Analiza

Kakva nam reforma školstva treba?

08.12.2016. 14:08, PISA katastrofa: Kako konačno prestati sa štancanjem štrebera?

Hrvatsko je društvo opsjednuto reformama i domaćim zadaćama i iskompleksirano navodnim zaostajanjem za zapadnim uzorima, a posljedične frustracije u kombinaciji s nekim segmentima povijesnog i društvenog naslijeđa dovode do inflacije propisa, strategija i drugih pisanih planova, te tumorskog bujanja kojekakvih agencija, udruga i kakvih sve ne društava kojima glavnim smislom postaje vlastito opstajanje pa stoga neprestano nalaze pogreške u procesima koje bi navodno trebali samo pratiti i kontrolirati. Sve se to prelama i preko sustava obrazovanja, a na njemu je možda i najvidljivija iskarikiranost cijelog našeg društveno angažiranog djelovanja.

Autor ovih redaka bio je studentom viših godina kada je najavljeno uvođenje "Bolonje." Valjda da izbace sve frustracije, predavači su nama studentima kojih se to u danom trenutku nije previše neposredno ticalo, možda i po nekom međusobnom dogovoru, održali čitav niz tirada protiv spomenute reforme upozoravajući na nedovoljan vremenski prostor za njezino provođenje, neke nekomplementarnosti i štošta što tada nisam najbolje ni razumio (niti sam bio zainteresiran). "Bolonja" je uvedena, politika i oni koji su nadgledali provođenje su se hvalili kako Hrvatska "savjesno ispunjava domaće zadaće", "približava se Europi", "unapređuje", "reformira", "modernizira", "dobiva priznanja i pohvale", "pokazuje se kao lokomotiva regije"...

Na istim tim višim godinama dvopredmetnog studija nastavničkog smjera, isti je potpisnik ovih redova polazio nastavu iz dviju metodika koje su ga trebale osposobiti za samostalno izvođenje nastave po dobivanju diplome. (Ovom prilikom neću potezati pitanje zbog čega se tada slušalo gradivo iz pedagogije, didaktike, psihologije odgoja i obrazovanja, metodike nastave svake od studijskih grupa koju je netko studirao, ali je nakon toga svejedno po diplomi valjalo polagati stručni ispit čiji je velik dio činilo upravo maloprijespomenuto gradivo.). Polazište na jednoj od tih metodika bilo je otprilike sljedeće: pred sobom ću imati 30 đaka (tada je o demografiji doslovce govorio samo Stjepan Šterc) kojima će moj predmet biti "kruh svagdašnji" i jedini smisao njihovih mladih života. Niti jednom cijenjeni (sada već pokojni) profesor nije doveo u pitanje učenički interes, pa čak ni pubertet, nesređene obiteljske odnose, zdravstvene poteškoće ili bilo šta drugo što bi moglo utjecati na nastavu. U tu idilu je nemir unio drugi predavač druge metodike lakonskom izrekom: "Djeca kad su mala piju mlijeko, kad narastu piju krv!" stavivši naglasak na (minimalne) ishode učenja, a zanemarivši već tada uvriježene metodičke dogme o "učeniku kao subjektu nastavnog procesa kojemu je predavač samo (naravno skromni i zanemarivi) pomagač i posrednik na putu ka znanju." 

Ove dvije anegdotalne pričice imaju za cilj ukazati iduće: obrazovanjem se kod nas u velikoj mjeri bave službe i osobe koje s realnim stanjem na terenu imaju malo ili nimalo dodira. Razlika u pristupu između dvojice metodičara ogleda se upravo na toj točci. Prvi je u školstvu radio relativno kratko i vrlo davno, dok drugi zapravo i nije bio zaposlenikom fakulteta, nego predavačem u jednoj zagrebačkoj gimnaziji, a kasnije vlasnikom i ravnateljem jedne privatne.

Ova dihotomija postaje upadljiva, ali i problematična i u općem dojmu široke javnosti kako je škola obrazovna, ali i odgojna institucija. Iz tog dvojstva rađa se široka paleta mogućnosti za reformska djelovanja i daljnju degradaciju ukupnog obrazovnog sustava. Kako bi školstvo trebalo imati i tu snažnu odgojnu funkciju njezino se mjerilo uzima i kao osnovica uspjeha obrazovne dimenzije. U sprezi s dominantnom paradigmom političke korektnosti izbrkane su ravnopravnost i "istost", pa se umjesto da svi budu ravnopravni - odnosno imaju jednake šanse koje će potom ostvariti sukladno svojim sposobnostima, sklonostima i društvenim uvjetima, sve nastoji pretvoriti istima - da imaju identičan, naravno maksimalan, uspjeh. 

Posljedično to dovodi do napuštanja koncepta "neuspješnog učenika." U toj viziji svaki je neuspjeh na obrazovnom planu posljedica čitavog niza čimbenika samo ne mogućnosti da ne znaju svi sve ili - strpajte me u zatvor - nemaju jednake intelektualne i radne sposobnosti. Krivi su preopširni programi! Krivo je zaključivanje ocjena na polugodištu! Kriv je prevelik broj predmeta! Kriv je lektirni popis! Krivi su predavači! Krivi su kojekakvi psihološki sindromi. Na ovomu posljednjemu se također savršeno ogleda patološka zaljubljenost našeg društva u ideju savršenosti djece. Dok sam predavao u nekoliko osnovnih i srednjih škola tamošnji psiholozi, pedagozi ili sami roditelji su me upozoravali da ovo ili ono dijete ima ADHD, disleksiju, disgrafiju, diskalkuliju i čitavu seriju dis-ova, ali uz neizostavne opaske kako su takva djeca zapravo "genijalci, s posebno istančanim načinima izražavanja koja naš kruti i zastarjeli obrazovni sustav sputava; kako su upravo od tog poremećaja bolovali Edison ili Einstein" (koji je, prema mojim iskustvima, očito bio suština onoga što bi se na engleskom izrazilo kao disability - jer nije bilo dis-a od kojeg on nije patio). Ukratko, shvatio sam zbog čega bogovi one koje mrze učine učiteljima.

Svaki se problem, dakle, nastoji riješiti nekom novom strategijom, pa ma kako one često bile i međusobno suprotstavljene. Primjerice, s jedne strane se trubi o prevelikom broju predmeta, a neprestano se iznose prijedlozi o zdravstvenom ili građanskom odgoju, filmskoj kulturi i sl. (Upadljivo je kako bi naglasak tih predmeta trebao biti na odgoju - vidljivo već i iz imena, a ne na obrazovanju!). Neprestano se organiziraju kojekakve radionice, na koje se često pozivaju i predavači iz inozemstva, gdje se prikazuju sve noviji i sve suvremeniji metodički pristupi koji u hrvatskoj Kompleksiji stvaraju zelotski žar za njihovom čim bržom i čim temeljitijom aplikacijom upravo u duhu "zapadnih vrijednosti." Ponovno, realni problemi - od složenih društvenih i gospodarskih prilika u kojima nam djeca odrastaju preko nedovoljnog interesa pa do - robija mi ne gine - nesposobnosti mnogih da usvoje i ovako postavljeni minimum nastavnog gradiva, zapravo nikoga ne zanimaju. Uvijek će postojati isprika u nekakvoj našoj zaostalosti.

Naglasak na odgojnoj dimenziji dominirao je i Jokićevim rukovođenjem kurikularnom reformom. Medijski je najveći odraz imao predloženi lektirni popis. Uvođenje poezije ("poezije"?) Branimira Štulića je, s jedne strane, pokazivalo otvorenost i avan(t)gardu hrvatskih kurikularnih stručnjaka koji su time anticipirali ovogodišnju Nobelovu nagradu za književnost, a s druge, navodno, izlazilo u susret interesima učenika (subjekata obrazovnog procesa kojima ne trebaju predikati!). "Nova" paradigma je zapečaćena izbacivanjem "Judite" da ne bi koji nadobudni predavač došao u napast pitanjem boje njezinog prstena poticati štrebetanje. Kao da nije moguće pitati što je pjesniku stara kmetica i u kojoj saveznoj državi, odnosno gradskoj četvrti stanuje - pitanja koja je lakše naučiti jer je tekst kraći, ali koja jednako tako isključivo potiču na bubetanje na pamet. Nije mi ovime cilj cijeli prijedlog reforme p(r)okazati kao promašen, nego ukazati da su i pohvale često bile kontradiktorne.

Sustav postavljen na način da su za sve eventualne nedostatke odgovornim unaprijed proglašeni predavači i postojeći programi, dok je krivnja skinuta s učenika i onih koji programe predlažu, često iniciraju, a redovito potvrđuju - susljedno producira i dobro poznate mane u pogledu njegove kontrole koja je maksimalno izbirokratizirana. Inspekcije su zainteresirane da nastavnici imaju ispunjene pripreme (nevažno pišu li ih svake godine iznova ili samo mijenjaju datume na onima od prethodnih godina) i dnevnike sa svim odgovarajućim rubrikama. U općoj maniji ispunjavanja obrazaca i nemaju druge "opipljive" materijale prema kojima bi mjerili nečiji (ne)uspjeh. To je i kontekst u kakvom linijom manjeg otpora dolazi do inflacije odlikaša - jer time su u danom trenutku zadovoljni svi. Umjesto da školstvo bude sredstvom selekcije, nameće se srozavanje kriterija. Dok se zalažemo za, dakako poticajnu, kompetitivnost, mlade generacije nastojimo što dulje poštedjeti toga. Pa se čudimo što toliko dugo ostaju s roditeljima ili toliko kasno izlaze na tržište rada ili primarno teže dokopati se položaja u državnoj službi - gdje vlada dobra, stara, obrazovnim sustavom zapečaćena uravnilovka.

Ovom prilikom ovdje valja stati. Posebnu, naime, temu predstavlja pitanje za kakvo bi nam to društvo obrazovanje moralo biti zamašnjakom. Ideja prema kojoj bi se naglasak morao pomaknuti sa društvenih i humanističkih znanosti prema prirodoslovlju dobiva sve veći medijski i društveno odjek. PISA-ino testiranje kao povom ovomu tekstu također naglasak stavlja na matematiku i prirodoslovlje. U tipičnoj hrvatskoj maniri usmjerenost ka STEM-u se proglašava svetim gralom spasenja i zadaćom društva. Premda bi, u postojećim gospodarskim okvirima, tako usmjereno (osobito visokoškolsko) obrazovanje zapravo stvaralo radnu snagu za izvoz. 

Izvorno značenje latinske riječi reforma zapravo znači "preoblikovanje" - onoga što u suštini ostaje isto. Nama, pak, treba promjena na bolje onoga što je u suštini loše. Ali treba nam promjena u skladu s domaćim uvjetima, a ne pokušaj da se jednim potezom prebrišu desetljeća različitog društvenog razvoja ("zaostalosti" kako bi neki rekli).

Tri su zadaće ključne:

- vraćanje naglaska obrazovne dimenzije u središte cjelokupnog procesa

- vraćanje obrazovnog procesa u ruke onih koji rade u njemu, a ne oko njega

- gradiranje procesa na način da bude selektivan

Tek tada će se moći razmišljati o pravim promjenama programa i sadržaja, kao i razbijanje uravnilovke među učiteljima i školama. No, to zahtjeva rezove i rušenje nekih s vrha piramide...

Bedževi

Interakcija

 
UČINIO -> 572 55 36 528
PRIMIO <- 584 89 20 1,155

Dostignuća

Vingd 722.00
Bodovi 154.4
Analize 73 722.00
Ankete 179

Od istog autora

Ocjene (8)


Komentari (36)


nekih nastavnika djetetu s eogadi njegov predmet, a kod drugog taj isti predmet zavole ? I to ista djeca, z akoju bi ti rekao da su manje vrijedna ! Ja osobno nikada ne bih očito obdarenom djetetu za muziku dao jedinicu iz matematike, čak i da je Laci 0 0 0


ne zna, a ne bih dao jedinicu ni očito obdarenom djetetu za matematiku i fiziku, ako mu "ne ide" pojest ili zemljopis. Treba ih učiti razmišljati i kako doći do znanja o tome što će im nekada trebati. A min. 60 % nastavnika nije za to sposobno Laci 0 0 0


Alumnus uopće ne govori o "štrebanju". Je li tako, Alumnus? Vi govorite o učenju, usvajanju znanja kao preduvjeta za složenije kognitivne i intelektualne procese. I da su neka djeca jednostavno - manje darovita od druge (eufemizam). To je činjenica. Interstellar 0 1 0


Ako na isticanje važnosti STEM područja gledamo tako kao autor teksta da će to ionako biti radna snaga za izvoz, poput nogometaša koji su također traženi, onda bih ja sugerirao da sve napravimo kako bismo izvezli ekonomiste i pravnike s burze rada! MDoresic 0 0 0


Važnost da, ali se autor boji da bi se spomenuto uvelo u tipičnoj hrvatskoj maniri 'ako je tako na Zapadu...' bez pravih priprema, jasno definiranih i vremenski preciziranih ciljeva, te sa strukom iz STEM-a kao ukrasom. Baš kao s ekonomijom i pravom. Alumnus 0 1 0