Analiza

O privatizaciji HEP-a

03.01.2017. 19:06, Otkup Ine prodajom HEP-a? Dobar ili loš plan?

Iako je već vlada Zorana Milanovića poduzela neke korake u vezi privatizacije dijela HEP-a, tek je najavljena renacionalizacija INA-e ponovo taj postupak dovela u prvi plan. Koliko je pametno novcem od prodaje četvrtine HEP-a kupovati polovicu INA-e i hoće li to uopće biti izvodljivo, nije predmet ovog razmatranja. Previše je nepoznanica, uključujući i ključni element svake trgovačke transakcije, a to je cijena, koja nije čak niti približno poznata. No, zato znamo da HEP neće postati vlasnik INA-e te će u svakom slučaju ova dva postupka biti razdvojena. To nam omogućava odvojenu analizu privatizacije HEP-a.

Kako je najavljeno, prodala bi se četvrtina minus jedna dionica HEP-a, što bi državi omogućilo zadržavanje pune kontrole nad HEP-om. To ujedno znači da se neće tražiti strateški partner te da će kupci dionica biti motivirani isključivo zaradom od dividende i rasta cijene dionica.

Iako zastupam mišljenje da u našim uvjetima kontrolirana privatizacija nemonopolističkih državnih poduzeća nema alternativu, većina do sada izvršenih privatizacija strateških, relativno dobrostojećih i uglavnom monopolističkih poduzeća u državnom vlasništvu obavljena je neprofesionalno u maniri divljeg kapitalizma (čitaj: pogodovanju nečijim interesima) i tu je tezu lako dokazati na par istaknutih primjera.

1. Privatizacija Hrvatskih telekomunikacija. Uz samu tvrtku, DT je u vlasništvo dobio i cjelokupnu infrastrukturu tzv. zadnje milje, odnosno dijela sustava od telefonske centrale do pretplatnika. Dok nije sporno vlasništvo kabela, vlasništvo kanala je itekako sporno, budući da onemogućava konkurenciju da kroz iste kanale polaže svoje kabele. Time smo izgubili vrijedan nacionalni resurs (k tome dobrim dijelom financiran sredstvima građana), a cjelokupna telekomunikacijska politika države (osobito širokopojasni pristup internetu) ovisi o dobroj volji HT-a.

2. Privatizacija Sunčanog Hvara izvršena je na način da se jedna tvrtka koja je imala lokalni monopol privatizirala na način da je državni monopol pretvoren u privatni čime je cijeli grad, jedna od naših najvrjednijih turistička destinacija, de facto predan u ruke privatnom investitoru.

3. Privatizacija INA-e s davanjem nesrazmjernih upravljačkih prava MOL-u dovela je do situacije da su vrijedni nacionalni resursi de facto postali vlasništvo MOL-a. Našim naftnim i plinskim poljima tako upravlja MOL i to uz nevjerojatno malu naknadu za crpljenje, a nasuprot tome je cijena koju za taj plin plaćamo ista kao da uvozimo plin iz Rusije. Ugovorne obaveze koje MOL preuzeo, a to je prvenstveno osuvremenjivanje rafinerija, nije izvršio. Nevjerojatno je da država na temelju toga nije zatražila raskid ili barem reviziju ugovora ili je možda ugovor tako napisan da to i nije bila stvarna obaveza nego samo predstava za neupućenu javnost?

Namjerno cijenu nisam naveo kao sporan faktor niti u jednom slučaju, jer cijena je uvijek podložna subjektivnim procjenama. Smatram da su navedene „greške“ dugoročno napravile puno veću štetu, nego li je to napravila eventualna prodaja ispod cijene.

Iz navedenoga je jasno kako ne bi smjela izgledati prodaja četvrtine HEP-a. Doduše, kako nema strateškog partnera, tako nema niti mogućnosti da dođe do slučaja MOL, a monopol zbog tročetvrtinskog vlasništva ostaje i dalje u rukama države. Usprkos tome, ako se prodaje makar i manji dio HEP-a, HEP se treba potpuno tržišno postaviti, a država treba svoj odnos s HEP-om transformirati na način kao da se radi o privatnoj kompaniji, a ne o produženoj ruci države.

S druge strane, razmotrimo zašto bismo uopće prodavali dio HEP-a? Ako tu prodaju izoliramo od trenutne Vladine potrebe za namicanjem novaca za renacionalizaciju INA-e, a znamo da je prodaja dijela HEP-a bila ideja i Milanovićeve vlade, postoje li dobri argumenti koji bi tu prodaju opravdali?

Jedan od argumenata je transparentnost poslovanja koja bi se dobila uvrštavanjem dionica HEP-a na burzi. Time bi se onemogućilo političko kadroviranje i izbjegli slučajevi u kojima je HEP služio kao mjesto za uhljebljivanje podobnih kadrova.

Drugi argument je potreba za pozicioniranjem HEP-a kao regionalnog energetskog lidera za što s obzirom na raspoložive resurse i liberalizaciju EU tržišta energije ima potencijala. Iako HEP i sada ima solidnu dobit koju uplaćuje u državni proračun, privatni investitori sigurno će pritiskati puno jače nego država kako bi ta dobit bila još i veća. S obzirom da država zbog svog 75%-tnog udjela može kontrolirati prodajnu cijenu struje, socijalna komponenta poslovanja ne bi smjela biti ugrožena te bi se rast morao ostvarivati širenjem poslovanja i smanjivanjem troškova. A upravo su previsoki i prenapuhani troškovi najveća boljka većine državnih poduzeća, pogotovo ovakvih kao što je HEP, u kojima se na remontu samo jednog generatora zbog nepostojanja učinkovite revizije može lako sakriti solidna provizija u iznosu novog automobila visoke klase.

S obzirom da su dividenda i rast vrijednosti dionica jedini motivi za kupnju dionica HEP-a, jasno je da će država morati pokazati ozbiljnost u nakani da se s poduzećem upravlja profesionalno, efikasno i bez upliva politike. U protivnom će cijena udjela koji se prodaje biti preniska ili neće biti dovoljno zainteresiranih ulagača.

Osim toga, država će prije prodaje morati riješiti problem hidroelektrana. Trebat će razlučiti hidroenergetski potencijal koji predstavlja imovinu svih građana Hrvatske od objekata koje su gradili koncesionari ili, u razdoblju od 1945.-1991., država. Za korištenje hidroenergetskog potencijala HEP treba plaćati realnu naknadu, a ne simboličnu kao što je sada slučaj. Hidroelektrane, koje ne mogu biti vlasništvo HEP-a, jer se nalaze na vodotocima, treba HEP temeljem koncesijskog ugovora dobiti na upravljanje

Argumenti protiv prodaje se uglavnom svode na tvrdnje da sve navedeno možemo i sami te da se prodajom odričemo četvrtine godišnje dividende. Nažalost, glavni predvodnici struje koja je protiv prodaje su kao i obično sindikati. Iako mi nije jasno miješanje sindikata u odluke koje se odnose na pitanja vlasništva, jer time odriču vlasniku pravo suverenog odlučivanja o svojem vlasništvu, u ovom slučaju išlo se čak i do apsurdnih prijetnji prekidom opskrbe električnom energijom u cijeloj zemlji. Kažem nažalost, jer sindikati su rijetko kada u ovakvim slučajevima odigrali pozitivnu ulogu te bi puno bolje bilo da se otvori stručni dijalog na razini struke, kako energetičara tako i ekonomista.

Argument da ćemo dugoročno više izgubiti smanjenim prihodom od dividende, nego što ćemo uprihoditi prodajom je matematički problem. U konačnici, brojkama bi trebalo pokazati sve i napraviti jednostavnu usporedbu: koliko dobivamo i koliko dugoročno gubimo u oba scenarija, uz zadržavanje postojećeg stanja i uz prodaju dijela HEP-a. No, dok je trenutno stanje lako iskazati, osnovni problem oko kojega će se lomiti koplja je procjena efekata prodaje na budući razvoj i rast HEP-a.

Argument da možemo i sami je u proteklih 25 godina oboren u skoro svakoj prilici, osim u Domovinskom ratu (i to samo zahvaljujući zajedništvu, koje nažalost nije potrajalo niti do konačnog oslobođenja). Sve, naime, pada na mitu, korupciji i uhljebničkom mentalitetu koji je postao tumor Hrvatske. Dok se to barem ne dovede pod kontrolu, a moglo bi se da je više političke volje, svaka dobrostojeća državna tvrtka (a tu treba ubrojiti i HZZO, HZMO i sl.) bit će ujedno i bankomat, i stranački i privatni, te mjesto za uhljebljivanje podobnih, rodbine, svojte, kumova i prijatelja.

Dakle, prodaja četvrtine minus jedne dionice HEP-a mogla bi pod određenim uvjetima imati pozitivan učinak i to prvenstveno na sam HEP. No, što će Vlada učiniti s dobivenim novcem? Već znamo da su vlade loši poduzetnici, jer ne riskiraju svoj, već naš novac. Zato bih želio da se barem dio tog novca uloži u osuvremenjivanje odgojno-obrazovnog sustava. Pametnom odgojno-obrazovnom politikom bi se tako kroz buduće naraštaje novac mogao najsigurnije oploditi, a vjerujem da bi ta namjena bila puno bolje primljena u javnosti od najave renacionalizacije INA-e. Ipak, ne treba imati iluzija. Vladin cilj je namaknuti sredstva za otkup INA-inih dionica, a rasprava o svrsishodnosti te transakcije predmet je neke druge analize.

Ocjene (6)


Respektira (6): plotto, VeNLO, Laci, siouxica, viewer, Alumnus


Komentari (17)


Jedini hrvatski interes koji ja vidim je INA u dominantnom ili potpunom privatnom vlasnistvu, po mogucnosti neovisna i listana na burzi. Njezin glavni cilj bi trabo biti ostvarivanje profita za dionicare. Bas kao sto je to slucaj u SADu, UK-u... MrWonderful 0 0 0


Nizozemskoj, Francuskoj, itd. Ne znam zasto bi Hrvatska bila iznimka. MrWonderful 0 0 0


Sto se tice djelomicne privatizacije HEP-a, postoji mogucnost da strateski investitor kupi udio kroz IPO. S obzirom na alokaciju dionica između institucionalnih i retail ulagaca, tu bi se potencijalno radilo o manjem udjelu koji bi posluzio za MrWonderful 0 0 0


prvi korak u stvaranju znacajnijeg udjela u kompaniji. MrWonderful 0 0 0


Mislim da HEP treba prije razdvojiti na proizvodnju i prijenos. Poslije toga prijenos el. energije spojiti s Janafom i plinovodima u novu kompaniju.Zatim novu kompanije treba izlistat na burzi i 49% prodati a novac dobiveni investirati u el.mežu. viewer 0 0 0