Analiza

Govorimo li istim jezikom kad pričamo o reformi javne uprave?

24.03.2015. 01:04, Nakon chata: Kako depolitizirati javni sektor? Je li moguća reforma bez masovnog otpuštanja?

Kada se danas u Hrvatskoj govori o potrebi reforme javne uprave - procesu za koji sadašnji predsjednik Vlade misli da je apsolutno nepotreban i nevažan, dok neki drugi pak misle da ga se dade riješiti oštrim mačem kao Aleksandar Veliki Gordijski čvor - ona se manje-više uvijek dovodi u uzročno-posljedičnu vezu sa tako nasušno potrebnim ekonomskim razvojem. I dok je sigurno barem jednim djelom točno da samodovoljni i samozadovoljni referenti na svim stepenicama državnog aparata u dobroj mjeri glume kočničare svih inicijativa ekonomije kao i potreba i interesa građana, ne treba se zanositi da su oni jedini krivci za žalosno stanje, jer u jednom devastiranom društvu poput hrvatskog ništa neće riješiti samo jedna reforma tek jednog segmenta državnih nadležnosti.

Spominjanje potrebe reforme javne uprave tako se često dovodi u vezu, ili čak poistovjećuje sa alfom i omegom svih ukletih tranzicijskih procesa, drastičnim smanjivanjem broja radnika, nagrađivanjem temeljem rezultata rada – što valjda treba poslužiti kao slatkiš koji će ovaj bolni proces učiniti lakše probavljivim, depolitizacijom, ili čak potrebom definiranja novog teritorijalnog ustroja, koji je u svom sadašnjem obliku bolno neefikasan, preskup i demodiran.

Omiljena mantra većine naših političara jest da će reforma državnog sektora - a širom svijeta pojam reforma puno prečesto služi kao eufemizam za nepromišljeno drakonsko otpuštanje radnika, ili kako se to već voli reći strukturne reforme - olakšati situaciju privatnom sektoru kako bi on krenuo naprijed. Postoji samo jedan mali problem. Za sada još nitko na svijetu nije uspio dokazati uzročno-posljedičnu vezu između malog ili smanjenog broja radnika u javnim službama i ekonomskog uzleta. To predstavlja samo još jednog neoliberalnog ružičastog Slonića Tonića, za kojeg se svi kunu da postoji, ali ga nitko još nije u živo vidio. I kada čovjek pogleda brojke radnika u javnom sektoru širom Europe i svijeta onda vidi da ekonomija cvjeta u nekim zemljama sa relativno većom administracijom nego ju ima Hrvatska, dok u nekim drugim zemljama sa relativno manjom administracijom ekonomija nikako da se digne na noge.

Jasno je dakle, poanta reforme javnog sektora nije u njegovom apriornom smanjivanju nego u prepoznavanju problema i pronalaženju modaliteta za povećanje njene efikasnosti. Ne treba ni spominjati da su svi dosadašnji projekti kao informatizacija javnih isprava, hitroreza i sličnih ubojitih hitro-u-ništa PR krilatica, neslavno završili. No, za prepoznavanje problema treba se u stvar malo detaljnije udubiti, treba pokazati znanje i volju, i treba uložiti određenu količinu vremena i truda, a sve to nisu kategorije u kojima su naši dosadašnji političari briljirali. Zamislimo samo sljedeću situaciju: Ako je naša javna uprava neefikasna sa postojećim brojem radnika, koliko će tek biti neefikasna i neodgovarajuća potrebama građana i privatnog sektora ako netko dekretom odreže 30 postotno smanjenje broja radnika u njoj!? Može li itko na ovom svijetu vjerovati da će samo tim činom ona postati efikasnija, pogotovo ako se prvi razbježe oni bolji i sposobniji koji svoje znanje i iskustvo mogu ponuditi negdje drugdje?

Pa koji je onda odgovor? Javna je uprava neefikasna ne toliko zbog toga što njeni radnici rade slabo ili sporo, iako ima naravno i toga. Ona je spora i neefikasna zato što bi bilo kakva temeljita analiza obavljanja poslova koji su joj dati u nadležnost pokazala da prosječan predmet koji treba deset ili dvadeset sati konkretnog rada nekolicine radnika u različitim odjelima i na različitim razinama hijerarhije provede desetke ili čak stotine dana putujući s jednog stola na drugi, iz jedne zgrade u drugu, iz jednog urudžbenog zapisnika u drugi, i tako do besvijesti. Ona je spora jer je i danas u 21. stoljeću organizirana i funkcionira na temelju parceliziranja i specijalizacije posla u najsitnije fragmente koji se obavljaju od strane radnika koji se često puta školovani i obučeni da budu specijalisti samo za jednu vrstu posla!

A pametne su organizacije, kako privatnog tako i javnog karaktera, širom svijeta u međuvremenu shvatile i naučile da to nije ni jedini, a najčešće ni najbolji način za obavljanja posla. Umjesto specijalizacije i obavljanja pojedinačnih radnih zadataka nama treba javna uprava koja će biti organizirana i refunkcionalizirana oko obavljanja jasno definiranih poslovnih funkcija. Treba nam reinženjering javne uprave koji će omogućiti da tzv. case timovi ili pojedinci obave na jednom mjestu cijeli posao. Treba samo zamisliti dobitke za sve strane uključene u ovaj proces – obični građanin koji čeka neku dozvolu, strana firma koja čeka papire za osnivanje podružnice, ili strani investitor koji treba papire da bi mu bilo dozvoljeno(!?) da ubaci neke konvertibilne novce u naš novaca gladni sustav - ako bi se primjerice predmet koji traži sveukupno dva radna dana faktičnog obavljanja posla, a leži negdje po stolovima, urudžbenim zapisnicima, ili kurirskim službama samo trideset dana, obavio za istih tih dva dana rada uz recimo još dva dana kolanja od stola do stola! Ako netko misli da je to nemoguće potrebno je samo prolistati literaturu i utvrditi kolike su dobitke različite organizacije širom svijeta ostvarile samo i isključivo primjenom ovog principa. A o tome nitko od političara, pa čak ni stručnjaka s područja javne uprave u Hrvatskoj ne govori, barem ne javno.

S druge strane, da bi se postigao puni uspjeh i stvorile pretpostavke za nesmetano funkcioniranje, potrebno je isto tako definirati i pravno dosljedno normirati još dvije stvari. Prvo, treba odrediti, konsenzusom između stranaka ,ako je moguće, ili pak čvrstom voljom neke buduće parlamentarne većine, ako to ne bude slučaj, da ministri i njihovi zamjenici dolaze na svoja mjesta kao politički imenovani i politički smjenjivi dužnosnici. Sve ostalo ispod njih iz tog i takvog kruga političkih imenovanja i razrješenja ispada!

A to nas dovodi do drugog još bitnijeg koraka. Ova država i njene političke elite nikada nisu htjele jasno definirati jednu kategoriju koja postoji desetljećima, pa i dulje, u mnogim drugim državama, jer bi im samo njeno postojanje smanjivalo prostor za postizborna uhljebljenja i politikantsku trgovinu! Hrvatska treba ozbiljno poraditi na uvođenju kategorije javnih službenika, koja bi propisima i profesionalnom etikom bila najviša uopće moguća kategorija državnih službenika u najširem smislu te riječ, imenovana isključivo na temelju stručne procjene i kvalifikacije i nesmjenjiva sve dok profesionalno odrađuje svoj posao.

Ključni element ove priče bio bi u tome da se ta kategorija izmakne ispod kontrole politike, ali isto tako i da se njoj nametne pravno i profesionalno takvo ponašanje i obavljanje posla u kojem će se svaka politička afilijacija ili politikantstvo razbiti o glavu svakom pripadniku ove kaste. Taj bi sloj javnih službenika bio presudan za efikasno obavljanje posla bez obzira na političke smjene na vrhovima ministarstava i osigurao bi da institucionalno znanje i iskustvo ne padnu na nulu ili blizu nje, te se izgube u bespućima politikantstva do kojega dolazi svaki put nakon izbora, kada hrpe novoimenovanih šefova odjela, službi, uprava i sl. uče na leđima svojih podčinjenih raditi posao. A dok oni to nauče, eto nam i novih izbora!  

Ova kategorija javnih službenika treba imati svoje stručno tijelo, recimo nešto poput postojećeg Državnog sudbenog vijeća, ali uz dužno poštovanje prema pravosudnoj struci, mora funkcionirati neusporedivo efikasnije od njega, ili da budemo precizniji: ono mora funkcionirati! I mora osigurati da od strane pripadnika kaste javnih službenika ni u snu ne bude moguća politizacija kakvu na primjer vrši visoko pozicionirani predsjednik jednog županijskog suda, a da nitko u pravosudnoj hijerarhiji ne osjeća nikakvu potrebu da ureduje. Dakle javni bi službenici postali kovači vlastite sreće, karijere i budućnosti. A onog trena kada bi se netko od njih poželio igrati politike dobio bi „pakrački dekret“ iz ove časne skupine da se više nikada u nju ne vrati. Pa neka se onda do mile volje igra politike!

I kada se tome remodeliranom procesu obavljanja poslovnih funkcija, a ne više pojedinačnih zadataka javne uprave, i potpuno drugačije postavljenim odgovornostima i ovlaštenjima, prilagodi njena organizacijska struktura, software i hardware potrebni za efikasno djelovanje, organizacijska vizija i kultura, proces obuke i razvoja ljudskih resursa, financijska sredstva potrebna za nesmetano obavljanje funkcija, tada će se odjednom vidjeti da javna uprava može vjerojatno žderati manje naših poreznih davanja, te postizati bolje i brže rezultate na dobrobit svih nas. Tek u kontekstu provedbe ovih procesa bit će moguće donijeti racionalne i realne odluke o tome koliko je uopće radne snage prekobrojno na trenutačnoj platnoj listi naše javne uprave, a čak i ako se utvrdi da taj broj i nije moguće drastično smanjiti, efekti njenog reinženjeringa konačno će, vjerojatno prvi put u povijesti ovih prostora, stvoriti neusporedivo efikasniju javnu upravu koja će moći biti naš ponos i dika, a biti radnik u takvoj javnoj upravi postat će pitanje društvenog prepoznavanja i prestiža, a ne sprdnje i omalovažavanja kao sada. Ili pak, ako to ne možemo, ne znamo ili nećemo provesti, priznajmo onda sami sebi kao nacija da smo nepovratno zaglibili u devetnaestom stoljeću, bez šanse da se iz njega izvučemo - što snažno sugeriraju i neki drugi procesi koji se odvijaju danas u Hrvatskoj - i prestanimo licemjerno plakati što nam stručni ljudi mlađe i srednje starosne dobi odlaze gdje god i kako god samo da se izvuku iz naše društvene žabokrečine.

Ocjene (8)


Respektira (6): MDoresic, Alumnus, sthagon, siouxica, visitor, draxy


Slaže se (1): MDoresic


Ne slaže se (1): Laci


Komentari (7)


odlicna prva analiza. nisam siguran koliko realno prikazuje situaciju. reforma javne uprave nije iskljucivo stvar povecanja efikasnosti, vec i stvar kontrole odredenih novcanih tokova. sthagon 0 0 0


Ovo je bitno: '' Postoji samo jedan mali problem. Za sada još nitko na svijetu nije uspio dokazati uzročno-posljedičnu vezu između malog ili smanjenog broja radnika u javnim službama i ekonomskog uzleta.'' BRAVO. OČITO JOŠ NEŠTO FALI. A ŠTO?! MDoresic 0 0 0


Poštovani MDoresic, kao prvo u javnim službama ima zaposlenika ali nei radnika, a drugo dobro znate da je dokazana činjenica da preveliki broj zaposlenika u javnim službama NIKAKO ne utječe na ni na kakav uzlet, a najmanje ekonomski ! Laci 0 0 0


jer nitko ne može toliko proizvoditi i izvoziti, koliko državno/javne službe mogu ekonomski neopravdano potrošiti . U tome bi se čak možda mogli i složiti ? Laci 0 0 0


Točno laci. MDoresic 0 0 0