Analiza

Bez depolitizacije i reformi poput one koju nudi M. Dalić nema izlaska iz krize

13.03.2015. 20:20, Nakon chata: Kako depolitizirati javni sektor? Je li moguća reforma bez masovnog otpuštanja?

Reforma javne uprave tek je jedan od tri temeljna koraka (odnosno prijeko potrebnih reformi) za izlazak Hrvatske iz krize. Mogli bi reći da je ona nužan ali ne i dovoljan uvjet. Drugim riječima, uz reformu javne uprave na sličnim se principima depolitizacije, profesionalizacije i uspostave mjerljivih kriterija treba provesti i reforma pravosuđa te na nešto drukčijim temeljima reforma lokalne samouprave.

Prijedlozi izmjena Zakona o državnim službenicima zastupnice Martine Dalić odlični su primjeri kako se priprema jedna takva strateška reforma. Sa jasno definiranim ciljevima, sa konkretnim setom mjera, i sa implikacijama dugoročnih učinaka. Nakon što sam pročitao prijedlog izmjene Zakona (iz fonograma saborske rasprave kojega je Martina Dalić stavila na svoju web stranicu), mogu reći da se slažem sa gotovo svakom iznijetom stavkom, pogotovo sa onima koje se odnose na depolitizaciju i profesionalizaciju javne uprave, i konkretno na precizno definiran set mjera kojima bi se takve stvari trebale napraviti. Pogotovo su dobri prijedlozi kriterija mjerenja učinkovitosti zaposlenika u javnoj upravi (poput broja riješenih predmeta, izdanih dozvola, vremena potrebnog za rješavanje predmeta, prijedloga za poboljšanje procedura itd.) koji bi vrlo brzo odvojili politički instalirane 'uhljebe' od ljudi koji doista biraju karijeru u javnom sektoru vođeni plemenitijim motivima. Na to bismo mogli dodati i druge oblike pozitivnih motivatora poput nagrada i statusnih simbola (na koje ljudi dokazano pozitivno reagiraju). Uostalom praksa privatnih kompanija (pogotovo velikih korporacija koje su po svojoj internoj strukturi i tromosti slične javnom sektoru) je pokazala da one već desetljećima uspješno motiviraju svoje zaposlenike i plaćom i ostvarenim beneficijama vezanima uz učinak. Najveći problem motivacije u javnom sektoru je činjenica koje su radnici itekako svjesni – trudili se ili ne, dobiti će istu plaću.

Osim svega ovoga treba imati na umu da ponekad javni službenici nisu isključivi krivci za vlastitu neefikasnost i sporost, već je kriv i kompliciran set procedura i često paralelni zakonski okvir koji onemogućava da proces, primjerice izdavanja dozvola, bude brži. Stoga i tu treba tražiti rješenje, a to već zadire u okvire reforme pravosuđa (zbog čega sam i naglasio u početku da je reforma javne uprave nužna, ali tek jedna od tri koje Hrvatskoj trebaju).

Jedini prijedlog s kojim se načelno ne slažem je izbor kadrova stručnjaka javnim natječajima, koliko god to zvučalo kao logično i prihvatljivo rješenje. U postojećem 'mekom' institucionalnom okviru u Hrvatskoj takve se stvari često zloupotrebljavaju jer se unatoč provedenom natječaju i dalje postavljaju politički instalirani kadrovi, samo što im legitimitet javnog natječaja omogućava izostanak realne odgovornosti prema biračima, odnosno prema korisnicima javnih usluga. Dosadašnja praksa je pokazala nevjerojatnu kreativnost domaćih političara u namještanju takvih natječaja (uostalom, pogledajmo samo razinu korupcije u javnim nabavama, gdje su unatoč poštivanju zakonske procedure malverzacije i dalje moguće). Ako bi se depolitizacija doista provela onda u konačnici sam institut natječaja nije ni bitan, jer će kriteriji uspješnosti uvjetovati nečiji opstanak na poziciji. No u svakom slučaju smatram da sa idejom natječaja treba pričekati, odnosno ne ići sa njom kao prvim korakom u pokušaju uspostavljanja profesionalizacije. 

Prvi, ključni korak je onaj depolitizacije, i upravo u tome leži i snaga prijedloga Martine Dalić, a nažalost i razlog njegova odbijanja.

Stranke zaziru od depolitizacije javne uprave (a pogotovo od reforme lokalne samouprave) ponajviše jer im to smanjuje političku moć, izvor prihoda, ali i najvažnije – udara im na bazu članstva.  Obje najveće stranke koje se izmjenjuju na vlasti u Hrvatskoj izgradile su sustav koji potiče rentijerstvo, nepotizam i stranačko kadroviranje, koji udruženi čine glavni mehanizam ekstraktivnog transfera dohotka od poreznih obveznika. Teško je očekivati reforme od vladajućih kojima će „rezati granu na kojoj sjede“, pogotovo kada se dovede u pitanje depolitizacija javnih poduzeća ili racionalizacija lokalne samouprave, kao dva temeljna izvora prihoda (i legalnih i ilegalnih) samim strankama.

Osim toga pozicija moći je temelj za preživljavanje usko povezanog stranačkog članstva. S njihove strane sasvim je logično zašto ne dirati u sustav koji ih održava, i sasvim je jasno zbog čega se stranački instalirani kadrovi odupiru reformi koja inzistira na postavljanju mjerljivih kriterija – jer ih oni prvi ne bi bili u stanju ispuniti! Osoba koja nema političko zaleđe a radi u javnom sektoru zna da si ne može priuštiti nerad i neefikasnost i stoga će se truditi da zadovolji kriterije. Ali s druge strane ako sustav u javnom sektoru štiti sve od nerada i otkaza, onda to i onima bez političkog zaleđa može biti opravdanje za nižu efikasnost i manju motivaciju na poslu. Sustav interne konkurencije, odnosno uvođenja realnih i konkretnih kriterija mjerenja uspješnosti (kao što postoji u privatnom sektoru), rješava se i taj ključni problem kojim se eliminiraju neradnici sa političkim zaleđem a ostavljaju oni uspješni koji kvalitetno obavljaju svoj posao (kakvih zasigurno ima).

U svakom slučaju dobili smo konkretan prijedlog i instrumentarij po kojemu možemo provoditi reformu javne uprave. Sličnih inicijativa i konkretnih prijedloga bilo je i za preostale dvije ključne reforme, pravosuđa i lokalne samouprave, no u svim tim hvalevrijednim pokušajima uporno i dalje izostaje politička volja. Dok god tako bude, i dok god političari samo načelno podržavaju reforme a bez ikakvih konkretnih poteza (prilažem insert iz sjajnog britanskog političkog sitcom-a „Yes, Minister“ koji upravo to karikira), i sa glatkim odbijanjem ovakvih prijedloga, nemojmo očekivati skorašnji izlazak Hrvatske iz stagnacije.

Ocjene (10)


Respektira (8): Losonsky, visitor, Cogito, Panter, RepopeR, ivan94, siouxica, NikiPapalina


Slaže se (1): NikiPapalina


Ne slaže se (1): Demon_Clean


Komentari (26)


Pogledajte tim očima naše medije. Novinarima je manipulacija s demokracijom vrhunska politika. Npr. monetizacija AC je krivo ime za nešto što bi trebalo napraviti. Državno upravljanje AC je idiotizam, a monetizacija može biti krimen. Boljunac 0 0 0


AC.kao i sve što ne spada na državu treba - privatizirati. Uz velike popuste za Hrvate (i Hrvatice!? tj. državljane i državljanke RH !?) pa neka zarađuju ako znaju izabrati sposobnu i poštenu upravu. Ali bez kreditnih dugova za njihovu izgradnju. Boljunac 0 0 0


Eto, i danas sam čuo za konkretni slučaj pritiska na neovisnost uprave. To je u nas pravilo. Vlast drži da je ona važnija od zakona. S takvom državom ne možemo ići naprijed. To nije pravna država. I ako zakon ne valja, mora se primijeniti. Inače ... Boljunac 0 0 0


Boljunac, a da ponudimo cijelu Hrvatsku, zajednosa svim građanima na prodaju - privatizaciju, uz uvjet da svatko radno sposoban ima radno mjesto i dobija redovno plaću za svoj rad, a da vlasnik Hrvatske obezbijedi mirovine, socijalnu, Laci 0 0 0


zdravstvenu i obrazovnu skrb ? Time bi eliminirali ovunašu groznu političku "elitu" i spriječili pljačkanje države od strane njenoga "vrha" ? Jer ovako kako stoje stvari, prodali smo se inozemstvu, ali bezikakove garancije za bilo što ! Laci 0 0 0