Analiza

Eskalacija ukrajinske krize u ograničeni rat frontovskog karaktera, obilježena daljnjim uvođenjem dodatnog ljudstva i tehnike s obje zaraćene strane, te rastom ratne štete i raseljavanja stanovištva iz ratom zahvaćenih područja potaknula je i sve češće publiciranje medijskih napisa o mogućem trećem svijetskom ratu. No, upitno je koliko su takve prosudbe utemeljene na ozbiljnosti, a koliko pak na prodaji senzacionalizma u ozračju kojega, primjerice, oveća "gljivasta" eksplozija može inicirati buru apokaliptičkih napisa o možebitnom korištenju nuklearnog oružja, kao što je slučaj s detonacijom unutar kemijskog postrojenja u Donjecku 8. veljače 2015. Sustav međunarodne sigurnosti, čiji osigurač je, paradoksalno, upravo multipolarizacija sile u vidu posjedovanja nuklearnog naoružanja unutar obrambenog arsenala više aktera svjetske politike, ipak je dovoljno čvrst i reguliran racionalno vođenim korektivima da onemogući takav poguban oblik destabilizacije.

Ukrajinska kriza po svojoj formi i supstanci ne predstavlja nikakvu novost kakvoj svijet već nije svjedočio u drugoj polovici 20. stoljeća, niti je u tom smislu svijet išta bliži Trećem svjetskom ratu, no što je bio u periodu hladnoratovske blokovske podjele. Tipičan je to lokalizirani oblik razračunavanja dvaju tradicionalnih suparnika, ali u novom izdanju 21.stoljeća i u novim geostrateškim prilikama koje SAD-u sa ostavštinom "Pax Americane" daju bitnu prednost pred Rusijom. Tek bitnija razlika između spomenute krize i tzv. "proxy" hladnoratovskih sukoba, s kojima se uspoređuje, jest u tome što su se nakon disolucije SSSR-a obodi geopolitičkih interesnih sfera pomaknuli sa Labe i Soluna na sam rub državnih granica Ruske federacije. Te se, sukladno pomaku, opipavanje snaga i testiranje čvrstoće interesnih sfera odigrava pred jezgrom ruske države, a ne na geostrateškoj periferiji, na području zemalja tzv. trećeg svijeta. Eskalacija sukoba, te njegovo prelijevanje van granica Ukrajine, a naročito na teritorij članica NATO saveza, stoga je malo vjerojatna. Dokle god je NATO monolitan u svojoj temeljnoj obrambenoj misiji.

Problematika percipiranja ukrajinske krize, a samim time i određivanja i jasnog očitovanja društvenih sastavnica od pojedinaca (konzumenata medijskog sadržaja) do državnih vrhova spram iste, u suštini izvire iz dvaju kontekstualnih razina u okviru kojih ona istovremeno egzistira. S jedne strane, iz konteksta aktualnih preslagivanja na globalnoj svjetskoj sceni, i s druge, iz konteksta međunacionalnih ukrajinsko-ruskih odnosa. Istovremeno sagledavanje krize sa obiju perspektiva, u okrilju uznapredovalog propagandno-informacijskog rata i gušenja informacijskog prostora, stvara konfuziju u razaznavanju uzročno-posljedičnih veza, te izaziva ambivalentan odnos prema eminentnim glavnim akterima sukoba (Ukrajini, Novorusiji, Rusiji i SAD-u), pa i podjeljenjene osjećaje. Što na koncu dovodi do toga da je teško racionalizirati i simplificirati kompleksnost ratne zbilje, tj. detektirati "krivca" prema kojemu bi se usmjerila oštrica kritike i pravde. 

Gledano sa perspektive globalne politike, kriza se doživljava kao produkt rusko-američkog natjecanja u kontroli nad istokom Europe, i posljedica kontinuiranog zadiranja euroatlantskih "imperijalističkih" silnica u intimni prostor Rusije i ukrajinskog joj "bratskog naroda". Širenje NATO pakta na istok putem planiranog inkorporiranja Ukrajine, Gruzije i balkanskih zemalja, doduše, kosi se sa obećanjima o zadržavanju istoga izvan uske sovjetske zone s početka 90ih godina. U tom smislu, aktualnu postmajdansku ukrajinsku politiku se doživljava kao produženu ruku Washingtona. 

S druge strane, spustimo li gledište sa više ka nižoj "žabljoj" perspektivi, ukrajinska kriza dobija formu prikrivene agresije službene Moskve na teritorijalni integritet priznatog međunarodnopravnog subjekta, s ciljem razgradnje i podčinjavanja, čemu je aneksijska (pod)kriza oko Krima udarila snažan pečat. Imajući u vidu dosadašnje značajke razvoja separatističkog scenarija ukrajinskih Rusa, ustvrđeno je i u nizu inozemnih medijskih objava kako Putinov angažman u Ukrajini ima velikih sličnosti sa velikosrpskom agresivnom politikom Miloševića iz prve polovice 1990ih. Podudarnosti između ta dva slučaja su često tolike da otvaraju pitanje radi li se tu tek o pukoj slučajnosti ili postoje određene primjene na iskustvu disolucije Jugoslavije stečenog "know-how" znanja i metoda produciranja krize (indikativan primjer je slučaj Igora Girkina Strelkova). Interpretacije ukrajinskih događanja izgrađene na ovoj razini promatranja problema, za razliku od prvospomenute, ukrajinskoj strani daju neupitan status žrtve a njen ratni angažman određuju kao čin "pravednog rata" po općeprihvaćenim jus ad bellum kriterijima.

Integriranje tih dviju međusobno suprostavljenih spoznajnih razina o ukrajinskoj krizi u jednu narativnu cjelinu već na prvi pogled predstavlja ogroman intelektualni izazov i Gordijski čvor, te stoga nije nimalo čudno što ova tematika uglavnom ostavlja za sobom dvoumice, indiferentnost i dezorijentaciju promatrača. Mnogi od kojih se na direktan ili indirektan način traži izjašnjavanje po pitanju podrške zaraćenim stranama, kako u svjetskoj političkoj, tako i u domaćoj ukrajinskoj javnosti, vjerojatno bi najradije ostali po strani i pasivno čekali svršetak cijele priče.

Sudeći prema dosadašnjim događanjima, evidentno je da ukrajinske vlasti prepuštene same sebi nemaju ekonomske snage, niti potrebne socijalne vitalnosti i podršku javnosti za daljnje potenciranje sukoba sa pobunjeničkim strukturama sa zaleđem u službenoj Moskvi. Upitni su moblizacijski kapaciteti, čemu svjedoče konzistentnost u diplomatskom traženju vojne pomoći Zapada i stanoviti problemi vezani uz internu disciplinu u oružanim snagama. Ali i upravljačke sposobnosti vrha ukrajinske vojske, koji je i ranije bio predmetom kritike zbog svoje sovjetske pozadine (imputirajući mu nelojalnost prozapadnim vlastima), zastarjelosti i nefleksibilnosti. Zbilja, strateško ustupanje terena pred ofanzivom pobunjenika tijekom siječnja 2015. i aktualna epizoda prepuštanja 7 do 8 tisuća vojnika realnoj opasnosti da budu potpuno okruženi i uništeni u kotlu Delbatseva dovodi u pitanje kompetencije vojnog vodstva.

Uvoz zapadnjačkog oružja, čemu se pod dojmom ukrajinskih neuspjeha na bojišnici posvećuje velika pažanja proteklih dana, u tom smislu tek je u teoriji jedan od mogućih faktora rješenja situacije i ostvarenja konačnog cilja na korist Ukrajine - očuvanju teritorijalne cjelovitosti države. Osim što je i prigodan manevar ukrajinske strane u traženju političke protuteže ruskom naoružavanju pobunjenika. No, u praksi i na operativnoj razini, diskutabilno je koliko bi sam priljev oružja doprinosio preokretu ratne sreće i suzbijanju pobunjenika, s obzirom na komparaciju općeg stanja u redovima zaraćenih strana. Drugim rječima, s obzirom na manjkavosti ukrajinske strane. Kratkoročno kvantitativno jačanje napadnih potencijala ukrajinskih snaga nesumnjivo bi izazvalo jednak protuodgovor s pobunjeničke strane i jači angažman Moskve, čime se ne bi moglo izbjeći izgledno ponovno zalaženje u pat poziciju i očuvanje statusa quo, ali uz dosta veće obostrano iscrpljivanje i gubitke. S obzirom na spremnost Rusije da podupre nastojanja separatista i pod cijenu konkretnije izolacije, postojeća borba dvaju tabora čini se već unaprijed osuđenom na diplomatski rasplet i priznanje tekovina rata - etnički očišćenih ruskih narodnih republika, bilo kao autonomnih ili samostalnih teritorijalnih jedinica.

Ukrajinska traženja podrške u letalnim sredstvima potaknula su i rekacije nezadovoljstva iz europskih krugova. Argumenti najglasnijih europskih protivnika ideje o izvozu oružja u Ukrajinu počivaju na humanističkoj tezi kako se time smanjuje opseg destrukcije. Što je apsolutno točno. No nesumnjivo je i to kako neke članice EU priželjkuju okončanje sukoba, zamrzavanje postojećih odnosa, i premještanje sa bojnog polja na diplomatski stol, iz prvenstvenog razloga što se sankcioniranje Rusije direktno odražava na statističke pokazatelje o rastu BDP-a, industrijskoj proizvodnji i izvozu (prije svih, Njemačka). Ukrajina je u tom pogledu tek neželjeni destabilizacijski faktor. Kako argument o potrebi ograničenja naoružavanja ne mora nužno biti i argument koji će voditi ostvarenju pravednog mira, dovoljno je prisjetiti se (doduše, na koncu, neuspješnih) vanjskopolitičkih napora Velike Britanije tijekom sukoba 90ih godina u kojima je nastojala embargom i lobiranjem pred međunarodnim institucijama otežati pristup oružju Hrvatima i Muslimanima te time ostaviti dovoljno prostora jugoslavenskoj vojsci i pobunjenim Srbima da u što kraćem vremenu okončaju krizu u svoju korist. Ispunjenje pacifističkih i antimilitarističkih težnji europskih aktera u uspostavi embarga, vrlo vjerojatno bi i u ovom slučaju vodilo ka sličnom ishodu po branitelje ustavnopravnog poretka Ukrajine i djelovalo kao katalizator ostvarenju strateških ciljeva pobunjenika. Drugim rječima, udarilo lijes u čavao ukrajinske kontrole nad krajnjim istokom zemlje.

Ocjene (5)


Respektira (5): damir_pacek, Losonsky, Panter, siouxica, draxy


Komentari (5)


izvrsna analiza tomo:) siouxica 0 0 0


@T, bojim se da je čavao već zabijen. Sad treba popravljati štetu katastrofalne europske politike (pogotovo NATO-a) prema Rusiji. A to će ići na štetu Ukrajine i njenog suvereniteta. Samo se nadam da neće sve završiti kao "RS" u BiH. Ali, bojim se damir_pacek 0 0 0


hoće. Nažalost! damir_pacek 0 0 0


Ukrajinska kriza je nastala nastojanjem Ukrajine da se integrirao Europu i Zapad. Secesija Krima i područja Donjecka pokazuje slabost Rusije . Rusija se je donekle oporavila nakon rasula 90-tih godina, ali to je više privid nego stvarno. Boljunac 0 0 0


Rusija se ne mijenja u skladu s novim vremenom. Oslanja se na oružje i na svoje sunarodnjake u Ukrajini. Kao što su to činili Srbi u Hrvatskoj i BiH. Vidimo dokle su stigli u Hrvatskoj , pa i u BiH. RS (ili PC) je jadni europski zakutak u BiH. Boljunac 0 0 0