceni je - Hasanbegović. Interstellar 1 0 0


Ako i jesam, onda je bilo nesvjesno. Nisam čitao tekst dotične. Može link? :) Alumnus 0 0 0


Ne, nema "linka", hrvatski "poveznice". Ona je to izjavila u emisiji "Peti dan" prošli tjedan. Skoro istim riječima. Btw, uopće ne mislim da ste svjesno "plagirali", jer neki zaključci jednostavno logično slijede iz činjenica. Interstellar 0 0 0


Uživao sam čitajući. Spektator 1 0 0


odlično 5none5 0 0 0