Analiza

MOST-ova budućnost ovisi još samo o Karamarkovoj (i)racionalnosti

10.04.2016. 02:56, Nakon chata: Je li MOST obmanuo birače i tako uništio izglede 'treće opcije' u budućnosti?

Strka oko eventualnog programskog povezivanja Filozofskog fakulteta i Bogoslovije možda najbolje pokazuje koliko je trenutna politička pozicija MOST-a slaba, a izgledi za prosperitetnu političku budućnost još slabiji. Jedna, naime, po svojoj naravi ideologizirana tema začas zauzme dominantan položaj u javnom prostoru i potisne u zapećak sve ostale teme. Karamarku se ovako na pladnju ponudilo rješenje do kojega izgleda nije mogao doći promišljanjem i taktiziranjem, rješenje za problem: kako postići toliko željeni dominantni utjecaj u vladi i na političkoj sceni. Sada se jasno vidi da bi za njega rješenje moglo biti jednostavno: stavljati što veći naglasak na ideološke teme, bez obzira na reakcije javnosti i bez obzira na štetne posljedice koje takav naglasak izaziva u odnosima unutar vlade.

Jer ideologija je naprosto Karamarkov politički credo, jedini artikularan skup stavova, ono zbog čega ga protivnici ne trpe a pobornici podržavaju, ono po čemu je on javno prepoznatljiv. A po čemu je prepoznatljiv MOST nakon svih ovih višemjesečnih pretumbacija?

Jedino po čemu bi javnost mogla zapamtiti djelovanje MOST-a u proteklim mjesecima je beskrajno bavljenje kadroviranjem. Ali kadroviranje za koje postaje očito da je samo sebi svrha teško da može impresionirati ikoga.

Božo Petrov je doduše, još od početaka suradnje s HDZ-om cijeloj priči pokušavao dati smisao javnim traženjem od javnosti time-outa od šest mjeseci za detaljno razrađivanje programa reformi. No vrijeme prolazi i postaje sve očitije da se nikakav program ne razrađuje, a prijedlozi koje MOST-ovo medijsko djelovanje plasira u javnost, bilo to osmosatno radno vrijeme (koje sindikalisti lažno pokušavaju prikazati čas kao devetosatno čas kao osmoipolsatno vrijeme), bilo "velika reforma javne uprave" gdje se kao bitna mjera navodi ugovaranje mobilnih usluga državnih službenika samo s jednim operatorom (!), ili pak najava velikih reformi u pravosuđu o kojima je novi ministar pravosuđa postigao idiličnu suglasnost ni s kim drugim nego s čelnicima tijela i institucija i političarima koji su najodgovorniji za sadašnje, užasno stanje u pravosuđu - sve te najave i deklaracije ostavljaju tek dojam želje da se predoči živa aktivnost, točno po SDP-ovom dugogodišnjem medijskom obrascu fingiranja radišnosti, no s istim problemom koje je imalo i SDP-ovo spinanje - nedostatkom konkretnih poteza i konkretnih rezultata.

Čak je i tu HDZ u boljoj poziciji, jer opet, i njihovi podržavatelji kao i protivnici dobro znaju da je njihov gospodarski program samo, kako bi Milanović rekao "figurativan"; stvar pukog političkog dekora jer politički programi naših etabliranih stranaka odavno imaju jedino funkciju dekoracije, a HDZ nikad nije ni krio da na bitne reforme poput izmjena radnog zakonodavstva, otpuštanja nepotrebnih činovnika i ukidanja ogromnog broja nikakvim kriterijima opravdanih jedinica lokalne samouprave - naprosto neće pristati. HDZ-u, dakle, za održavanje postojeće biračke podrške konkretni rezultati nisu potrebni jer ništa posebno nije ni obećavao, niti je itko tko ih podržava nešto posebno očekivao izvan ideoloških ciljeva, a jedino na ostvarivanju istih HDZ-ovci doista nešto konkretno i rade.

Uz to se mogu dodati i najnovije najave ulaganja u infrastrukturu, tko zna koje po redu, kao najstabilnija mantra antiekonomskog koncepta državnog komunizma, vanjskim kreditima umjetno napuhane antitržišne ekonomije s državom kao potpuno dominantnim, ako ne i jedinim poslodavcem i naručiteljem, s obaveznim mitskim pelješkim mostom uključenim u priču - a to su priče koje i manje upućenog hrvatskog birača asociraju na HDZ (ili SDP), a nikako na MOST, koji se u javnosti ako se uopće doživljava, percipira kao "nešto drukčije".

Gdje je tu MOST? Ako bismo se složili da se prosječan birač neće zamarati "dubinskim" analizama kvalitete i konkretnosti dosadašnjih njihovih reformskih najava, onda se još lakše možemo složiti da je praktički svaki birač dosad zamijetio da iza MOST-ova djelovanja, osim kadroviranja, zasad ne ostaje skoro ništa konkretno. Kad se tome doda da su u pogledu najpopulističkijih obećanja, koja su biračima najpamtljivija - a to su smanjenje plaća saborskim zastupnicima te obećanje "nekoaliranja" - mostovci potpuno zakazali, onda doista ostaje malo toga što se može reći u njihovu korist.

Dapače, slobodno možemo kazati da je zadnjih mjesec-mjesec i pol MOST-ovce "iznad vode" držao isključivo - Tomislav Karamarko. Karamarkova agresivna i nimalo suptilna borba za ovladavanje obavještajno-sigurnosnim aparatom dala je MOST-ovoj opsesiji kadroviranjem privremeni karakter malne javnog interesa; mostovci su nakratko postali zaštitnici demokracije od totalitarizma. No sada, kad se ta priča kako-tako sretno završila, bar iz vizure demokratske javnosti, treba naći neko opravdanje za konzumiranje plaća i povlastica iduće tri i pol godine - a vrijeme u kojem je MOST trebao postići kakvu-takvu prepoznatljivost u javnosti možda je već prošlo. Jer pozicije koje je tegobno kadroviranje oblikovalo sad su zauzete, i u toj konstelaciji naprosto se ne vidi nikakav manevarski prostor u kojemu bi reformska opcija mogla učiniti nešto značajno: o duboko antireformskom karakteru proračuna već je mnogo toga rečeno i napisano, HDZ polako ali sigurno tjera svoje i na planu vojevanja na bojištima ideoloških napetosti i na planu uobičajene antireformske ekonomske politike, a MOST nije uspio osigurati i progurati niti jednu jedinu značajnu i prepoznatljivu reformsku mjeru, i nije u tom smislu pokazao ni dio pregovaračke čvrstine i strasti koju pokazuje pri inzistiranju na pojedinim kadrovskim pitanjima.

Koliko smisla ima u tome da MOST progura na neko mjesto svoj kadar ako taj kadar onda ne može "provući" ni jednu ozbiljnu reformsku mjeru? U reformskom smislu nimalo. Tu se najbolje vidi koliko je promašen koncept inzistiranja na kadroviranju umjesto na programu i konkretnim reformskim mjerama koji su se morali dogovoriti kao preduvjet formiranja koalicije, i onda bi se pitanje kadroviranja svelo na pitanje konkretne stručne kompetencije nekog kadra da dogovorene mjere provede. Smisao koncepta u kojem je sav naglasak na kadroviranju zadržava svoju logiku samo ako prihvatimo pretpostavku da su mostovci odavno digli ruke od reformi i obećanja biračima i da im jedinom motivacijom za daljnje političko djelovanje ostala želja za materijalnim privilegijima, za sebe i za svoje podobnike, znance i prijatelje.

Drukčiju logiku je teško naći jer se naprosto ne vidi kako bi sada MOST uopće mogao ispuniti bilo koje reformsko obećanje. Ako recimo, najave osmosatno radno vrijeme, a Orešković kaže da za to nije ni čuo dok ga Karamarko odlučno odbacuje - kako MOST tu mjeru misli provesti? Nije valjda da planiraju slegnuti ramenima i kazati "ništa nismo mogli"? I onda krenuti s idućom mjerom koja će isto biti odbačena, i tako do kraja mandata?!

Tu se vidi sav apsurd situacije u kojoj je frustrirajući poraz u "akciji kadroviranja" Karamarku zapravo donio poziciju u kojoj može ostvarivati političke prednosti bez truda i rizika - kad bi se iz modusa nesuđenog diktatora prebacio u režim pasivne opstrukcije, sve što bi Karamarko trebao raditi jest opstruiranje bilo kakve reformske mjere, već u naznaci. Birači HDZ-a ionako očekuju status quo, a potporu u opstruiranju bilo kakve mjere koja bi odnijela i mrvicu privilegija, ikome, on može dobiti i od istih takvih, antireformskih birača SDP-a, te masovno i od sindikata javnih službi - i sve što treba je čekati da MOST-ova reformska priča potpuno izgubi vjerodostojnost, istodobno uživajući potporu biračke, antireformske većine.

Naravno, sve ovo lako navodi na jasan zaključak da nikakva iskrena reformska politika ne može postojati u koaliciji s HDZ-om ili SDP-om, ali to je druga priča. Za predviđanje budućnosti ipak treba uzeti u obzir važnu činjenicu: da je Karamarko sam sebi najveći politički neprijatelj. Kako je protiv SDP-a izabrao najgoru moguću predizbornu strategiju koja je defacto produžila politički život najneuspješnijoj nacionalnoj političkoj opciji dosad, Milanovićevu SDP-u, nije nemoguće da će iracionalnim i kontraproduktivnim potezima omogućiti MOST-u da još koji put "poentira" kroz puki otpor HDZ-u.

Kako bilo, reformi nema i teško da će ih biti, a reformski orijentirana biračka manjina izgleda sve više osjeća da je jedini njihov put put otpora, pa sukladno tome raste podrška Živom zidu.

Ocjene (8)


Respektira (4): Losonsky, siouxica, Niksodus, Laci


Ne slaže se (4): visitor, Sasha76, Anyst, Boljunac


Komentari (44)


ne reformske poteze bez obzira na to što su im usta bila puna reformskih priča. povukli su se čak i od priče o "dolini suza" kad su vidjeli da to plaši birače. biračima su jasno dali do znanja da ničije privilegije neće dirati, ergo ništa bitno mijen Dirk15 0 0 0


jati. mnogi birači su odavno prihvatili priču o reformama kao folklor - sve dok se ništa stvarno ne mijenja. Dirk15 0 0 0


Ne slažem se s tvrdnjom da se odbacuju ključne reforme. Reforma će biti jer ih mora biti. Nakon 20-tak godina zavaravanja s time, danas smo užasno nestrpljivi. Mislimo da se to rješava kao iza 1945. Preustroj države je stvar od više godina. Znanje .. Boljunac 0 0 0


Kad se čovjek uhvati HDZ-ovog programa onda bi bilo ok i da ga poznaje, iz ove analize je vidljivo da ga ne poznaješ. HDZ nije protiv reforme javne uprave niti protiv reorganizacije jedinica lokalne samouprave .. ono protiv čega HDZ jest je ukidanje IDujas 0 0 0


županija a to je samo jedan detalj lokalne samo.. Ideologija Karamarkov kredo? Ideja o HDZ-ovoj osuđenosti na uspjeh samo opstrukcijom (valjda Mosta i njegovih reformi) i to kad je jači partner u vlasti? Čudno! Birači jesu povodljivi ali nisu glupi! IDujas 0 0 0