Analiza

Kritika (neo)liberalne ekonomije II - ekonomski aspekti (2)

23.05.2016. 14:24, Slobodna tema+anketa: Ocijenite stranke i političare...

(3. dio)

6) MISTIFIKACIJA NOVCA

Usko vezano uz to jest da liberalna ekonomija ne shvaća ili ne želi shvatiti pravu narav novca. Na kramarovom pultu, gdje se sva ekonomija svodi na trampu ja-tebi-ti-meni, novac je naprosto još jedna u nizu roba ili proizvoda koji se mjenja za sve ostalo. Stoga liberalni ekonomisti imaju tendenciju pripisivati novcu nekakvu inherentu ili univerzalnu vrijednost, pa otud imbecilne parole poput "otkud državi pare za sve to?" Kao da su te pare neki dukati zbog kojih rudari moraju danima crnčiti u rudniku da iskopaju i istale zlato!

Novac nema nikakve vrijednosti osim one koju država koja ga izdaje odredi da ima. Realan trošak tiskanja jedne novčanice od 1000 kuna jest vjerojatno par desetaka lipa. Novac dakle nije vrijednost. On je jamstvo države da će se negdje, nekad, nekako stvoriti vrijednost za koju će se taj novac moći zamijeniti. Novac je naprosto portabilni dražvni dug! Stoga je njegova vrijednost upravo inverzna realnoj vrijednosti dobara i usluga. Ako na tržištu imate veću potražnju za dobrima i uslugama, onda se vrijednost novca smanjuje. Primjer je Weimarska republika 1920-ih, gdje je jedna šturca kruha koštala 100 milijardi maraka. S druge strane, ako na tržištu imate manju potražnju za dobrima i uslugama, vrijednost novca raste. To je u načelu situacija u kojoj smo mi danas, kad ljudi rade za kikiriki i prodaju obiteljsko srebro samo zato da zgrnu koju paru.

Cijela poanta regulacije makroekonomije jest kako pogoditi pravi omjer između količine novca i količine dobara i usluga. Obzirom da je svrha ekonomije, rekosmo, ta da dobijemo što više stvarnih dobara i usluga, onda se mora stvorit situacija u kojoj će novac vrijediti manje od dobara i usluga, pa će svi htjet raditi da ih stvore još. A to znači da novca mora ukupno biti više od dobara i usluga, kako bi potražnja za njim bila manja. A kako novac nije drugo nego državni dug, onda to znači da ukupna količina dugovanja u državi uvijek mora premašivati ukupnu realnu vrijednost dobara i usluga koja ta država trenutno posjeduje. I ovo pokazuje koliko je ideja da se ide kresati proračun kako bi se uštedile pare u svom korijenu idiotska: jer, država u kojoj se nekog boga i radi imat će budžet u deficitu. Deficit državnog proračuna znači naprosto da mi kao društvo jamčimo da će naš rad jednog dana stvoriti više vrijednosti nego što ih imamo sada! Obrnuto, država u kojoj se smanjuje deficit u budžetu, ili je budžet balansiran, ili joj budžet ide u plus je u gadnoj banani. Jer to znači da se stvarna vrijednost dobara i usluga smanjuje na račun fiktivne vrijednosti novca. Dakle mi kao društvo prestajemo s radom i proizvodnjom novih vrijednosti, gledamo samo kako da sve to prodamo, zgrnemo neku paru i strpamo je u čarapu.

Sve je ovo špansko selo za veliku većinu liberalnih ekonomista. Njima je jedino bitno da s ove naše strane kramarskog pulta bude više krame nego s one druge. Takav je mentalitet legendarni Držić izvrsno opisao u liku svojeg starca Skupa, koji živi kao zadnja sirotinja dok si u grobu čuva blago nad kojim samo jamra: "Tezoro, tezoro!" Sva logika liberalne ekonomije i balansiranja budžeta ide upravo prema tome da smanji, a ne poveća stvarnu vrijednost na nivou države, da se prekine sav rad i proizvodnja, a ljude učini ovisnim o novcu za koji više ništa neće moći nabaviti, osim naravno onog što im "tržište" isporuči iz stranih zemalja.

7) NESHVAĆANJE ULOGE POREZA

U liberalnom sustavu oporezivanje se prikazuje maltene kao državna pljačka, jer to dođe kao da kramaru netko pod prijetnjom sile uzima novce s one strane pulta. No pogledamo li stvar iz perspektive monetarno suverene države, postavlja se naravno banalno očito pitanje: kog će vraga državi novci? Novce si ona sama tiska i onda ih emitira u ekonomiju, pa zašto ih onda treba kupiti natrag kroz poreze? Ako joj baš toliko silno trebaju, pa nek si ih naprosto uzme kolko hoće, odmah u tiskari, dok su još friški.

Poanta je, naravno, da državi ne trebaju novci, nego rad, dobra i usluge koje njeni stanovnici proizvode i mijenjaju za novac koji država proizvodi. Kako smo gore rekli, ako si država hoće stvorit još više dobara i usluga, mora prvo naštampat još više novaca. E sad, to naravno stvara opasnost od inflacije, to jest, da vrijednost novca toliko oslabi da do vremena kad se ta nova dobra i usluge naprave, nitko ih više neće moći kupiti za te pare. Stoga, da ne bi baš ljudi s novčanicama brisali noseve, država povisuje poreze kako bi stvorila umjetnu potražnju za novcem i tako mu održala vrijednost stabilnom dok se nova dobra i usluge ne stvore. Ovo je naprosto logika vožnje automobilom: hoćemo vozit brže (povećat količinu dobra i usluga u opticaju) moramo dodati gas (upuhat novce u sustav). No da nam ne bi makina pregorila (nastala inflacija) moramo istovremeno šaltat u višu brzinu (povećat poreze).

Druga svrha poreza jest, naravno, da država njima regulira što hoće da joj ljudi rade. Kockanje, pornografija, financijske špekulacije i slične fakinarije nisu baš neke djelatnosti koje dugoročno pridonose boljitku društva, pa stoga, ako nećemo da cvjetaju nauštrub nekakve produktivne, realne ekonomije, poreznom presijom smanjimo njihov opseg i preusmjerimo poslove odande na nešto što je društveno korisno. I ovdje leži glavni razlog zašto je potrebno bogataše oporezovat do grla: da ih se natjera da svoje bogatstvo reinvestiraju natrag u produktivnu ekonomiju! Ljudi koji imaju hrpe para ne trebaju ništa radit, mogu se samo po cijele dane luftat na svojim 500-metarskim jahtama u društvu harema Ukrajinki, a njihovo bogatstvo samo miruje u bankama, na burzi ili u nekretninama. Treba te ljude natjerat da te pare ulože natrag u produktivnu ekonomiju, tako što će im se pošten komad tog bogatstva oporezovat.

Imamo, recimo, direktore ili menadžere koji su u svojim kompanijama na pozicijama moći da sami sebi određuju plaće. I što sad njih sprečava da izvuku sav profit iz tvrtke, isplate si ga kroz bonuse i kompenzacije, pa onda to sve spiskaju na lake žene i teške droge negdje na Bahamima? Pa sprečava ih, recimo, porezna stopa od 90% koju će im država udarit na godišnja primanja od bogznakoliko milijuna. Ako znaju da ih to čeka čim iznesu pare iz tvrtke, onda je puno vjerojatnije da će ih zadržat u njoj, reinvestirati u daljnje širenje proizvodnje i razvoj tehnologija, a možda čak i dići plaće radnicima!

8) NEPOŠTIVANJE SINDIKATA

Zagovornici slobodnog tržišta sindikate ne mogu smisliti i otvoreno ili prikriveno promoviraju njihovo dokidanje. Što je glupost čak i iz njihove vlastite perspektive, jer temeljna logika slobodnog tržišta trebala bi kao biti pregovaranje. Dvije strane trebale bi kao postić nekakav optimalan dogovor, vođene ničim drugim nego vlastitim interesom. Sad se naravno postavlja pitanje: kako se točno čistačica Barica može dogovoriti oko svoje mizerije od plaće s multinacionalnom kompanijom koja obrće nebrojive milijarde? Barici je ta crkavica koju dobiva pitanje gole egzistencije, dok kompanija upošljava još na tisuće takvih radnika i neće ni trepnut ako neke baci na cestu. Jedini način na koji se i egzistencija kompanije može dovesti u pitanje jest da se svi ti radnici povežu i zaprijete blokadom cijelokupne proizvodnje: pa ili ćemo svi skupa ostat bez posla, ili ćemo svi skupa postić neki dogovor od općeg interesa! Liberalni ekonomisti žive u nekom svijetu snova, gdje na tržištima sa tisućama radnika i šačicom poslodavaca, svaki radnik ponaosob kao može birati kod kog će i pod kojim uvjetima raditi. Plus što poslodavci mogu biti povezani u kartel, što zbog nekog vraga liberalna ekonomija nikad ne želi vidjeti, ali ako se radnici nasuprot njih povežu u sindikat, to je odmah komunizam, katastrofa, apokalipsa!

Drugi i još bitniji razlog zašto sindikati moraju postojati jest da je to jedini tip organizacije koji efektivno sprečava nastanak diktature. Za nekoga kome je navodno stalo do slobodnog, otvorenog društva, ovo bi valjda trebala biti bitna stavka. Preporučam svim zagorovnicima liberalne ekonomije da si pročitaju Machiavellijeve Diskurse o povijesti Rima, te naročito obrate pozornost što taj stari firentinski lisac ima za reći o ulozi pučkih tribuna u Rimskoj Republici. Rimski su se pučani znali organizirati i izboriti za svoja prava tako što bi si izabirali svoje vlastite vođe - tribune - koji su branili njihove interese u senatu i na sudovima, suprotstavljajući se samovolji vladara i pohlepi plemstva. Tribuni su služili kao instucionalni klin koji je držao vlast i plemstvo razdvojenima, te tako omogućavao da se neki opći interesi pučanstva proguraju kroz politički sustav republike. Onog trena kad su tribuni izgubili svoju moć, Rim se iz republike transformirao u diktaturu! Ista priča dogodila se u Europi u prvoj polovici 20. stoljeća: svaki totalitarni režim modernog doba imao je kao svoj prvi cilj dokidanje sindikata, bilo da ih uništi (fašizam), bilo da ih oslabi pretvorivši ih u državne službe (komunizam). I to je bitna uloga koju sindikati imaju u društvu, da služe kao protuteža interesima što vlade, što krupnog kapitala. Ako sindikati nestanu, ili naprosto budu dovoljno oslabljeni da više nisu faktor u toj priči, onda će ili krupni kapital preuzeti vladu (fašizam) ili će vlada preuzeti krupni kapital (komunizam). Diktatura je zajamčena u oba slučaja!

Naravno, uzevši u obzir da su glavni propnenti laissez faire ekonomija u 20. stoljeću ujedno bili i proponenti diktatura, onda baš ni ne čudi što ih sindikati toliko žuljaju.

(5. dio)

Ocjene (2)


Respektira (2): VeNLO, 5none5


Komentari (11)


Dakako, posljedica toga jest strašan i stalan rast našeg duga, jbg,uvijek je iznos kojeg treba vratiti bankama veći od emitiranog duga/kredita.Ne, nema nam spasa, roblje smo.Otud i porez na nekretnine, kako bi nam sutra bila pravno oduzeta sva imovin VeNLO 1 0 0


Svi koji to ne žele shvatiti ili nisu u stanju zbog mentalnog sklopa/programa, nehotični su psi čuvari bankarske vladavine nad cijelim svijetom. VeNLO 1 0 0


Slažem se, Venlo, ovo je pak bila više općenita analiza bez ulaženja u partikularne detalje glede monetarnog suvereniteta pojedine države. No možda se u budućnosti i tu nešto promijeni. Island već radi na tome. kbunjevac 1 0 0


Neće se promijeniti.Banda je spremna radi očuvanja svoje robovlasničke pozicije sve nas gurnuti u rat, bilo kakav, a Island je premali pa je vjerojatno i zato pušten da radi po svom, bar nakratko. Dugoročno će ga opet pokoriti. VeNLO 0 0 0


Pa je izglednija opcija da će se sustav urušiti u jednom jedinom trenu sam od sebe:) VeNLO 0 0 0