Analiza

Glavni krimen Predsjednice - nije 'naša'

11.01.2017. 12:40, U čemu je tajna Predsjedničinog puta u SAD?

Predsjednici se jako često zamjera da, za razliku od svog prethodnika, ne vodi politiku spajanja nego razdvajanja. A zamjera joj tko? Oni koji su je prozvali "Barbi", "Karamarkova kujica", koji su osporavali njezin izbor, koji su joj se izrugivali tijekom njezine inauguracije, kojima je bila lutka na koncu Karamarka, pa NATO-a, a sutra će biti bilo čija lutkica jer joj ionako nikada neće priznati samosvojnost. Oni koji pozivaju na decentralizaciju i dislociranje ministarstava, a potom srčano i strasno napadaju predsjedničino seljakanje ureda po mjestima izvan Zagreba. Oni koji su je napali jer je izrezala supruga sa slike, a nisu nikada pitali gdje je na toj slici princ Philip.

KGK ima krimen koji ima. To nije članstvo u Trilaterali, nejasno napuštanje ministarske funkcije, praktički nepoznato obavljanje funkcije u NATO-u i susljedno napuštanje iste. Njezin krimen nisu ni neka neispunjena obećanja, propusti u protokolu, pa čak ni netransparentnost ovog posljednjeg putovanja. Njezin krimen je taj što nije "naša", odnosno pobijedila je "našeg" Ivu Josipovića. Onog istog koji je boravio u SAD-u pa su mediji stalno najavljivali da "tek što se nije susreo s Obamom". Onog koji se vratio iz SAD-a noseći radosnu vijest o ukidanju viza koje hrvatski državljani, doduše, i danas moraju vaditi, ali on je bio "naš." Zato i danas prilikom svakog mjerenja popularnosti moramo slušati kako je predsjednik Josipović u isto vrijeme svoga mandata imao postotnu popularnost neslućenih razmjera, neovisno o tomu što ona nikada nije potvrđena na izborima. Da, dok nas predsjednica navodno dijeli, Josipović je, prema onima koji su glasovali za njega, izbore i izgubio (usprkos anketama....) zato što nas nije trebao spajati.

Procjenjivanje posljednjeg putovanja je stoga očekivano otišlo u ustaljene vode već postojećih stereotipa o KGK. Što bi se, uostalom, promijenilo da se doista susrela s Obamom? "Koje svrhe ima put i susret s predsjednikom kojemu je istekao mandat?" rekli bi kritičari. Da je slikala selfie s Trumpom? "Koje svrhe ima susret u trenutku dok Trump još nije ni ušao u svoj ured i nema još ni sastavljen kabinet?" zagrajala bi medijska javnost. Ako želimo da netko pogriješi, naći ćemo načina da mu svaki potez ocijenimo kao grešku. 

Od uvođenja sadašnjeg, nedovoljno definiranog sustava, Hrvatska sa svojim predsjednicima ima samo probleme. S jedne strane, odaziv građana na izbore je obično visok, što daje na snazi njihovom izbornom legitimitetu (pa tako i KGK), ali su im ovlasti malene, a k tome i prilično nejasno definirane. Upravo je Zoran Milanović, doduše bahato i iz sasvim drugačijih motiva, svojim ignoriranjem predsjedničinih poziva pokazao slabost, protokolarnost, pa ako netko hoće i nebitnost položaja predsjednika. Očekivati je da će u sljedećoj kampanji napokon i mediji prestati ispitivati kandidate o stvarima na koje ne mogu utjecati jer nisu u njihovoj nadležnosti. Također, uz sve nijanse slične se zamjerke mogu predbaciti i oponentima Ive Josipovića. I njemu su se često kao gafovi (pr)ocjenjivale sasvim nebitne stvari iz istog razloga. Nije bio "naš." 

Koja bi, dakle, trebala biti uloga predsjednika RH?

U svom praćenju anketne popularnosti, mediji ukazuju da KGK gubi popularnost zato što više nema Milanovića kojemu bi oponirala. Na taj način zapravo daju odraz frazi izbačenoj još prilikom prvog Mesićevog izbora kako "nije dobro da su sva jaja u istoj košari." Prema tomu ispada kako bi predsjednik trebao biti neke vrste tihe, ali vječne oporbe aktualnoj izvršnoj vlasti. Ovo sasvim odgovara duhu vremena u kojemu je bitno kritizirati, ali se moramo zapitati kakvog smisla ima demokracija u kojoj bi izbore trebali dobivati protestni glasovi?

Mesić je uveo još jednu površnu i ispraznu praksu istupanja iz stranačkog članstva čime se tobože predsjednika dovodilo u nadstranački položaj, što se odmah rušilo na sljedećim izborima kada su kandidati dobivali podršku onih stranaka kojima su pripadali, kao što su i tijekom cijelog mandata sve troje bili "optuživani" za bliskost jednoj političkoj agendi. Napokon, ove dvije stvari ("različite košare" i "stranačka nezavisnost nakon izbora") stoje u suprotnosti. Ali već smo vidjeli da to pitanje "predsjednika koji spaja, a ne razdvaja" nije do kraja jasno.

Nepobitna je činjenica da, sve da Mesić, Josipović i Grabar Kitarović i nisu skupili čitav niz gafova i promašaja, predsjedničku ulogu valja mijenjati, odnosno da definirana ovako kako je jednostavno nema smisla. 

Prvo rješenje o kojemu je već bilo riječi u javnosti, pa i u jednoj od debata Milanović-Plenković je prebacivanje izbora u Sabor, po uzoru na Njemačku. Uloga predsjednika bi se time doista svela na puki protokolarizam, a utvrđivanjem visoke kvalificirane većine koju neki kandidat mora dobiti (npr. 2/3 ili 3/5) njegov bi izbor bio posljedica vrlo širokog kompromisa. Premda bi se očekivalo da bismo time napokon dobili predsjednika prihvatljivog najširim slojevima stanovništva, ovakvom načinu izbora se mogu naći zamjerke. Jedna je već rečena - građani RH još uvijek pokazuju velik interes za izbor predsjednika i možda im ga ne bi trebalo samo tako oduzeti. Druga je što nema razloga vjerovati da izbor predsjednika ne bi tekao kao izbor sudaca Ustavnih suda. Pa bi nam glavom države mogao postati Gordan Dolović, za sve koji ga poznaju Davorin Mlakar ili Ingrid pipl-mast-trast-as Antičević Marinović. 

U kontekstu izbornog interesa, valjalo bi razmisliti i o povratku na polupredsjednički ili čak prelasku na puni predsjednički sustav. U prvi mah je jasno da bi obje ove ideje naišle na snažan otpor, ponovno građen na površnim stereotipiziranjima o diktaturi, amerikanizaciji i slično, no njime bi se možda napokon mogla izvršiti racionalizacija administracije smanjivanjem i broja mjesta u Saboru, kao i ministarstava u Vladi. Također, neposredno izabrani predsjednik koji bi imao široke - dakako, ne i neograničene ovlasti - imao bi kudikamo veći legitimitet, a uslijed izbora bi ga bilo i kudikamo lakše maknuti s tog mjesta jer ne bi postojao način da se održi nekakvom postizbornom trgovinom i koaliranjem. Također, na taj bi se način i izbore za Sabor moglo pretvoriti u neposredne izbore čime bi i njegove ovlasti porasle. Ukratko, postoje preduvjeti da se poveća transparentnost odlučivanja i da se izbije moć iz ruku stranačkih klanova. Upravo oni bi predstavljali glavne oponente ovoj ideji jer sada, osim uloge predsjednika, i Sabor služi samo kao ukras i paravan.

Ironično, ali čak i ideja monarhije, kada je se malo razradi pokazuje prednosti pred postojećim stanjem. Ma kako da je ova ideja na prvu smiješna i bila bi - kada bi je se ozbiljno uzelo u razmatranje - dočekana s prijezirom i ruganjem, ukoliko procjenjujemo da nam treba nekakva figura u državi koja će doista imati minimalno odbijanje, onda bi to mogao biti kralj, odnosno na osnovi Pragmatične sankcije iz 1712. koja se već nalazi u Ustavu i kraljica. Monarh - kao logičan izbor nameće se netko od Habsburgovaca - ne bi prolazio izborni proces, pa se time zamjerio gubitničkoj strani. Već po svom porijeklu bi bio nadstranačka osoba u punom smislu te riječi pa bi i to moglo pozitivno utjecati na popularnost monarhije. Također, obzirom na konzervativnu narav takvog uređenja, smanjila bi se propitkivanja ovlasti jer monarh ne bi pokušavao plivati u nejasnim vodama kao što su kreiranje vanjske politike, pokušavajući si time dati više na važnosti. Nesumnjivo bi imao uglađene manire, bio bi svjestan svoje protokolarne uloge, prvi vjerojatno ne bi bio vičan hrvatskom jeziku pa bi imao i malene šanse da se nekomu zamjeri. 

U općoj estradizaciji politike, vjenčanje monarha, djeca, razbijanje automobila, lov, odlazak na svadbe drugih krunjenih glava, njihovi dolasci u posjete našemu kralju izazivali bi interes sličan današnjem, ali s manje žuči. Pitanje financiranja također može biti pogodno riješeno. Pantovčak i(li) ured u Visokoj i ljetna rezidencija na Brijunima ionako su mjesta koja koristi predsjednik. Obzirom na poslovičnu dugovječnost Habsburgovaca krunidbene ceremonije bi nam bile kudikamo rjeđe od inauguracija, a također bi nestali troškovi izbora predsjednika. Također, dobili bismo još jedan praznik - Kraljev rođendan. Ukoliko bismo izvukli pouke iz basne o žabi i volu (koje obično ne povučemo kada dobijemo organizaciju športskih događanja) Hrvatska bi mogla biti jedna skromna, ali dostojanstvena i stabilna monarhija.

---

Da je manje licemjerja i stranačke pristra(s)nosti već bi se odavno uočilo da sadašnja ustavna definicija položaja predsjednika RH ne funkcionira i da ne bi profunkcionirala ni kada bi Tonino Picula pobijedio na sljedećm izborima. Predsjednik koji ima glasačko zaleđe, a nema realne ovlasti ne može ispunjavati puku protokolarnu funkciju, pa niti biti simbolom zajedništva. Promjene u tom pogledu se nameću kao nužne, osobito kada se i ideja o monarhiji - kada se malo zagrebe ispod površine - nameće kao alternativa više prihvatljiva u odnosu na sadašnje uređenje. Ono se pokazuje da samo stvara trošak i dovodi do zamornih, a suštini ispraznih sporova, dok su rezultati - nikakvi. Čak i kad nisu, kao u aktualnom slučaju, nevidljivi.

Bedževi

Interakcija

 
UČINIO -> 572 55 36 528
PRIMIO <- 584 89 20 1,155

Dostignuća

Vingd 722.00
Bodovi 154.4
Analize 73 722.00
Ankete 179

Od istog autora

Ocjene (13)


Respektira (9): VeNLO, BorisTraljic, Spektator, RepopeR, siouxica, Interstellar, ivan94, 5none5, IDujas


Slaže se (1): omblez1


Ne slaže se (3): bereza, Mac316, Laci


Komentari (51)


bira sabornika jer bi se u svakoj jedinici bralo samo po jednog zastupnika. Time bismo dobili odgovornu stranku za cijelu RH i odgovorne sabornike u lokalnim zajednicama. Ovako niri imamo odgovorne stranke niti sabornike. Zar je teško shvatiti ? Boljunac 0 0 0


ajooj...cit. "Kolinda GK nije bezbojna osoba. Ima znanja, iskustava, volje i poznanstva relevantnom svijetu. Može puno učiniti "..e svašta, stvarno svašta NEKOVARAZDIN 0 0 0


Baš svašta, stvarno svašta , može se čuti o predsjednici. Za Mesića i Jsipovića ni blizu tome što ide Kitarovićki. Svi u svijetu se natežu oko toga kako da se zbliže s novo najavljenom Amerikom, a KGK je trebala ići u Sj. Koreju ? Ili na Kubu ? Boljunac 0 0 0


Zbilja je situacija dramatična i vrlo složena ! Josipović je u Izraelskom Knesetu govorio o ustaškoj zmiji u hrvatskim njedrima, a Miro Kovač pak veli za Truma da zagovara Darvinizam u politici. Plenković je požurio u Izrael, možda da ih upozori Boljunac 0 0 0


na opasnog Trumpa, koji kao nije daleko od onoga austrijskog zanesenog pitura. Činjenica je da u povjesti vrijedi načelo : tko je jači, taj kvači. Netko to otvoreno zagovara, a drugi se pak isto tako ponaša ali sve umotava u milosrđe i humanost. Boljunac 0 0 0