Analiza

...i otpusti nam duge naše... (2)

26.03.2016. 19:10, Barometar-hipoteza+Anketa: Ocijenite političare...

(1. dio)

Naravno, u rimskoj povijesti bilo je i onih koji su se borili protiv takvih tendencija. U 2. st. pr. Kr. braća Grakho pokušavaju provesti zemljišnu reformu kojom bi razbucali velika robovlasnička imanja i vratili zemlju natrag plebejcima, dok u 1. st. pr. Kr. Katilina pokušava progurati opći oprost dugova. No svi ti pokušaji neslavno završavaju pred zidom nesmiljene zemljoposjedničke oligarhije koja kontrolira Senat.

U konačnici, ekonomska i politička moć Republike koncentrirana je u sve manjem broju sve bogatijih patricijskih obitelji, od kojih naposlijetku ona najbogatija, Julijevci, posve preuzima vlast, pretvorivši Republiku u svoju osobnu prćiju, tj. u Imperij. Državna riznica tako sada postaje privatna careva riznica, a Rim postaje fašistoidna strahovlada koja svako malo organizira progone protiv ovih ili onih unutarnjih neprijatelja, kako bi se zgrnule dodatne pare pljenidbom imovine bogatijih pojedinaca i obitelji.

Antički svijet, naravno, ne može više dugo podnositi takve brutalne metode akumulacije kapitala i do 33. godine nove ere, dolazi do opće ekonomske krize u kojoj je rimski car Tiberije naprosto prisiljen napokon provesti određene reforme. No, umjesto potpunog oprosta dugova, zabrane lihvarenja i oslobađanja robova, Tiberije ograničava maksimalne kamate na 'svega' 8.3%, te proglašava otpis tek jedne trećine dugova. To, naravno, nema bogznakakvog dugoročnog učinka, budući glavnina društva i dalje ostaje ekonomski podjarmljena uskom krugu oligarhijske elite. Kako dakle Rim nije bio u stanju provesti opći jubilej, netko ga je drugi proveo na svoju ruku. A taj netko bili su Židovi, čija je jedna sekta uz svoj stari blagdan oslobađanja robova – Pashu – te godine doživjela novi blagdan općeg oslobođenja ljudskog roda: prvi Uskrs.

Što se Židova tiče, oni su kao etnicitet nastali taman na pola puta između starih civilizacija Egipta i Mezopotamije, tako da su od tih kultura ujedno pokupili ono najbolje i istrpjeli ono najgore. Od Egipćana su baštinili socijalnu politiku, ali ujedno i uspomenu na egipatsko sužnjanstvo, zbog čega se u njima formirala vrlo jasna svijest o tome da ne smiju više dopustiti trajno porobljavanje, sebe ili drugih. Iz Mezopotamije su baštinili tradiciju redovnih oprosta dugova, ali umjesto kao periodični dekreti koje proglašavaju kraljevi, za Židove je redoviti jubilej postao sveti zakon, koji je trajno proglasio Bog. Plus, zabranjeno im je lihvarenje, glavni uzrok nepovrativosti dugova: dugovi su se među Izabranim narodom imali opraštati, a ne opterećivati kamatama. Zbog svega toga, Židovi su razvili ekonomiju, reguliranu odredbama Sinajskog zakona, za koplje ispred bilo čega sličnog u antičkom svijetu.

No najbitniji od svega, međutim, bio je radikalni monoteizam, koji je cijeli narod vezao uz jahvistički kult, te ga na taj način isključivao od ekonomske i religijske dominacije velikih hramova starog svijeta. Starozavjetni proroci Izraela (Ilija, Izaija, Jeremija itd.) bili su vrlo jasni da vjernost Jahvi podrazumijeva produktivnu ekonomiju koja štiti, potpomaže i integrira socijalno najugroženije slojeve društva (udovice, siročad, strance i robove), dok bilo kakvo petljanje sa kultovima stranih božanstava može voditi samo putem zaduživanja, gubitka ekonomske samostalnosti, te u konačnici ropstva.

Kako je nesmiljeni Rimski imperij, u vlasti kartela poganskih ratničko-zemljoposjedničkih oligarhija, djelovao pobožnom Židovu s početka 1. stoljeća, jasno se vidi u Otkrivenju sv. Ivana Evanđelista, koji opisuje sedmeroglavu himeru, sklepanu od dijelova tijela pantere, lava i medvjeda (najopakijih predatora poznatih antičkom čovjeku), čijih sedam glava, kaže pisac, simbolizira sedam brežuljaka, na kojima sjedi bludnica (grad Rim je bio pod zaštitom nepoznate ženske božice) nazvana Veliki Babilon (očita aluzija na babilonsko sužnjanstvo, samo sada još gore).

U tako katastrofalnoj situaciji, Kristova smrt i uskrsnuće značila je dokidanje grijeha poganstva i otkupljenje iz ropstva okultnih vladajućih oligarhija. Kralj nad kraljevima proglasio je opći jubilej kojim su svima ljudima oprošteni njihovi dugovi, a izubijanoj ekonomiji omogućen nov, svjež početak. I nakon takvog oslobađajućeg čina, ljudsko spasenje i prosperitet ostaju ovisni samo o vjernosti Izraelovom Bogu (a ne Mammonu, bogu pohlepe) i njegovom ekonomskom zakonu koji nalaže dijeljenje, praštanje i zabranu lihve, te o dobrim djelima svakog pojedinca koja će pridonositi realnoj, produktivnoj ekonomiji za izgradnju stabilnijeg i boljeg društva.

U Evanđeljima, Isus kontinuirano ističe razliku između takve konstruktivne ekonomije, nasuprot predatorskoj eksploataciji koja vodi u ropstvo i propast. U prispodobi o talentima jasno uči: bogatstvo se ima investirati, a ne zgrtati. Prispodoba o mladom bogatašu - koji je, kako je to u antici uglavnom slučaj, vjerojatno bio zemljoposjednik čije se bogatstvo temeljilo isključivo na skupljanju rente od tuđeg poljoprivrednog rada, dakle, ni na kakvoj vlastitoj produktivnoj aktivnosti – uči da su dugoročno najisplativije investicije one koje osiguravaju boljitak najugroženijim slojeva društva: „prodaj što imaš i podaj siromasima pa ćeš imati blago na nebu“.

Epizoda u Jeruzalemskom hramu, u kojem Isus gubi živce i iz njega bičem tjera mjenjače novca, pokazuje što misli o tome da se bogatstvo zgrće čistom financijskom špekulacijom. Židovi naime nisu smjeli u hramsko svetište, shodno starozavjetnim zabranama o idolopoklonstvu, unositi rimske kovanice s likom poganskog cara, nego su prethodno u dvorištu hrama morali zamijeniti iste za posebni, posvećeni hramski šekel, a hramske trgovine i mjenjačnice su ih, naravno, pelješile izrazito nepovoljnim tečajevima. Činjenica da je to bila jedina stvar u cijeloj Isusovoj misiji koja ga je potakla na nasilje dovoljno govori o tome kako se u financijske mešetare treba utjerati strah od Boga.

U praksi brutalne ekonomske opresije Rimskog imperija, rani kršćani ustrojili su alternativnu ekonomsku zajednicu (a to je prvotno značenje riječi crkva, grčki eklesia) koja se, smatrajući se oslobođenom Kristovim otkupiteljskim činom, posvetila radu na realnoj, produktivnoj ekonomiji. „Bogu Božje, a caru carevo“, poručio je Isus na pitanje što raditi s carskim novcem. Drugim riječima, umjesto da se petljaju s iluzornom monetarnom ekonomijom Rimskog imperija, kršćani su se imali posvetiti realnoj ekonomiji – dakle Božjim djelima – a to je značilo brigu o siromašnima, bolesnima, robovima, itd., tj. aktivnostima koje nose trajnu vrijednost razvoju ljudskog društva.

Bio je to upravo proročanski savjet. Kroz stoljeća nakon Krista, Rimsko je carstvo ušlo u višestoljetni period hiperinflacije prema kojoj Weimar izgleda kao mala beba. Carevi su, naime, kontinuirano gulili svoje podanike smanjujući sve više i više omjer srebra u kovanicama, sve dok naposlijetku u jednom nominalno srebrnom dinaru (antoninijanu) udio srebra nije iznosio svega 2 promila (0.2%!). To dovodi do potpunog kolapsa monetarnog, trgovačkog i ekonomskog sustava unutar carstva, koje do 5. stoljeća – naročito u europskom dijelu – ostaje toliko bankrotirano da više nije u stanju izdržavati vlastitu vojsku. Morali su početi unajmljivati barbarske plaćenike – Gote, Franke, Vandale, Hune, itd. – kojima se kao plaća dodjeljivalo još jedino što je Rimu ostalo: zemlje na teritoriju Imperija. Tako se Zapadno Rimsko carstvo šapatom raspalo na buduća feudalna kraljevstva srednjovjekovne Europe.

S druge strane, utjecaj i prosperitet kršćanske crkve sve je više jačao kroz ta stoljeća, što indicira i sve veći broj carskih progona kojima je bila podložena. Usred propadajućeg imperija, koji sada sve češće i češće mora doslovce pljačkati svoje stanovništvo da zgrne pare, kršćane njihov sustav produktivne ekonomije očito čini sve imućnijima, budući sve više dolaze na liste za odstrel (to jest, za arenu). Naposlijetku, početkom 4. stoljeća, rimska oligarhija pod Konstantinom odustaje od pokušaja direktne pljačke kršćana, te pokušava preuzeti kontrolu nad crkvenom ekonomijom kroz infiltraciju iste.

No, 325. godine, prvi ekumenski sabor u Niceji zabranjuje lihvarenje kleru: kršćansko svećenstvo mora davati zajmove bez kamata i pomagati dužnicima, a ne ih penalizirati. Rimska aristokracija, koja sad mahom prelazi na kršćanstvo i puca na visoke pozicije u crkvi, ostaje tako bez stoljetnog izvora prihoda kroz financijsku eksploataciju. Preostaju još drevni poganski hramovi, koji su kroz tisuću godina fukcionirali kao banke starog vijeka. 395. godine, Crkva i njih uspijeva sve pozatvarati i do početka 5. stoljeća, proglašava se opća zabrana naplaćivanja kamata na zajmove u cijelome carstvu. Nažalost, do onda je rimska ekonomija srozana praktički na razinu neolitika, te Crkvi ne ostaje drugo nego da počne polako graditi novu europsku civilizaciju, iz ruševina antičkog imperija, ali na zdravijim ekonomskim temeljima.

Dakle, koje je pouka ove poduže, povijesno-teološke lekcije? Dugovi nisu sveti. Ljudska je civilizacija sveta, budući je za njen opstanak, prema kršćanskom vjerovanju, sam Bog sebe žrtvovao. Ekonomija koja vjeruje u svetost dugova, te živi u fantazmagoriji monetarizma, na koncu će žrtvovati cijelu civilizaciju, srozavši je na nivo ropskih logora smrti, koji neće biti u stanju ništa proizvesti, a dugove nikad neće vratiti, nego će oni kontinuirano rasti u nedogled. Nasuprot tome, ekonomija kojoj je ideal izgradnja civilizacije, koja stremi proizvodnji novih vrijednosti, te realnom poboljšanju kvalitete života pojedinca, neće puno razmišljati o tome da zbriše nepotrebna dugovanja, jednom kada ona zaprijete zagušiti cijelokupno društvo.

Sretan Uskrs!

Ocjene (7)


Respektira (6): Alumnus, Spektator, Zenga2, Laci, 5none5, VeNLO


Slaže se (1): Laci


Komentari (26)


savjertovanju u Zagrebu u kojem su sudjelovali i međunarodni stručnjaci. Jedan od redaktora Zakon abi je i sada akademik Jakša Barbić. Oteti , tj nacionalizirati ili konfiscirati privatnu imovinu je jednostavno. Taj sustav je propao, a Boljunac 0 0 0


privatizirati državnu (društvenu) imovinu je veoma teško. Ono je nužno, ako se ne želi propasti, ali je na tisuće pitanja kako to načiniti da bude dobro i pravedno. Vaučeri ? Svima podijeliti sve državno što državi izravno ne treba? Rezultat isti ! Boljunac 0 0 0


Laci, ja sam po tom Zakonu radio. Uz moj paraf na ugovore o kreditu je odobremo na desetine tisuća kredita radnicima za kupnju dionica poduzeća u kojima su radili. A ja sam kupovao dionice u koje sam imao povjerenje. radio sam u banci , a banke se Boljunac 0 0 0


nisu privatizirale po tom Zakonu. Za njih su donosili posebne odluke ! Veliki igraći koji su opljačkali Hrvatsku. A optužili su one male koji su skrbili o svojim intersima u skladu sa Zakonom. Inače, ja osobno sam veoma nemaran u tome. Boljunac 0 0 0


Spašavanje Hrvatske mi je na prvom mjestu, a moji intersi su u drugom ili trećem planu. Boljunac 0 0 0