Analiza

Umjesto uvoda pogledajte kratak animirani film „The Maker“.

Okrenite se oko sebe. Okružuju vas svakodnevni predmeti. Ali, ako ste primjerice u prostoriji, na ulici, ili u kafiću pogledajte bolje. Ako ste u sobi, većina stvari oko vas su izumljene. Zidovi koji vas okružuju, vrata, šarke na vratima, kvake, brave, police, stolovi, uređaji, umjetnine. Većina stvari koje nas okružuju u jednom su trenutku izumljeni, ili čak stvoreni. Većina predmeta proizvod su ljudske mašte, imaginacije, inventivnosti i kreativnosti. Ako primjerice gledate TV i jedete sendvič uz sam TV prijemnik i sendvič koji su poznati izumi još je ovdje i sam kruh kao prastari izum. Stalno i svuda okruženi smo izumima i djelima ljudskog stvaranja.

Stoga valja započeti, pomalo autoironično, od poznate trivije i truizma o tome da čovjek stvara samo kao umjetnik ili izumitelj, dok je sve ostalo samo blijeda kopija tog stvaranja. Mnogi si tu i tamo, pa i redovito, umisle da stvaraju dok neki zaista stvaraju, ali samo polovično, primjerice inovatori. Ponekad su to i najbezočnije krađe, laži i obmane. Tendencija Homo sapiens sapiensa da sebe i ono što radi uzdigne iz blata nevažnosti, ispod-prosječnosti i rutine na pijedestal iskrenog osjećaja lažne veličine svjedoči nešto važno o ljudskom duhu. Govori o želji da postane ono što nije. O volji da se promijeni. Nažalost, govori istovremeno, i o nemoći da to učini. Parodija niza uzaludnih šarenih pokušaja pretapa se u tragediju jednog te istog promašaja koji se razlijeva bezbrojnim živopisnim nijansama crne i samo se monotono ponavlja, ponavlja, ponavlja.

S jedne strane, ljudi mogu sve manje težiti tome i tad se pomire s mogućnošću životarenja koju im dobrohotni i milosrdni svijet dopušta. Kakva tolerancija i snošljivost! Kakav komfor! No, s druge strane, mogu se trsiti i iz petnih žila. I promašiti. I ne uspjeti. Ali što više inzistiraju na tome, to njihova životna situacija polako gubi obrise klasične tragedije i poprima jasne obrise postmoderne parodije. Tragedija se sastoji u tome da što dulje ustraju u pogrešci, to više postaju sama ta pogreška, pogreška postaju oni sami, oni sami vlastita pogreška, a sve ostalo s vremenom hlapi u izmaglici poluzaboravljene osobne povijesti. „Njihove pogreške su njihovi životi.“ da parafraziramo Samuela Becketta.

Tragedija bi bila potpuna da čovjek nije majstor samoobmane, primjerice o tome da jest nešto što nije, da želi nešto što ne želi, da namjerava nešto što ne namjerava, da čini nešto što ne čini i najtragičnije od svega, da proizvodi učinke koje ne proizvodi. I tad postaje komičan, vlastita parodija. Sve se fabricira, misli, motivi, osjećaji, nastojanja, postupci, pa čak i rezultati. I još jednom Beckett, ali sad puno teža parafraza „Njihovi životi su njihove pogreške.“. Kad smo i kako smo to neprimjetno prešli s čovjeka na ljude? I kad smo to i kako smo to u tišini i bespogovorno prešli preko težnje za stvaranjem i utopili se u rutinama koje glupo i autoironično proglašavamo vrhuncima kreacije znajući jako dobro da se radi o čudnovatim i zastrašujućim kreaturama? No, neprimjetno se mijenja i sam uzorak ritma i tempa. Iz komično-tragičnog u tragično-komičan.

Taj nov tragično-komični, također jednostavan ritam i tempo tog uzorka je nešto čime svijet obiluje. Evo nekoliko tipičnih primjera. Političari – mi smo ljudi koji stvaramo zakone po kojima se rađate, živite, koje kršite i po kojima umirete. Ništa od toga, nego samo zadovoljavaju uske stranačke interese koji ne nadilaze čak niti njihove živote nerijetko zaobilazeći njihove vlastite roditelje i djecu. Biznismeni – mi smo ljudi koji stvaramo nove vrijednosti, uvodimo nove stilove života, kreiramo Vaš ukus. Ništa od toga nego samo ostvaruju vlastitu želju za profitom, e ne bi li zadovoljili svoje vrlo skučene interese za stilom i ukusom koje nisu stigli razviti jer su ostvarivali vlastitu želju za profitom. Znanstvenici – mi smo ljudi odgovorni za znanstvene revolucije, jedini stvarni, istinski i mjerljivi napredak ljudske vrste i njezinih civilizacija. Ništa od toga nego samo niz igara s državom i industrijom kako bi se radilo uglavnom na nečemu što osobno zanima samo same znanstvenike, a usput se napravilo i štogod od korisnog samo kako bi se zgrnula sredstva za sljedeći projekt.

Kulturnjaci i humanisti – mi smo Veliki Čuvari istinskih vrijednosti ljudskih kultura, povijesti, sadašnjosti i budućnosti. Ništa od toga nego samo drugorazredni parazitizam u nemogućnosti da se kritičkim odmakom elegantno sumjere izvornom umjetničkom djelu, pa tako ili podbacuju katastrofalno lošim kritikama, ili pak prebacuju lažnim vjerovanjem da je previše dovoljno. Duhovnjaci svih vrsta – mi smo ti koji se brinemo za vaše istinske potrebe, vrednote, krajnje ciljeve i svrhe, za vaše duboke smislove koje darujemo vašim plitkim životima. Ništa od toga nego samo „ljudski, suviše ljudski“. I tako redom za sve skupine, za sve poslove, za sva zanimanja. Za sve nas, sveukupno i svakog od nas ponaosob. I to su struke, postupci, zamisli, ideje i što je najgore konkretni ljudi o kojima raspravljamo? Zar to nije potpuno promašeno?

I preostaju nam rijetki umjetnici i izumitelji. Što ćemo s  njima, jedinim mogućim kandidatima za dokaz postojanja bogova, drugog, nečega? Oni su sami po sebi smušeni ljudi. Čak su i umjetnička djela i izumi isto takvi. Slavljenje genija! Slavljenje remekdjela! A što ćemo sa činom? Zar nije sam čin stvaranja ono ključno? Skladanje skladbe primjerice. No, sam čin stvaranja je paradoksalan jer je istovremeno potpuno vidljiv, transparentan i prozračan kao ruka koja sama riše, jer čin manifestira i eksplicira stvaranje te je potpuno skriven, mutan i gust ponovno kao ruka koja sama riše jer čin vječno samo implicira stvaranje. Posljedica je i dalje tragično-komična. Ako ne stvaramo, ne možemo proživjeti vrijednost izuma i umjetničkih djela.

Ne možemo znati kako je bilo biti dijelom civilizacije ljudi koji su primjerice izumili paljenje vatre. Ne možemo osjetiti toplinu, svjetlo i sigurnost u spilji nakon desetljeća hladnoće, mrklog mraka i stalne strepnje. Čudo izuma! Ne možemo se uživjeti, ne možemo znati. Kako je bilo nekoj ženi koja je znala koristeći lišće duhana donijeti vatru s ruba vulkana do spilje ne možemo znati. Ne možemo znati kako joj je bilo kad je ujutro vidjela da pomoćnici koje je zadužila nisu očuvali vatru nego su pozaspali oko ognjišta. Ne možemo znati kako je ljutito bacala kamenje i psovala uz rijeku koja se nalazi ispod spilje. Ne možemo znati kako se osjećala kad je slučajno dohvatila kres kamen i njime slučajno pogodila drugi kres kamen i primijetila sličnost s krijesom koji se pojavljuje na zapaljenom lišću duhana kad ga raspuše, niti ushit kad je shvatila da krešući takva dva kamena može potpaliti vatru kad god zaželi.

Ili još gore, možda možemo znati, ali ne možemo razumjeti, iskusiti, na svojoj koži, rukama. Ruci koja sama sklada, svira, pjeva, pleše, crta, slika, piše. Uhu koje samo pamti. Grlu koje samo recitira, pjeva. I tako stvaranje i izumljivanje ostaju znakovi neljudskog u svijetu, znakovi nečeg mutnog, ali prodornog. Jedini mjerljiv znak napretka. Dobra umjetnost sama kao rezultat izvornog stvaranja skoro pa ex nihilo mora potaknuti na daljnje stvaranje. Stvaranje bez konca i kraja.

Vidjevši kratki animirani film The Maker sljedeće mi je palo na um. Čovjek je čovjek jedino kad stvara. No tad prestaje biti čovjek. Postaje ne-čovjek. Antičovjek. Pod-čovjek. Nad-čovjek. Pokraj-čovjek. Netko drugi. Nešto drugo. Više nalik bogovima, zlodusima, ili zvijerima, ili najobičnijim neživim predmetima nego ljudima. I nije jasno vrijeđa li ih stvaranjem, ili im se zahvaljuje. Čovjek koji stvara u trenutku dok stvara mora postati nečovječan kako bi dokazao svoju čovječnost. Zgusnut u primjerice ruku koja sama riše. Udahnjuje život umjetničkom djelu ili izumu. I samim tim činom se odmiče od njega, djela, od sebe. Kritički se odmiče.

Tko nikad ništa nije stvorio nije vrijedan da (ga) se naziva čovjekom. Onaj kome nikad nisu otkrili i potakli dar za stvaranjem metafizički je tužno biće. I pitanje je uopće je li vrijedan života, pa čak i kao nečovjek? Naime, na tim mjestima koje je takav čovjek zauzimao mogao je biti neki drugi čovjek. Taj zrak koji je udisao, tu vodu koju je pio, tu hranu koju je jeo, taj život koji je uzalud protratio mogao je za udisanje, za piće, za hranu i za stvaranje iskoristiti netko drugi.

No stvaratelja je malo jer je uvjeta za postati tvorac mnogo i teško ih je zadovoljiti. Najlakše je odustati od svega i parazitirati na svijetu. Na drugima. Sličnima sebi. Još gore je umišljati si da stvaramo iako to nikad nismo, ne činimo, niti ćemo ikad činiti. Blijeda kopija stvaranja kojom čovjek postaje blijeda kopija samog sebe. Polu-čovjek. Protu-čovjek. Nečovjek. Kako je tvoraca malo, ponekad se pitam nije li život prepun čvrstih dokaza o tome da je čovjek nastojao stvarati i potpuno se predao tome i nikad nije uspio kudikamo vredniji življenja, kao neka vrsta života odmah do onog kakvog žive tvorci, oni koji de facto stvaraju, pa makar i u njihovoj sjeni, ipak nekako bolji i vrijedan našeg truda; jedinog neljudskog i ujedno jedinog ljudskog truda i muke, za razliku od prethodno spomenutih mogućnosti parazitiranja i samoobmanjivanja? Iskusiti taj trenutak stvaranja. U samom činu. Očuvati ga. Prenositi ga dalje. Biti barem u njegovom zaklonu? Sjeni? Zaštićen mrklim mrakom bez imalo ogiba svjetlosti.

Ocjene (4)


Respektira (3): visitor, MlinoviZGB, siouxica


Ne slaže se (1): Laci


Komentari (22)


Laci. Isto tak kad neki iskusni radnik na nekom ne previše kreativnom radnom mjestu predloži unaprjeđenje nečega, onda je to neka inovacija. Kristijan_Krkac 0 0 0


No, ponavljam još jednom, profesije , tj. podlo fabricirane predodžbe o profesijama kojima spočitavam jasno su izdvojene u tekstu (kurziv). Konac teksta je samo blago zaoštravanje opisa. Ništ drugo. Tak da ipak malo pazimo kad kritiziramo spomenute. Kristijan_Krkac 0 0 0


Posljednje, umjetnike i izumitelje (oko inovatora se nećkam jer su njihovi porivi često drugačiji) ne ističem. Oni sami se ističu činjenicom da od najmanje poznatog "nečega" mogu napraviti najviše nepoznatog "nečeg novog". Kristijan_Krkac 0 0 0


Dakako, doslovno stvara samo Bog ili bogovi, ali čak se i u nekim rečenjima koristi izraz "stvaram te". Mislim kod ređenja biskupa, ali nisam ziher, zaboravil sam. Kristijan_Krkac 0 0 0


U svakom slučaju, fala svima na čitanju i komentarima. Kristijan_Krkac 0 0 0