Analiza

Kritika (neo)liberalne ekonomije II - ekonomski aspekti (1)

23.05.2016. 14:21, Slobodna tema+anketa: Ocijenite stranke i političare...

(2. dio)

U prošla dva posta analiziran je povijesni razvoj ekonomskih škola slobodnog tržišta i zaključeno je da je riječ o čistoj subverziji i sabotaži. Imajući dakle na umu da je taj sustav stvoren tako da ne funkcionira, sada se može iznutra analizirati zašto točno ne funkcionira. U ova dva posta glavnina nekoherentnosti i nefunkcionalnosti laissez faire ekonomske škole uobličena je u nekih osam vrlo konkretnih problema.

1) MIKROEKONOMIJA UMJESTO MAKROEKONOMIJE

Kako Friedrich List lijepo veli u svojoj kritici Adama Smitha, čitav sustav slobodnog tržišta u osnovi se svodi na "ekonomiju kramara". Imamo s jedne strane prodavača (ponudu), s druge kupca (potražnju) a između njih pult (tržište) i to je to! Svatko od njih ima svoj interes i svoje vlasništvo. Ništa drugo u tom sustavu ne postoji, ili se ne razmatra: niti društvo, niti vlada, niti moćni pojedinci i grupe, niti potrebe gladnih i sirotih, niti neki nacionalni interesi, niti javno dobro, niti tehnološki razvoj, ništa! Smith je naprosto mikroekonomski sistem računovodstva podvalio pod makorekonomski sistem upravljanja nacijom. Njegovom se logikom možda može voditi knjigovodstveni servis, ali se sigurno ne može voditi država.

2) EKONOMIJA KAO PRIRODNA ZNANOST

Smith i njegovi sljedbenici ekonomiju pokušavaju predstaviti kao prirodnu znanost, koja opisuje sustav prirodnih zakona, nepromjenjivih i bogomdanih poput zakona gravitcije fizici - ili u slučaju austrijske škole, još rigidnije: sustavom aksioma i teorema kao u matematici - na koje ljudi nemaju i ne mogu imati apsolutno nikakva utjecaja. Ekonomija je, međutim, društvena znanost, koja proučava društvena zbivanja i tu, kao ni u povijesti ili sociologiji, ne može biti govora o nekakvim "zakonima" kakvi postoje u prirodnim znanostima poput matematike, fizike i kemije. Ljudi su razumna bića sa slobodnom voljom te uvijek mogu donekle djelovati izvan okvira nekakvih prirodnih datosti. Zamislite koliko bi apsurdno bilo da neki povjesničar proglasi da je otkrio nekakve "zakone" koji upravljaju cijelokupnom ljudskom poviješću, pa potom iz toga, temeljem nekih statističkih podataka napravi matematički model kojim će predviđati kako će ljudsko društvo izgledati u budućnosti. Takvog Nostradamusa ili vidovitog Milana znanstvena bi zajednica odmah ismijala kao šarlatana. No u slučaju ekonomije, svima su puna usta o "zakonima tržišta", na temelju kojih se onda izrađuju matematički modeli i rade neka predviđanja ljudskih aktivnosti koja, za divno čudo, gotovo uvijek ispadnu pogrešna u stvarnom svijetu.

3) IDOLOTARIJA TRŽIŠTA

Liberalni ekonomisti o tržištu govore maltene kao da je to neko božanstvo čiju volju može interpretirati samo pomazana kasta ekonomskog svećenstva upućena u njegove misterije ("tržište predviđa...", "zakoni tržišta nalažu...", "ako ne napravimo to i to, tržište će..."). Realno gledajući, nikakvo tržište zapravo ne postoji. To je samo naziv za nekakvu post-factum, statističku aproksimaciju određenih ljudskih djelovanja. Zbog toga tržišta sama po sebi nisu nikad ništa napravila: ona su naprosto posljedica djelovanja pojedinaca kroz neke već postojeće društvene strukture. A te društvene strukture, s nekakvim donekle sređenim sustavom zakona i procedure kroz koje pojedinci donekle mogu djelovati, obično se zovu države.

Da je sve bilo podređeno "zakonima tržišta", recimo, ne bi nikad došlo do izgradnje željeznice u 19. stoljeću. Tržišta ne bi nikad pokazala nikakvu potražnju za prugama i vlakovima: svi bi i dalje ulagali samo u razvoj i prodaju potkova i sedla, najnoviji model, s dvije dodatne zakovice - besplatno! Željezničku infrastrukturu u 19. stoljeću izgradile su ex nihilo nacionalne vlade, vođene nekom svojom politikom nacionalnih interesa. Tek su na temelju te državne intervencije onda nastala posve nova tržišta za posve nove proizvode i nova radna mjesta.

Liberalni ekonomisti, međutim, konstantno osporavaju državama mogućnost da naprave išta, a kamo li išta korisno u sferi gospodarstva. Jao si ga državi koja pokuša intervenirati u ekonomiju i ogriješi se o zakone tržišta - navući će propast na sve nas! Riječ je o zbilja krajnje okultnom iracionalizmu koji se prodaje pod znanost. Nekakva realna, smislena društvena struktura kroz koju se nešto i može donekle napraviti, blokira se, a sve se prepušta nekoj posve apstrahiranoj ideološkoj utopiji. Upravo je ironično koliko je sustav koji samog sebe stalno naziva liberalnim zapravo podređen fatalizmu.

4) ILUZIJA KONKURENTNOSTI

U sustavu slobodnog tržišta, ljudi i organizacije svedeni su na biljarske kugle koje se stalno sudaraju i odbijaju pod utjecajem nekih vanjskih sila. Dvije ili više kugli se naravno nikad ne mogu dogovorit da među sobom namjeste ishod biljarske igre, pa otud iluzija da firme stalno moraju konkurirati jedne drugima na tržištu, te će se tako naravno rušit cijena, dić kvaliteta, povećat proizvodnja, poticat inovacija i, jednom riječju, događat čudesa! Realno gledajući, u nekoj stvarnoj tržišnoj ekonomiji konkurencija praktički i ne postoji.

Imate dvije tvrtke koje proizvode isti proizvod i prodaju ga na istom tržištu. Jedini način da one jedna drugoj konkuriraju jest da svaka proizvodi čim više i prodaje za što manju cijenu. Drugim riječima, svaka od njih mora si stvarati dodatne troškove i trpjeti dugoročne gubitke da onu drugu izbaci iz posla. Sad se naravno postavlja pitanje: zašto bi itko normalan to radio?! Zašto bi ijedna od tih tvrtki bila voljna riskirat vlastiti bankrot samo da onu drugu izbaci iz igre? Ne bi li bilo puno bolje za njih obje da se organiziraju u kartel, podijele tržište među sobom, te dogovore peterostruku cijenu proizvoda ispod koje niti jedna neće ići? Nema dodatnih troškova, nema dugoročnih gubitaka, samo profit!

U sustavu slobodnog tržišta kartelizacija i monopolozacija su apsolutno najnormalnije pojave i jedini koji tu ne vide šumu od drveća su liberalni ekonomisti. Konkurentnost na tržištu može postojati samo u vrlo kratkim razdobljima, i to gotovo isključivo na vrlo novim i vrlo mladim tržištima. I zbog toga karteli naravno ne trpe nikakvu inovativnost i zapravo guše razvoj novih tehnologija koje omogućuju otvaranja novih tržišta te razvoj potencijalne konkurencije. Jednom kad se tvrtka ili grupa tvrtki etablira na nekom tržištu štitit će stečene pozicije kao ličke medvjede i aktivno raditi na suzbijanju bilo kakve potencijale konkurencije. I tada u taj kartel mora intervenirati država kao neka viša sila te natmetnuti tim tvrtkama neke regule i zakone od općeg interesa: da, npr. ne proizvode šrot, ne sprečavaju druge da proizvode bolje, ne naplaćuju deseterostruke cijene, ne spuštaju plaće svojim radnicima, ne sele proizvodnju u druge zemlje, itd. Na takav se način onda može formirati neka relativno normalna nacionalna industrija. U protivnom, ako država ne intervenira, ili je naprosto preslaba da nadjača kartel koji se formirao na njenom teritoriju, stvari mogu postati jako, jako gadne.

Hoćete tržište posve oslobođeno državnih intervencija? Pa, promislite si onda malo kako izgleda globalno tržište narkotika, u čiju proizvodnju i prodaju sigurno ne intervenira nikakva javna vlast. I koji je rezultat toga? Apsolutna i potpuna dominacija kartela, koji doslovce ubijaju svaku moguću konkurenciju.

5) KRIVA PODJELA EKONOMIJE

Advokati slobodnog tržišta stalno govore o antagonizmu privatnog i javnog sektora u ekonomiji. No to je posve promašena analiza. Stvarni antagonizam jest između proizvodnog i financijskog sektora. Glavni problem ekonomije danas nije dominacija javnog nad privatnim, niti privatnog nad javnim, glavni je problem dominacija financija nad proizvodnjom. Neoliberalni ekonomisti profesionalno su nesposobni uočiti razliku između to dvoje: oni naprosto ne mogu shvatiti da opipljiva, stvarna, materijalna dobra kao što su recimo ceste, bolnice, škole imaju neku vrlo realnu vrijednost, dok novci, obveznice, dionice i slične financijske umotvorine imaju posve iluzornu vrijednost. Njima sve to dođe jedno te isto, pa zato i samo gledaju kom će prodati autoceste da namire rupu u budžetu, ili kako razbucat imovinu tvornice da se namire krediti banci, a radnike na ulicu. To je otprilike logika čovjeka koji si proda kuću za milijun kuna zato da bi mogao tjedan dana živjeti u superluksuznom hotelu.

Cijela poanta ekonomije kao znanosti jest da ustroji društvo na takav način da se mogu zadovoljiti sve ljudske materijalne potrebe. Novce se ne može jesti, niti njima odijevati, niti ih koristiti za išta drugo osim da ih se zamijeni za neku stvarnu vrijednost - koje naravno neće biti ako netko ne uloži vrijeme i rad da ju proizvede. Veliko povijesno postignuće modernih nacionalnih država, nastalih u Europi od 15. stoljeća pa nadalje, bilo je upravo u tome da je centralna vlast počela promovirati interese cehova i manufaktura nasuprot interesima bankara i lihvara. Tako su i nastale prve industrije, kada je financijski sektor, što zakonima, što silom, potčinjen interesima proizvodnje. I to mora biti temeljna uloga države u regulaciji ekonomije: da se bori protiv bankara, sprečava lihvarenje, otpisuje dugove gdje je to potrebno, te osigurava da novci stalno teku u proizvodnju novih vrijednosti, dobara i usluga, a ne da se cuclaju iz nje.

(4. dio)

Ocjene (1)


Respektira (1): 5none5


Komentari (2)


Po liberalnoj teologiji ništa ne može (poput kakva božanstva) uspjeti bez Nje, bez obzira što u njoj više firmi propade nego li uspije 5none5 1 0 0


po toj istoj teologiji državne firme bi trebale propasti dan nakon što su osnovane, ali ipak ih mi danas (na našu žalost) prodajemo upravo zato što su konkurentne 5none5 1 0 0