Analiza

Vrijeme je za preispitivanje imigracijske politike EU

10.01.2015. 01:19, Europa kao novo žarište? Hoće li masakr u Parizu izazvati radikalizaciju antislamskog pokreta?

Napad na redakciju magazina Charlie Hebdo aktualizirao je prijetnju islamističkog terorizma na europskom tlu. Iako je problematika Europe kao mete modernog džihadizma prisutna cijelo desetljeće, pri čemu se kao primaran casus belli ističe politička i vojna podrška europskih vlada intervencijama i protugerilskoj brobi u Afganistanu i Iraku, ono po čemu je ovaj napad ostao povijesno važan jest to da se na ciljniku našla francuska metropola. Francuska, taj jezičac na vagi u balansiranju EU između utjecaja Njemačke i Velike Britanije, ujedno i bojno polje u geopolitičkom sukobu vrijednosnog sustava liberalne zapadne demokracije i proputinističkog suvernizma, povijesno je ishodište građanskih sloboda i ljudskih prava, izvor postmodernističkih ljevičarskih strujanja usmjerenih zagovaranju dekonstrukcije autoriteta tradicije i nacije, ali ujedno i paradigma za neintegriranost muslimanske arapske populacije sa svim destruktivnim i negativnim manifestacijama koje iz tog unutarpolitičkog disbalansa proizlaze. Samim time, svojim internim suprostavljenostima i društvenom dinamikom, kao svojevrsna "Europa u malom" ona predstavlja lakmus papir europske budućnosti pred modernim izazovima i rizicima. Ne bi bilo pretjerano ustvrditi kako je rasplet radnje u Francuskoj, kao i u dalekom postrevolucionarnom 19.st., najava raspleta nadolazećih društvenih gibanja u Europi.


Medijske analize terorističkog napada složne su u konstataciji kako je riječ o pomno planiranom aktu u izvedbi obučenih operativaca, što samo po sebi nameće zaključak kako se u pozadini krije struktura sa razvijenim organizacijskim i logističkim kapacitetima. Nepoznavanje parametara i činjenično utemeljenih informacija će vjerojatno i dalje ostaviti prostora mistifikaciji ovog događaja u javnosti, te stvarati plodno tlo za plasman raznoraznih "false flag" teorija. Međutim, pretpostavka o fokusiranju terorističkih mreža prema europskim saveznicima ima priličnu smislenost imajući u vidu vojne, te promidžbeno-psihološke udarce koje je politički salafizam pretrpio na globalnoj sceni tijekom druge polovice 2014. godine. Osobito prema onima poput Francuske, izvan tijesno povezane "Five eyes" kooperativne asocijacije oslonjene na SAD, na račun koje su iz američkih i britanskih medija iznešene brojne kritike glede aljkavosti sustava sigurnosti i političkom zaslijepljenosti ljudskopravaškim načelima, aludirajući na potrebu povećanja restrikcija i državnog nadzora nad društvenim interakcijama i komunikacijskim kanalima.
Naime, s obzirom na pogoršanje vojnoobrambene situacije islamističkog Kalifata na području Sirije i Iraka, izazvane kurdskim protunapadima i zračnim udarima NATO snaga, aktiviranje terorističkih ćelija na tlu europskih članica euroatlantskih integracija poradi rasterećenja pritiska protuislamističke koalicije čini se logičnim i nadasve racionalnim potezom. Vojnopovijesno gledano, taktički je to princip sabotiranja neprijateljske pozadine svojstven asimetričnom ratovanju od najdavnijih vremena. Usput rečeno, uspješno prokušan i na prostorima bivše Jugoslavije, točnije Hercegovine i Crne Gore, tijekom "neprijateljskih ofanziva" protiv glavnine snaga NOVJ u formi iniciranja omanjih gerilskih akcija i unošenja zbrke u pozadini vojno nadmoćnijeg neprijatelja.


U tom smislu, nije pretjerano zaključiti kako bi nazadovanjem ISIL-a i komplikacijom njegova strateškog položaja moglo doći do proporcionalnog povećanja uloženih napora da se raspoloživi resursi (vojno obučeni i iskusni Europljani u redovima pobunjenika) izdvoje i preusmjere ka državama-maticama, te da se globalni islamizam vrati u okvire na kakvima je egzistirao u razdoblju dominacije Al-Qaede. To bi ujedno označilo i poraz koncepta Al-Baghadijeva džihada, neracionalnog inzisitiranja na napadačkom ratu i trošenja ljudstva u otvorenom suprostavljanju konvencionalnim oružanim silama sa pogubnim posljedicama. Stoga bi bilo uputno ovaj napad percipirati kao svojevrsni znak povratka "na stare staze" i poruku prisutnosti u srcu Europe, za razliku od isilovske poruke mobilizacije Europljana u Siriju i Irak. No, ovaj puta prisustvo se ne manifestira kroz akcije priučenih pilota ispraksiranih na Microsof Flight Simulatoru, već sa kapitalom od, prema procjenama, 3000 iskusnih i fanatiziranih boraca spremnih na samurajsku požrtvovnost i mučeničku smrt. Naposljetku, na naznake o eventualnom postojanju težnje da se njihov čin osvete distancira od dominantne slike o barbarskom, sektaškom i masovno istrebljivačkom ISIL-u, te se tako izbjegne generiranje osjećaja zgražanja i moralne odbojnosti unutar fundamentalistički indoktrinirane muslimanske populacije iz koje dolaze, upućuje i to da se pri razradi plana napada uzimalo u obzir i načelo selektivnosti pri uporabi nasilja, tj. likvidiranje unaprijed određenih osoba, odgovornih za djelo skrnavljenja Proroka. Usmjerenost ka zaposlenicima Charlie Hebdoa, te minimalizacija kolateralnih, prema islamističkoj predodžbi - nevinih žrtava, očito su i urodili plodom, čemu se uostalom moglo svjedočiti i na brojnim internetskim komentarima, ali i reakcijama pojedinih islamskih vjerodostojnika u svijetu, koji su relativizirali težinu napada tezom kako se radilo isključivo o kažnjavanju odgovornih. Teror autobombom ili ubojstvo osoba na koje su teroristi nabasali putem, bez sumnje, diskreditirali bi "uzvišenost" kazneničkog pohoda.

Usprkos pomirljivim reakcijama predstavnika europskih političkih elita socijalističke i pučko-konzervativne provenijencije, te pozivima na smirenje tenzija i osudu desničarskih reakcija, radikalizacija odnosa prema islamskoj populaciji u Francuskoj čini se izglednom. Zabilježeni napadi na džamije i ugostiteljske objekte u vlasništvu muslimana uglavnom se tumače kao čin marginalnih skupina. Iako se radi o pojdinačnim izgredima, francuska politička realnost ne upućuje na to kako je politika suprostavljanja afimaciji islama u javnosti u cjelini na marginama političkog života države, i samim time nerelevantna u definiranju nacionalne politike. Naprotiv, ona sve više prodire u prvi plan, kao uostalom i u Njemačkoj, Belgiji, Švedskoj, Nizozemskoj i Velikoj Britaniji. U tom pogledu minoriziranje uspona prethodno dugotrajno difamirane desnice od strane liberalno orijentiraih vladajućih garnitura predstavlja zatvaranje očiju pred gomilajućim problemima i neodgovorno oglušivanje na zvono upozorenja. Rast Nacionalne fronte Marine le Pen u Francuskoj tijekom proteklih dvije godine, iako na krilima ublažene retorike i kroz profiliranje stranke kao branitelja sekularističkih temelja Republike, relevantan je indikator pojave kako političke poruke mainstreama gube korak sa željama i iskustvima dobrog dijela biračkog tijela kada je u pitanju imigrantska politika i problem neintegriranosti došljaka iz arapskih zemalja unutar francuskog društva. Fenomen jačanja Nacionalne fronte, čija popularnost zadnje vrijeme varira na respektabilnih 20-30%, zanimljiv je i po tome što u polarizaciju inkorporira i elemente onih skupina društva tradicionalno nesklonih nacionalističkoj desnici, čemu svjedoči zanimljivost kako je na posljednjim izborima čak 15% francuskih Židova svoje povjerenje ukazalo upravo toj stranci. Iako je u velikom djelu Europe prisutan trend jačanja populističkih i nativističko-nacionalistčkih opcija, pogrešno bi bilo na temelju toga izvlačiti generalizacije za čitav europski kulturni prostor. Suprotan primjer pokazuje Španjolska, točnije Katalonija. Iako u europskom vrhu po udjelu muslimana unutar cjelokupne populacije, u Kataloniji se prosvjedne reakcije spram vladajuće politike afirmiraju putem radikalne ljevice i separatističkih katalonskih inicijativa bez tvrdog restriktivnog stava po pitanju imigrantske populacije.

U kontekstu globalnog terorizma, radikalizacije europske političke scene i međuetničkog nasilja, ali i nezaustavljivih negativnih demografskih trendova, pitanje dugoročne održivosti ideje suživota europskih domaćina i ne-europskih doseljenika prometnulo se u temeljno egzistencijalno pitanje europskih integracija, ali i nacionalnih država.
Vizija liberalne Europe, u kojoj će u heterogenim zajednicama pripadnici različitog kulturnog pedigrea egzistirati u miroljubivom odnosu jedni uz druge tijekom proteklih desetak godina je zašla u fazu optimističnog europejskog utopizma. Njena operacionalizacija sve više se razbija na jazu između zacrtanih ideala i konkretne stvarnosti. Porast nezaposlenosti među arapskom imigrantskom populacijom usljed daljnjeg smanjenja industrijskog sektora i automatizacije rada, uz liberalni režim useljavanja, reduciranje modela socijalne države u kojem je eskalacija konflikata držana pod kontrolom preko financijske i materijalne pomoći, ali i nedostatak volje unutar getoiziranih islamskih zajednica da se prilagode normama društva u kojem su se silom životnih prilika našli, te traženje sigurnosti identetita u osloncu na tradiciju, samo su neki od krucijalnih faktora koji progresivno guraju brojne europske urbane centre ka neminovnoj uspostavi paralelnih društava.

 2.dio

Ocjene (2)


Respektira (2): mihael, siouxica


Komentari (1)


@Tomo ZD, puno dobrih argumenata i mnogo aspekata teme. Lakše bi mi bilo shvatiti sve njih u cjelini, da se barem na kocu sve rezimira i iznesu glavni zaključci. mihael 0 0 0