Analiza

Novi proračun sa starim boljkama

13.12.2016. 09:56, Koliko je realan Vladin proračun?

Kritike i komentari koji su napisani povodom novog proračuna Republike Hrvatske, kao da su malo prepravljeni copy-paste iz prošlih godina. Kad ih sve zbrojimo, opet se paradoksalno tvrdi kako proračun nije ni socijalno osjetljiv, ni dovoljno štedljiv. Čuli su se navodi da Vlada kupuje narod pred lokalne izbore, Velimir Šonje tako smatra da se politička stabilnost stvara kroz rastrošnost. Šonje govori o propuštenoj prilici za fiskalnu konsolidaciju, koja bi po njemu značila više štednje uz jedno radikalnije obaranje javnoga duga. Štednja i radikalizam u obaranju javnoga duga navodno bi se jako dopalo bonitetnim kućama, koje bi nam, u tom slučaju, brzo digle kreditni rejting i s time smanjile visok godišnji izdatak za kamate na javni dug. Novoizabrani predsjednik SDP-a Bernardić, zbog strukture i visine proračuna, tvrdi da će doći do eksplozije javnoga duga, dok sveznajući i sveprisutni Ivan Pernar, tvrdi kako je proračun friziran jer ministar Marić vodi dvostruku knjigovodstvo, unutar kojega skriva 35 milijardi kuna novih zaduženja. U formiranju teorija zavjere dalje od Pernara je otišao samo tjednik 7 Dnevno, koji tvrdi da je ministar Marić vanbračni si Ivice Todorića, te da je instaliran na tu funkciju samo iz razloga da spasi poljuljani imperij svojega oca.

Mi doduše još ne znamo cifru zaduženja u idućoj godini, za koju Vlada traži odobrenje od Sabora, ali znamo da se, uz kumovanje svih naših vladajućih politika, eksplozija javnoga duga već davno desila. Ono što nekima još nije jasno je činjenica kako je veliki dio tih sredstava, kojim je zadužena Republika Hrvatska, postao profit privatnog sektora i nalazi se što u štednji, što u drugim oblicima financijske i realne imovine. Javni dug, koji proizlazi iz deficita proračuna, uvijek je ekvivalent za povećanje neto financijske imovine privatnoga sektora. 

U svakom slučaju, onaj dio javnog duga koji se temelji na stranoj valuti, dosegnuo je zenit u Hrvata i nema više te Vlade koja bi ga smjela povećavati. Od samostalnosti do danas hrvatski se javni dug valjda udvadesetostručio, a snaga ekonomije još nije dosegla predratne godine. Nešto ne funkcionira kako treba u Hrvata i to je očigledno. Nema sumnje da iza tog ne funkcioniranja stoji neučinkovitost glomazne javne uprave, razna pogodovanja i korupcija, kako to tvrde mnogi. Obje naše velike stranke baštine nepisano pravo "preko veze", kojeg su naslijedile iz komunističkog poretka. Na društvenom proračunu uhljebljuje se niz nekorisnosti, iz društvenog proračuna još uvijek se uzima koruptivnim putem, preko veze i poznanstava. Naši i vaši, uglavnom, paze jedni na druge, pa skupa i zajedno debeli dio proračunskog kolača, kao svoju vlastitu prćiju, drže u sferi 'bagatelne' netransparentnosti. Politika je u Hrvata još uvijek business, ali ne toliko veliki kao što je bio za vrijeme onih "eksperta" koji su kumovali eksploziji javnoga duga. Hrvatska malo po malo evoluira i poboljšava svoj rejting na listi korumpiranih zemalja. Trenutno se nalazimo u, recimo, 'solidnom' društvu s Češkom, Mađarskom ili Slovačkom, bolji smo od Italije, ali lošiji od Slovenije i trebat će još raditi na tome da se u sferi javnih financija dostigne nivo politički transparentnog društva.

No, ono što je unutar proračuna važnije od razine političke korupcije su njegove makroekonomske projekcije i izgledi. Plenkovićeva Vlada dobila je na pladnju prospektivnu ekonomiju, nakon godina teške recesije ekonomski ciklus se napokon okrenuo u progresivni rast, pa se danas može nešto optimistički i planirati. Ekonomski optimizam u Hrvata je u zraku, on će spontano potaknuti aktivnosti.

Da li računovodstvenim magijama ili ne, Vlada je nekako uspjela zatvoriti probleme koji proizlaze iz "godine istine 2017,"po kojoj Hrvatskoj, pored cirka 12 milijardi kuna kamata na kumulirani dug, stiže na naplatu i velikih 27 milijardi kuna duga. Koliko smo iz dostupnih informacija shvatili, taj bi dug trebale 'prebiti' Svjetska Banka, mirovinski fondovi i prodaja državnih obveznica na međunarodnom tržištu kapitala. Kad se iz kompliciranih proračunskih projekcija sve skupa zbroji i oduzme, nominalni deficit proračuna trebao bi biti u visini od 6.8 milijardi kuna, uz to ministar Marić obrazlaže da je, u odnosu na 2016., realno povećanje rashoda proračuna samo 2.5 milijardi kuna. Premda je dakle godina izgledala teško, uslijed povoljnih okolnosti i optimističkog rasta BDP-a, proračun je izdašan, hrabar, pa čak izgleda održivo.

Da li se nešto smelo pod tepih? Problema naravno ima, vidjeli smo da su se po sistemu 'lako ćemo' nekako bagatelizirali dugovi zdravstva (koji se gomilaju), veledrogerije su se jasno ogradile i rekle da će isporučivati lijekove sve dok lijekova budu imale na lageru. Postoji i taj faktor mogućih sukoba sa sindikatima, odnosno s posloprimcima kojima se Vlada (poslodavac) pravno nateže, ali kojima po ugovoru de facto duguje hrpu novaca. Ima tu sigurno još po koji skriveni kostur po ministarskim ormarima, ali koliko smo vidjeli ima i prostora unutar proračuna, koji je konzervativno sastavljen, uz deficit proračuna manji od onoga kojega traži Europska komisija. 

Naravno, nije sve idilično. Najveća neriješena boljka hrvatskoga proračuna je opet u onoj makroekonomskoj nestabilnosti koja se pokazuje u stalnom vanjsko trgovinskom deficitu. Projekcija rasta izvoza u 2017. je 4.6%, a uvoza 6.2%. Ta razlika je onaj stvarni deficit hrvatskoga društva. U svom obraćanju Saboru ministar Marić je doduše naglasio taj problem, govoreći da treba ozbiljno raditi na jačanju domaće produkcije i potražnje, ali o metodološkim rješenjima ili ekonomskim politikama koje bi tome pogodovale, nismo čuli ni riječi. Vlada premijera Plenkovića je naglašeno liberalna, dok jačanje domaće produkcije i potražnje pretpostavlja izvjesni protekcionizam, državništvo, odnosno suverenizam.

Kad je riječ o Hrvatskoj, Europska komisija uporno upozorava na trajne makroekonomske i strukturne slabosti u gospodarstvu, pa tu onda naglašava "visoku razinu javnog, korporativnog i vanjskog duga u uvjetima visoke nezaposlenosti". Iza fasada ovih fraza krije se nestabilnost u činjenici da Hrvatska uporno više uvozi nego što izvozi i da sve Vlade do sada taj problem ili nisu smjele, ili nisu htjele, ili nisu znale riješiti.

S obzirom na to da je teško očekivati od ministrice Martine Dalić prijedloge novih zakona koji bi bili protekcionistički prema elementima hrvatskoga gospodarstva, višak prihoda nad rashodima, kojeg ostvaruje hrvatska ekonomija, i dalje će se odlijevati u druge zemlje pod firmom slobodnog tržišta i liberalizma. Sve dok se nekakvom zakonskom regulativom ne uredi da se, na primjer, unutar turističkog profita značajno poveća udio hrvatskih proizvoda, trgovački lobi će i dalje zarađivati uvozom proizvoda treće klase, ukupno društvo će, uz salmonelu, i dalje imati deficit vanjsko trgovinske bilance, a potencijalni domaći investitori mrtvi kapital u bankama. Hrvatska ekonomska politika, ako doista želi izaći iz makroekonomske neravnoteže, to jest ako u konačnici doista želi povećati naš standard i zaposlenost, naprosto mora pokrenuti mrtvi kapital u domaću proizvodnju. Drugog puta nema. Vlada izabrana od građana ima taj mandat i ima taj legitimitet, ona to može, a konačno će jednom neka Vlada to i morati napraviti, pa sve da postoje i tri onoliko liberalne Europske komisije koje bi nešto grintale i negodovale. 

Da ova Vlada tako nešto neće napraviti, vidljivo je iz projekcija proračuna za sljedeće dvije godine, po kojima bi se deficit u trgovinskoj bilanci doduše trebao malo sniziti, ali po kojoj će uvoznički lobi i dalje generirati onu realnu visinu deficita hrvatskoga proračuna koju determiniramo u stranoj valuti.

Da će i ova Vlada propustiti prigodu da dobije atribut 'narodne,' bilo je vidljivo već kod promjena poreznog sustava. Nikakav računovodstveni rječnik ne može opravdati ministra financija i Vladu što su poreznom reformom onima koji nemaju dali malo ili ništa, a onima koji imaju dali, za naše prilike, izrazito puno. Tu se već osjetio taj elitistički pečat unutar Vlade. Vlada podržava elitizam, opravdavajući svoj stav tezama da stručnu radnu snagu zadrži u zemlji. Ali tisuću kuna veća plaća neće zadržati one stručnjake koji vani mogu zaraditi deseterostruko više. Tih tisuću kuna novih prihoda na mjesečnoj plaći, samo će olakšati put na skijanje dobrostojećima u hrvatskom društvu. Da je bilo obrnuto, bilo bi ne samo pravednije, već i korisnije. Da su u omjeru raspoloživih sredstava podigli primanja onima koji nemaju dovoljno ni za osnovne potrebe, profitirali bi hrvatski proizvođači, koje naši ljudi cijene, a preko njih profitirao bi konačno hrvatski, a ne austrijski ili švicarski proračun.

Ocjene (4)


Respektira (3): 5none5, siouxica, Spektator


Slaže se (1): Laci


Komentari (3)


@Jung-fu, izvrsna analiza proračuna, i zaista "Nešto ne funkcionira kako treba u Hrvata i to je očigledno!". Ako Z.Marić i nije vanbračni sin Todorića, svakako je DIJETE Todorića, Tedeschija, Čermaka....bankara i zapadnih "pijavica". Laci 0 0 0


Ja osobno ne pravim razliku između tuzemnog i inozemnog duga. Naime, i jedan i drugi se moraju vratiti. Javni dug će u apsolutnim brojkama rasti a u relativnim (procentualno) padati, sve dotle dok GDP bude rastao više od 3% a kamate na dug budu niske viewer 0 0 0


Žalosno u svemu ovome je, što vlada ovaj dobri momentum ne koristi tako, da investira u budućnost, nego ne talasa. Demografska politika ima smisla, ako uredimo društvo znanja, napravimo jaslice, vrtiće , cjelod. škole a radna mjesta njihovim roditelj viewer 0 0 0