Analiza

O vojnom roku: Nit smo mi Litva, nit su ovo devedesete....

31.03.2015. 21:14, Trebamo li ponovno uvesti obvezni vojni rok?

Sasvim razvidno je kako je opće pogoršanje obrambeno-sigurnosne pozicije NATO saveza na istočnoj europskoj periferiji najavilo potrebu redefiniranja strateških obrambenih planova članica. Krupni koraci ka kapitalnim promjenama i "dizanju zida" prema Istoku učinjeni su na posljednjem summitu NATO-a održanom u Velikoj Britaniji, gdje se razmatralo povećanje financijskih ulaganja u nacionalne obrambene snage, obrazovanje fleksibilnih interventnih postrojbi s okosnicom na Poljskoj i dogovaranje međunarodne logističke podrške za obranu istočnih granica pakta. Najave oko uvođenja obveznog vojnog roka, čini se, samo su nadogradnja na trendove koji su već neko vrijeme oko nas. No, legitmino je pitanje - može li se bolje, i da li je to najbolji mogući način trošenja proračunskih sredstava namjenjenih vojno-obrambenom sektoru?

Zagovaranje uvođenja opće vojne obveze kao jedinog efektivnog i legalnog instrumenta povećanja vojno obučenih građana često se argumentira ponašanjem država članica koje dijele granicu sa Putinovom Rusijom (Estonije, Litve i Latvije), ili onih koje zbog povijesnih razloga strahuju od mogućih destabilizacija induciranih iz "neprijateljskih" interesnih sfera (Poljske, Rumunjske, pa u krajnjoj liniji i Grčke ili neutralne Finske). Međutim, komparacije Hrvatske sa tim zemljama previđaju bitan geografski moment - Hrvatska nije u "bliskom kontaktu" sa globalno bitnim igračima koji posjeduju tolike ofanzivne moći (kao Rusija) ili pak maligne osvajačke aspiracije, i utoliko je realna opasnost od stupanja neprijateljske čizme na nacionalno tlo puno manja. Suvišno bi bilo u BiH, Srbiji, Crnoj Gori ili Mađarskoj uviđati nekakve skrivene prijetnje po suverenitet i teritorijalnu cjelovitost RH, čija neutralizacija bi tražila naoružavanje stotine tisuća građana. Prijetnje te naravi, koje su u nedavnoj povijesti i dolazile s područja zemalja bivše Jugoslavije, ostaju tek nelagodna i bolna sjećanja.

U teorijskom prezentiranju glavnih benefita kakvi bi se ostvarili provođenjem obveznog vojnog roka, kao dopune stajaćem profesionalnom sastavu, polazi se od prepostavke da vojni rok unosi novu kvalitetu - kvantitetu u pogledu višestrukog "umnažanja" ljudskih kapaciteta. Drugim rječima, ono preventivno stvara široke temelje i solidnu bazu za potrebno masovno novačenje u kratkoročnoj do srednjeročnoj budućnosti. U tom pogledu, često kao potkrijepljenje toj tezi imamo priliku čitati ili slušati o povlačenju paralela sa iskustvom iz početaka Domovinskog rata, kada se na mobilizacijskim kapacitetima kojih je iznjedrilo sustavno ONO i DSZ indoktriniranje i obrazovanje "naoružanog naroda" uz stručna znanja stečena u okviru JNA obuke, obranila država. Nepobitna je istina da je ta masa od 200-300 tisuća hrvatskih građana 1991. udarila temelje opstanku suverene Hrvatske i kasnijoj teritorijalnoj reintegraciji, no upitno je u kolikoj mjeri je ispravno procjenjivati strateške potrebe obrambenog sutava u uvjetima današnje tehnološke razvijenosti svijeta kroz naočale onovremenih potreba iz Domovinskog rata.

Naime, u prilog tomu, nije naodmet spomenuti da je hrvatski obrambeni sustav u prvoj fazi Domovinskog rata, na tehnološkoj i doktrinarnoj osnovi, "zaostajao" nekih 30-40 godina za svojim vremenom. U tehničkom smislu, pojednostavljeno govoreći, ratovalo se oružjem koje je bilo primjerenije "teatru" Korejskog rata iz 50-ih godina XX.st., a u pogledu ratovodstva i operativno-organizacijskih principa napredovalo se tek 1994.-1995. implementacijom određenih NATO  standarda. Stoga je i krucijalnost značaja kvantitete u tadašnjim uvjetima oskudice i zastarjelosti za konsolidaciju obrambenog sustava bila bitnija no što bi bila danas. I još, pored toga, sa organiziranom i osuvremenjenom vojskom na raspolaganju - za razliku od 1991./1992. 

Koncept "narodne vojske", tradicionalno baziran na masovnosti, u sve većoj mjeri postaje relikt prošlosti, i nije za očekivati da ćemo ikada više za trajanja naše civilizacije svjedočiti potrebi pomalo epskog dizanja 200-300 tisuća ljudi na oružje i raspoređivanje te mase u dužini granica RH. Naime, iako aktualnosti i noviteti u području razvoja obrambenih znanosti i tehnologije dobrano zaobilaze OSRH, svijet ide ka implementaciji tzv. četvrte generacije ratovanja - modela sukoba koji u svojoj suštini traži angažman sve manjeg broja ljudi na bojnom polju, i koji omogućuje ostvarenje vojno-operativnih ciljeva čak i bez stupanja "čizme" na tlo protivnika i prolijevanja krvi, posredstvom kibernetskog rata i paraliziranja elektroničke komunikacijske infrastrukture. I dok glavni svjetski igrači (danas ujedno i jedini sposobni za pokretanje ratova) vode brigu o usavršavanju filigranski podešene ubojitosti i borbene efikasnosti digitalizirane hi-tech "vojske budućnosti" i sele bojna polja u orbitalne sfere, postavlja se pitanje kakvu dodanu vrijednost Hrvatska dobija obukom stotina tisuća mladih čiji jedini prinos obrani jest taj što će biti sposobni držati položaj na čuki. I kao takvi glumiti "oslijepljene" i dezorijentirane glinene golubove sofisticiranijem suparniku. Od vraćanja u vojarne, rastavljanje automata i slaganje kreveta, možda bi bilo uputnije trošiti novac na izgradnju i osiguranje komunikacijske infrastrukture, modernizaciju PZO sustava i općenito poboljšanje logističkih kapaciteta OSRH na nacionalnom teritoriju.

Ocjene (7)


Respektira (5): VeNLO, Django, Dirk15, siouxica, visitor


Ne slaže se (2): Maroje, Laci


Komentari (15)


Ulagati u vojsku koja će sutra, kao i 1941 ići na Staljingrad,hm nije nam pametno. Sad imamo plaćene dobrovoljce u AFganistanu pa nek tako i ostane, ai to neće oviiti o nama, već o naredbama iz NATO pakta, nažalost. VeNLO 0 0 0


@u_prolazu, ja sam sa istoka zemlje pa znam šta pričam iz prve ruke a osim toga jako dugo sam nosio uniformu i znam za šta je vojska sposobna. U takvim situacijacijama je najvažnija organizacija i sustav kolanja informacija. Službe kao GSS i slične Maroje 0 0 0


su super za spasit nekoliko osoba ali katastrofe velikih razmjera su nešto sasvim drugo. Županju su spasili maturanti koji su umjesto proslave mature po birtijama došli puniti vreće s pijeskom. Vojska nije obučena ali je naučena da izvršava zapovjedi Maroje 0 0 0


i izvještava o učinjenom. Civilna zaštita u RH je sprdnja u pravom smislu riječi, nakon tri dana pojave se likovi u novim vozilima, jakne i kape sa oznakama i trpaju se pred kamere. Da su u trenutku proglašenja obrane od poplave podignuti obveznici Maroje 0 0 0


koji su na burzi rada i dodijeljeni vojnim zapovjednicima koji su u kontaktu sa djelatnicima hrv. voda imali bi sustav sa glavom i repom. Ovako je zahvaljujući dobrim ljudima i pukom srečom spriječeno da Sava pola Županje ne sravni sa zemljom Maroje 0 0 0