Analiza

Sjedenje na dvije stolice: gospodarski upitno, a politički štetno za Hrvatsku

14.02.2015. 00:46, Kako se trebamo postaviti prema kritikama SAD-a zbog gospodarskog foruma u Rusiji?

Poznata je definicija kako se politička sposobnost ne dokazuje željama i planovima već umijećem ostvarenja mogućega u postojećim okolnostima. U tom smislu, sjedenje na dvije stolice ili barem pokušaj istoga nužno traži i pokriće u stvarnosti na kojemu se takav manevar može realizirati. U kolikoj mjeri je mala Hrvatska sa 0.2-0.5% ukupnog EU BDP-a poželjna udavača za oba globalno suprostavljena tabora, i radi li se u slučaju najave Rusko-hrvatskog gospodarskog foruma, pod vodstvom ministra Vrdoljaka i bivšeg predsjednika Mesića, o osluškivanju šireg geopolitičkog bila i promućurnosti dotičnih ili neizvjesnoj igri na slijepo sa vrlo visokim ulogom, ostaje nam za vidjeti.

Načelno govoreći, Hrvatska bi kao članica euroatlantskih integracija trebala slijediti strateške smjernice nadnacionalnih sustava na što se obvezala pristupanjem, u smislu spremnosti na suradnju, poštivanje ideje liberalne demokracije i njegovanje civilizacijskih dosega zapadnog kulturnog kruga. Odnosi se to, između ostaloga, i na određenje prema Putinovoj politici i ukrajinskoj krizi. Međutim, u situaciji gdje ne možemo govoriti općenito o postojanju, a kamoli o dosljednoj provedbi jedinstvene i koordinirane vanjskopolitičke strategije članica EU i NATO-a, diskutabilno je govoriti radi li se u slučaju dogovaranja Rusko-hrvatskog foruma prvenstveno o "bizantinskom" vjerolomstvu, što je postojeća vlada već demonstrirala kroz tzv. Lex Perković, ili pak o legitimnom realpolitičkom postavljanju spram partikularnih interesa najmoćnijeg aktera euroatlantizma, gdje bi potez hrvatskih vlasti bio tek jedan u postojećem nizu iskazanih neslaganja u stavovima europskih država spram predloženih planova službenog Washingtona. U tom smislu nepravedno bi bilo moralizirati i izražavati osude zbog namjere "okretanja leđa", kada mnogi već neko vrijeme iskaču iz vagona ili barem najavljuju slično.

Neuskladiv jaz između deklarativne slobodarske i zajedničarske retorike europskih političkih elita na kojoj se pod okriljem Fukuyamina "kraja povijesti" gradila ujedinjena Europa nakon pada Berlinskog zida s jedne, te pragmatičnog očuvanja nacionalnih interesa i ekonomskih probitaka s druge strane, upravo se eklatantno ispoljava na problematici sankcioniranja Rusije. Spomenute sankcije i ukrajinska kriza doveli su u pitanje supstancu europskog integriranja ka idealu superdržave i samog obrambenog saveza europskih zemalja sa SAD-om do te mjere da se pred hegemonističku američku geopolitičku prisutnost u Europi mora staviti upitnik. Stoga i reakciju američkog veleposlanika Mertena treba promatrati isključivo sa pozicije kontekstualnog okružja kojeg je aktualna rastuća diskrepancija između antiputinističkog i suverenističkog bloka proizvela u vidu javno izraženih neslaganja sa stavovima američkih vlasti na međunarodnoj političkoj sceni. I imati za nju razumijevanja, naročito ako se uzme u obzir status Hrvatske u očima službenog Washingtona.

Naime, protumačili reakciju gosp. Mertena prikladno odrađenom preventivnom prosvjednom notom ili čak znakom lagane nervoze američke administracije zbog razvoja prilika u Ukrajini i "neposluha" europskih partnera, činjenica je da je Hrvatska u američkim strateškim planovima vezanima uz istočnu Europu kotirala prilično visoko, bilo kroz dosad realiziranu konkretizaciju uske suradnje na vojno-sigurnosnom planu ili ambiciozno najavljivane planove glede pokretanja LNG terminala na Krku i povezivanja putem energetske osovine Baltik-Jadran sa poljskim terminalom Swinoujscie. Zemlja od koje se očekivala dokazana bliskost i pouzdanost, i koja je u vizijama kreatora NATO-ove politike figurirala kao "energetsko čvorište 21. st." putem kojega će se slabiti ovisnost srednje Europe o uvoznom ruskom plinu, ovim potezom je dala naslutiti da joj nije mrsko približavanje krugu onih na čijem je prosuverenističkom držanju američki pokušaj ovladavanja situacijom u srednje-istočnoj Europi i doživio zastoj - Mađarskoj, Slovačkoj, Češkoj, Njemačkoj, Italiji i Austriji. Utoliko, uzimajući gore navedeno u obzir, dosadašnja praksa razvijanja vrlo kvalitetnih bilateralnih odnosa sa SAD-om, s kojima su se glede visoke razine kooperativnosti u nekim pitanjima mogli mjeriti samo oni poljsko-američki, otvara pitanje uopće dugoročne isplativosti ovog poteza. 

Špekuliranju o tome hoće li se i kako problematizirani "nestašluk" odraziti na rad Vlade i političku scenu u Hrvatskoj, između ostaloga, možemo pristupati putem dvije zasebne linije.

Prije svega, jedna od tih linija djelovanja je institucionalnim putem, posredstvom korektivnog djelovanja predsjednice. Sudeći po profesionalnoj pozadini K. Grabar-Kitarović moglo bi se očekivati da dotična bitno veže svoje političko djelovanje uz planove NATO pakta, te se preko kabineta Predsjednika RH pokuša utjecati na poteze vlade Zorana Milanovića i forsirati njegovo izjašnjavanje na dualističkom modelu "SAD ili Rusija?". Razlog tomu je što njena predsjednička uspješnost i potencijali emancipacije iznad svega ovise upravo o konkretnoj podršci američkih krugova, i rušenjem mostova za sobom  dovela bi se u poziciju osamljenika na vjetrometini. U tom smislu, i najava dolaska ukrajinskog predsjednika Porošenka na nedjeljnu inauguraciju vrlo je znakovit čin.

Drugi aspekt reflektiranja ovog poteza mogao bi se odraziti na političke interese HNS-a, stranke koja je iznjedrila obojicu glavnih protagonista gospodarskog foruma, Stjepana Mesića i Ivana Vrdoljaka. I  dok je za bivšeg predsjednika odavno razvidno kako posjeduje dobre veze s Rusijom i inim zemljama ex-komunističkog sustava, te ima sklonosti nuđenja sebe kao medijatora sa "zločestim dečkima" (sjetiti se samo slučaja s Gadafijem), za Vrdoljaka bi se moglo reći da je usljed ambicioznosti brzopleto zagrizao zalogaj kojega ne može progutati ni probaviti. Tim više što njegova politička budućnost ovisi o stranci koja u ovom trenutku ne može skupiti dovoljnu podršku unutar biračkog tijela za nastavak parlamentarne participacije, i koja po secesiji Reformista djeluje kao barka "što pušta na sve strane". Iz spomenute stranke, usput budi rečeno, dolazi i ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić. Svojevrsno pokajničko opravdavanje državnog vrha za odluke i čine pojedinih građana, sadržano u reakciji ministrice, te ujedno i podilaženje ofanzivnoj retorici ruskih vlasti glede traženja da se zabrani odlazak dobrovoljaca u Ukrajinu, a naročito poziv na povratak koji je uslijedio odmah potom, nisu karakteristika politike kakva bi se morala voditi između dvaju subjekata međunarodnog prava poput Hrvatske i Rusije. Ako je itko pozvan dovoditi u pitanje dobrodošlicu hrvatskim građanima na teritoriju Ukrajine, to su isključivo legalne ukrajinske vlasti. Ni Putin, ni Pusić.

Ocjene (6)


Respektira (6): Laci, siouxica, Django, visitor, draxy, Panter


Komentari (3)


Prvo bi EU trebala prestati kupovati ruski plin. Pravila kao i uvijek vrijede samo za "male" ali ne i za one koji ih pisu. bambam 0 0 0


Što ovo - "poštivanje ideje liberalne demokracije i njegovanje civilizacijskih dosega zapadnog kulturnog kruga." - uopće znači ? Je li to zavrijeđuje odustajanja od nacionalnih interesa ? Jesu li "rastureni " Irak i Libija slka liberalne demokr Laci 0 0 0


acije ? Zar je Big Mac kulturni doseg a Čajkovski i Boljšoj teatar ništa ? jesu bombe pubjene osiromašenim uranom kulturni doseg ? Što fali Švicarcima što se ne svrstavaju nigdje ? Laci 0 0 0